novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

28

pet

05/21

*

la-bruja.blog.hr


Izgubljena u osobnom svemiru....

suncokreti11.blog.hr

Ponekad mi se čini da život ima zadatak, ne jedan već više zadataka ali trenutno najvažniji mi je onaj zadatak kada me život vraća samoj sebi. Možda nekom čudno, možda nekom neshvatljivo ali da, svako toliko imam osjećaj da mi život smjesti neki jebački scenarij kako bi me vratio samoj sebi.

Ne znam kako drugi ljudi ali ja imam dana, trenutaka ili perioda u životu kada se izgubim. Izgubim onu konekciju same sa sobom i točno znam kada taj trenutka nastupi, osjetim ga, ali jednostavno se ne trudim nešto promijeniti već se prepuštam do iznemoglosti i dajem se životu, ljudima, poslu, obitelji i iscrpim se, negdje u vremenu energetski pojedem samu sebe dok ne padnem na koljena umorna, iscrpljena, prazna, nikakva, jednostavno vrlo vješto i lako izgubim životnu busolu.

Evo ima neki dan da sam opet kapitulirala pred životom, umorna, iscrpljena, nikakva, prazna dajući se opet svima a najmanje samoj sebi.

Evo ima neki dan da sam se opet ispočetka izgubila u svom osobnom svemiru, opet si postavljajući pitanje; ma kako ti se to opet dogodilo?

Iskreno, ne znam, mic po mic, kap po kap, dogodilo se, odjednom sam shvatila da sam opet nigdje i da loše balansiram sama sa sobom na jednoj tankoj niti iznad neke crne i duboke provalije.

Ne bojim se, nije mi to prvi put, prošla sam kroz život takvih situacija, ne treba mi nitko da me tješi i da mi kaže da će proći - znam da će proći, svaki put do sada je prošlo pa će i ovaj, znam. U životu sve jednom prođe i ništa nije zauvijek.
Ne treba mi ni nitko niti da me ohrabri i da mi kaže da ja to mogu - znam ja sama što ja sve mogu i kako ću sama sa sobom kad više ne mogu, često sam sama sebi najbolji prijatelj a ponekad i najveći neprijatelj.

Ponekad budem ljuta na samu sebe jer si dozvolim da se izgubim, da se zanemarim, ustvari da zapostavim ono nešto u sebi i tada polako i tiho nastane kolaps.
Budem ljuta na sebe jer svih i sve stavim ispred sebe i svojih potreba a to često nije dobro, u životu ponekad je potrebno biti malo sebičan i smatram da je to sasvim u redu.

Ali dobro, sve je dobro, izgubiti samog sebe, naći se, pasti, dići se, stati, krenuti opet ispočetka, sve je to samo život koji moramo odživjeti nekad bolno, nekad sretno, nekad mirno a ponekad turbulentno, nema veze....



Izgubljena u osobnom svemiru....

suncokreti11.blog.hr

Ponekad mi se čini da život ima zadatak, ne jedan već više zadataka ali trenutno najvažniji mi je onaj zadatak kada me život vraća samoj sebi. Možda nekom čudno, možda nekom neshvatljivo ali da, svako toliko imam osjećaj da mi život smjesti neki jebački scenarij kako bi me vratio samoj sebi.

Ne znam kako drugi ljudi ali ja imam dana, trenutaka ili perioda u životu kada se izgubim. Izgubim onu konekciju same sa sobom i točno znam kada taj trenutka nastupi, osjetim ga, ali jednostavno se ne trudim nešto promijeniti već se prepuštam do iznemoglosti i dajem se životu, ljudima, poslu, obitelji i iscrpim se, negdje u vremenu energetski pojedem samu sebe dok ne padnem na koljena umorna, iscrpljena, prazna, nikakva, jednostavno vrlo vješto i lako izgubim životnu busolu.

Evo ima neki dan da sam opet kapitulirala pred životom, umorna, iscrpljena, nikakva, prazna dajući se opet svima a najmanje samoj sebi.

Evo ima neki dan da sam se opet ispočetka izgubila u svom osobnom svemiru, opet si postavljajući pitanje; ma kako ti se to opet dogodilo?

Iskreno, ne znam, mic po mic, kap po kap, dogodilo se, odjednom sam shvatila da sam opet nigdje i da loše balansiram sama sa sobom na jednoj tankoj niti iznad neke crne i duboke provalije.

Ne bojim se, nije mi to prvi put, prošla sam kroz život takvih situacija, ne treba mi nitko da me tješi i da mi kaže da će proći - znam da će proći, svaki put do sada je prošlo pa će i ovaj, znam. U životu sve jednom prođe i ništa nije zauvijek.
Ne treba mi ni nitko niti da me ohrabri i da mi kaže da ja to mogu - znam ja sama što ja sve mogu i kako ću sama sa sobom kad više ne mogu, često sam sama sebi najbolji prijatelj a ponekad i najveći neprijatelj.

Ponekad budem ljuta na samu sebe jer si dozvolim da se izgubim, da se zanemarim, ustvari da zapostavim ono nešto u sebi i tada polako i tiho nastane kolaps.
Budem ljuta na sebe jer svih i sve stavim ispred sebe i svojih potreba a to često nije dobro, u životu ponekad je potrebno biti malo sebičan i smatram da je to sasvim u redu.

Ali dobro, sve je dobro, izgubiti samog sebe, naći se, pasti, dići se, stati, krenuti opet ispočetka, sve je to samo život koji moramo odživjeti nekad bolno, nekad sretno, nekad mirno a ponekad turbulentno, nema veze....



MOŽEMO LI ?

tignarius.blog.hr

Otkad su me počeli pratiti, ja nešto manje "p(r)atim" ...
Ali evo dana, evo vojske i Dana Državnosti..pa evo i tzv. izbora.

Sinoć su mi sinovi prijatelji (doduše samo dvojica, od njih pet)objašnjavali da su centristički aktivisti, meni se učinilo da su cirkuski egzibiCionisti, i da će dati šaMsu drugim i drugačijim koji pod egidom mladosti i izkustva koji žele podjarmiti beli Zagreb grad, koji je uvijek bil pomalo črveni a poglavito donjogradska gomila potomaka drumskih razbojnika koja bi i crknutog marshala vratila na prijestolje izpred još uvijek Hrvatskog kazališta.
Sad!
Kad vidim paćeničko lice slavnog potomka slavne bosanske dinastije Tomaševića, odmah mi pada napamet sv. Franjo i njegovi razgovori s pticama a nakon njega u "pozadini" slavnu crvenokosu Radu bombarderku i Katu puškomitraljezku koje po šumama i gorama pjevaju psalme s Milom Kakinim i Radom Yutelbedžijom, odmah mi dođe da stisnem gumb ko na onim talentšouima.

Pa iako mi mi Milo moje nije neki favorit, ipak bum izišel i stisnul gumb!




Stephanie Danler: „Slatko-gorko“

bookeraj.blog.hr

Roman prvijenac američke autorice Stephanie Danler doživio je velike pohvale od američke stručne javnosti, a popularan je među mlađim čitateljima jer vrlo precizno dijagnosticira sve frustracije odrastanja današnjih mladih u velikim gradovima.

Roman je pisan u prvom licu, iz usta glavne junakinje Tess, koja u dobi od 22 godine napušta svoj provincijski gradić i dolazi u New York s ciljem da se zaposli na svom poslu iz snova – u vrhunskom restoranu na Trgu Union.

„Tada počinje živjeti kaotičnim, iscrpljujućim, privilegiranim životom pomoćne konobarice, i na poslu, i u slobodno vrijeme. Okružena ambicioznim ljudima kojima je konobarski posao samo prolazna stanica na putu do boljeg posla, slave i bogatstva, Tess će željeti samo jedno: postati vrhunska konobarica!“

Autorica vrlo pomno opisuje životno razdoblje u kojemu smo se svi zacijelo našli: na početku samostalnog života, kada je posao ili prvi posao sve – ljudi na tom poslu, događaji vezani uz posao čovjeku predstavljaju čitav život, i vrlo se brzo nađeš uvučen u iluziju da je to zaista život, pa je potrebno puno emocionalne snage i sposobnosti za odmak da čovjek shvati da je život zapravo negdje drugdje, a ne na poslu. Mnogi su se ljudi koje poznajem našli u istoj zabludi.

Paralelno s tom radnjom, počinje se razvijati priča o jednom mračnom ljubavnom trokutu u koji je upletena glavna junakinja, ali ono što je zaista dragocjeno u ovom romanu jest taj lajtmotiv hrane – haute cuisine, vrhunska vina, način na koji se hrana poslužuje i kako se tretira… sve je to zahtijevalo insajdersko znanje, koje je autorica ili imala, ili vrlo vješto fingirala.

Roman je pomalo melankoličan, opisuje beznađe rane mladosti, lutanje da pronađeš sebe, pa čak i ako više nismo u toj životnoj situaciji ili razdoblju života, vjerujem da će nas umijeće autorice u opisivanju toga vrlo lako podsjetiti na sve. Zato, pročitajte „Slatko-gorko“, pa čak i ako ste na taj roman, kao i ja, naletjeli sasvim slučajno.

Stephanie Danler: „Slatko-gorko“

bookeraj.blog.hr

Roman prvijenac američke autorice Stephanie Danler doživio je velike pohvale od američke stručne javnosti, a popularan je među mlađim čitateljima jer vrlo precizno dijagnosticira sve frustracije odrastanja današnjih mladih u velikim gradovima.

Roman je pisan u prvom licu, iz usta glavne junakinje Tess, koja u dobi od 22 godine napušta svoj provincijski gradić i dolazi u New York s ciljem da se zaposli na svom poslu iz snova – u vrhunskom restoranu na Trgu Union.

„Tada počinje živjeti kaotičnim, iscrpljujućim, privilegiranim životom pomoćne konobarice, i na poslu, i u slobodno vrijeme. Okružena ambicioznim ljudima kojima je konobarski posao samo prolazna stanica na putu do boljeg posla, slave i bogatstva, Tess će željeti samo jedno: postati vrhunska konobarica!“

Autorica vrlo pomno opisuje životno razdoblje u kojemu smo se svi zacijelo našli: na početku samostalnog života, kada je posao ili prvi posao sve – ljudi na tom poslu, događaji vezani uz posao čovjeku predstavljaju čitav život, i vrlo se brzo nađeš uvučen u iluziju da je to zaista život, pa je potrebno puno emocionalne snage i sposobnosti za odmak da čovjek shvati da je život zapravo negdje drugdje, a ne na poslu. Mnogi su se ljudi koje poznajem našli u istoj zabludi.

Paralelno s tom radnjom, počinje se razvijati priča o jednom mračnom ljubavnom trokutu u koji je upletena glavna junakinja, ali ono što je zaista dragocjeno u ovom romanu jest taj lajtmotiv hrane – haute cuisine, vrhunska vina, način na koji se hrana poslužuje i kako se tretira… sve je to zahtijevalo insajdersko znanje, koje je autorica ili imala, ili vrlo vješto fingirala.

Roman je pomalo melankoličan, opisuje beznađe rane mladosti, lutanje da pronađeš sebe, pa čak i ako više nismo u toj životnoj situaciji ili razdoblju života, vjerujem da će nas umijeće autorice u opisivanju toga vrlo lako podsjetiti na sve. Zato, pročitajte „Slatko-gorko“, pa čak i ako ste na taj roman, kao i ja, naletjeli sasvim slučajno.

Život je san...

dinajina-sjecanja.blog.hr





Život je san iz kojeg se budimo umirući.
Virginia Woolf




Ozrcaljena zagrljajem mora i neba Venera bdije nad našim životima. More je njena koljevka, nebo dnevna putanja.
Sjaje sutoni ljubavlju zasluženi i noći konačne kao kobalt na beskonačnom svodu svemira,
na stazama naših prolazaka obalom oceana snova tek pričin odsutnosti sunca.
Svanuće izranja iz dubina, vidim porod sunca i sunčića, umnoženu ljepotu dolazećeg dana. Dolutali nalet vjetra miluje more, uzdrhtalim predosjećanjem lijepog svitanja opovrgava zabludu mira.
Sklapaju se oči neba, galebi klikću zornicu, more šumi budnicu, a Danica na obzoru budi život.
Uspavljujem nutarnjeg noćnika, podanika podsvijesti, čuvara zvjezdanog sjaja na nebu snovitosti,
varalicu zbilje.
Osluškujem utihu jutrenja, razbijanje valova na oblucima žala, u krošnji svijesti
silueta plesačice s pticama. Ptice svadbenim plesom najavljuju kraj zime
Volim taj pričin zatočeništva u maštarijama.
Šapatima narušavamo tišinu.





Plesala sam s pticama...
Bio sam vjetar u tvojoj kosi...
Hodao si mojim tragovima…
Sanjala si moje snove… krala dah…
Govorio si mojim jezikom…
Tragala si za izvorom ljepote…
Tražila sam fontanu sreće…
Skrivala se u misli o njoj…
Tražila sam je u sutonima…
Bdijela je u tvom srcu…
Sretoh je u tvojim očima…
Ona je zrcaljenje Sunca u krajoliku duše…
U tebi…
U meni?…
Osjećaš li je?…





Zavodiš me pitanjem…
Čekam odgovor…
Zlatna hostija širi svoj sjaj…
Pogledaj golubica zoblje zvijezde...
Osjećam, bijela svjetlost se prelama u prizmi svijesti…
Bili smo i tu i tamo…
Bila si plesačica s pticama…
Bio si vjetar u mojoj kosi…
Oćutili smo postojanje paralelnih svjetova…
Da, nedokazivost istine se sanja…

Na prozoru gugutka...

Dijana Jelčić




U gastronomskom carstvu

stella.blog.hr


Manastir Sukovo se nalazi u dolini rijeke Jerme, u podnožju
brda Carev kamen. Stoljeće gradnje manastira i ktitor su nepoznati.


Manastirska crkva je posvećena Uspenju Presvete Bogorodice,
a podigao je 1859. po predanju Sali-beg iz Pirota na temeljima
veoma starog hrama, u znak zahvalnosti za ozdravljenje svog
sina Emina.

Manastir je danas poznat i po siru. Po recepturi pirotskog
kraja, od sastojaka koje sami proizvode, priprema ga
bratstvo manastira. Najviše mi se dopada ĐUBEK, nešto mlađi
pirotski kačkavalj, jedinstvenog okusa, pa ga kupujem za moje
drage i sebe. Pogledajte tu divnu ikebanu!

Rado sam ponela manastirski maslac, koji miriše
i ima okus naše mladosti

Većina grupe prelazi u drugi autobus i odlazi u manastir
Poganovo, a nas troje razmaženih koji smo sve vidjeli, s
našim vozačem u etno kompleks Nišavska dolina nadomak
Pirota i tamo ćemo sačekati ostale.



Slijedi kasni ručak- rana večera, gdje nema čega nema.
Pirotska kuhinja je nadaleko poznata po ukusnosti
i raznovrsnosti

predjelo+salata,

čorba

topljeni sir đubek sa grilanim povrćem

punjene šušpe (paprike) i sarme

roštilj

A nalazimo čak vina iz Iriga iz vinarije "Mačkov podrum"

Evo, bilo je i gastronomije, da ne mislite da nije :)
(nastavit će se)

U gastronomskom carstvu

stella.blog.hr


Manastir Sukovo se nalazi u dolini rijeke Jerme, u podnožju
brda Carev kamen. Stoljeće gradnje manastira i ktitor su nepoznati.


Manastirska crkva je posvećena Uspenju Presvete Bogorodice,
a podigao je 1859. po predanju Sali-beg iz Pirota na temeljima
veoma starog hrama, u znak zahvalnosti za ozdravljenje svog
sina Emina.

Manastir je danas poznat i po siru. Po recepturi pirotskog
kraja, od sastojaka koje sami proizvode, priprema ga
bratstvo manastira. Najviše mi se dopada ĐUBEK, nešto mlađi
pirotski kačkavalj, jedinstvenog okusa, pa ga kupujem za moje
drage i sebe. Pogledajte tu divnu ikebanu!

Rado sam ponela manastirski maslac, koji miriše
i ima okus naše mladosti

Većina grupe prelazi u drugi autobus i odlazi u manastir
Poganovo, a nas troje razmaženih koji smo sve vidjeli, s
našim vozačem u etno kompleks Nišavska dolina nadomak
Pirota i tamo ćemo sačekati ostale.



Slijedi kasni ručak- rana večera, gdje nema čega nema.
Pirotska kuhinja je nadaleko poznata po ukusnosti
i raznovrsnosti

predjelo+salata,

čorba

topljeni sir đubek sa grilanim povrćem

punjene šušpe (paprike) i sarme

roštilj

A nalazimo čak vina iz Iriga iz vinarije "Mačkov podrum"

Evo, bilo je i gastronomije, da ne mislite da nije :)
(nastavit će se)

Šaputati

demetra1.blog.hr

Kako nazvati bolest koja nema dijagnozu, koja zapravo i nije bolest, ali uništava organ važan, posebno ženskom svijetu, glasnice. Svi oni koji su ili još uvijek pjevaju u nekom zboru znaju koliko je veliko veselje zbornog pjevanja. Više od trideset godina sam pjevala. Nije da se hvalim, imam savršen sluh i svaku notu mogu točno ponoviti, zapravo mogla sam do prije godine, dvije. Tada sam prvi put osjetila da mi kako sam mislila zašteka, zaškripi. Ja ne pušim pa nije bilo opravdanja, jer hoće taj problem kod pušača. Kako se škripanje sve više javljalo, a posebno krajem prošle i početkom ove godine, vrag je odnio šalu pa je trebalo krenuti „bijelim kutama“ istražiti. Korona je kao što nam je poznato sve što nije hiće, a škripanje dok govoriš to nije, zaustavila na neodređeno vrijeme tako sam čekala da se dogodi termin. I je. Pregled ovakav, pa onakav, pa konačno neki dublji, kamerom kroz nos pa do duboko. Neću vam opisivati koliko i kako to izgleda jer može biti će netko trebati. Uglavnom rezultat. Glasnice su zdrave. Haleluja, ali gloda ih kronični gastritis. Kada je nešto kronično onda znači da neće sutra prestati. To kronično me prati još od rođenja, samo postaje sve više kronično pa se eto usudilo krenuti glodati glasnice.
Terapija: ne puno pričati, paziti na prehranu, koristiti blokatore kiseline i prestati pjevati. Dakle nema mi druge nego šaputati.

27

čet

05/21

'Nako... jedna jutarnja malo kasnije predvečer (Ljepotica i zvijer)

yulunga2.blog.hr




Kad zorom ranom skočim na noge lagane... lagane kako kada, ovisno kako se tog jutra s leđima dogovore, onda prvo obavim sve što zorom treba obaviti, pa se potom s kavom i nesssssseserom (ne znam zašto mi tipkovnica ponekad tako zapne na nekom slovu :O) zaputim do prve udobne stolice na vidiku. Nekakvim čudom ta stolica uvijek bude ona ispred računala... taj fenomen do sada nisam stigla istražiti, al' stignem još. Sigurno.
Dakle, ugledavši je poviknem - Kopno na vidiku! - i s nogama, koje su sve samo ne lagane (ako su do tada bile, sada već više nisu...), dakle - lelujave, uputim se ka toj sigurnoj zoni. Pa počnem vaditi kutijicu/bočicu: jednu, drugu, treću...
Od svega je najbitnija jedna s lijekovima koju sam ranije, dugi niz godina, držala pored kreveta, jer bez nje nije bilo ni ustajanja, ni disanja... ičega. Sad je već nekoliko godina (da kucnem u glavu) ne moram držati uz uzglavlje, ali je ipak prva na redu kad se s kavom smjestim na stolicu.
E, a onda slijedi cirkus...
Imam tu još kapi za oči, pa imam D vitamin kojeg je sestra kupila čovječjoj ribici i rekla joj neka to koristi, pa imam B vitamine, koje je isto sestra kupila, pa i za njih rekla da ih koristim... pa imam neke šumeće tablete, i još bočicu s hijaluronskom kiselinom.
Taj hijaluron je prvo kupila nećakinja sebi (nemam pojma zašto njoj treba), pa je onda kupila i svojoj mami, e... pa su njih dvije zaključile da ga i teta treba, je l', i tako sam ga onda i ja dobila :I
Srećom imam veliki radni stol, pa uz kavu i čašu vode i sve to još nekako stane.

I onda malo bacim pogled na friške vijesti u zemlji i svijetu, pa uzmem kapi za oči dobro pazeći da ih ne zamijenim D vitaminom...
Pa kad progledam na jedno oko srknem gutljaj kave i malo vode, pazeći ponovno da u cvijet umjesto viška vode ne istresem vruću kavu, pa onda opet malo bacim pogled na emajlove, da vidim treba li netko nešto... srknem još malo kave, i onda još progutam dvije kapi D vitamina, provjerivši prethodno dva puta da se neću kojim slučajem najesti hijaluronske kiseline.
E, i onda kad sve to uspijem dobro napraviti bez grešaka u koracima, s klimavim koljenima, ili bez njih, na kraju mi ostane još taj nesretni hijaluron...
Za njega ponovno očistim lice, a usput još malo protrljam i oči, pa kapnem jednu kap ovdje, drugu ondje, pa treću... pa to onda utapkam, pa natrpam kreme (ajd... jedino dobro u svemu je što sad malo češće koristim kremu, a ponekad se čak i u ogledalu bolje pogledam :O), a onda sa zaglađenim čelom, čistim obrazima i jasnim pogledom još jednom bacim oko, ovaj puta na blog, da vidim imaju li blogeri (i) danas kakvih problema... jesu li nesretnici u prijateljskoj nam Njemačkoj konačno uspjeli popiti kavu, i tako...

E, a pitate se gdje je u toj priči ljepotica?
Pa spava..., što bi drugo...







Kapetan Neustrašivi !

danielaland.blog.hr





Gdje ja to spadam?
Zažmirila sam, sjela sam ispod stola, sklupčanih nogu, ja velika djevojčica-žena.
Prisjetila sam se zvukova koji su me okruživali ispod ovog istog stola, godinama unatrag, isti stol, stari stol moje bake,
u bakinom stanu koji je sada prazan i pust, jer niti nje, niti djeda, niti moje majke više nema...
Tu je ona nedjeljom servirala jarko žutu juhu, s domaćim rezancima, koju ja doduše nisam baš voljela,
vjerojatno jer sam vidjela kako se u njoj kuhaju kokošje nogice, bljak, uvijek bih isto uzviknula, bljak, bljak!
Zamišljala sam kako te iste nogice koračaju po kakici, jer kokoši, to sam već jako dobro znala, kakaju posvuda, čak ni ne stanu,
samo ispuste ono što moraju i to je to.
Nisam bila najsretnija što to vidim, ali to je dio života, i zašto o tome šutjeti, to tako je, a ja se s time nisam znala nositi.
Čak se ni sada s time ne znam nositi, i sada kad god vidim da netko jede nečije nogice, svinjske, kokošje, ove one, mene to pomalo ufrazi.
Čudna sam ja biljka, doduše i prezime mi je takvo.
No, vratimo se na temu, ispod stola sam se znala igrati kao dijete, to je bila moja oaza, na podu je bio tepih, ali mi je baka još stavila deku,
debelu deku, sve moje igračke, i ja sam tako imala neki svoj svijet, znala sam prisluškivati odrasle koji bi pričali, ali ne previše, samo ponekad,
baš kad bi rekli nešto zanimljivo, ruku na srce to baš i nije bilo često, koliko pamtim.
Ali ono što je bilo najljepše to su bili njihovi glasovi, voljela sam osluškivati njihove tonove, jačinu, visinu, boju, pružali su mi neku vrstu sigurnosti,
znala sam njihova titranja, to je bio sav moj svijet, svijet u kojem sam mogla rasti i čuditi se, svijet u kojem sam bila slobodna takva kakva jesam,
ispod stola sam imala sve što mi je trebalo od dva svijeta, izvanjskog i unutarnjeg, bila sam kraljica svog kraljevstva.
Sklupčana i sada znam da je tako, nisam se uopće promijenila, samo sam malo narasla, mrvicu nadogradila, ali i dalje sam ona ista mala,
plavokosa djevojčica koja vjeruje u dobro u ljudima, ona koja zna da će njen čovjek : veliki, odrasli, muževan jednom reći : pokaži mi kako je dole !
Da, ispod tog stola, i povući ću ga k sebi čvrsto, zagrliti rukama, smijati ćemo se kao dvije dvorske lude.
On, taj moj najdivniji i najčarobniji čarobnjak na ovome svijetu, jer je moj.
Pričati ću mu o kokošjim nogicama i kako ću mu skuhati baš takvu juhu, i kako ću s njim pokušati uzeti zalogaj, zalogaj koji će me
približiti djetinjstvu i miru...poljubiti ću ga snažno ispod Adamove jabučice, i reći mu da mu pripadam pola po pola, kao moja dva svijeta...
U tom polu pronaći će sve što mu treba da poželi biti njegova srž, balans, Kapetan Neustrašivi !
I više se zbilja ničega nećemo plašiti, ni smrti odjevene u nas, jer ćemo je zajedno ukrotiti.

Klasik TV

luki2.blog.hr

Ne znam da li gledate, ali kod moga operatera imam medju programima i Klasik TV. Rado pogledam neke stare filmove ili serije. Na Instagramu je nedavno bilo pitanje tko je redatelj filma "O pokojniku sve najljepše". Znala sam da je to Predrag Antonijević. I nagrada je uslijedila: (danas sam je bila predignuti) Najviše su mi se, bez obzira na odličnu majicu, svidjele bilježnice!:)))) Neću politiku u moju Butigu - kaže legendarni Boris Dvornik. Ali, politika pronađe nas, nažalost!!!! I još samo, nelijepo snimljeno, ali ipak....sinoćnji krvavi ili crveni Mjesec... Ljub!!!!

BILJNI ASPIRIN

carapa.blog.hr





Jestiva i ljekovita ljepotica.

KONČARA/SURUČICA

Listovima podsjeća na malu paprat, ili stolisnik.
Miris i okus: cvjetovi mirišu ugodno, slično gorkom bademu. Okus korijena je sluzav, pomalo oštar, nalik na okus vanilije.
Stanište: suručica raste na vlažnim livadama, među vrbama i johama, uz potoke i manje rijeke, na svijetlim prostranim šikarama.
Biljka je cijela jestiva - i mladi listovi , jede se i korijen tj. gomolj, a i cvijet..
Cvijet se koristi u travarstvu kao čaj - kao i listovi u doba cvjetanja : ima protuupalno djelovanje, pa se koristi kod reume, gihta, mišićnih bolova, raznih upala u tijelu, ima antimikrobno djelovanje, osobito kod prehlada i viroza, problema dišnih puteva , kašlja itd...
Ova biljka je prirodan izvor salicilne kiselina. (Andol/Aspirin)

Čaj se preporuča kod vodene bolesti, naročito kod potkožnog i trbušnog skupljanja vode, kod bolesti mjehura i bubrega i protiv glista. Kako velika količina salicila ne djeluje samo protiv procesa gniljenja i vrenja nego i smanjuje povišenu fibroznu temperaturu tijela, suručica je kao lijek vrlo dobra kod oboljenja želuca i crijeva uslijed probavnih smetnji.





Žućenica, ognjičica i bljušt sa kuhanim krumpirom.
njami
BBQ šumsko pile.




... obiteljski razgovori....

elyca.blog.hr

... nova tehnologija je super stvar...nađem pismu na mobitelu i prebacim da mi svira na TV-u....pojačam zvuk da mogu neometano kuhat....te zaplešem....



...odjednom, neprimjetno ulijeće sin u kuću
- koji ti je kufer...čuje se sve do Prvoboraca ulice (cca 50 m - op.a)
- pa šta onda! Kome smeta nek' ne sluša!
- a što ako susjedi raspale kontru sa cajkama?
- onda ćemo se odselit!

...ova omladina stvarno ništa ne razumije. Gdje im je osjećaj za muziku.... nego, gdje su basovi na TV-u?

- rađe ti meni reci kako nema basova na TV-u?
- kako nema?
- koji ti je ovo pametni TV kad ni basove ne možeš pojačat! Oni upotpunjuju doživljaj, stvaraju osjećaj dubine i zaokružuju snagu izvedbe. Moraš osjetit moćnost..... (cijela sam se zanijela objašnjavajući mu kako treba slušat muziku). Druga stvar je na koncertima kad ti bubnjevi mlate pluća, a basovi raznose bubrege ....
- ako želiš basove stavi zvučnike
- šta će mi zvučnici kad mi ni ovako ne daš slušat muziku.

....žalim se bratu da sam odgojila amuzikalnog sina... te da moram pronać basove na TV-u

- ne brini....imaš ih
- kako ih imam kad ih nisam čula
- čuli su ih susidi. Kad tako slušaš muziku moraš se odmaknut .....

.... mama se u šoku ubacila u raspravu....

- pa zašto želiš glasnu muziku? Tako se ne ponaša ozbiljna žena. Šta će ljudi reć?

....ne mogu ja to ....odoh doma te sam se odmah požalila sinu

- pitala me mama zašto želim slušat glasno muziku!
- jesi li u šoku od glupog pitanja ili svoje gluposti?
- kakvo je to pitanje? Cili život se suzdržavamo jer nekome to smeta. Rekla je da će mi puknit bubnjići!
- znači u šoku si jer ona ima argument, a ti nemaš

....tko će s ovom dicom ratovat????? Odgojili smo ih u tišini? .... Ipak, moje pametno dite misli na svoju mamu i dolazi sa slušalicama....



....raspalila muziku do daske.....slušalice na ušima....ponese me i zapivam....al glas nikakav... pokušavam pjevat.... vježbat tonove....evo opet sina

- alooo....malo smo se zanjeli?
- ne znam pivat .... glasnice me izdaju... moram ih malo vježbat. Sad će počet koncerti, ne smim se osramotit
- sad su joj dica kriva što su bila dobra, pa se nije morala derat i izgubila je dobar glas? Ovo je čisti mobbing, socijalni inženjering i biološko ratovanje najviše vrste...
- an?

....ova su dica stvarno nemoguća!!!! ...pa s kim ja to živim?



Upgrade.... ovako je izgledalo u Radunici 25.5. 2021 godine iza 17 sati....kad ja ne slušam muziku




Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum