novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

10

sri

08/22

Konoba

morskamorska.blog.hr



Foto: Otočka/Konoba od Joškota

Vonj konobe se ne zaboravja. Puno buke i dovikivanja. Vonja na obiteljsko zajedništvo. Prepunu trpezu žmula s bevandon, slanin srdelama, kruvon ispod čanture. Poredane hrastove bačve s vinon, biduni s kvasinon, maslinovo uje u kamenici, koluti suvih smokava vise s greda, brašno rogača u vrićama o jute. Nad kaminon se suše polučene gere i usoljeni gruji. Tufina se ćuti. Taka je konoba bila oduvik.

Zove teta sa škoja. Danas su bili na starinu. Vrgli su bar lipih bokuna feta od gofa na gradele.
Bilo nan je lipo, rekla je. Fališ nan puno. Svaki dan te se spominjemo. Kad ćeš nan doć?
I rekla je još da je slabo svega u vrtlu. Velika suša.
Da je umrila teta Jakica.
Da je Kuzma dobi sina.
Da je jadno boli kolino i da ne može puno hodit.
Da kurbini sinovi od vlasti nisu ništa učinili šta su obećali.
Da joj se pokvari bojler.
Da toči crna jama.
Da neka jon pozdravin brata Ivana i da kako mu je s nama u Splitu.
Doćemo te vidit. Jadno nan je drago ćut da ti je lipo i da ste svi zadovojni.
A, je li ti fali Vala?

E, zaboravila san ti, oko moje, reć da će tribat prominit dvi grede o konobe pa se vin rojaci između sebe dogovorite kako ćete to plotit.

Bog, teta.
Bog, srce moje.

MITSKA BIĆA - VILE

zemlja2.blog.hr

MITSKA BIĆA - VILE




/John William Waterhouse 1896 g./



/Ilustracija/



Jedna od definicija mitologije je skupljanje mitova u određenoj geografskoj regiji, i u određenoj etničkoj skupini.

Važan dio mitologije je i mit o vilama

Mitovi o vilama su sveprisutni, a posebno u Europi i to u mitologijama
Slavena, Hrvata, Kelta itd.

Hrvatska mitologija o vilama je bogata, ali za razliku mitskih bića Tolkienovog “ Gospodara Prstenova” ima samo vile.

Prvi pisani tekst o hrvatskim vilama je tekst Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji je napisao “ Vile” 1851 g. u izdanju Ljudevita Gaja.
Ivan Kukuljević Sakcinski, političar i povjesničar, bio je prvi koji je u hrvatskom saboru progovorio hrvatski, ali na ekavici, što nije čudo jer je došao iz ekavskog Hrvatskog Zagorja.

Posljednjih godina, pojavljuje se niz pisaca na temu hrvatske mitologije, a koji su stekli nazive doktora i magistara.
Tako danas imamo magistre i doktore za vještice, vile itd
Na reprizi jedne od emisija “ Na rubu znanosti” pojavila se je Sandra
Barešin, koja je na zadarskom filozofskom obranila magisterij na temu vila.
Nakon studija obišla je Hrvatsku od Kvarnera prema jugu i intervjuirala
ljude sa njihovim pričama, a u koje oni duboko vjeruju.

Ima i niz drugih imena sa filozofskog fakulteta u Zagrebu
sa sličnim iskustvima kao Sandra, a koji su svojim radovima djelomični izvor ovog teksta.
Na pr. Tomislav Pletenac, Luka Šoša, Zoran Čiča, Deniver Vukelić i drugi.
Titule su izostavljene, da ne bi netko greškom, bio obespravljen za teško zasluženo.

Svi oni, između ostalog pišu o vilama.

Vile su prelijepe žene, mladog izgleda bez obzira na godine.
Imaju duge kose od plave do crne, koje navodno smrde, ali im kosa daje moć.
Obučene su u prozračne, duge bijele haljine sa zlatnim pojasom, koji im daje posebnu snagu.
Dugim haljinama pokrivaju stopala, koja mogu biti kopita ili rep kao kod sirena, sve ovisno s kojeg su geografskog područja
Vile mogu živjeti na oblacima, zemlji ili u vodi.
Prema pričama, vile su dobre, ali ih se ne smije naljutiti.

Nekoć su puno pomagale ljudima, ali ih je civilizacija i buka otjerala dublje u divljinu ili u druge krajeve. Neke od vila su i liječile ljekovitim travama. Takve vile zvale su se vilenice.To je bio razlog što je crkva poistovjetila vile sa vješticama, pa su od 1500g. nadalje bile podložne progonima, kao i vještice.

Kako su rado pomagale ljudima, postoji priča da su kao noćna bića, u roku jedne noći sagradile pulsku arenu kamenom iz Učke.

Prema predaji, kod rođenja djeteta pojavljuju se 3 vile suđenice, koje određuju kvalitetu i dužinu života djeteta.

Isto tako postoji predaja, da su na Velebitu, hrvatskom Olimpu, uz hajduke, pastire, zmije, vukove, boravile i vile.
Glavna od vila je vila Velebita.
Pjesma “Vila Velebita” , bila je od hrvatskog naroda prihvaćena kao znak domoljublja i privrženosti Hrvatstvu. Godinama je bilo zabranjeno pjevanje Vile Velebite.

Jedna od poznatijih priča o vilama, je priča iz slavenske mitologije o Rusalkama
Rusalke su vodene vile, koje su bile inspiracija Antoninu Dvoržaku za predivnu operu Rusalka
Po predajama hrvatske vile su bile sveprisutne po Hrvatskoj, Od Mosora, Kleka, Brela, Rastoka, Samoborskog gorja, Stubice itd itd-
Vile su često bile motiv u književnosti, a i slikarstvu. Bile su motiv na slikama Vlaha Bukovca, pa i na jednoj od njegovih najpoznatijih slika “ Gundulićev san”
Vile su dio naše kulturne baštine i dio etnoloških ispitivanja




* Pohano, i opet

minus40kg.blog.hr


dinstane tikvice,
pohani patlidžani
pohani pileći batak

Super ;)

SVIETI LOVRINAC

geomir.blog.hr

Evo ga opet, a mene ni u presesjunu!
Ma Luovre mene čuvo i đabe virusima da nasarću no me!!!









ZVONA SVIETEGA LOVRINCA




















Odraz sebe

star-rose-bloger.blog.hr

Ne znam kako sročiti a da budem razumljiva svima a
potom i shvaćena. Valjda plahost ljudima djeluje da
si mogu uzeti slobode tamo di je u mjeri trebaju imati.
Granice u svemu postoje, svatko svoju privatnost mora
imati i u nju ne zadirati. Tu je i bonton ponašanja. Na taj
način su neki pokazali kakvi su a poštenje je prvo gdje se
zagazi, tu mora da se dobro pazi. Svatko svoj odraz u
ogledalu nosi i pokazuje izgledom i riječju. Budi odraz
lijepog, pazi na svoje ogledalo. Ne srljaj, razmisli pa kreni.
Neki valjda nemaju svoj život pa nadziru tuđi a
onda kad prevršiš mjeru opečeš se a dalje više nema,
sve postaje uspomena.

Otvorite prozore svoje duše, neka u nju uđe svježina mira, radost prijateljstva, ljepota ljubavi. miris sreće...
Uljepšajte nekome dan. Budite radost i neki mirisan cvijet..:)) da ljepota u drugom postane i ostane lijek.
Nastojimo biti svjetlo, i davati ga drugome. U suprotnom se ruši sve a šteta je ne graditi mostove.
Budi nekom
Razlog za
Smijeh,
Poticaj za
Dan i
Smisao za
Sutra.

Svatko svoj odraz ima, budi onaj koji je put drugima.
Što jesi, to nosiš i odašiljaš.. gledaj.. obraz svoj uvijek
imaš.





Svaštara dibiduz

idemo-na-deng.blog.hr

Slavimo
17
79
Neke nebeske rođendane
Sjećamo se
Nekih prelazaka
Bura nas mete
Trga štrikove
I baca mokri veš na zemlju
Nebo je crno
Duboko
Prepuno zvijezda
Bura je vruća, vruća
Buka je zamorna
Osjeća se stihija
Nevolja je u zraku
Nedavno se dogodilo ubojstvo
Bolesna osoba počinila
Tu , vidim kuću s prozora
Obitelj pogođena
Brutalnom nevjerojatnošću događaja
Selo u šoku
I drugi kosturi
Virkaju iz ormara
Nevolja je u zraku
Suze u očima veselih
Potrebno je kolektivno iscjeljenje
Koje se, naravno, ne događa
Na sve
Dodaju se sve ove smrti
Sva ova crna predskazanja
Sve slutnje, strepnje
Bog mi kaže
Da je sve u redu
Diši
I puštaj sa da stvari odvijaju
Pusti otpor
Moj muž mi kaže
Neku nejasnu riječ
Kaže mi
Neka sama odlučim
Ulazim u more
Sama
Mrzim to
Sama ić na plažu
Kao solistička vožnja
Bicikla za dvoje
No onda,
More me primi.
Ipak me primi.
Pa plutam.
Ja ne plivam.
Samo plutam,
Kao planjak
Naplavio me život,
Slučaj,
Sinhronicitet,
Štoli.
Plutam i pričam si
Sad si spojena sa svim morima
Sa Morem
Sa svom Vodom
Nosi te Svijet na sebi.
Nosiš Svijet na leđima!
A ispred, ispred je sav Svemir,
Svuda uokolo,
Sav Svemir
Sva Kreacija,
Gledaš u plavo
U sve što uopće jest.
Bez obzira koliko oko hvata,
Koliko koža pipa,
Uronjena si u Sve to
U Sve što uopće je.
Onda mi se zavrti.
Nije lijepo kad ti se zavrti u vodi.
Na suhom je bolje
Nema veze
Ne idem sad u taj smjer
Uglavnom
Bila su tu djeca
Ljudi misle da su djeca
Kad se ponašaju kao navinuti majmunčići
Kad nema gdje ih nema
I nema što ne dotaknu, kažu, učine
Živahna
Moja mama kaže
'Živa'
Ja kažem - neodgojena.
I moj brat je bio živ
To mi govori
Da ga zapravo nitko nije
Ni pokušavao obuzdati
Eh
Da ne pričam o ostalim propustima
Brige i njege....
Dišem,
Puštam da se dogodi
Dajem otkaz otporu
Svako mjesto ima svojih mana i prednosti.
Pa i ovo.
I zato,
Ne mogu se odlučiti kada ćemo doma.
Za tjedan, dva, tri?



tužna sam, ali ne plačem

trstenik.blog.hr



Nisam ljuta nego malo tužna

a to je razlika do neba


blogerica, koja je napustila blog.hr i otvorila tri druga bloga na tri portala na jednome je u tri nastavka opisala svoje jade s nekim osobama zbog kojih je morala otići.
nije imenovala pravim nikom, ali prvim, velikim slovom i opisanom situacijom kako je ona prejaka ličnost za nas male i zločeste, dade se naslutti da sam ja, Anakonda ( o drugima neću pisati )

E, i ta Anakonda je toliko neugledna, da je sramota slika koje ima na svojoj fejs stranici.
Drugim riječima, ja sam ružna i ne bi se smjela pojavljivati u javnosti!
Znate, bilo bi bolje da je napisala da sam glupa : glupih ima koji postoje i koji odlaze , ali
biti neugledna s očajnim slikama ubila me u pojam.
Žena sam, bogamu : nemam japanske obrve kao dotična, nemam ni kratke noge kao dotična , nosim čistu peticu u gravitaciji doduše, ali je moja petica - i naravno, bez obzira što na tom portalu nikad nitko ne komentira , meni je žao sebe.

Jer sam se prepoznala.

Blaženi oni koji ne prate sve napisano što fejs nudi.

Aleluja

* već letim

davgindo.blog.hr



eh i ah, pomisliš si jedno,
a ispadne skroz drugo,
tako je to s ljudima ;)

p.s.
lako je izvisiti,
ali eto, bitan je let :)))

Tko s djecom liježe, popišan se budi

fragmenti2.blog.hr






Kad je jučer od ranog jutra počelo učestalo skakutanje i druženje sa živahnim mjehurom, što se drugo moglo odmah nametnuti kao 'misao dana' nego ova lijepa narodna...
Iako, meni je vjerojatno 'presudila' nešto slobodnija (ne)odjevna kombinacija - dress code koju je zahtijevala duga, sparna noć, pa još u kombinaciji s ventilatorom... A možda i kiša što je pala pred jutro pa se temperatura zraka spustila za (čak) jedan stupanj, tko bi sad znao. Kakogod i štogod, ipak nisam mislila da sam toliko osjetljiva. A nisam, zato što se ja zapravo već jako dugo 'ne čuvam', pa mi se malo popravio imunitet (što će, pametniji obično popusti...). Dakle, često hodam bosa, pa i u hladnijim danima. Većinu godine nosim tanke majice kratkih rukava, nerijetko i zimi (opravdavam to tako da mi je lakše kad su uvijek 'zasukani', tj. uvijek 'spremni za rad':O), pa se nerijetko dogodi i da zimi takva pretrčim (aj, ovo za trčanje me nemojte ozbiljno shvatiti) preko dvorišta, jer - brzo ću, neće mi ništa biti. I tako... malo kiše, malo vjetra, i malo snijega nikoga još nije ubilo. Valjda. Ili ne... ali mene već nešto godina u krevet nije uspjela srušiti niti prehlada, niti gripa.

Doduše, od one posljednje kojoj je to uspjelo, a koja me gadno izmučila, ja im više i ne dajem previše prilika, nego svaku, i najmanju njihovu naznaku suzbijem odmah u nastajanju.
Bolje spriječiti nego liječiti (ili barem početi rano liječiti...e), još je jedna pametna narodna...
Dakle, svako šmrcanje, kihanje, grebanje u grlu i sl. bez ikakvog čekanja i izviđanja daljnje situacije sprječava se lijekovima i čajevima.
Nisam paranoična, nego praktična - onoj posljednjoj, gadnoj, dala sam pola sata vremena, i ona je to iskoristila i u narednih pola me zaskočila kao prava grabežljivica :I

Alzo, kao što sam rekla - palo je malo kiše, temperatura se spustila za jedan stupanj, a zbog vlage se povećala sparina, dakle - 'osvježilo' taman za otežanije disanje, pa kud će bolja prilika za prošetati do pekare... je li. Usput skroz zanemarujući skakutavi mjehur, tko se još osvrće na njega, je li opet... :I
U pekari prođem pored dvoje, troje ljudi... ne znam, nisam ih baš pratila, gledala sam svog posla, i vratim se kući. I nakon manje od pola sata počnem nenormalno kihati, a nos procuri kao otvorena slavina za vodu. Zaključim kako sam (samo) odreagirala na naglu promjenu temperature (jer što bi drugo bilo usred ljeta?!?!) pa još jednom zaskakućem sa svojim nestašnim mjehurom... i prođe tako pola sata, a onda se javi grlo i tek tada se upali alarm i upozori na ponavljanje povijesti.
Nakon alarma sam hitro poduzela sve moguće mjere - i lijekove i čajeve i inhaliranje, pa i kasnonoćnu juhu... 'navijanje sata' za noćne lijekove... i 'čupala' se sve do jutros. I iščupala. Nekako. Nije baš lijepo ni optimistično djelovalo (ni) nakon pola dana.
Ha, je da me nakon dosta godina ponovno zamalo zaskočilo... ali dobro je - bolje i taj jedan dan nego deset, petnaest. A kad sam ja u pitanju, moguće su i veće komplikacije.
Eh.... ta mladost i neoprez :O








Ljubav je....

freshcayg.blog.hr

Obzirom da će se sigurno neko drugi baviti incidentom, u kojem je povampirena trinaestogodišnja ustašica genocidisala 205 cm visokog i stodvaes kila teškog Savu i njegovu ženu, pa su Sava i njegov brat morali letvama i čekićem u samoobrani, dok je Savin ćale mahao pištoljem, malo izidarat oca i brata od vastašice, ja ću pisati o ljubavi.

Ljubav je čudo.

Ovih dana su se nakon kratkotrajnog zatišja opet javili antivakseri, usljed nemilog događaja povodom kojega su eto i oni nešto naumili reć.

I dobro je da su se javili, jer bi inače zaboravili koliko tih kretena ima, i kod nas na blogu, i sličnih budaletina, anarhista, komunista, ateista, socijalista, svih onih koji ne bi državi dali ništa, da bi se prvi skupa s egzotičnim poduzetnicima i utajivačima poreza svih vrsta, javili kad god neko oče rušiti državu.

Zamislite samo kakvi bi sustavi bili u državi kojom bi upravljali anarhisti ateisti i antivakseri i koliko bi trebalo da takovi otvore logore i stave ljudima zrake oko ruke.

Dakle ljubav je stvarno čudo.

Pod kišom Perzeida...

dinajina-sjecanja.blog.hr





Umijeće samotno i zanat svoj
Ja vježbam u tišini noći
Kad samo mjesec nebom bjesni
A ljubavnici u postelji
Sve svoje grle muke,
Kraj raspjevanog svijetla trudim
Ne za tišinu niti hljeb
Ni da se gizdam ni da tržim
Dražima
Bjelokosnim pozornicama
Za priprostu tek plaću radim
Najtajnijeg mi srca.

Dylan Thomas
Prevod: Nikica Petrak






Bio je dan svetoga Lovrijenca… bili smo na tvrđavi,
dogodila se predstava sazviježđa Perzej...
ljepota puna zvjezdanih šapata…
izgovih želju… vidjeh raspuknuće opne neboja…
nestajanje sjena… i ostvarenje želje…

Sanjar, pjesnik u tebi je kazivao Dylanov stih,
na bjelokosnoj pozornici razotkrivao tajne srca,
izveo iz palanke životarenja u golim nagonima
i uveo u carstvo boga Kairosa...

U sjaju noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre, treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

Živimo trenutak, kao da sljedeći neće doći.

Dijana Jelčić

Taj crv sumnje

demetra1.blog.hr

GENERALKA


Ti imaš sportski duh. Tako su joj govorili i ponekad zavidjeli na njezinim aktivnostima. Sat vremena plivanja više puta u tjednu, pedaliranje na duge staze, kilometrima daleko od njezine kuće. Život je bio stvarno dobar. Društvo s kojim se gotovo pa dnevno vidjela znali su je kao hrabru neustrašivu osobu. I da, bila je jer nije bilo prepreke koju ona nije mogla savladati sve do tog dana u rano predvečerje. Kao bezbroj puta vraćala se okrećući pedale sve do prve uzbrdice, a onda je stala. Nije imala snage za dalje. Teško je disala, srce je bubnjalo u glavi, magla se spuštala ispred očiju. O Bože što se dešava! Misli su se kovitlale bez ikakvog reda tražeći izlaz iz kakofonije zvukova oko nje. Kući je stigla gurajući bicikl, polako, korak po korak. Nakon odmora ponovo je bila svoja, tako bi kazala njena mama odmarajući se od razno-raznih poslova domaćice. Dan je završio kao i svaki prije njega iako je neki maleni crv negdje duboko u svijesti sasvim lagano svrdlao.
Novi dan, nove mogućnosti, plivanje. Jednostavno je morala provjeriti kako će joj ići plivanje s obzirom na jučerašnji dan. Nakon posla, a na koji je ponijela svu opremu za bazen, otišla je ravno na plivanje. Voda, omiljeni zagrljaj vode i nje. Prepustila se ljepoti uranjanja, laganih pokreta ruku. Voljela je ona i žustro, takmičarsko plivanje, ali ne toga dana. Tada joj je trebalo opušteno predavanje vodi kao ljubavniku u zagrljaj. Sat vremena je prebrzo prošao. Sutra će ponoviti, oglasila se odluka u njezinoj glavi. Hoće!
Nije ponovila jer obaveze je trebalo izvršiti, rokovi su je pritiskali kao što ponekad bude na poslu. Vikend je dolazio s najavom posebno lijepog vremena i razno raznim ponudama. Jedna od tih je bilo bicikliranje do izletišta petnaestak kilometara udaljenog od grada. Savršeno, pomislila je da ne može biti bolje. Cijelo je njeno društvo bilo spremno jednako kao i ona.
Krenuli su rano u jutro dok je zrak još bio blago vlažan, a sunce se tek počelo uspinjati na horizontu. Žamor, veselje, cika djece koja prate roditelje jer kakvi roditelji, takva su i djeca. Dok su bili premali da bi sami mogli voziti roditelji su iz imali u sjedalicama na svojim biciklima. Sve je govorilo o dobrom, zapravo savršenom početku dana i vjerovanju jednako dobrom cijelom danu.
Kilometar po kilometar uz kratke stanke nakon svakih pet, više zbog djece nego odraslih, stigli su na odabrano izletište. Prostrane livade, šum potoka i bazeni sa pastrvama bili su garancija dobrog druženja, fine hrane i najvažnije odmora uz prepričavanje događaja nakon prošlog izleta do ovog. Niti jedan izlet nije bez gitara, dobre pjesme, a bome i tekućina da bi se lakše i bolje pjevalo, tako da se veselje čulo preko cijelog izletišta. E sad, nisu oni bili sami pa da ne bi drugim izletnicima smetali društvo je imalo tete koje su održavale red i čistoću. Bio je to OZAR (Odred za Red), tako su ih u šali zvali, no u stvarnosti su bile izuzetno važne. Mame bi se mogle u miru opustiti ne razmišljajući gdje su i kako dječica jer odred je izuzetno dobro obavljao svoje dužnosti. Ona koja nije imala djecu bila je jedna od tih teta. Ponekad bi se kući vraćala previše umorna misleći kako odustaje biti teta za red. No već na idućem izletu sve bi se ponovilo jer se umor zaboravi. Taj put, umor nakon tog izleta neće nitko, a najmanje ona zaboraviti.
Krenuli su u rano predvečerje prema doma kako ih noć ne bi uhvatila na povratku. Prvih pet kilometara sve je bilo normalno. Na povratku puno je manje razgovora jer kako god umor uzima danak. Svatko je nekako u svojim mislima krevetu ili kako govore; opružiti noge, o sutra i uredu, o cijelom tjednu koji uvijek predugo traje. Manje se razgovara i zato što su pretresli sve teme, dobili i podijelili sve informacije. Samo se tu i tamo čulo neko upozorenje djeci. Zapravo strujalo je zadovoljstvo provedenim izletom.
Imala je nekakav čudan osjećaj kako nešto nije dobro. Svaki pritisak na pedalu osjetila je kao gubitak zraka u prsima. Zar joj nedostaje kondicije? Bila je misao kojom je pokušala odagnati strah koji se prikradao nemilice. Polako su je prestizali bez riječi da bi ostala na kraju zadnja trudeći se održati tempo. Zraka je bilo sve manje, a u prsima se javila gadna bol. Morat će stati jer, ako ne, bol će biti veća. Stala je, a grupa je ispred nje nastavila. Vjerovala je kako će ih stići samo da se malo odmori, a onda je bol postajala žešća. Gušila ju je, stezala oko prsa. Nekako je znala da će pasti i zadnjom snagom kriknula.
Ona se ne sjeća što se dogodilo, kako je u manje od sekunde nestala, uronila u tamu. Budi se u bolnici povezana aparatima potpuno nesvjesna događanja koja su bila. Grupa je čula njezin krik, stali su. Hitna je vrlo brzo došla i njezin je život bio spašen. Prije izlaska iz bolnice dobila je dijagnozu. U toj dijagnozi je toliko svega navedeno da je zaključila kako njezino srce treba generalku.


IZGUBLJEN KA BONNIE

sewen.blog.hr

Volim ist i pit i to je gotova stvar
Moja spiza nema ka auto kvar
Ako datum i istekne koji dan
Meni je apetit ogroman

Ne smeta mi meso ni crveno ni bilo
Samo bez kosti, ne volim krilo
Osim ako nije od Emu ili Noja
I janje i majka, samo bez loja.

Od ribe volim tunu najviše, lignju dok diše,
I hoba dok gradele lipi, mol u juhi kipi.
Al to samo petkom, ili kad je post
Uglavnom i riba da nema kost!

Izgubljen ka Bonnie u Francuskoj, al salati,
Pa sad ti račun umisto otmičara plati.
A račun veći od Eiffelovog tornja i duži od Seine,
Ima li itko na svitu da ga plati misto mene.

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum