Ako se ne varam, jučer su gospoda koja predstavljaju poslodavce dali više prijedloga o promjeni Zakona o radu. Među njima je i jedan briljantan a to je da se radnicima ukine pravo na plaćenu pauzu od pola sata. Jer zašto bi radnicima plaćali nešto kad ne rade.
Znači, po tom prijedlogu radnici ili ne bi imali pauze ili bi imali pauzu ali bi im radno vrijeme bilo osam i po sati. Koliko znam neka gospoda poslodavci već su u svojim despotijama uvela takav radni režim i provode ga već godinama usprkos zakonu.
Meni osobno to se ne sviđa isto kao što mi se ne sviđa ni radno vrijeme od 9 do 17h. Puno mi je draži model kada se počinje ranije sa poslom od 7 ili od 8.
A kada smo već kod držanja zakona jako česta je situacija da poslodavci ne plaćaju prekovremene ljudima a prisiljavaju ih da ih rade. Radi se o svojevrsnoj ucjeni koja se svodi na to da zaposlenik mora raditi neplaćene prekovremene inače će biti proglašen lošim radnikom i biti će dovedeno u pitanje njegovo radno mjesto. Ljudi u pravilu popuštaju takvim pritiscima i tako se stvara mikroklima u kojoj je to uobičajeno ponašanje i stavlja se pod normalno.
Osobito neugodna situacija nastaje kada se ljude tjera na prekovremeni rad preko svake mjere jer se mora ispuniti neki zadani rok. Npr. situacija kad se ljude natjera da više mjeseci rade pojačanim intenzitetom pa po mjesecu skupe i po 80-ak i više prekovremenih. To bi značilo da su u mjesec dana odradili još dodatna dva tjedna. Nekakvih 12-ak radnih sati po danu. To je sve u redu kada traje jedno kraće razdoblje ali sve češće smo svjedoci da ljudi tako rade i većim djelom godine. Takve zaposlenike se obično može prepoznati po tome što su blijedi i razdražljivi.
Ako prihvate takve uvjete oni sami su na višestrukom gubitku, ne samo što neće biti plaćeni i pravedno nagrađeni za svoj rad već im stradava i privatni život i njihovo zdravlje. Kako nisu plaćeni njihov nadređeni ispada uspješniji zbog manjih troškova i većeg outputa. Takav nadređeni je u stvari nelojalna konkurencija drugim šefovima koji brinu o svojim podređenima. Jer kada bi se plaćali prekovremeni i to po cijeni većoj od uobičajene satnice (150%) tada bi onaj nadređeni koji tjera ljude imao lošiji omjer troškova i ostvarenih prihoda. Dakle, popuštanje u ovom slučaju samo uzrokuje nove prekovremene i nove nemoguće rokove.
Ne treba zaboraviti još dvije nus pojave takvog načina rada: odlazak ljudi i njihova manja efikasnost zbog preopterećenja i nezadovoljstva. Ako nekoga natjerate da radi 11 sati umjesto 8 on će po satu zbog umora manje napraviti nego da je radio 8 sati. Bit će i više grešaka. Zanimljivo je da oni u pravilu dobivaju po glavi zbog tih svojih grešaka i stavlja im se na zanje da nisu dovoljno dobri. Istina on će u 11 sati sve skupa ipak više napraviti nego što bi u 8 ali dugoročno gledano to neće moći trajati duže vremena. To će uzrokovati odlazak zaposlenika na bolovanje ili u drugu firmu i opet će se dosta vremena izgubiti dok neko novi ne nauči njegov posao. Usprkos tome svjedoci smo da neki poslodavci odnosno njihovi ljudi od povjerenja stalno tako rade i vrte se u beskonačnoj petlji.
Imaju zaposlenika koji dobro radi ali ga tjeraju preko mjere, on ode, dođe novi a onda novoga natjeravaju da bi bio bar približno dobar kao stari zaposlenik. Svi su krivi samo ne oni.
Moramo se zapitati koliki je rok trajanja ljudi koje se neprestano drži pod stresom i visokim intenzitetom i što će biti sa njima biti kad dođu u 40-te. A to su obično dobri i poslušni ljudi koji su od malih nogu naučeni da ispunjavaju tuđe zahtjeve, od škole pa na dalje.
|
