Kross
26.10.2004., utorak
OTOK
Stariji covjek prozivio je veci dio svog zivota na otoku koji je slovio kao jedan od najljepsih na svijetu. Sada se vratio s otoka, da bi nakon umirovljenja nastavio zivjeti u velikom gradu. I netko mu rece: “Mora da je bilo predivno zivjeti tolike godine na otoku koji se ubraja u najveca cuda ovoga svijeta”. Stari je neko vrijeme sutio, a onda progovorio: “Iskreno receno, da sam kojim slucajem znao da je taj otok tako slavan, zacijelo bih ga poblize razgledao”. (A. de Mello)Pouka te price je nedocitljiva: ne propustaj cuda ovoga svijeta! Iskazuj im divljenje u pravo vrijeme, ne putuj svijetom zatorenih ociju, zivi intezivno! Budi zahvalan za svoj lijepi otok na kojemu si usred bucnog mora egzistencijalne neizvjesnosti osjetio dasak blagosti i mira. Primjetis li njegovu ljepotu tek kad si ga napustio, prekasno je. |
- 12:32 - Komentari (16) - Isprintaj - #
21.10.2004., četvrtak
Izvor promijenjena života
|
Žudio sam za srećom. Htio sam biti jedan od najsretnijih ljudi na cijelome svijetu. Težio sam i za smislom života i tražio odgovore na ova pitanja: · Tko sam? · Zašto sam ovdje? · Kamo idem? Još sam više od toga žudio za slobodom. Htio sam biti jedan od najslobodnijih ljudi na cijelome svijetu. Sloboda mi, međutim, nije značila to da mogu raditi što god želim - to može svatko. Sloboda mi je značila posjedovanje snage da učinim ono što bih trebao učiniti. (Većina ljudi zna što bi trebala učiniti, ali nema snage da to uistinu i napravi.) Počeo sam tragati za odgovorima. Činilo se da ih svi nalaze u nekoj vrsti religije, pa sam i ja učinio najjednostavniju stvar: otišao sam u crkvu. Mora da sam ušao u krivu crkvu jer sam se od boravka u njoj samo osjećao još gore. Crkvu sam pohodio ujutro, u podne i uvečer, ali nije pomoglo. Po prirodi sam veoma praktičan, pa kad nešto ne ide, odustanem od toga. Tako sam odustao i od religije. Zapitao sam se bi li mi možda prestiž pomogao. Možda bih se bolje osjećao kao neka vrst vođe koji zastupa neku ideju, sav joj se posvećuje i postaje popularan zbog toga. Na sveučilištu koje sam pohađao, studentski su vođe imali financijske resurse za tako nešto, i bili su veoma važni. Zbog toga sam se odlučio kandidirati za predsjednika studentskog vijeća prve godine. Pobijedio sam na izborima. Bilo je krasno što su me svi poznavali, što sam donosio odluke i trošio sveučilišni novac na dovođenje zanimljivih predavača koji su mi se sviđali. Bilo je super, ali se i tome, kao i svemu drugome što sam pokušao, sjaj brzo istrošio. Probudio bih se u ponedjeljak ujutro (obično s glavoboljom od prethodne noći) i pomislio: "Još pet dana!". Preživljavao sam od ponedjeljka do petka, a radovao se samo trima danima u tjednu: petku, suboti i nedjelji. Tada bi se začarani krug ponavljao. Čini mi se da je na sveučilištima širom zemlje bilo jako malo ljudi koji su na tako iskren način pokušavali naći smisao, istinu i svrhu života kao što sam ja to činio. Tijekom tog perioda, primijetio sam malu grupu ljudi: osam studenata i dva profesora koji su se po nečemu razlikovali od ostalih. Činilo se kao da znaju zašto vjeruju u to što vjeruju. Također je izgledalo kao da znaju kamo idu, svoj cilj. Ti ljudi nisu samo pričali o ljubavi, već su se u tom pogledu angažirali. Kao da su bili iznad svih svakodnevnih pritisaka studentskog života. Čak i kad su svi ostali pokleknuli pod okolnostima, oni su djelovali zadovoljno, mirno i neovisno o svakodnevici. Izgledalo mi je kao da posjeduju unutarnji i stalni izvor radosti. Bili su upravo odvratno sretni. Imali su nešto što ja nisam imao. Kao i svaki prosječni student, htio sam ono što netko drugi ima, a ja nemam. Zbog toga sam se odlučio sprijateljiti s nekima od tih intrigantnih ljudi. Dva tjedna nakon te odluke, zajedno sam s njima sjedio za stolom u prostorijama studentskog saveza. Bilo nas je šest studenata i dva profesora. Počeo se voditi razgovor o Bogu. Išli su mi na živce, pa sam se osvrnuo prema jednoj zgodnoj studentici (prije toga sam mislio da su sve kršćanke ružne), ležerno se naslonio (nisam htio da ostali pomisle da sam zainteresiran) i rekao: "Reci mi, što je svima vama tako promijenilo život? Zbog čega su vaši životi toliko drugačiji nego životi svih ostalih studenata na ovom faksu?" Mora da je ta mlada žena imala vrlo čvrsta uvjerenja. Pogledala me ravno u oči i izgovorila dvije riječi za koje nikad nisam mislio da ću ih na fakultetu čuti kao dio rješenja bilo kakvog problema: "Isus Krist." "Ma, daj, molim te!" rekao sam "Nemoj me hraniti s tim smećem. Pun mi je kufer religije, crkve i Biblije. Nemoj me daviti s religijom!" "Hej, nisam rekla religija. Rekla sam Isus Krist!" izderala se na mene. Rekla mi je nešto o čemu nikad prije nisam razmišljao: da kršćanstvo nije religija. Religija je, naime, kad ljudi pokušavaju doći do Boga svojim dobrim djelima, a kršćanstvo je Bog koji dolazi ljudima kroz Isusa Krista i nudi im direktni kontakt. Sveučilišta su vjerojatno najnapućenija ljudima s pogrešnim idejama o kršćanstvu. Prije nekog sam vremena upoznao jednog asistenta koji je na predavanju rekao da je "svatko tko uđe u crkvu automatski i kršćanin". Odgovorio sam mu: "Ako uđete u garažu, znači li to automatski da ste auto?" Rečeno mi je da je kršćanin onaj tko istinski vjeruje u Krista. Dok sam se tako bavio mislima o kršćanstvu, moji su me novi prijatelji potakli na ispitivanje Isusova života. Otkrio sam da niti Buda, niti Muhamed, niti Konfucije nikad nisu tvrdili da su bogovi, ali da je Isus tvrdio kako jest Bog. Prijatelji su me potakli na pronalaženje dokaza o Isusovom božanstvu. Bili su uvjereni da je Isus Bog u ljudskom obličju, da je umro na križu za grijehe čovječanstva, da je pokopan, ali uskrsao tri dana kasnije i da i danas može promijeniti svačiji život. Mislio sam da je to najobičnija farsa. Bio sam uvjeren da su kršćani totalni idioti. Neke sam i upoznao. Čekao bih da neki od njih počnu govoriti na predavanju i uživao u tome da ih intelektualno rastrgnem. Smatrao sam da kad bi kršćanin imao ijednu moždanu stanicu, ta bi umrla od usamljenosti. No, ti su me ljudi uvijek i iznova poticali na razmišljanje. Konačno sam prihvatio izazov. Učinio sam to iz ponosa, kako bih im dokazao da su u krivu jer, mislio sam, nema činjenica koje bi potkrijepile njihove teorije. Pretpostavljao sam da u njihovim tvrdnjama nema nikakvih dokaza koji bi se mogli razmotriti. Nakon mnogo mjeseci proučavanja, moj je um došao do zaključka da je Isus morao biti ono što je i sam tvrdio. To mi je predstavljalo priličan problem. Um mi je govorio da je sve što sam pročitao istina, ali me volja vukla u drugom pravcu. Otkrio sam da je čin postajanja kršćaninom veoma poguban za ego. Isus je direktno izazvao moju volju kako bi mu povjerovala. Parafrazirat ću ga: "Pogledajte! Stojim pred vratima i stalno kucam. Čuje li netko kako ga zovem i otvori vrata, ući ću." (Otkrivenje 3:20). Nije me bilo briga za Isusovo hodanje po vodi i pretvaranje vode u vino. Naprosto nisam u svojoj blizini htio nikoga tko će mi pokvariti zabavu, a kršćanstvo mi se činilo najbržim putem za uništavanje svakog dobrog provoda. Moj mi je um, dakle, govorio da je kršćanstvo istinito, ali volja je bježala od toga. Kad god bih se našao u blizini tih oduševljenih kršćana, došlo bi do konflikta. Ako ste ikada bili u društvu sretnih ljudi dok ste sami bili jadni, znat ćete koliko vam takvi sretnici mogu dizati tlak. Bili su toliko sretni, a ja tako jadan da bih doslovno ustao i demonstrativno pobjegao iz sobe studentskog saveza. Došlo je do toga da bih legao u krevet u deset sati navečer i ne bih mogao zaspati do četiri sata ujutro. Znao sam da sve to moram izbaciti iz uma prije nego što siđem s uma! No, glava i srce su mi se konačno povezali 19. prosinca 1959. godine u 8:30 navečer. Bio sam na drugoj godini studija i toga sam dana postao kršćanin. Te sam se večeri molio i molio sam za četiri stvari kako bih uspostavio odnos s Isusom Kristom koji mi je, od tada, promijenio život. Prvo sam rekao: "Gospodine Isuse, hvala ti što si umro na križu za mene." Zatim sam rekao: "Ispovijedam ti sve one stvari iz svojeg života koje ti nisu po volji i molim te da mi oprostiš i očistiš me." Nakon toga sam rekao: "Sada ti, na najbolji način za koji znam, otvaram vrata svojeg života i srca i vjerujem ti kao svojem Spasitelju i Gospodinu. Preuzmi kontrolu nad mojim životom. Izmijeni me iznutra i izvana. Učini me osobom kakvom si me stvorio." Na kraju sam još rekao: "Hvala ti što si u moj život došao po vjeri." Bila je to vjera koja nije bila zasnovana na neznanju, već na dokazima iz povijesti i Riječi Božje. Siguran sam da su vam mnogi religiozni ljudi tvrdili kako su se u takvim trenucima osjećali kao da ih je ošinuo grom ili nešto slično. Nakon što sam ja izmolio tu svoju molitvu, ništa se nije dogodilo. Mislim, stvarno ništa. Još uvijek mi nisu narasla krila. Nakon te odluke, zapravo sam se osjećao još gore. Doslovno mi se povraćalo. Ajme, majko, pomislio sam u što si se to sad uvukao? Stvarno sam se osjećao kao da sam puk'o (i siguran sam da neki ljudi misle kako stvarno jesam). No, nakon jedno šest mjeseci do godinu i pol, shvatio sam da nisam puk'o. Život mi se doista promijenio. Jednom sam, za vrijeme rasprave s pročelnikom odsjeka za povijest, spomenuo da mi se život promijenio. Profesor me prekinuo, upitavši: "McDowell, pokušavate li vi nama, u dvadesetom stoljeću, reći da vam je Bog promijenio život? Koja područja života vam je promijenio?" Nakon tri četvrt sata, zaustavio me riječima: "U redu, to bi bilo dosta." Evo nekih stvari koje sam tog dana nabrojao prisutnima u predavaonici. Jedno od područja koje je Bog promijenio u meni bio jemoj nemir. Uvijek sam se morao nečim baviti. Hodao bih studentskim domom, a glava bi mi bila poput vihora različitih proturječnih misli. Sjeo bih i pokušao učiti, no ne bih mogao. Nekoliko mjeseci nakon što sam prihvatio Isusa, razvio sam neku vrstu mentalnog mira. Nemojte me krivo shvatiti: proturječja i konflikti u mojim mislima nisu nestali. U svojem odnosu s Isusom nisam našao oslobođenje od proturječja i konflikta, nego sposobnost da se nosim s njima. Tu sposobnost ne bih dao ni za što na svijetu. Još jedno od područja koja su se promijenila je bila moja teška narav. Prije sam znao planuti samo zato što me netko krivo pogledao. Još uvijek nosim ožiljke od tučnjave na prvoj godini faksa, u kojoj sam skoro ubio čovjeka. Ta eksplozivna narav je bila toliko sastavni dio moje ličnosti da ju svjesno nisam niti pokušavao promijeniti. No, kada sam, nakon svoje odluke o prihvaćanju Krista, došao u krizu u kakvoj bih obično izgubio glavu, shvatio sam da moje teške naravi više nema. Samo sam jednom u četrnaest godina planuo (i kad sam to učinio, plaćao sam za to sljedećih šest godina). Postojalo je još jedno područje u mojem životu, na koje nikako nisam ponosan, ali ga spominjem zato što je mnogim ljudima potrebna promjena upravo u tom području života. Ja sam pronašao izvor promjene: Isus Krist. To područje je mržnja. U sebi prije nosio mnogo mržnje. Nije to bilo ništa što bih pokazivao izvana, nego više neko škrgutanje zubima u dubini duše. Strahovito su me nervirali ljudi, stvari, problemi… No, jednog sam čovjeka mrzio više negoli sve ostale: svog oca. Mrzio sam ga iz dna duše. Bio je gradski alkoholičar. Svi su znali da je pijanac. Moji bi prijatelji zbijali šale o njegovom teturanju po ulicama u centru grada. Nisu mislili da bi me to moglo smetati jer sam se zajedno s njima smijao. No, vjerujte mi, iznutra sam plakao. Svoju sam majku više puta nalazio u štali, pretučenu toliko da nije mogla ustati, pa je ležala u kravljem izmetu. Kad bi nam dolazili prijatelji, odvodio bih oca u štalu i ondje ga vezivao, te parkirao auto pred vratima, kako ne bi mogao izaći. Prijateljima bismo rekli da je nekamo otišao. Mislim da nitko nikoga nikad nije mrzio toliko koliko sam ja mrzio svojeg oca. No, kad sam odlučio prihvatiti Krista, on je ušao u moj život, a njegova je ljubav bila toliko jaka da je mržnju izokrenula naopačke. Mogao sam oca pogledati u oči i reći mu: "Tata, volim te." Što je najbolje, to sam stvarno i osjećao. Nakon nekih stvari koje sam učinio, to ga je prodrmalo. Kad sam se prebacio na privatno sveučilište, imao sam vrlo ozbiljnu prometnu nezgodu. Odvezli su me kući s imobiliziranim vratom. Nikad neću zaboraviti trenutak kad je otac došao u moju sobu i upitao me: "Sine, kako možeš voljeti oca kao što sam ja?" Odgovorio sam mu: "Tata, prije šest mjeseci sam te prezirao." Tada sam sa svojim tatom podijelio zaključke do kojih sam došao, vezano uz Krista: "Tata, pustio sam Krista u svoj život. Ne mogu ti to u potpunosti objasniti, ali zbog tog odnosa s Kristom, u sebi sam našao mogućnost da volim i prihvaćam, ne samo tebe, već i druge ljude, onakvima kakvi jesu." Četrdeset i pet minuta kasnije, dogodila se jedna od najdivnijih stvari u mojem životu. Netko iz moje obitelji, netko tko me poznavao tako dobro da mu nisam mogao svačime mazati oči, rekao mi je: "Sine, ako Bog u mojem životu može učiniti ono što sam vidio da je učinio u tvom, tada mu i ja želim dati priliku." Moj je otac odmah, zajedno sa mnom, molio i uzvjerovao Kristu za oprost svojih grijeha. Promjenama obično treba nekoliko dana, tjedana, mjeseci, možda čak i godina. Život mojeg oca se, međutim, promijenio pred mojim očima. Bilo je to kao da mu je netko upalio žaruljicu u glavi. Nikada, ni prije ni kasnije, nisam vidio takvu brzu promjenu. Moj je otac od tada samo jedan jedini put dotakao viski. Prinio ga je ustima, liznuo i to je bilo to. Donio sam samo jedan zaključak. Odnos s Isusom Kristom mijenja živote. Možete se smijati kršćanstvu. Možete mu se rugati i ismijavati ga. No, ono funkcionira. Mijenja živote. Vjerujete li Isusu, počnite promatrati svoje stavove i djela, jer Isus Krist će ih mijenjati. No, kršćanstvo nije nešto što nekoga možete natjerati da proguta na silu. Sve što mogu učiniti jest reći vam što sam ja doživio i što sam naučio. No, na kraju krajeva, vi se na taj korak morate odlučiti sami. Možda će vam pomoći molitva koju sam ja molio: "Gospodine Isuse, trebam te. Hvala ti što si za mene umro na križu. Oprosti mi i očisti me. U ovom trenutku, počinjem vjerovati da si moj Spasitelj i Gospodin. Učini me osobom kakvom si me stvorio. U ime Krista. Amen." Josh McDowell |
- 22:29 - Komentari (14) - Isprintaj - #
19.10.2004., utorak
Zahvalnost
Kad sretnemo nekoga tko nam duguje zahvalnost odmah se toga sjetimo. A koliko smo puta sreli nekoga kome mi dugujemo zahvalnost a da se toga nismo sjetili. (Goethe) Od srca veliko hvala svima. Uvijek ste dobrodosli. :) Zelim vam mirnu i ugodnu noc, te prekrasan novi dan. |
- 23:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #
17.10.2004., nedjelja
Mudar savjet
«Tok dogadaja u zivotu ne zavisi od nas ili vrlo malo, ali nacin na koji cemo dogadaje podnijet i u dobroj mjeri zavisi od nas.» (I. Andric) "Iz cega se sastoji zivot? Iz onoga sto od njega napravimo." (S. Maugham) Istinita prica o dvojici slavnih kompozitora: Irvin Berlin i Gorge Gershwin. Kada su se Berln i Gershwin prvi put sreli, Berlin je bio slavan, a Gershwin je bio borbeni mladi kompozitor koji je radio za trideset pet dolara na tjedan u Tin Pan Alleyju. Berlin mu je, impresioniran Gershwinovom sposobnosti, ponudio posao muzickog tajnika za tri puta vecu placu nego sto je dobivao do tada. «Ali nemoj prihvatiti posao», savjetovao ga je Berlin. «Ako to ucinis, mozes postati drugorazredni Berlin. Ali ako ustrajes na onome sto jesi, jednoga dana ces biti prvorazredni Gershwin.» Gershwin je vodio racuna o upozorenju i s vremenom je postao jedan od najznacajnih americkih kompozitora svoje generacije. |
- 19:56 - Komentari (10) - Isprintaj - #
13.10.2004., srijeda
Vrijednost života
|
Zamislite da idete k liječniku po rezultate pregleda koje ste obavili. Liječnik će vam ih dati danas. Pregledi su mogli otkriti neku tešku bolest. Zapazite što osjećate putem idući k liječniku... Sad ste u čekaonici... Opazite sve detalje prostorije..., boju zidova, slike u njoj..., namještaj..., revije i magazine... Čeka li još netko liječnika?... Ako da, dobro pogledajte drugu osobu ili osobe u čekaonici: crte njihovih lica, njihovo odijelo... Primijetite što osjećate dok čekate da budete pozvani u ured... Sada ste prozvani... pogledajte liječnikovu ordinaciju... Zapazite sve detalje, namještaj... Je li ordinacija svijetla ili tamna?... Dobro promotrite liječnika, crte njegova lica, kako je obučen... Kakva je on osoba?... On vam počinje govoriti, ali vama se čini da on nešto skriva od vas... Vi ga molite da vam otvoreno govori... Zatim, s očima punim samilosti, kaže vam da testovi pokazuju kako bolujete od neizlječive bolesti... Vi ga pitate koliko ćete još živjeti... On odgovara: Najviše dva mjeseca aktivnog života... a potom mjesec-dva u postelji. Kako reagirate na tu vijest?... Kako se osjećate?... Ostanite neko vrijeme u tim osjećajima... Sada izađite iz liječnikove ordinacije i idite na ulicu... Zadržite se u svojim osjećajima... Pogledajte ulicu: je li puna ili prazna?... Zapazite vrijeme: je li dan vedar ili oblačan?... Kamo idete?... Osjećate li potrebu razgovarati s nekim?... S kime?... Na kraju ste se vratili u svoju zajednicu. (Pretpostavljam da ste svećenik-redovnik ili sestra... Lako se može prilagoditi i laičkim skupinama). Što velite svojem pretpostavljenom?... Želite li da i ostali članovi zajednice to doznaju?... Vaš vas poglavar pita što biste htjeli raditi u dva preostala mjeseca aktivna života... On vam više ili manje daje na znanje da je spreman dopustiti vam da radite što želite... Što izabirete?... Kako planirate provesti ta dva mjeseca?... Sad večerate sa svojom zajednicom... Vrijeme je zajedničkog odmora... Znadu li što je s vama?... Kako se osjećate u njihovu društvu?... Sad idite u svoju sobu i napišite pismo svojem provinicijalu u kojem mu izlažete svoje stanje i molite ga da vas, po mogućnosti, oslobodi od vašeg posla... Što iznosite u pismu?... Sastavite ga u svojoj pameti upravo sada... Kasno je u noć... Svi su članovi zajednice otišli na počinak... Vi se prikradete kapelici u kojoj vlada tama, samo što blago gori vječno svjetlo... Sjedate i uprli ste oči u svetohranište... Kroz neko vrijeme gledajte Isusa... Što mu kažete?... Što on vama veli?... Kako se osjećate?... Rezultati su ove vježbe toliko različiti da ih ovdje nije moguće navesti. Većina voli tu vježbu ponavljati, i uvijek iz nje izvuku mnogo ploda. Plodovi koje većina ljudi ubere iz ove vježbe jest da počnu jako cijeniti i voljeti život... Kao rezultat toga oni jače zarone u nj, uživaju ga, žive ga, punije ga doživljavaju... Mnogi su iznenađeni kad otkriju da se ne boje smrti kao što su mislili da će se bojati. Vrlo se često dogodi da nešto cijenimo i zahvalni smo za to tek kad to izgubimo. Nitko nije toliko zahvalan za vid i nitko ga toliko ne cijeni kao slijepac. Nitko toliko ne cijeni zdravlje kao bolestan čovjek. Ali zašto moramo čekati da izgubimo te stvari a da ih prije ne cijenimo i ne uživamo u njima? (Anthony de MELLO) |
- 23:07 - Komentari (14) - Isprintaj - #
11.10.2004., ponedjeljak
Zelim ti radostan i uspjesan dan :)
Jutrom se sjeti Boga, u podne zadovoljno blaguj svoj kruh, uvečer se podsjeti da ćeš umrijeti, noću spavaj slobodan od svih briga. (Kućni zapis u Munsteru) |
- 15:32 - Komentari (16) - Isprintaj - #
08.10.2004., petak
(MEDVJEDA) GUSJENICA
Nema sanse. Sest metara asvalta. Dvadeset automobila u jednoj minuti. Pet teretnjaka. Jedan tegljac. Konjska zapreka. Medvjeda gusjenica ne zna nista o autima. Ona ne zna koliko je asfalt sirok. Ne zna nista o pjesacima, biciklistima, mopedistima. Medvjeda gusjenica znade samo da s one strane ima zelenila. Predivno zelenilo, po svoj prilici jestivo, ona je luda za zelenilom. I zato mora na drugu stranu. Nema sanse. Sest metara asfalta. Ali ona krece. Ona krece svojim noznim batrljcima. Ona krece, pomice se, mic po mic, i eno je s one strane. (R. O. Wiemer) Prijatelju:«Idi svojim putem, neka te ne zavode poteskoce! Idi nesputano i bez straha!» (Ovo nije poziv na lakomislenost ili nepromisljeno prepustanje trunutacnim prohtjevima. Ovdje se ne radi o realnoj sansi prezivljavanja insekta koji trazi hranu na autocesti. Simbol stavlja gusjenicu nasuprot sjajno jestivom zelenilu, kao sto covjek stoji nasuprot cilju koji ga duboko pogada, cije uzmicanje njegovu pogledu istovremeno mu podaruje snagu. Prohtjev gusjenice za zelenilom. – Covjekova ceznja za ispunjenim smislom. (E. Lukas)) |
- 21:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #
05.10.2004., utorak
MOLITVA VOJNIKA
Znas, Boze, Meni su rekli da te nema. A ja, budala, mislio sam da je to istina. Ali, jedne noci, iz rupe koju je iskopala granata ugledao sam tvoje zvjezdano nebo i shvatio da su me prevarili. Znas, Boze, bit ce to teska bitka i tko zna, mozda cu pokucati na tvoja vrata. Hoces li me primiti? Evo, Boze, vec se cuje bojna truba. Moram ici! Ali zacudo, ja se smrti ne bojim. (Molitva pronadena kod brojnih vojnika u 2. svjetskom ratu.) |
- 23:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #
02.10.2004., subota
:)
Čuvaj se žurbe, jer ona uvijek dovodi do kajanja: onaj koji žuri govori prije nego što sazna, odgovara prije negoli nešto shvati, odluči prije negoli provjeri, kudi prije nego što se u nešto uvjeri. (Arapska poslovica) |
- 16:02 - Komentari (21) - Isprintaj - #
Veljača 2012 (1) Prosinac 2011 (3) Studeni 2011 (3) Listopad 2011 (2) Kolovoz 2009 (1) Lipanj 2009 (1) Svibanj 2009 (1) Travanj 2009 (1) Ožujak 2009 (3) Veljača 2009 (2) Siječanj 2009 (2) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (1) Listopad 2008 (2) Rujan 2008 (3) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (2) Lipanj 2008 (5) Svibanj 2008 (7) Travanj 2008 (2) Ožujak 2008 (1) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (1) Svibanj 2007 (2) Listopad 2006 (10) Svibanj 2006 (1) Veljača 2006 (1) Siječanj 2006 (1) Prosinac 2005 (1) Studeni 2005 (3) Listopad 2005 (5) Rujan 2005 (1) Kolovoz 2005 (1) Srpanj 2005 (1) Lipanj 2005 (3) Svibanj 2005 (5) Travanj 2005 (6) Ožujak 2005 (4) Veljača 2005 (3) Prosinac 2004 (4) Studeni 2004 (7) Listopad 2004 (9) Rujan 2004 (24) Kolovoz 2004 (14) Srpanj 2004 (23) Lipanj 2004 (44) Svibanj 2004 (6) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Gledati se u oci bez nepovjerenja, pribliziti se bez straha, pomagati jedan drugom, a pritom ne izgubiti obraz. ZANIMLJIVI LINKOVI Fotografije Jos fotki
Male tajne isprobane na vlastitoj koži...
"Ti to mozeš, učini to" "Svaki pocetak je tezak" "Svaki trud se isplati" TRENUCI Kada bih svoj život mogao ponovo proživjeti, u sljedećem bih pokušao činiti više pogrešaka, ne bih se trudio da budem tako savršen, više bih se opustio. Bio bih gluplji nego što bijah zaista, vrlo malo stvari ozbiljno bih shvaćao. Bio bih manji čistunac. Više bih se izlagao opasnostima, više putovao, više sutona promatrao, na više se planina popeo, više rijeka preplivao. Išao bih na još više mjesta na koja nikada nisam otišao, jeo manje boba, a više sladoleda, imao više stvarnih, a manje izmišljenih problema. Ja sam bio od onih što razumno i plodno prožive svaku minutu svog života; imao sam, jasno, i časaka radosti. Ali, kad bih se mogao nazad vratiti, težio bih samo dobrim trenucima. Jer ako ne znate, život je od toga sačinjen, od trenova samo; Nemojte ih propuštati sada. Ja sam bio od onih što nikada nigdje nisu išli bez toplomjera, termofora, kišobrana i padobrana; kad bih mogao opet živjeti, lakši bih putovao. Kada bih ponovo mogao živjeti, s proljeća bih počeo bosonog hoditi i tako bih išao do kraja jeseni. Više bih se na vrtešci okretao, više sutona promatrao i s više se djece igrao, kada bih život ponovo pred sobom imao. Ali, vidite, imam 85 godina i znam da umirem. Jorge Luis BORGES MOJA ŽELJA ZA TEBE Ne, da budeš pošteđen svake patnje, niti da tvoj budući put bude stalno posut ružama, niti da gorke suze nikada ne obliju tvoj obraz, niti da nikad ne okusiš bol… Sve ovo, ne, to ti ne želim! Jer, ako srce nije očišćeno suzama, ne može biti oplemenjeno u boli - jer, bol i nevolja te nose u zajedništvo s Marijom i Djetetom i njihov smješak dati će pouzdanje i utjehu. Moja želja za tebe je ova: ostao zahvalan i očuvao uvijek u svom srcu dragocjena sjećanja na dobre stvari u svom životu. Podnosi hrabro iskušenja kada križ pritišće tvoja ramena. i kada se vrhunac, na koji se moraš penjati, cini nedostižnim, ako čak i svjetlo nade nestaje, neka svaki Božji dar raste u tebi i neka ti pomogne godinama obradovati srca onih koje voliš da uvijek imaš pravog prijatelja, koji je dostojan prijateljstva, koji ti daje povjerenje kadgod ti nedostaje svjetlost i snage da bi se mogao održati u oluji i da bi tako stigao ipak u visinu, da bude s tobom u sreći i boli smješak pun miline, utjelovljenoga Sina Božjega, i da budeš uvijek tako povezan s Njime, kako On to želi za tebe. (stara Irska blagoslovna želja) Majka Tereza (Agnes Gonxha Bojaxhiu) Čovjek je nerazuman, nelogičan i sebičan NIJE VAŽNO. VOLI GA! Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima NIJE VAŽNO. ČINI DOBRO! Ako ostvariš ciljeve svoje, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje NIJE VAŽNO. OSTVARUJ CILJEVE SVOJE! Dobro koje činiš sutra će biti zaboravljeno NIJE VAŽNO. ČINI DOBRO! Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim NIJE VAŽNO. BUDI ISKREN I POŠTEN! Ono što si godinama stvarao u času bi moglo razrušeno biti NIJE VAŽNO. STVARAJ! Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći NIJE VAŽNO. POMAŽI IM! Daješ svijetu najbolje od sebe, a on će ti uzvratiti udarcima NIJE VAŽNO. DAJ NAJBOLJE OD SEBE! ... Gledaj, da ti niko ne dođe, ako od tebe neće otići sretniji i zadovoljniji. ... Majka Tereza je dobila poziv za susret s Ivanom Pavlom II. Na putu prema mjestu susreta, gledajući kroz prozor automobila, u daljini je primijetila nekog beskućnika. Zatražila je da se auto zaustavi. Izašla je, pokupila nesretnika i vratila se natrag, propustivši tako dragocijen susret s Papom. Kad su novinari nahrlili na njezina vrata s pitanjima zašto je propustila tako važan susret, ona je odgovorila: "Željela sam doći, ali na putu sam susrela Krista!" Možeš kupiti... - možeš kupiti riječi, ali ne i istinu - možeš kupiti knjigu, ali ne i mozak - možeš kupiti lijek, ali ne i zdravlje - možeš kupiti krevet, ali ne i san - možeš kupiti odjeću, ali ne i ljepotu - možeš kupiti luksuzne stvari, ali ne i sreću - možeš kupiti križ, ali ne i Isusa Molitva Sioux Indijanaca Dozvoli da se moje ruke pune poštovanja dotaknu stvari koje si Ti stvorio. Izoštri moje uho da čuje tvoj glas. Učini me mudrim kako bih spoznao nauk koji si ti tajnovito stavio u svaki list, u svaki kamen. Tražim snagu, ali ne da bih nadjačao svoju braću, nego samo da bih nadvladao svog najvećeg neprijatelja – samoga sebe. Bože, daj mi mirnoću da podnesem stvari koje ne mogu promijeniti, daj mi hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti, i daj mi mudrost da razlikujem jedno od drugoga. Neka ne budem zaštićen od opasnosti, već da se bez straha suočim s njom. Neka ne molim za smirenje moga bola, već za jako srce da ga savladam. Neka ne tražim saveznike u životnoj borbi, već da se oslonim na vlastite snage. Neka ne preklinjem za spas od straha,već za nadu da osvojim svoju slobodu. O Ti, uzvišeni, presveti Bože! Unesi svjetlo u tminu moga srca. Podari mi ispravnu vjeru, postojanu nadu, istinsko milosrđe i duboku poniznost s mudrošću i poimanjem, o Bože, tako da bih mogao činiti ono što je uistinu Tvoja sveta volja. Amen. Istina Jednog su dana razbojnici oteli petogodišnjeg dječaka i spalili selo u komu je živio. Kad se otac vratio, vidio je zgarište i činilo mu se da je pougljenjeno dječje tijelo njegov sin. Plačući i čupajući kosu spalio je dječje tijelo, sakupio pepeo u jednu vrećicu i stalno je nosio sa sobom. Jednog je dana, međutim, njegov pravi sin pobjegao od razbojnika i vratio se kući. Pokucao je na očeva vrata. Otac koji je još uvijek plakao i nosio vrećicu s pepelom sa sobom upitao je: "Tko je tamo?" "Tata, ja sam, tvoj sin . Otvori vrata." Otac je mislio da se neki objestan dječak s njime šali. Viknuo mu je neka odlazi i nastavio je plakati. Dječak je uporno kucao, ali otac nije otvarao vrata. Nakon nekog vremena dječak je otišao. Otac i sin više se nikada nisu vidjeli. Na kraju je Buda dodao: "Jednom negdje nešto smatrate istinom. Ako se toga previše držite, kada sama istina dođe na vaša vrata, nećete joj otvoriti". ZANOS Pokušavam gledati na život u svem njegovu bogatstvu, nastojeći biti dirnut na dubljoj razini od misaone. Zbog toga promatram oprečne prizore: Rođenje djeteta… radost roditelja i osjećaj čuda… slavlja… Potom promatram smrt… žalost, osjećaj gubitka… sprovodne obrede… Neprestano krećem od jednog prizora do drugog, zapažajući svaki detalj. Sljedeći par: svadbena dvorana i odjel za rak. Ponovno zapažam svaku pojedinost dok promatram prizore… Krećem od jednog prizora do drugog, od svadbe i odjela i ponovno natrag… izbjegavajući svako razmišljanje, zadovoljavajući se samo time da gledam… Potom sportski stadion – mnoštvo… igrači… klicanje…uzbuđenje… I dom starih ljudi - stariji čovjek sjedi kraj prozora i prebire po sjećanju… Krećem od jednog prizora do drugog, Gledajući u srca ljudi koji sudjeluju u prizorima… Potom vidim bazen u raskošnom hotelu - voda koja se svjetluca… uzvici veselja… žarko sunce na nebu… I siromašna predgrađa - smrdljivo ozračje, smrad… ljudi koji spavaju na tlu… štakori i žohari… Ne razmišljam. Samo se uživljavam u prizor koji promatram… Promatram sjednicu ministarskog vijeća: moćnici države donose odluke Koje će utjecati na živote drugih ljudi… Tome suprostavljam sobu za mučenje koju podrobno razgledavam… Tada odlazim sa zemlje i vidim te i mnoštvo drugih prizora zajedno… i, premda ih ne mogu razumjeti, vidim kako cjelina sačinjava simfoniju, skladan ples: rođenje i smrt, smijeh i suze, ugoda i muka, krepost i porok, - sve se miješa u fresku neusporedive ljepote koja nadilazi shvaćanje moga misaonog uma… Potom se vraćam krštenju i pogrebu, svadbenoj dvorani i odjelu za rak, stadionu i domu starih ljudi… i vidim ih kao pojedine note iste melodije… razne pokrete istoga plesa… Vidim Isusa Krista i Judu, Vidim žrtve i progonitelje, ubojice i raspete: jedna melodija s raznolikim tonovima… jedan ples koji se izvodi u različitim koracima… Mislim o ljudima koji me ne vole i koji me napadaju, i vidim njih i sebe kao različite, a ipak ne-dvoje… zaokupljeni jednim zadatkom, jednim plesom, jednim umjetničkim djelom… Promatram raznolikost svoga vlastitog života s njegovim promjenjivim raspoloženjima, s njegovim usponima i padovima… ljude koji dodiruju moj život, zle i dobre, koje volim i koje ne volim… mnogi pokreti istog plesa koje izvodi sam plesač… Na kraju, stojim pred Gospodinom. Vidim ga kao Plesača; i tu glupu, besmislenu, mučnu, divnu stvar, koju nazivamo život, kao njegov ples… I stojim bez riječi, ništa ne shvaćajući, izgubljen u čuđenju ! Anthony de Mello DA ISUS DOĐE DANAS . . . Bi li se presvukao prije nego Ga pustiš unutra? Ili bi sakrio neke magazine i postavio Bibliju na njihovo mjesto? Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu a izvadio crkvenu pjesmaricu? Bi li mu mogao dopustit da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo? Razmišljam … kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva, bi li ti nastavio raditi stvari koje redovito radiš? Bi li nastavio govorio ono što uvijek govoriš? Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš svih drugih dana? Bi li poveo Isusa sa sobom svugdje gdje ideš? Ili bi možda promijenio svoje planove tih dana? Bi li ti bilo drago upoznati ga s tvojim najdražim prijateljima? Ili bi se ponadao da oni neće navraćati dok On ne završi posjet? Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom zastalno? Ili bi odahnuo kada konačno ode? Možda bi bilo zanimljivo znati što bi ti stvarno radio, da Isus dođe kao osoba biti neko vrijeme s tobom. (nepoznati autor) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||