10.03.2008., ponedjeljak

Danas sam... počastvovan Seosko gazdinstvo. Štala. U njoj na jednoj strani privezan konj (ili kobila, nisam zagledao), a na drugoj, iza ograde od dasaka, kobila i ždrijebe od svega 2 tjedna. Još je uvijek pomalo nesigurno na nogama. Pružam polako ruku preko ograde. Ždrijebe nesigurno gleda. Radoznalo je, ali i pomalo uplašeno. Načini korak dva, pa stane na svojim još pomalo lelujavim nogama. Držim i dalje mirno ruku i prijateljski ga gledam. Još dva nesigurna koračića. I tako još dva-tri puta, dok se nije skroz približilo njuškom na svega par cm od moje nadlanice... Skoro da osjećam njegov dah iz majušnih nozdrva... Netko od ljudi iza mene je neoprezno u razgovoru počeo gestikulirati rukama, i čarolija je nestala. Ždrijebe se već sljedeći tren našlo kraj svoje majke, na sigurnom. No, mene je podsjetilo na lane koje sam, neometan drugima, uspio pomaziti po glavi, na to plaho lane koje mi je poklonilo svoje povjerenje. Ili na neke mačke za koje su vlasnici tvrdili da su sasvim divlje i da se ne daju maziti. Sve dok nismo ostali sami. I onda razmišljam o ljudima. Za razliku od životinja, koje se plaše fizičkog ozljeđivanja, i zato se drže na distanci, ljudi su u još većem strahu - drže distancu kako ih netko ne bi povrijedio fizički, psihički, emotivno, egzistencionalno, ili bilo kako drugačije... I imam dojam da mi u našim džunglama (ne mislim na one betonske, ili barem ne isključivo, nego prije svega na džungle misli i fobija u našim glavama) živimo sa daleko više straha i daleko manje povjerenja nego i najplahije životinje... Zato se razveselim svaki puta kada se dogodi spontano odbacivanje takvih ograda. Kao ovaj vikend na salsa-kongresu u Laškom. Bilo je stvarno puno lijepih i posebnih trenutaka koje ću pamtiti (unatoč tome što mi to nije bio prvi kongres, i - iako je bio stvarno dobar - ne bih rekao ni da je baš jako drugačiji po nečemu od ostalih, osim što je u toplicama i ima after-party u termalnim bazenima), ali je jedan detalj meni ostao nekako posebno drag. Posebno topao, posebno ljudski. Kada je organizator na kraju subotnjeg after-partyja u već spomenutom (zatvorenom) bazenu - obzirom da je ostalo već jako malo ljudi - najavio kraj, bio sam u "malom" bazenu gdje je osim mene bila još samo grupica od 8 Slovenaca i Slovenki, negdje između 18 i 25. Vidio sam ih na nastupu, znam da su ekipa. Jednu od plesačica znam (ali vrlo površno) još sa kongresa u Rogaškoj prošle godine, a od onda smo se samo još jednom vidjeli u nekoj gužvi, te sam s njom otplesao jednu salsu u bazenu nekih pola sata ranije. Osim nje, još jedan od plesača iz grupe me uredno pozdravlja, poslije mi je otkrio da me zapamtio kad sam mu na kongresu u Beogradu na jednom satu pomogao oko jedne akrobacije. Ostale nisam poznavao. U jednom trenutku sam vidio kako se jedna cura (S.) nešto potiho i pomalo plaho dogovara s već spomenutim plesačem (Š.), čuo sam samo riječ "plesalec" i poslije toga vidio kako su oboje pogledali prema meni "nenapadno", baš kao u onoj poznatoj situaciji kada netko kaže: "Sad se polako okreni i pogledaj tog i tog, samo nemoj biti upadljiv..." - e, upravo na taj, vjerojatno najupadljiviji način na svijetu. Uz tipičan osmijeh tipa "ništa se ne događa, slučajno sam pogledao baš u tu stranu, a u stvari i ne gledam tebe", i to - ma, čistim pukim slučajem - dvije osobe istovremeno, koordinirano bolje nego u najuvježbanijim koreografijama :) Izašli smo iz bazena (nije nam ostalo druge), i pri prolasku prema kabinama za presvlačenje čujem sljedeći tihi razgovor, ali ne šaptom, nego poluglasom, dovoljno glasnim da ga tko želi može čuti (naravno, na slovenskom, ali ću napisati u prijevodu - ne bih htio muljati s mojim neukim slovenskim): S: "A kako da ga pitam?" Š: "Pa pitaj engleski, ali mislim da razumije i slovenski..." S: "Misliš?" Na nenametljiv način sam se polako okrenuo, baš kao prema plahoj životinjici koja bi se od nekog naglijeg (p)okreta mogla prepasti i pobjeći, i - obzirom da nije bilo dvojbeno na koga se pitanje odnosi, osim njih osmero sam bio jedini tamo - prijateljski dodao da razumijem slovenski, samo ga ne govorim baš najbolje. I da slobodno pita ako nešto želi, nema nikakvih problema :) Ostala je malo zbunjena (iako sam uvjeren da je prethodni razgovor povela namjerno dovoljno glasno da ga mogu čuti), ali je ipak upitala: S: "Hoćete nam se pridružiti u sobi?" Ja: "Mislite na neki after-after-party?" S. (moje pitanje je razbilo led): "Da, after-after. (osmijeh)" Trenutak sam oklijevao - dobro bi mi došlo spavanje, ali... nisam mogao odbiti. Naime, u jednom trenu su mi glavom proletjela sjećanja na sve te ptice, ribice, mačke, srne i ostale plahe životinjice koje su mi prepustile svoje povjerenje, iako pojma nisu imale tko (ili čak što) sam ja. Osam mladih ljudi, neki vjerojatno i upola mlađi od mene, koji nisu znali čak ni govorim li njihov jezik, koji od glupih političara mogu slušati samo huškačku propagandu protiv Hrvata (kao i kod nas protiv Slovenaca), koji me poznaju tek toliko da su vidjeli da znam plesati (što definitivno ništa ne govori o meni, barem ne za potrebe jednog after-after-partyja, na kojem nema ni glazbe, ni plesa...)... Ukratko, ljudi koji bi mogli imati sasvim dovoljno vrlo opravdanih razloga zašto se uopće ni ne sjetiti pozvati me usred noći u vlastitu sobu, spontano su odlučili odbaciti te zidove opreza i prihvatiti neznanca širom otvorenih ruku. (Pa nek' mi netko nešto kaže o zlobi, koristoljublju, hladnoći, itd. Slovenaca! Toliko o generaliziranju stvari...) Zato sam rekao da takvu ponudu nisam mogao propustiti. Ne zbog tuluma (koji poslije cjelodnevnih radionica, partyja i namakanja u toploj vodi i nije bio baš urnebesan, naprotiv, teško bi uopće i izborio pravo na službeni naziv "tulum"), nego zbog tako spontano pružanog povjerenja, prekrasne ljudskosti... Takvo što odbiti bi bilo sve samo ne pristojno. I ljudski. Ne, to sigurno neću zaboraviti. I mislim da ću se s tom ekipom vrlo rado sretati i ubuduće. Oni još i ne znaju (odnosno, saznali su drugi dan kad je to i službeno najavljeno) da sam s njihovim voditeljem već prije tog "tuluma" dogovorio da ćemo se vrlo brzo vidjeti u Mariboru... I vjerujte mi, zbog njih mi je i posebno drago, i jedva čekam da se ponovo vidimo. Maribore, evo nas! .

- 23:31 - Što kaže tvoje lice na ovo? (13) - Otisni za nezaborav... - #

06.03.2008., četvrtak

Danas sam... snjegović :) Jupiiiiiiiii!..... EVO VAM ODMAH JEDNA GRUDA!!! ŽBAM, PLJAS!!! :)))))))))))))))) ("Pazi, Mirko, gruda!" "Hvala ti, Slavko, spasio si moju skupu Žnjbljkr mikro-fibro-cipro-vibro svemirsku jaknu s ugrađenim grijačima, mobitelom, iPodom, četverokanalnim razglasom, termosicom, uređajima za preživljavanje u zimskim uvjetima, itd.") Već sam pomislio da ništa od zimskih radosti ove godine (osim naravno Ivice, Ane i ostale ekipe koja donosi općenarodnu radost i veselje svekolikom hrvatskom pučanstvu). No, dobro, nisam toliki optimist, ovaj snijeg će se (opet) brzo otopiti - ako uopće i ostane - ali mi je svejedno lijepo vidjeti roj pahuljica kroz prozor... Da, naravno, iz toplog doma svog, he-he-he :) Ali NE! Varate se - ja bih rado i na jedno dobro sanjkanje, grudanje, šetnju po zasniježenom Sljemenu... Ne tamo neka mondena skijališta, pa skijaška i borderska oprema, i slična šminka... Ok, tko voli, nek' izvoli, neću ništa zamjeriti, niti manje cijeniti ljude koji uživaju u tome (iako će oni mene u najmanju ruku čudno gledati: "Sanjkanje? Grudanje? Pa to je za djecu!" - naravno, i jeste za djecu... a vi baš toliko čeznete za tim da u svakom trenutku budete Odrasli, Oni Koji Su Uvijek Ozbiljni, A Od Humora Znaju Samo Za Sarkazam?! eee, ako jeste, baš mi vas je žao...) I baš sam sretan što idem sutra u Celje, a prekosutra opet u Laško (samo manijak poput mene može otići jedan dan, plesati cijelo veče, pa se vratiti po noći u Zg, i rano ujutro opet krenuti natrag - ali nema valjda smisla da ostanem tamo spavati, kad sam prijateljima obećao da idemo zajedno ujutro? osim toga, ja bolje znam put...). Naročito mi je drago što ćemo sa subote na nedjelju spavati u jednoj kmetiji u planini, i kažu da ima 10cm snijega (kako je krenulo, možda će biti i više :) ). A jedino mi je žao što ne mogu biti odjednom na dva mjesta - na salsa-radionicama (zbog kojih i idemo), i na toj kmetiji, gdje među ostalim imaju i konje i nude jahanje u prirodi. Sad će možda neki odmahnuti, "pih, tko bi se smrzavao, pa još i konji... što ako te zbaci, ipak je to samo životinja...". Neka, samo neka oni odmahuju, a ja ću se lijepo guštati :) U stvari, taj dio gušta ću vjerojatno morati ostaviti za neku drugu priliku, jer nećemo stići, ali mi je barem lijepo to i zamisliti. Obožavam konje. Mudriji su i plemenitiji od ljudi, u to već odavna ne sumnjam. Dok sam završio pisanje ovog nedugog posta, već je i prestalo padati... Ah, nisam ni mislio da će potrajati, ali je barem bilo lijepo dok je trajalo :) I svejedno ću se guštati u sjećanjima kad smo kao djeca radili "Isuseka", ili "Jezušku" u snijegu (a neki anđelke, ili kako već tko...), kad smo išli na beskrajne šetnje po i po metar dubokom snijegu, kad smo vodili snježne ratove u školskom dvorištu (VI.a protiv VI.b, dečki protiv cura, ili kako se već zalomilo...), svih onih šaka snijega stavljenih za vrat nekom od prijatelja i "prijatelja"... ili već istog "poklona" za vlastitim vratom - zašto bih bio izuzetak? :) A ono što mi je najljepše u tim sjećanjima je da nam je upravo najveća briga bila hoće li nas netko pogoditi grudom, pa čak i to nismo doživljavali tragično. Gdje je danas ta bezbrižnost?... I sjećam se da se malo tko žalio "joj, kako mi je hladno!" - jesu li to bile neke otpornije generacije, jesmo li živjeli više sa prirodom? Ne znam, ali danas svako malo kukaju i mladi, i stari da je hladno, a da prave hladnoće mnogi od njih nisu ni okusili (ili su ih već zaboravili). Ma, zabundaš se, krećeš se, skačeš - i odmah ti nije hladno :) Naravno, ako nisi u nekim fancy-shmancy kaputićima, čizmicama, i rukavicama koje su ukras, a ne sredstvo za zaštitu od hladnoće... U takvim slučajevima se niti ne čudim... Neki kažu: "A zašto bih sebe tjerao/la na hladnoću, kad to nije prirodno? Tijelo ne treba ekstreme!". Zanimljivo, isti ti nemaju ništa protiv prženja na suncu, i to nikad neće nazvati ekstremom?! A zanimljivi su mi i oni kojima nikad nije hladno kad trebaju ići na neko razvikano skijalište, ali se u Zg i na znatno višoj temperaturi već "smrzavaju"... Ja se smrznem samo kad čujem takve "logične" stvari... Ma, ne, u stvari se smijem od sveg srca ljudskoj sposobnosti izvrtanja stvari u vlastitu korist (da ne kažem "stvaranja najglupljih izgovora i obrazloženja"), pa mi je tako snijeg razlog više za dobru volju i osmijeh na licu :) Eto, sad sam svašta nadrobio u svojem sniježnom veselju, i poput pravog snjegovića vam upućujem veeeeeeliki osmijeh (jedino što moji zubi nisu boje ugljena - srećom ;) ). P.S.: Gradska djeco, znate li uopće što je to ugljen? Jeste li ga ikad držali u ruci (i naravno zamazali se s njim)? Jesu li vaši snjegovići imali usta, oči, nos? Od čega? U stvari, jeste li uopće i radili snjegoviće? Hm... .

- 14:15 - Što kaže tvoje lice na ovo? (3) - Otisni za nezaborav... - #

01.03.2008., subota

Danas sam... luckast Dobro, neki će zaključiti da to nije samo danas (da neki?!... ) Hm... Zapravo, oni su i u pravu Ali, ovaj blog cijelo vrijeme i govori o tome, zar ne? Svi mi imamo bezbroj lica, samo neka koristimo češće (i po njima nas znaju), a neka pokazujemo samo povremeno, ili u sasvim rijetkim situacijama. E, pa odlučio sam danas vam malo pričati o ovom luckastom meni Ako mislite da ću vas sad ovdje nasmijati, možda se razočarate... a možda i ne, tko zna? Kad sam luckast, ni sam ne znam kuda će me to odvesti (bitno mi je jedino da znam kamo me neće odvesti - sasvim dovoljno... ). U svakom slučaju, siguran sam da je jedan od najvećih problema ljudi da sve shvaćaju preozbiljno. Neke stvari jesu ozbiljne, ali je naglasak na neke. E, sad, tu počinju razlike - kome što spada u koje "neke". Neki dan sam mojoj dragoj prijateljici pomagao u prevođenju djela naziva "Čovjekova tragedija". Prevodila je dio u kojem Lucifer nagovara Evu i Adama da uzmu zabranjeno rajsko voće. He-he, odmah sam se sjetio da je jedan od mojih nadimaka u školi bio Lucifer (ali se nije dugo zadržao, skoro bih rekao da je to više bila samo fora nego pravi nadimak). Ne znam, valjda sam tada bio i vragolast, a ne samo luckast U nadi da neću povrijediti nečija vjerska uvjerenja, želim samo reći da cijela ta priča o Bogu, Adamu, Evi, Luciferu, jabuci i nizu ostalih (sporednih) uloga nije stvarna povijest ljudskog roda, nego govori o čovjeku i njegovoj prirodi. Jednom sam na jednom serijalu predavanja o raznim filozofijama čuo i objašnjenje indijskih vedskih spisa. U jednom od njih se pod krinkom priče o ratu između vojski dva brata krije priča o sukobu naših uvjerenja, ili kako volimo reći "dobra i zla u nama". Pri tome moram napomenuti da mnoge istočne kulture, od Arapa, preko Indijaca i Tibetanaca, pa do Kineza, a ako se ne varam i Japanaca, to ne uzimaju baš zdravo za gotovo - naše "dobro" i "zlo" oni promatraju samo kao dva sukobljena aspekta u nama, koji ne mogu "živjeti" jedno bez drugoga (razmislite: da li bi postojalo "dobro" kad ne bi bilo "zla"? u najmanju ruku, ne bi bilo istaknuto, ali bi još vjerojatnije ono što sada nazivamo "dobrim" podjelilo na opet dvije grupe - ono što je bolje, postalo bi "dobro", a ono manje dobro bi postalo "loše"... zar ne?). Ako primijenimo taj recept na spomenutu biblijsku priču o Prvom grijehu, i nju možemo sagledati iz drugog kuta - zašto ne bi Bog, anđeli, sveci itd. predstavljali jedan aspekt nas samih, a Lucifer i ostala njemu pridružena ekipa iz podzemlja drugi? Ili još bolje, oni su dva aspekta onoga što nas okružuje, a Adam i Eva predstavljaju nas same, sa svim svojim dvojbama, kojim putem krenuti? Zar nismo i sami često kao podijeljeni, kao da se dvije strane u nama prepiru što učiniti? (Pri tome naravno ne mislim na ljude s psihičkim problemom podvojenosti, nego na donošenje nekih svakodnevnih odluka, prvenstveno onih za koje smo svjesni kakve dalekosežne posljedice mogu imati.) Da, bipolarnost svugdje oko nas... i u nama A sad, kakve to veze ima sa "luckastošću"? Pogledajmo to sada ovako: ako - makar za trenutak, ili za potrebe ovog razmišljanja - prihvatimo da je priča o Bogu i Luciferu (priznajmo da su Adam i Eva samo naizgled glavni likovi, priča se ipak ne vrti oko njih... možda tek kroz njih...) priča o svemu što je suprotstavljeno u nama, onda ju možemo primijeniti i na priču o ozbiljnosti i "luckastosti" (hm, zanimljiv "složenac" ). I sad vas pitam: koja bi strana po vama dobila koju ulogu? Mislim da nema sumnje... Ali, sad imamo problem - je li "biti luckast" vražje djelo, ili je to (kao kod istočnjaka) samo drugi aspekt nas samih, koji nas tek čini potpunim? Ja definitivno glasam za ovo drugo. Toliko o filozofiji. A sad na djelo. Da vam nabrojim nekoliko stvari da vam dokažem da sam pravi Lucifer He-he-he-he-heeeeee... - Lucifer objašnjava da spokoj nije dobar/produktivan, da tek disharmonija stvara potrebu za djelovanjem i bivanjem korisnim. To i ja uvijek tvrdim. Kad je sve u redu (bilo stvarno, bilo prividno), čovjek postaje neaktivan, tj. - rekli bismo - "fikus"... A kad su negdje problemi, postaje aktivan u nastojanju da ih promijeni. Dakle, nezadovoljstvo je produktivno, a zadovoljstvo ne. Znači, živjeti u Raju, ili imati želju za spoznajom, makar nas kicknuli van kroz Rajska Vrata? - Nadalje kaže da sve stvari imaju toliko detalja da ih nikad ne možemo sve "pohvatati", i onaj koji pokušava saznati sve o nečemu na kraju ne vidi "drvo od šume", tj. izgubi suštinu. Tome još dodaje da je mudrovanje smrt za djela. Ima nekoga tko ne misli tako? Ne znači da uopće ne treba razmišljati, ali se ne treba izgubiti u najsitnijim detaljima. Znam, sad će pak mnogi reći "rugala se sova sjenici - pa ti upravo analiziraš sve detalje ove teme... i kamo sreće da samo to..." E, to je istina, ALI: ne analiziram ih da bih donio odluku - nju sam donio već davno, na temelju intuicije. I vjerujem da nisam pogriješio Znači, problem je kad suštinu pokušamo dokučiti beskrajnom analizom (ona je uvijek beskrajna!), pa tek onda donijeti "ispravnu" odluku... Znači, nagovaram vas na intuiciju i sumnju? Umjesto vjere u ispravno? Ajoj, ovo je sad potpuno nejasno - tko koga na što nagovara?!? Bog kaže "Ne razmišljaj, samo prihvati", a Lucifer "Ne razmišljaj, samo uzmi". Uh, komplicirano!! A što u stvri Lucifer radi? Zbunjuje! Jesam li vas uspio zbuniti? - Lucifer u stvari cijelo vrijeme "navodi na grijeh" Adama i Evu - na kraju krajeva, često i mene optužuju da ih "navodim na grijeh" i da stalno dolaze u iskušenje da više izlaze, putuju, plešu... umjesto da rade korisnije stvari. (Pitam se često, što njima točno znači izraz "korisnije"...) - Lucifer nastoji "otvoriti nove vidike, koji dovode do novog svijeta" - to nastojim i ja cijelo vrijeme (ok, postoji razlika u razlogu, a i cilju, no...) I da ne nabrajam, ukratko - po meni - zabava ne spada u grijeh. Naravno, pretjerivanje u zabavi već spada u drugu kategoriju, ali ćemo tada suditi pretjerivanju, a ne zabavi... (i neizostavno nagradno pitanje: tko može odrediti gdje je točna granica kada nešto postaje pretjerivanje?!). Isto tako, naravno, ono što je nekome zabava, nekom drugom nije. Ne postoje točne definicije često ni u uskom krugu ljudi, a kamoli u nekom okruženju, državi, narodu ili cijelom čovječanstvu... Sa tim "nagradnim pitanjem" sam mislim sve rekao. Jeste li ikad razmišljali zašto se naša pravila razlikuju od pravila drugih kultura i civilizacija? (O, da, nismo mi, Europljani, izmislili civilizaciju, iako to volimo tvrditi...) Da li zato što smo mi "civilizirani", a "oni" nisu? Zato što smo mi u pravu, a "oni" nisu? Ne mislite li da i "oni" misle točno isto o nama (tko god "oni" bili)? Kad bismo malo bolje razmislili i usporedili sve svjetske filozofije, i izvukli sve zajedničko, u izgovorenome ne bi puno toga ostalo. Ali ako bismo se potrudili "čitati između redaka", već bi bila sasvim druga stvar - tu bi se našlo podosta preklapanja. I vjerujte da nijedna filozofija ne spominje da trebate biti smrtno ozbiljni i život shvatiti kao brigu... I većina filozofija traži odricanja, ali uglavnom NE od zabave... Jedino su neke kulture odredile stroža, a neka prilično liberalna "pravila lijepog ponašanja". No, svaka kultura smijeh smatra lijekom, ili barem pomoćnim sredstvom za održavanje zdravlja svakog čovjeka. Ako ništa, barem što se tiče psihičkog zdravlja (to je neupitno), a ono svakako povoljno djeluje i u slučaju eventualnih fizičkih bolesti. A za mene u međuljudskoj komunikaciji postoji valjda samo jedna stvar ljepša od smijeha (no-no, nemojte sad odmah pomišljati na ono na što sam i ja prvi čas pomislio kada sam "čuo" samog sebe), a to je - nekoga navesti na smijeh. Ako ste ikad nekoga nasmijali, onako od srca, onda znate o čemu govorim. Prekrasno zadovoljstvo Ako ništa drugo, barem zato budite luckasti. Nemojte se plašiti što će vam se netko smijati - na kraju krajeva, to i jest cilj (no, dobro, osim osjećaja slobode, da se ne morate osjećati "uštogljeno"), da ljudima stvorite zadovoljstvo smijeha. Zato, smijte se, ljudi, i što više nasmijavajte jedni druge - tako svijet postaje ljepše mjesto za život

- 14:10 - Što kaže tvoje lice na ovo? (4) - Otisni za nezaborav... - #