Isto vide a razno tumače...

Priča s poukom

Pospremala sam ormare s nekim starim, zaboravljenim stvarima i naišla na jedan rokovnik od prije par godina koji mi je tada služio kao nekakva svaštara. Ustvari, to kao da je blog u rokovniku. Pa evo, odlučila sam za početak iz njega ovdje napisati jednu priču. Ta je priča iz nekog filma koji sam nekad davno gledala, zaboravljenog naslova, zaboravljenog sadržaja. Ali priča je ostala zapisana.

Bio jednom jedan vrabac. Bila je zima i krenuo je na jug u toplije krajeve. Ali jadni se vrapčić smrznuo i pao na tlo. Da bude još gore, krava se posrala na njega. Ali gnoj je vrapčića zagrijao i on se odmrznuo. Došla je mačka, iskopala ga iz kravljeg govna, i pojela ga.

POUKA:
Nije uvijek onaj tko sere po tebi nužno tvoj neprijatelj, niti je uvijek onaj tko te izvuče iz govana nužno tvoj prijatelj.

28.02.2007. u 19:49 | 27 Pozvoni... | Print | # | ^

Foto zapis jučerašnje šetnje šumom...

Iz daljine se čini kao da šuma još spava...

...gole grane drveća dodiruju nebo...

...ali oštriji pogled i eto, probudio se život...

...da, šafrani se bijele...

... lutajući dalje, susrećem i jaglace....

... i visibabe...

... šuma se probudila!

25.02.2007. u 10:42 | 30 Pozvoni... | Print | # | ^

Danas je mojoj dragoj @n@lizi rođendan...

Mila moja želim ti sve najbolje i najljepše što život može dati... Želim ti sunce i vedro nebo i livade i maslačke... Želim ti da nađeš u meni oslonac koji si ti meni bila... Želim da ova četvrtina stoljeća koju smo proživjele zajedno izraste u stoljeće....

Grlim te i ljubim prijateljice moja i sestro po duši...

23.02.2007. u 08:32 | 8 Pozvoni... | Print | # | ^

Palica...

E pa draga moja Judith, napokon da obavim taj zadatak koji nosi palica što si mi ju dodijelila...

Moja priča i nije moja, ništa ja nisam dirao...

Nadimak Zvonjava sam jednom davno, u prvom postu objasnila... u mom je društvu, a posebno u razgovorima mene i @n@lize, česta poštapalica "zvoni mi". Ta zvonjava u glavi je čini mi se poznata većini u ovim virtualnim prostorima. Situacija kad hoćeš nešto, ni sam ne znaš točno što, ali znaš da nešto trebaš... Eto, produkt takve jedne zvonjave je i ovaj blog, pa je tako nastala adresa. A onda i nadimak.

Ime bloga... mislim da je jasno. Đole je sve rekao. Ako je blog portret života mog, a je, ta ga pjesma dobro opisuje. Ovaj stih, isto vide a razno tumače, preslikan je iz mog stvarnog života, ali evo, pokazao se istinit i na blogu. Svi iste tekstove čitaju, a opet ih svatko doživljava na svoj način. Ponekad na potpuno različit način u odnosu na mene koja sam to pisala. Uzmimo na primjer postove gdje sam razmišljala o tati, kao onaj predzadnji, mnogi su ga doživjeli kao priču o neuzvraćenoj ljubavi. I to je u redu. Jer svi isto vide, ali razno tumače...

Tko je imao palicu, tko nije, pitanje je sad...
Napisat ću vas par, pa što bude...
wild rose
@n@liza
PROdotes
pozegana

22.02.2007. u 09:09 | 12 Pozvoni... | Print | # | ^

"...Maškare, ča moru maškare... S menon si se jubila u tami, s maškaron sa jednom maškarom i rekla si da ništa mi ne fali. Prominija san govor, pa nisi znala tko je... I tija san se otkrit, al vako mi je bolje...."

18.02.2007. u 16:36 | 28 Pozvoni... | Print | # | ^

Miss Me, But Let Me Go

When I come to the end of the road,
and the sun has set for me.
I want no rites in a gloom-filled room.
Why cry for a soul set free?
Miss me a little—but not too long,
and not with your head bowed low.
Remember the love that was once shared.
Miss me, but let me go.

For this is a journey we all must take, and each must go alone.
It’s all a part of the master’s plan, a step on the road to home.
When you are lonely and sick of heart, go to the friends we know.
Bear your sorrow in good deeds. Miss me, but let me go.

Author Unknown

11.02.2007. u 17:04 | 35 Pozvoni... | Print | # | ^

Blagi zaokret u temi...

Luda sam i iznervirana. Prijateljica me već tri dana proganja, hoće da joj budem jamac za kredit. Ma okani me se molim te...
Svi znaju da nemam tatu, brat mi je u vojsci - dakle ne radi. Kako joj uopće pada na pamet pitati me tako nešto. Na stranu činjenica da sam se zarekla da neću nikada nikome osim mami i bratu biti jamac za kredit, rekla sam joj da joj ne mogu biti jamac jer će meni uskoro trebati kredit a bit ću kreditno nesposobna zbog tog jamstva. Pametnome dovoljno. Ne i njoj. Te njoj treba, te ona me moli, te rata nije velika, te može uzeti kredit na duži period da rata bude manja... Ma okani me se! Idu mi na živce prijatelji koji me doživljavaju kao bankomat zato što imam veću plaću od njih. Nikoga ne zanima koliko sam se morala žrtvovati da bi danas bila tu gdje jesam i koliko naporno i sada radim da bi zaradila tu svoju plaću. A i da nije tako, radim i zarađujem za sebe i svoju obitelj a ne da bi njima mogla dati. Sad bi ja trebala kao imati grižnju savjesti što imam duplo veću plaću od tebe. Ma skini mi se...
Ok, mogu razumjeti da me netko pita da mu budem jamac, ali ne mogu shvatiti da me napada ko jehovin svjedok nakon što sam rekla da ne mogu. Ma saberi se. Uostalom, gdje si bila kad je meni trebalo?

07.02.2007. u 19:14 | 28 Pozvoni... | Print | # | ^

Snimam...

Oči me bole, usta su mi suha... da, cijelo popodne usnimavam svoj glasić u svrhu mobilnog obrazovanja. E sad – treba usnimljeno i prebaciti na player. Naravno da se iz nekog čudnog i neobjašnjivog razloga pola fileova nije htjelo učitati u library, isto kao što su se iz čudnog i neobjašnjivog razloga nakon sat vremena psovanja i ponavljanja stalno istih radnji odlučili ipak učitati – dokaz da se tvrdoglavost isplati. Već sam bila na rubu da nazovem frenda koji mi obično rješava tehničke probleme, ali onda sam se sjetila da mi je zadnji put rekao kako ga svi zovu samo kad im nešto treba, nema više poziva tipa gdje si, kako si. Nije mi bilo druge nego da pokušavam sama dok ne proradi. I proradilo. Nisam naravno snimila cijelu skriptu, ali za početak dovoljno. Od sutra se dakle mobilno obrazujem... Ako bude funkcioniralo, tko zna, možda naučim i japanski kroz slušalice, djeluje zanimljivo...;)

04.02.2007. u 20:38 | 22 Pozvoni... | Print | # | ^

Gužvovito...

Žao mi je što zadnjih dana ne stižem ni posjetiti vaše blogove koliko bih htjela, a kamoli sjesti i napisati nešto smisleno ovdje. Vrijeme je gužvovito, ne stižem ni oprati kosu i nalakirati nokte. Mislim da mi treba godišnji, ali dobro, barem je vikend na vratima.
Odlučila sam (već više puta) da moram završiti to moje vječno studiranje. Ali ovaj sam put smislila i savršen način da se pomaknem od pustog pričanja prema konkretnom djelovanju - odlučila sam si skripte staviti na MP3 player. S obzirom da nemam puno slobodnog vremena, a i u to slobodno vrijeme sam umorna ko pas i nemam više koncentracije da nakon cijelog dana sjednem i učim, a s druge strane provodim dva sata dnevno u autobusu, skripta na MP3 playeru bi značila dva sata dnevno učenja. Tako sam si kupila mikrofon, imala par dana gubljenja živaca dok je isti proradio, i sad još samo moram naći vrijeme da si te skripte i pročitam i usnimim. Možda bi trebala nekoga potkupiti da to napravi umjesto mene... hm... u svakom slučaju, barem sam prvi korak napravila... mikrofon radi... Btw, hvala mom frendu koji ga je natjerao da proradi. Hrvoje, thanks!