Isto vide a razno tumače...
Nova godina = fresh start
Kao što sam jučer rekla, odnosno napisala, Božić je prošao... sad je na redu Nova godina. Prilično joj se veselim. Ne dočeku, nego baš novoj godini. Nekako mi se svake godine u ovo vrijeme čini da je baš iduća godina ona prava godina, kada će sve biti bolje, ljepše i lakše. Kao da će svi problemi ostati u staroj godini, a u novu idemo čisti, kao tek rođeni... Uvijek si nekako mislim – pa dobro, ova godina i nije bila nešto, ali ova koja dolazi je posebna... tako mislim i ove godine. Nadam se, sanjam, strepim...
27. prosinac 2006.
Eto dragi moji, prošao nam je i Božić... nadam se da ste dobili ono što ste željeli, i da ste drugima dali ono što su trebali... Nadam se da su se odmorili oni kojima je trebalo odmora, i proveselili oni kojima je trebalo zabave. Danas je eto bio novi radni dan nama koji nismo bili toliko sretni da pospajamo ove blagdane. Ne znam kako vama, ali meni su se sad svi dani pomješali. Na poslu sam cijelo vrijeme imala osjećaj da je nedjelja i da me samo neka zla sreća natjerala da budem u uredu. Ali i to je prošlo. Božić je kod mene bio upravo onakav kakav sam htjela – miran i u krugu obitelji. Čak nisam ni puno bila tužna, nisam se puno vraćala u prošlost, osjećala sam tatu cijelo vrijeme blizu. Zaista ove godine mogu reći da sam osjetila Božić u srcu...
Badnjak...
Odlučila sam - ove godine slavim Božić!
I kitim bor!
i za sve vas pod borom ostavljam male šarene kutijice...
... mnogo veselja, radosti, sreće, osmjeha....
...paketić ljubavi...
... kutijice suosjećanja i nježnosti....
....dječje snove...
...mir i blagoslov....
...toplinu obitelji...
ŽIVOT KAO DAR
Razmišljam o Ani Rukavini, mom tati i svima njima sličnima. Kada te zahvati jedna tako opaka bolest da se tvoje tijelo okrene protiv tebe i bori se do uništenja. Borba na život i smrt. Kada dođeš do točke kada se sve tvoje želje sliju u samo jednu - želiš živjeti. I gledaš ljude oko sebe kako olako shvaćaju svoje živote, doživljavaju ih kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva, pa ih onda muče svakodnevne sitnice, kažu život im ne valja, nije vrijedan življenja, oni žele umrijeti. A tebe boli svaki djelić tvog iscrpljenog tijela, tvoj život više ne liči na život čovjeka, ustajanje iz kreveta doživljavaš kao osobnu pobjedu nad svojim tijelom koje otkazuje poslušnost, bolnica ti je drugi dom, ruke ti izgledaju gore nego ruke narkomana, žile su ti spaljene od kemoterapija, drhtiš čekajući nalaze zadnjih pretraga. I u toj patnji tebi samo jedna želja stoji na srcu, samo misliš - ŽELIM ŽIVOT.
Toliko smo sebični u svojim malim životima, toliko smo koncentrirani na sebe da smo spremni proklinjati svoj život u trenutku kad netko drugi ne može ni sanjati da će mu život biti dobar kao naš. Pa posramljena pred samom sobom šapćem samoj sebi - TVOJ ŽIVOT JE DAR.
Voljeti ljude
Evo me opet sva izluđena i povrijeđena nepravdom. Nema mi goreg nego kad dam sve od sebe a vrati mi se na ovakav način. Ljudi su hladnoga srca. Ne misle na nikoga, samo na sebe. I ranjavaju bez razmišljanja. Izluđuje me to. I sve ja to znam, ali ja ne znam biti hladna i proračunata. Niti želim znati. Ne znam drugačije nego hodati sa srcem na dlanu. Kažu mi - misli na sebe, nemoj zbog drugih stavljati svoju kožu na bubanj, ali ja ne znam tako. Ja i dalje vjerujem da su ljudi u svojoj suštini dobri. I volim ih jer ne mogu drugačije. Mrziti njih značilo bi svoj život zatrovati mržnjom. I u konačnici mrziti život. A time i sebe. Ja radije kao naivna djevojčica vjerujem da su ljudi dobri. I kad me rane tražim za njih opravdanje pred sobom. I dajem im svoje srce uvijek iznova, ma koliko me boljeli. Pa mi onda kažu - lako je tebi, ti si jaka. Nisam ja jaka, slaba sam, ja samo nemam drugog izbora. Moram živjeti, tko me pita mogu li. A kakav bi taj moj život bio kad ne bih voljela ljude? Kad bih davala samo onoliko koliko dobijem? Davanje ne osiromašuje, davanje obogaćuje. Ljubav se umnaža davanjem. I možda se ne vrati uvijek u istoj mjeri u kojoj je dana, ali život nije matematika. I ljubav nije matematika. Netko ti ne uzvrati ničim, netko te rani, ali zato ti neki za malo ljubavi uzvrate mnogostruko, cijelim svojim srcem. I kako onda ne voljeti ljude...
Razmišljajući o napisanom...
Želim napisati nešto, ali ruka zastaje, misli se komešaju... nisam sigurna da li će ovo što pišem na kraju ispasti sretno ili tužno... htjela bih sreću utkati u ove redove... nisam ja uvijek tužna, nije istina da živim u prošlosti, ali prošlost je dio mene, brišući uspomene obrisala bih i dio sebe. A ovdje pišem ono o čemu rijetko govorim, o onome što stoji sakriveno ispod osmjeha koji ujutro zakačim na lice. Ako su moje riječi potakle samo jednog od vas da poradi na svom odnosu s nekim do koga mu je stalo, onda je ova siva manje siva i ova je tuga srećom ogrnuta.
Ne, nisam stalno tužna, tati bi mi puklo srce da je moj život stao onoga dana kad je on krenuo stazom svjetlosti. A ja želim da mi se on smiješi. Samo mi nedostaje. Svakoga dana malo više. Čovjek se nekako nauči živjeti s time, s tom konstantom čežnje... Ali istovremeno sam i sretna. Imam mamu i brata - dva divna bića, imam prijatelje, imam posao, imam svoju svakodnevnicu u duginim bojama. Ima lošeg, ali ni dobro ne zaostaje... Možda ponekad zaboravim vidjeti boje, možda se ponekad prepustim sivoj, ali znam da je svijet pun dobrih ljudi, pun sreće namijenjene meni. Ima još ljudi koje volim na ovome svijetu, bilo bi nepošteno prema njima da se prepustim tuzi. Zato ih volim osmjehom, a ne suzama...
Dodah malo boje u ovaj sivi san...
Pogled prema unutra...
Iako danas nisam mislila pisati, ljutababa me naprosto natjerala. Neobično je kako nam se putevi ukriže, kako pronađemo jedni druge u ovim prostranstvima. Neobično je kako zrcalimo jedni druge. Kako se bez riječi prepoznajemo. Kako se prosvjetljujemo.
Moj je tata bio pomorac i puno ga vremena nije bilo kod kuće. Bilo je normalno čekati na njegov povratak. Tako ja i sada čekam. Nije neobično da ga nema, neobično je da više nikada neće doći. Nije odjednom njegova stolica ostala prazna, često je ona bila prazna. Zato je možda tako teško vjerovati da je ovaj put drugačije. Ali njegov je brod ovaj put zauvijek otplovio u suton...
Bliži se božić i bliži se moj rođendan, a on neće biti tu. Od njega neće stići ni poziv, ni brzojav. Prošle godine nismo sijali pšenicu za svetu Luciju, ove godine je jedan tanjurić manje na prozoru... Prošle godne nismo kitili bor... za ovu još ne znam...
Čitam i čitam što je ljutababa napisala, pa razmišljam... imala sam veliku sreću u životu. Ja sam moga oca upoznala, i on je upoznao mene. Do kosti. Ništa nije ostalo sakriveno. I uvijek ću u sebi prepoznavati njega, jer svaki dio njega poznajem. Prepoznajem ga u svojim razmišljanjima, svojem osmjehu, prepoznajem ga u svojoj tvrdoglavosti... Imam mjesta koja sam dijelila s njim - mala kavana u gradu kraj mog ureda gdje bi popili kavu, uličica u kojoj me učio parkirati, plaža na kojoj smo našli mog psa kad je kao štene odlutao... Kad me nešto muči pomislim na njega i pokušavam prizvati što bi mi on savjetovao... Toliko je toga od mog tate još samnom ostalo... Manje imaju oni što im je otac živ, možda i sjedi kraj njih u ovom trenu, a ne poznaju se. Još manje imaju oni koji ga nikada neće upoznati. Da, ja sam među sretnima...
Oprostite mi što hvatajući misli i pretvarajući ih u riječi nisam više pozornosti posvetila tome da ih zarobim u smislenu cjelinu nego sam ih pustila kao i dosad, da se razliju po papiru...
Pješčana kula
PJEŠČANA KULA
Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pjesak svoga bića
na hrpu, na hrpu, na hrpu.
I govorim: sad više nisam pijesak,
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena,
možda sam već samo kula.
Što sam sve radila da budem zid!
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.
Na okupu zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude zrnca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.
Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pjesak svoga bića
na hrpu, na hrpu, na hrpu.
I govorim: sad više nisam pijesak,
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena,
možda sam već samo kula.
Što sam sve radila da budem zid !
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.
Na okup zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude zrnca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.
Vesna Krmpotić
Osmjeh...
Danas osjećam da mi se tata smiješi. Teško je to opisati i objasniti, ali sigurna sam da mi se smiješi. Pa se i ja njemu osmjehujem...
Vjeruješ li u raj? Ja vjerujem. Nije moguće da čovjek sa svim svojim snovima, uspomenama i osjećajima samo nestane. Pretvori se u ništa. Ne vjerujem. Mislim da samo prelazi na višu razinu. Odlazi u raj... Tamo je moj tata. I smije mi se...
Moje misli neporedane...
Ima dana kad zaista mogu reći da sam sretna. Ne razmišljam mnogo o stvarima koje bole, dišem punim plućima i živim. Zaista živim. Noći su malo teže. Kad čovjek ostane sam, tuga se tiho i neprimjetno došulja. Nepozvana.
Čudno je kako ponekad osjetiš bliskost s nepoznatim ljudima. Kao da ih poznaješ iz nekog prošlog života. Kao da vam se duše prepoznaju. Čudno je kako jednostavno znaš da ste isti na neki neobjašnjiv način. Čudno je kako imaš potrebu tim ljudima biti blizu, imaš potrebu da im budeš drag iako ih zapravo ne poznaješ. I čudno je kako ti ljudi imaju moć da te razvesele, moć da te utješe jednom riječju, pogledom ili osmjehom...
Koliko god čudno zvučalo, ja sam takvu bliskost osjetila s nekim ljudima kroz druženje ovdje...
Još jedan dan iza mene. Još jednom prekopavam po uspomenama. Ovih sam dana takva. Možda zbog kiše... Razmišljam o vremenu dok si bio tu... Toliko bih ti toga htjela reći, toliko bi toga htjela podijeliti s tobom, a prije svega, toliko bi te htjela zagrliti... Htjela bih ti sjesti u krilo kao mala djevojčica, ti bi mi maknuo pramen kose sa čela, obrisao mi suze i rekao da će sve biti dobro. Zatvorila bih oči i privila se uz tebe. Toplina tvog zagrljaja bi me umirila. Ne želim biti jaka, ne želim biti odrasla, želim samo da opet budem tatina mala curica...
Bez naslova
* * * *
Ponekad sam tužna.
Sjena u mom oku
ne želi da nestane.
Ponekad sam sebična.
Ne želim ništa
dati od sebe.
Ponekad sam zla.
Ranjavam u strahu
da ne budem ranjena.
Ponekad sam divlja.
Želim plesati na kiši
i trčati za munjom.
Ponekad sam beznadna.
Sve moje nade
tada su utopljene.
Ponekad sam zaljubljena.
Zaboravljam sve što boli
i uživam u trenutku.
Ponekad sam oprezna.
Pazim na svaku svoju riječ
i ne želim ništa da kažem.
Ponekad kao sada
ne znam kakva sa
Lije kiša...
Kišom oprana započinjem dan… «curi jutros od 4-5 rešilo nebo da potopi svet…» … malo je teško biti dobre volje dok izlijevaš vodu iz cipela a hlače su ti mokre do koljena… mislim da sam trebala za posao staviti ribarske čizme umjesto štiklica… no dobro, što je tu je. Osušit ću se taman dok dođe vrijeme da krenem kući…
Nabacane riječi
Umornim pogledom u vječnost uperenim
pozdravljam uspomene
tuga predaka u kostima odzvanja
boli me sjećanje
samoća raste u ritmu
otkucaja srca
nezaustavljivo
neizlječivo
ljudi kraj mene prolaze
kao vjetrom nošeni
mašu mi osmjehom
a ja samo postojim
onako,
po navici...
Povratak u djetinjstvo
Evo stigao nam je i Sveti Nikola. Donio je svakome ponešto, a meni hrpu posla na poslu i uspomene iz djetinjstva. Danas je valjda takav dan pa se svi vraćamo u djetinjstvo… Gledano ovim mojim ostarjelim očima, moje je djetinjstvo bilo lijepo. Iako da me se onda pitalo odgovor ne bi bio isti. Onda bi rekla da mi je grozno, da me nitko ne voli i da jedva čekam da odrastem. Sada znam da sam odrastala u obitelji punoj ljubavi i razumijevanja. Možda je moj tata prvih par godina imao problema s pokazivanjem te ljubavi kao valjda i većina muškaraca dalmatinske krvi i u meni stvarao mišljenje da mog brata voli a mene ne, ali to je trajalo samo prvih par godina. Nakon jednog našeg razgovora još u nižim razredima osnovne škole kad me pitao što ja mislim da li on mene voli i mog jednostavnog uplakanog odgovora «Ne.», naš se odnos prilično promijenio. Postao je puno topliji, sve do toga da sam ga počela doživaljavati osim kao tatu i kao najboljeg prijatelja. Moj je tata ostatak svog života dokazivao da me voli bezgranično. Sad kad razmišljam o tome, ne mogu a da ne pomislim kako je njemu moralo biti grozno čuti od svog djeteta da se osjeća nevoljeno. Ne mogu ni zamisliti kako je morao biti povrijeđen u tom trenutku. Malo biće za koje bi sve na svijetu napravio kaže ti da misli da ga ne voliš. Ali tako je moralo biti. Tko zna kakav bi odnos imali da tog razgovora nije bilo. Tko zna da li bi on ikada upoznao mene, i da li bi ikada ja upoznala njega. Dvije kratke rečenice promijenile su dva života. Daljina se pretvorila u bliskost. I danas kad ga više nema ja sam bez tate, bez najboljeg prijatelja, bez oslonca i bez putokaza. A bili smo na rubu da budemo stranci…
Željko Krznarić: UMRO SAM A TI MI OPROSTI...
Umro sam a ti mi oprosti
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći
Oprosti mi što sam proljeće jedno
zauvijek u sebi odnio
ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene
snaći ćeš se
iz njih naprosto ljubav izbija
te pjesme to sam ti sad ja
Oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo
tako žureći nisam ni pomislio
da ćeš biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati
i što više neću moći usne da ti dodirnem
Jure Kaštelan:
X X X X X X
Jesi li postao trava ili oblak koji nestaje
Svejedno.
I na klisurama orlovi te prate
i u vodama i među zvijezdama.
Ne mogu rastaviti oči
izvore koji istom moru gledaju.
Nema rastanka.
Nema smrti.
Ako osluškujem vjetar
čujem tvoj glas.
Ako u smrt gledam
čujem tvoju pjesmu.
Trenutak kad snovi postanu vrijedniji od stvarnosti
Možeš li izbrisati riječi nakon što ih jednom izgovoriš? Delete i nema ih više. Možeš li vratiti vrijeme i izreći riječi što su ostale neizrečene? Postoji li način da se vratiš u prošlost i sve kreneš ispočetka? I kad bi to bilo moguće, bi li bio dovoljan samo jedan povratak ili bi i onda bilo toliko propuštenih prilika, toliko neizrečenih riječi, toliko neostvarenih zagrljaja, toliko tuge, boli i samoće. Koliko bi povrataka u prošlost bilo potrebno i bilo dovoljno da osobi koju voliš više od života kažeš koliko ti znači? I kažeš to tisuću puta. Koliko bi povrataka trebalo da iskoristiš svaki neprocjenjivi trenutak proveden s tom osobom? Nema jednostavnih rješenja. Nema jednostavnih odgovora. Život ide dalje, neumoljivo. Nezaustavljivo. I stišćeš zube i grčiš ruke i ideš dalje. Jer što drugo i možeš... I tako te život šamara, pritišće na dno pa opet daje ruku da se digneš i opet sve ispočetka. Bol guraš negdje duboko u sebe, stavljaš svoj najbolji osmjeh na lice i koračaš naprijed i uvijek naprijed. Jer natrag ne možeš. Kao na pokretnim stepenicama. I ostavljaš u prošlosti ljude zbog kojih si danas to što jesi, ljude koji su te izgradili, stvorili, ljude bez kojih je nezamislivo ići dalje. A ti nekako ipak ideš dalje. Možda i plačeš kad nitko ne vidi, ali ideš dalje. Možda je kamen u grlu, možda krvari srce, ali ideš dalje. Jer što drugo i možeš? Samo ići dalje i nadati se da će krik duše s vremenom postati tiši. I vjerovati da voljeni nikada ne umiru. Vjerovati da se promijenila samo dimenzija u kojoj se susrećete. I to je trenutak kad snovi postanu vrijedniji od stvarnosti...
05.12.2006. u 18:07 | 2 Pozvoni... | Print | # | ^
Jer mi zvoni...
Evo sad kad sam pohvatala osnovne stvari kako ovaj blog funkcionira (iako još uvijek nemam blage veze o većini toga) mogu napisati i koju rečenicu...
Ovaj blog je produkt prilične zvonjave u glavi. Za one koji ne znaju šta to znači, to je situacija kad biš nešto, ne znaš točno što je to, ali znaš da to nije ono što se događa. Hm, teško za objasniti. Kad želiš da se nešto desi, da prestane kolotečina, da se nešto događa... rezultat zvonjave može biti nezgodan, jer zvonjava je to što te tjera da se posvađaš s dečkom, prijateljicom, šeficom, da nekom kretenu daš broj telefona, kupiš cipele koje si ne možeš priuštiti... a može biti i da izađeš van, upišeš neki tečaj, počneš pisati blog .... Eto, tako meni zvoni u zadnje vrijeme i nakon što sam prije obavila gotovo sve navedeno i nenavedeno, otvorila sam blog. Sad ćemo vidjeti što će biti od toga.
My Way (Frank Sinatra)
And now, the end is near;
And so I face the final curtain.
My friend, I'll say it clear,
I'll state my case, of which I'm certain
I've lived a life that's full.
I've traveled each and ev'ry highway;
And more, much more than this,
I did it my way.
Regrets, I've had a few;
But then again, too few to mention.
I did what I had to do
And saw it through without exemption.
I planned each charted course;
Each careful step along the byway,
But more, much more than this,
I did it my way.
Yes, there were times, I'm sure you knew
When I bit off more than I could chew.
But through it all, when there was doubt,
I ate it up and spit it out.
I faced it all and I stood tall;
And did it my way.
I've loved, I've laughed and cried.
I've had my fill; my share of losing.
And now, as tears subside,
I find it all so amusing.
To think I did all that;
And may I say - not in a shy way,
";No, oh no not me,
I did it my way";.
For what is a man, what has he got?
If not himself, then he has naught.
To say the things he truly feels;
And not the words of one who kneels.
The record shows I took the blows -
And did it my way!
...
ALI ŠTO DA VIŠE GOVORIM?
DANAS NOSIM OVE LANCE
I OVDJE SAM.
SUTRA ĆU BITI BEZ OKOVA!
ALI GDJE?
E.A.POE
...
Sedam čuda socijalizma:
/1. Svako je bio zaposlen
/2. Iako je svako bio zaposlen, niko ništa nije radio.
/3. Iako niko ništa nije radio, sve planove smo ispunili 100%.
/4. Iako su planovi bili ispunjeni 100%, trgovine su bile prazne.
/5. Iako su trgovine bile prazne, svi su imali sve.
/6. Iako su svi imali sve, svi su krali.
/7. Iako su svi krali, nikad ništa nije falilo.
Prvi post....
Evo da i ja napišem par riječi... Kišni ponedjeljak kao da i nije stvoren za ništa drugo nego za sjedenje pred kompjuterom i pisanje... Još samo fali inspiracija...
