petak, 16.11.2007.

Oda VELIKANU dvadesetog stoljeća

Na današnji dan, 16. studenog 2007., navršava se prva godišnjica smrti Miltona Friedmana, jednog od najvećih ekonomista dvadesetog stoljeća. Kvalifikacija „jedan od najvećih“ je u stvari suvišna – Milton Friedman JEST bio najveći ekonomist dvadesetog stoljeća, barem u očima Zvone Radikalnog.

Na ovakvu tvrdnju će neki (mnogi ?) s osmjehom (prezirom ?) reći da to više svjedoči o mojem nepoznavanju ekonomske misli minulog stoljeća nego o nekim čvrstim činjenicama. Hm, kad pričamo o „veličini“ ekonomista, ionako vrijedi ona truth is in the eye of the beholder.

Ali ja oko toga definitivno nemam dvojbi !

Jer Milton Friedman je single-handedly (što bi mi rekli - sam samcat) rasturio keynesijansku dogmu koja je prevladavala većim dijelom 20. stoljeća. Dogmu koja se može sažeti u jednu jedinu prostu (proširenu ?) rečenicu „DRŽAVA JE ODGOVOR NA SVE“ !!!

Taj „odgovor“ su nakon katastrofalne krize 30-tih godina popušili manje više svi i daleko od toga da je taj odgovor bio (skroz) pogrešan ! Kapitalizam 19-tog stoljeća, koji će, zahvaljujući temeljitoj „marksističkoj“ osnovnoškolskoj naobrazbi ;-), u meni uvijek biti povezan sa sintagmom „prvobitna akumulacija kapitala“, nikako nije bio lijepa zvjerka i keynesijansko rješenje u vidu značajnog povećanja uloge države u ekonomskom životu nacije je donijelo mnogo dobroga !

Ali je, avaj i kukulele, posijalo i klicu svoje vlastite propasti koja je nastupila 70-tih godina sa periodom „stagflacije“ – rastuće nezaposlenosti i istovremene rastuće inflacije, što je bilo nešto što se po keynesijanskoj teoriji nikako ne bi smjelo/moglo dogoditi !?

Za Miltona Friedmana to nije bilo nikakvo iznenađenje.

Jer on je znao, i to i prije nego što je keynesijanizam postao prevladavajuća dogma !, da u toj priči ima kvaka – kad radnika (pogotovo onog produktivnog) dereš sve više i više kako bi podmirio sve veće i veće troškove države, doći će vrijeme kad će taj radnik reći „Dosta !“. Uz maksimalnu marginalnu stopu poreza od 70 % (da, da, bilo je vrijeme kad je današnja Švedska za Ameriku bila pičkin dim ! – pričamo o 60/70-tim godinama), dobro su Amerikanci i izdržali :-).

I gledajući u retrospektivi, pojava stagflacije mi se i ne čini tako čudnim fenomenom. Jer kad je 10 % najproduktivnijih članova društva (koji su vjerojatno već i tada „držali u svojim rukama“ barem 20-30 % ekonomskog života SAD-a) odlučilo da se ipak ne isplati toliko truditi kad im država uzima tako veliki dio teško zarađenog novca, ekonomska priča je krenula u jednosmjernu ulicu. Država je našla (privremeno) rješenje u paljenu printing presses za tiskanje novca, ali osnovni ekonomski zakoni ponude i potražnje su odradili svoje i voila – eto inflacije.

Priča je ipak značajno kompliciranija od ovdje iznesenog sažetka jer bili su tu i naftni šokovi, te troškovi Vijetnama i hladnog rata i siguran sam da će čitatelji u komentarima dati i svoje viđenje/objašenjenje.

A posebno (možda i važnije !) mjesto u priči o Miltonu Friedmanu zauzima njegova borba protiv bujajuće državne regulative !

Aždaja sa tisuću glava protiv viteza od niti metar i šezdeset !!! Regulacije u školstvu i zdravstvu, licencije za obavljanje zanimanja, draft (služenje vojnog roka) – take your pick.

Podosta tih glava danas fali (ali puno/previše ih još „riga vatru“), i za to najviše zasluga pripada Miltonu Friedmanu, čovjeku koji je u svom radu i djelovanju uvijek u fokus stavljao slobodu pojedinca kao ultimativni ideal ljudskog društva.

Uostalom, let the master speak:

Očuvanje slobode je zaštitni razlog za ograničenje i decentralizaciju državne vlasti . No postoji i konstruktivniji razlog. Veliki civilizacijski napredak, u arhitekturi ili slikarstvu, u znanosti ili književnosti, industriji ili poljoprivredi, nikada nije proistekao iz centralizirane vlasti. Kolumbo nije krenuo u potragu za novim putem u Kinu pokoravajući se direktivi nekog parlamenta, premda ga je dijelom financirao apsolutni monarh; Newton i Leibnitz; Einstein i Bohr; Shakespeare, Milton i Pasternak; Whitney, McCormick, Edison i Ford; Jane Addams, Florence Nightingale i Albert Schweitzer; nitko od nabrojanih nije širio nove horizonte ljudskog znanja i razumijevanja, u književnosti, u tehničkim mogućnostima ili u olakšavanju ljudske bijede, pokoravajući se naredbama vlasti.
Njihova su dostignuća rezultat individualnog genija, čvrsto usađenih pogleda manjine i društvene klime koja omogućuje raznovrsnost i raznolikost.
Vlast nikada neće biti u stanju ponoviti raznovrsnost i raznolikost individualne akcije. Određujući uniformne standarde u stambenoj izgradji, prehrani ili odijevanju, vlada može, bez sumnje, uvijek poboljšati razinu življenja mnogih pojedinaca; određivanjem standarda u školstvu, gradnji cesta ili zdravstvu, središnja vlada može bez sumnje poboljšati razinu rezultata na mnogim užim područjima, možda čak i prosjek čitavih zajednica. No vlada će istodobno zamijeniti napredak stagnacijom, a jednolikom osrednjošću nadomjestiti raznovrsnost, bitnu za eksperimentiranje, koje može dovesti do toga da sutrašnji ispotprosječni rezultati budu iznad današnjih prosjeka. (preneseno iz knjige Kapitalizam i sloboda, bold by Z.R.)


Tako je govorio Milton Friedman davne 1962. godine.

Počivao u miru.

I jedno veliko HVALA.

- 00:15 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se