ponedjeljak, 30.07.2007.

Tužna godišnjica ...

Prošla je godina dana.

Zar već !?

Život leti, djeca rastu i svakim danom sve više i više iznenađuju. Ne stigneš se ni okrenuti a već se nabirkalo 365 dana od tog nesretnog događaja koji je zauvijek osakatio i unesrećio moju obitelj.

Sve je već rečeno. I ništa nije rečeno.

Da li je tuga i praznina nakon godinu dana manja ?

Jest, jer vrijeme liječi sve rane, a i život nemilosrdno ide dalje.
Nije, jer se ta praznina nikada ne može ispuniti.

Da u meni ima i djelić talenta za poeziju, ovo bi bio trenutak da se „uhvatim pera“ i pretočim svoje osjećaje u pjesmu/baladu/sonet. Ali, u mojoj obitelji taj talent je u cijelosti „pokupio“ moj brat. I stoga, evo jedne njegove pjesme, napisane 1994. godine, 7 dana poslije njegovog 18-tog rođendana, koju sam pronašao u njegovim zapisima.

BIJEG

Ako misliš da možeš pobjeći
od svog života
i uspomena koje nosi.

Ako misliš da se čovjek mijenja
na način na koji on to poželi
i odbacuje sve one lijepe
svete trenutke.

- Varaš se.

Tvoj život ide svojim
kontinuiranim tokom i teče
poput rijeke prema svojem ušću

Tvoj život se valja
poput neke stijene niz ogromnu planinu
- dok ne dosegne podnožje.

Tvoj život se slaže
poput nekog mozaika
- dok se i zadnje polje ne prekrije.

Možda se tvoja stijena stala valjati,
možda je tvoj mozaik zatvoren,
- i sve što ostaje je ovih
18 odvaljenih godina ...

Moraš ih cijeniti.


I pjesma zbog koje mi uvijek naviru suze na oči ...


- 23:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.07.2007.

GADOVI, GADOVI, GADOVI

Koji su ? Di su ? Zašto su ?

Koji su – Jarnjak, Markač, Norac, Laušić, ...

Di su – U Hrvatskoj (uz izuzetak jednog koji je u Haagu, i u kontekstu najnovijeg razvoja situacije, nadam se da će tamo duuuuuugo ostati)

Zašto su – Zato jer su govna koja spašavaju svoju guzicu lažima (ili, u najboljem slučaju licemjernim „Ne sjećam se“), uvaljujući Rahimu Ademiju odgovornost za zločine u Medačkom džepu.

GADOVI, GADOVI, GADOVI.

Već desetak dana sam planirao pisati o ovome, ali konačni trigger je bila kolumna Denisa Kuljiša u novom Globusu, u kojem piše:

Markač je na sudu pokušao sve svaljati na Ademija. Budući da je Globus detaljno pratio operaciju u Medačkom džepu, imam u to savršen uvid. Dakle, postojale su dvije legalne linije zapovijedanja – jedna preko vojske, ministra obrane Šuška te Norca, komandanta 9. brigade, inače člana šuškovskog Hrvatskog državotvornog pokreta, sastavljenog od udbaša, kriminalaca i mizerija poput ovog sinjskog kelnera koji je već u Gospiću poubijao nekoliko starijih žena hicima u leđa, za što je pravomoćno i osuđen. Druga linija išla je preko policije, ministra obrane (lapsus - misli se vjerojatno na ministra policije, op.Z.R.) Jarnjaka te zapovjednika brigade specijalaca, najopremljenije formacije oružanih snaga, generala Markača. Debelog feldmaršala Bobetka Tuđman je pak postavio na čelo Glavnog stožera umjesto Tusa, u sklopu priprema za osvajanje Bosne i rekonkvistu krajinskih područja, gdje je također trebalo provesti etničko čišćenje, radi ostvarenja koncepcije „humanog preseljenja“, dogovorenog s Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu. Bobetko je planirao akciju u Medačkom džepu uz pomoć Domazeta, s Norcem i Markačem. Šušku i Jarnjaku vrhovnik je izdao nalog da se prilikom povlačenja provede temeljito etničko čišćenje, Oni su instrukciju prenijeli zapovjednicima vojske i specijalaca na terenu, a fiktivni 1. sektor, kojemu su jedinice tobože pripadale, zasnovan je tek da Norac kao zapovjednik tog krnjeg korpusa dobije čin general-pukovnika. Zapovjedna odgovornost obojice ministara pritom je neosporna, kao i osobna odgovornost obojice komandanata koji su vodili akciju na terenu (o čemu je Markač sasvim neuvijeno dao izjavu Ivi Pukaniću, tada mom novinaru u Globusu). Ademi s tim nema nikave veze, on je samo ucrtavao dispozicije topništva na generalštapske karte koje je Bobetko poslije objavio u sklopu svojih ratnih sjećanja lažljivog senilca.

Eto, tako je govorio Denis Kuljiš.

I JA MU VJERUJEM SVE, DO ZADNJE RIJEČI.

Jer Rahim Ademi je častan čovjek i od onog trenutka kad je dragovoljnim odlaskom u Haag odabrao jedini ispravni put za obranu svoje časti (i časti Republike Hrvatske i Domovinskog rata!) Zvone Radikalni ga cijeni više nego sve ove HDZ-ovske gadove i probisvjete zajedno (pa onda još deset puta više).

Nažalost, u kaljuži hrvatskog pravosuđa i pod napadom ljudi „koji ne mogu biti krivi/osuđeni jer previše toga znaju“, njegova sudbina je neizvjesna.

Ipak, vjerujem da će na kraju istina prevladati (a hoće li u ovom konkretnom slučaju vrijediti i ona „the truth shall set you free“ – vidjeti ćemo ...)

- 14:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 21.07.2007.

Što ćemo s EU ili "Kako je Zvone Radikalni završio u TV Dnevniku"

Jedne lijepe subote, ima tome već dva-tri mjeseca, taman u ono doba kad se slavila 50-godišnjica EU, hodam ja tako po centru grada sa svoja dva mala slatkiša.

Na Cvjetnom trgu se održavala neka promocija EU i dok sam s djecom obilazio štandove napravim nalijevo krug kad ono „Bum“ – suočim se oči u oči s kamerom ! Nisam se stigao ni iznenaditi, a mladi reporter već ispaljuje pitanje: „Što mislite o ulasku Hrvatske u EU ?“.
Dok sam restartao mozak i preusmjeravao prioritete sa thread-ova „Briga o dvoje male djece u zagrebačkoj špici“ i „Prikupljanje brošura po štandovima“ (njemački je bio daleko najbolji, a svi ostali su manje više nudili turističke prospekte) na nešto poput „Razmišljanja o EU“, sjetio sam se da je napad najbolja obrana pa sam promptno kontrirao:“A kad će to Hrvatska u EU ?“.
I dok je on nešto mumljao i spominjao 2009 no (tu nisam reagirao), uspio sam smisliti sljedeći „dragulj“ moderne hrvatske političke misli thumbup:

Ulazak Hrvatske u EU je pozitivan ponajviše stoga što tjera hrvatske političare na provođenje reformi jer bez toga ne bi daleko stigli.
I to je bilo to.

Nisam imao pojma koja je to TV, a nisam ni pitao već smo otišli dalje i proveli lijep dan (koji ću, osim po tom događaju pamtiti i po izvrsnoj knjizi o teoriji relativnosti i kozmologiji koju sam kupio u Algoritmu).

I ne bi to bilo ništa značajno osim jedne male notice u obiteljskoj ćakuli da (vidim, već pogađate ;-) taman kad smo bili pri sredini večere nije krenuo prilog u Dnevniku o toj promociji EU. Štrc-brc, spiker odrecitira uvod u priču, dođe vrijeme za „reakcije publike“ kad ono JA. Zvone Radikalni, glavom i bradom party. Pustiše moj „dragulj“ pred 10-ak posto populacije u lijepoj našoj (400 'iljada ljudi – kad ću skupiti toliko posjeta na ovom blogu ... mah).

Prolazna „slava“ (čitaj, par ljudi mi je uletilo s „Ej, vidio sam te u Dnevniku“) je u cijeloj priči najmanje važna, ali zgodan „dokaz“ tvrdnje Andy Warhola (dobro, dobro, nije baš bilo 15 minuta već prije 5 sekundi, ali ako ćemo stvar gledati kumulativno, ima još vremena, mlad sam :-).

I sad bi tu mogao biti kraj jednom ležerno (i lako !) napisanom postu, ali jebi ga, kad sam se već proglasio „ozbiljnim“ blogom, ne može to proći samo tako.

Jer u ovih par mjeseci od tog događaja, više puta sam se zamislio nad tom svojom tvrdnjom, razmatrao je iz različitih uglova, pretumbavao je po glavi i počesto razmišljao je li se moglo i štogod pametnije kazati. Kako ovdje nisam ograničen na 5 sekundi i jednu rečenicu, idemo probati.

Fact No1 – EU JE HRVATSKA SUDBINA I SVI ONI KOJI MISLE DRUGAČIJE – MISLE KRIVO.

Plain and simple.

Nema tu puno filozofije kod Zvone Radikalnog. Mislim, ima, čemu svjedoči i duljina ovog posta, ali u biti je sve to điđi-miđi, odnosno povuci-potegni. Mi smo evropska zemlja (s područja Balkana, i toga se nemamo što sramiti ;-), pripadamo evropskoj kulturi i tradiciji i ući ćemo u EU prije ili kasnije.

Ipak, da vidimo kakve su činjenice na terenu, odnosno, kako narod diše ? Evo malo sa stranica Ministarstva vanjskih poslova (i europskih integracija :-).
... približan postotak ispitanika neodlučan je i u vezi s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, s time da pozitivan stav prema toj integraciji ima 51 posto građana
Kad usporedimo s vijesti od 28.1.2004.
Tri četvrtine hrvatskih građana ima pozitivno mišljenje o Europskoj uniji (EU), a 72,4 posto glasalo bi za pristup Hrvatske EU
stvari ne izgledaju bajno. Jedva polovična podrška. I derivacija negativna namcor. Bijedno.

Hm, pita se Zvone Radikalni zašto bi to moglo biti tako !!!??? I odgovor se nametnuo sam po sebi kad sam se sjetio jednog priloga u dnevniku od prije nekog vremena u kojem je reporter „ukazao“ na činjenicu da će nam EU PROPISIVATI kakve veličine I ZAKRIVLJENOSTI moraju biti krastavci. Zamisli ti „bezobrazluka“ !!! I spreman sam se okladiti da sad provedete anketu među građanima Hrvatske o EU, da bi se popriličan dio ispitanika sjetio baš tog priloga iz Dnevnika i „priče o krastavcima“ (ili neke slične negativne priče o EU kojih je na našim dalekovidnicama vjerujem bilo podosta).

S jedne strane, to bi značilo da je reporter izvrsno odradio posao. Reportaža je bila „zanimljiva“, primjećena je i zapamćena. Štono bi se pametno reklo, imala je određeni impact. Svejedno, Zvone Radikalni organski mrzi tu „stranu“ novinarstva burninmad. Žutilo kojem je „prodaja“ priče (i pripadni profit) osnovni motiv. Svjestan sam ja da je danas tome tako, da tu novinari možda i nisu najveći krivci (krivca svatko može naći u ogledaju, u manjoj ili većoj mjeri) i da se tu malo što može promijeniti, a što znači da se i ovaj post može svesti u kategoriju „jamranja“, ali kad smo več započeli, idemo jamrati i dalje.

Krenimo od osnovnog pitanja - Što nam EU donosi i koliko ćemo to morati „platiti“ ?

U nekim davnim vremenima (90-te) su se pričale bajke o golemim šoldima koje ćemo dobiti za razvoj jednom kad uđemo u EU i to je tada u to vrijeme siromaštva bio popriličan motiv. Elem, ono što su napravili Španjolska, Portugal i Grčka koji su korištenjem EU fondova u 20-ak godina radikalno popravili svoju ekonomsku situaciju (ali, ne samo zbog toga !!!) NAMA OSTAJU PUSTE SANJE (obavezno vidjeti i priču o Portugalu koju prenosi G-News) !!!

Forget it !

Pare se u EU više ne dijele šakom i kapom i sad kad u EU ima gomila siromašnih zemalja (ovo siromašnih je naravno relativan pojam), to je činjenica s kojom se treba pomiriti. A posebna je priča o tome koliko ćemo od dostupnih sredstava uspjeti i iskoristiti !!! Od ovoga me hvata čista jeza i koliko sam čitao, mnogo kaskamo za svojim susjedima Slovencima (kad usporedimo kako su oni obavili pretpristupnu fazu).
MNOGO !!!
Jer ne daje EU bianco ček pa ti troši kako ti se sprdne. A jok malac. Pripremi projekt, napravi studiju, definiraj model financiranja, gomila posla prije nego što vidiš šolde blabla. A ko bi to trebao odraditi ? Birokratčići kojima je glavna preokupacija ispijanje kava tijekom radnog vremena. Naravno, čast izuzecima, ali u ovom trenu mi napamet padaju samo sjevernjaci (Čačić) i Istra (a molim čitatelje da me svakako dopune s referencama na uspješno iskorištavanje novaca iz nama trenutno dostupnih pretpristupnih fondova).

Dakle, pare dobiti nećemo, ili ćemo ih dobiti malo.

Autogol, 0:1.

Ajmo sad malo na „plaćanje“. I sad dižu dreku svi „pravi Hrvati“.

A ŠTO JE S NAŠOM SUVERENOŠĆU !!!!! KOJA JE PLAĆENA HRVATSKOM KRVLJU !!!!!!!!!! Neće nama tamo neki birokrate iz EU govoriti kako bi trebali izgledati naši zakoni i propisi, kad smo se jedva riješili Srba iz Beograda, dreče oni najglasniji u prvim redovima !!!

Ronaldinho u sudačkoj nadoknadi, 0:2, euroskeptici pobjeđuju i idemo sad svi lijepo zajedno napiti se u balkansku krčmu party a Evropskoj uniji nek' je sa srećom.

Eh.

Kad bi bar život bio tako jednostavan.

Jer, da te euroskeptike pitate što ih najviše smeta u lijepoj našoj Hrvatskoj, mislim da bi se našao i popriličan broj onih koji bi se žalio na funkcioniranje pravne države – sudstvo, policija, državna uprava – you name it.

Fact No2: JEBE SE MENI JE'L ZAKONSKI PROPISANA ZAKRIVLJENOST KRASTAVACA AKO U ZAMJENU DOBIJEM FUNKCIONIRAJUĆU PRAVNU DRŽAVU.

Ovo je jedna brutalna i doista simplificirajuća izjava, ali ja ju svejedno potpisujem. Jer u pogledu pravne države, nekako mi se sve više čini da smo u doista jadnom stanju. Znam ja da nije ni u EU sve bajno (o tome nešto više kasnije), ali Estonci nisu bili baš blesavi kad su preskočili cijeli proces prilagođavanja zakonodavstva Evropskoj uniji i jednostavno preuzeli cjelokupni zakonski okvir EU u svoje zakonodavstvo. I onda se posvetili mlaćenju para, što im koliko čujem dosta dobro ide.

A mi ? Što rade naše „elite“ ?
Nedavno su kroz Sabor provukli u jedan dan toliko zakona da im je na svaki zakon otpalo po 4 minute za raspravu. Ma briljantno.

A da ne pričamo o provođenju zakona u praksi. Tu smo carevi „za prečace“. Jebo proceduru, jebo zakon, ako ima para da se okrenu, sve se može srediti. A kad te novinari prokuže, nema straha, malo kontra-spina (a uvijek ima „prilagodljivih“ novinara i izdavača) i pojeo vuk magare. U krajnjem slučaju, smisli se neka nova afera.
Neki će ukazati da bi naše „elite“ mogle efikasno riješiti problem prihvaćanjem zakona u teoriji, ali ne i u praksi (što i inače rade :-).

E tu Zvone Radikalni ima jedan savjet za EU birokrate. NE DAJTE NAM nam da se provučemo ko Bugarska i Rumunjska koje su prilikom ulaska u EU napravile manje više baš to (pa se sad u EU misle kako da ih kazne i natjeraju da provedu ono što su obećali budući da je „mrkva“ pojedena a efikasne „batine“ nema nigdje na vidiku).
Stisnite nas ko beba zvečku, roštiljajte nas na laganoj vatri i pobrinite se da u cijeloj ovoj priči oko „poglavlja“ ima mesa. Dobra stara maksima hladnog rata mi pada napamet – Trust, but verify. Vjerujem (nadam se) da su EU birokrati naučili lekciju i da na nama neće ponoviti te pogreške. (i jest, znam, ovako nešto izjaviti nije baš ispravno nacionalistički, ali je zato patriotski).

I tako smo se eto vratili na moj originalni „dragulj“ političke misli po kojem je primarni benefit ulaska u EU tjeranje naših „elita“ na reforme. I kad sad bolje razmislim, uopće nisam nezadovoljan svojom izjavom :-))))).

Krug je završen, ali nešto ipak fali. Nisam, naime ništa rekao o samoj Evropskoj uniji.

Fact No3 – EVROPSKA UNIJA JE IZVRŠILA SVOJ OSNOVNI CILJ – POVIJESNO POMIRENJE FRANCUSKE I NJEMAČKE.


Da je taj cilj ostvaren, oko toga nema zbora, a da li je to bio osnovni cilj o tome se može diskutirati. Danas definirati EU kao instrument pomirenja Francuske i Njemačke je pomalo glupo ali tu se otvaraju zanimljive paralele za današnje područje Balkana. Ipak, prije 50 godina kad je EU začeta stvari su izgledale dosta drugačije. Da ne ulazimo u detaljne rasprave o toj temi, s obzirom da je to ipak prošlost, idemo vidjeti što nosi budućnost.

Fact No4 – DANAŠNJI CILJ EVROPSKE UNIJE JE ...

I sad smo došli do osnovnog problema s kojim je Evropska unija danas suočena !!!

Jer ono što su Founding Fathers za Ameriku odradili prije 200 godina, EU birokrati moraju odraditi danas. Moraju se odlučiti što i kako dalje. I to im ide jaaaaaako teško. Nije bilo lako ni Jamesu Madisonu, Alexanderu Hamiltonu i Johnu Jayu 1789. „nagovoriti“ 13 država na potpisivanje najslavnijeg pravnog dokumenta u povijesti, ali danas je postići tako nešto ipak značajno teže. Jer odluka u pristupanju (američkoj) Uniji, iako s dalekosežnim posljedicama, tada baš i nije imala prevelik utjecaj na živote običnih Amerikanaca. Nastavili su obrađivati zemlju i širiti se na Zapad, a utjecaj federalne vlade se tu i tamo manifestirao dolaskom famoznog federalnog šerifa. Evropska unija danas nije u takvoj poziciji, a zahvaljujući modernim sredstvima komuniciranja, svi potencijalni negativni učinci (koji su medijski naravno puno zanimljiviji od onih pozitivnih) vrište na prosječnog građanina sa stotinu strana.

Nije da je to evropske birokrate do sada smetalo. Poznati problem „demokratskog deficita“ u EU postoji već dugi niz godina i manje više sve dosadašnje incijative da se to promijeni bile su neuspješne. EU je taj problem do sada riješavala uglavnom njegovim ignoriranjem. Elite bi se dogovorile, i predstavile svoj dogovor građanima kao fait accompli.

Međutim, problem je što se danas ni oni sami (ie. birokratske elite EU) ne mogu dogovoriti. I tu je problem koji ima veliki značaj i za hrvatsku „EU politiku“.

Uvjetno rečeno, u pogledu daljnjeg razvoja EU mogu se definirati dvije struje. „Federalistička“, koja teži k ostvarenju „ever closer union“ (s vjerojatnim ultimativnim ciljem stvaranja Sjedinjenih Evropskih Država :-) i „tržišna“ koja EU promatra primarno kao sustav slobodnog tržišta (kako je originalno EU i započela svoje bivstvovanje).
U federalističkoj struji su čvrsto Nijemci (i Francuzi, ali samo ako oni definiraju pravila igre !), dok je najprominentniji zastupnik tržišne struje Velika Britanija. Bitka je to koja možda i neće biti završena za naših života, ali to ne znači da se ne mogu birati strane.

Zvone Radikalni čvrsto stoji na poziciji Velike Britanije, ali ni u kojem slučaju iz istih razloga kao i prosječan hrvatski euroskeptik (ili zbog njihovih nastupa koji su uglavnom glupo poziranje na razini priče o krastavcima bar to meni tako čini). Kao što Fact No2 zorno ilustrira, nemam ja problema s (djelomičnim) predavanjem suvereniteta ukoliko će to potpomoći ekonomskom prosperitetu.

Otvori svoje tržište, evo tebi ulaz na moje pa da se natječemo u otvorenoj borbi. Ako je nužan element te borbe i to da se moramo dogovoriti o zakrivljenosti krastavaca, neka bude. Ali koliki će biti porezi, kako će izgledati socijalna država i kakav će biti kazneni zakon – e to bih ja ipak ostavio građanima Hrvatske da odluče.

Jer, za ukus Zvone Radikalnog, Evropska unija je danas previše socijalistički usmjerena. Stare članice (Njemačka, Francuska, Benelux, Italija) se silno boje da bi im otvoreno tržište ugrozilo njihov socijalni model s visokim porezima/davanjima i značajnim socijalnim pravima. Počesto prizivanje duha race to the bottom tome zorno svjedoči.
Jer, ako Slovačka ima poreze i davanja u ukupnom iznosu od npr 10-15 %, dok se kod Francuske to penje i na 40-50 %, dugoročno je ekonomski kristalno jasno da će kapital i investicije iz Francuske ići u Slovačku (Estoniju, Irsku, ... take your pick). Naravno, postoji određeni kapacitet apsorpcije tog kapitala koji ponajviše ovisi o obrazovnoj strukturi radne snage. Nažalost, anemična evropska sveučilišta ne daju preveliku nadu u dugotrajno održavanje takve komparativne prednosti za stare članice i stoga pozivi na harmonizaciju poreza uopće ne iznenađuju, koliko god bili ekonomski glupi (manji porezi su UVIJEK dobri :-) i legalno upitne utemeljenosti (što se ima Francuska miješati u to koliki će biti porezi u Slovačkoj !).

A ukoliko ste sad malo zbunjeni (najprije tvrdim da nam je EU sudbina i da bi nam izvrsno leglo usvajanje njenog pravnog okvira, a onda tu jamram protiv EU) znači da ste sve dobro shvatili :-).

Priča, kao i obično, nije crno bijela.

I onda, je li Zvone Radikalni za pristupanje Evropskoj uniji ili ne ?

Odgovor je, APSOLUTNO DA (vidi Fact No1 :-).

Ali sam svejedno u strahu jer se bojim da će naši pregovarački timovi odraditi šlampav posao. Pod pritiskom političkog vrha koji pristupanje Evropskoj uniji gleda kao na neki Sveti Gral čijim će dohvaćanjem konačno dokazati svoju „sposobnost“, bojim se da ćemo u pregovorima ustupiti više nego što bi to bilo nužno. EU definitivno nastupa s pozicije snage i može postaviti svoje uvjete, ali dobra je stvar za Hrvatsku što se EU u cijeloj toj priči ipak vodi nekakvim pravilima, ustanovljenim presedanima i činjenicama na terenu. Ali nekako imam dojam da stvari tu za nas i ne idu baš najbolje (a evo i jedne priče o šećernim kvotama od prije pola godine koje sam se sjetio i pronašao je na pollitici – a svakako pročitajte i komentare) !!!

I stoga je cijela ova priča oko pristupanja EU (hoćemo / nećemo, jel' treba referendum / jel' ne treba) u stvari prodavanje magle i odvraćanje pažnje s bitnih stvari. Bitna igra se odvija iza zatvorenih vrata, na sastancima pregovaračkih timova.

A recite Vi meni, kad ste zadnji put čuli / čitali vijest o tome ?

- 16:47 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.07.2007.

Opala, eto mene na Cool listi :-)

Najprije zahvaljujem „eminencijama u sjeni“ na ukazanom povjerenju thumbup i mogu samo reći da ću se potruditi ukazano povjerenje i opravdati. A s obzirom da se sad očekuje ipak nešto veći i širi krug posjetitelja njami, možda ne bi bilo zgorega reći i koju o tome kakav je ovo blog.

Daklem, prvo i osnovno – ovo je kak'ti „ozbiljan“ blog smokin. To znači da ovdje nećete čitati o tome što sam danas radio, koga sam sreo, gdje sam sinoć izašao i slično. Blog sam počeo pisati prije nešto više od godinu dana (7.4.2006. to be precise) a okvirni pregled tema koje sam do sada obradio se može vidjeti u (ponešto nepotpunoj) klasifikaciji linkova na prijašnje postove u sidebar-u desno. A pregledavajući svoje prve postove u potrazi za točnim „datumom rođenja“ bloga, naišao sam na post First things first koji i dan danas sasvim lijepo opisuje o čemen se ovdje zapravo radi.

Za dodatno upoznavanje, evo par linkova na meni osobno najdraže postove:

Najprije, obrazovanje. Tu sam „lak na okidaču“ i općenito govoreći prilično pesimističan (što je totalno suprotno mom karakteru :-). A zašto sam pesimističan pogledajte u postu Zašto će Bolonjski proces propasti. Ipak, nije sve baš tako crno jer ima u ovoj državi i onih koji kuže stvar. A to sam dokučio u svojoj prepisci s Vesnom Pusić. Najprije sam joj napisao pismo u kojem sam tražio pojašnjene HNSovog programa (odnosno nekih aspekata vezano za HNSovu obrazovnu strategiju), a prilično brzi odgovor koji me je svojim sadržajem barem nakratko pretvorio u optimista je ovdje.
Da ne bi bili nepošteni prema najjačoj stranci u zemlji (barem tako kažu ankete) o načinu na koji SDP namjerava „riješiti“ problem visokog obrazovanja sam pisao ovdje i ovdje. I mogu reći da nisam baš bio oduševljen (ovo je popriličan understatement :-).

Druga tema koja me prilično često okupira je vanjska politika. Da ga roknem odmah u glavu, priznajem da sam podržavao napad Amerike na Irak, ali tu sam se gadno zajebo. Kako i zašto, pročitajte u postu Došlo vrijeme za mea culpa. Dotaknuo sam se smrti Saddama Husseina a ukoliko bi vas zanimalo kako je Saddam razmišljao prije samog napada i u kakvom je svijetu iluzija živio – kliknite ovdje.
Pro-američki stav me je doveo i u jedan „fajt“ kad sam (vezano uz ulazak Hrvatske u NATO) reagirao postom Anti-antiameričko jamranje što sam i dodatno razradio u postu NATO smo navikli – reply. A možete pogledati i moje viđenje Rusvaja na Bliskom istoku i odnosa Hrvatske i MMF-a.

U kratkom opisu bloga piše da sam za globalizaciju radikalno pro i tu mi se čini da sam isto malo u raskoraku s prevladavajućim mišljenjem u Hrvatskoj. Fraza „Socijalno neosjetljiva globalizacija“ koju je barba Milić jednom spomenuo u svom dnevniku je tako bila uzrok ovog posta , a po svom dobrom starom običaju sam je i dodatno razradio ovdje. Barba Milić me je svojim serijalom Idemo u Ameriku u kojem je pričao o meksičkim ilegalnim imigrantima potaknuo na post Živijo barba Milić, a protivnike globalizacije bi mogao razveseliti post u kojem je Umrla Doha (da budem precizan, još uvijek je na aparatima, ali s malom šansom za preživljavanje).

Zašto nema Boga pročitajte ovdje a što mislim o Katoličkoj crkvi piše ovdje.

Našlo bi se toga još, ali nekako mi se čini da će ovo biti dovoljno to get you started ... :-).

E da, i trebao bi ažurirati popis linkova na kolege blogere jer je u priličnoj disonanci s trenutnom bookmark listom u Firefoxu ... Hoću, obećajem :-)

- 00:43 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.07.2007.

Rusvaj na zagrebačkom FER-u – Zvone Radikalni se „zakačio“ s Gaussom

Život je ponekad stvarno kurva.

Sve misliš kako je sve super, godišnji je utaman počeo, spustio sam se s familijom doma u Dalmaciju (bez gužve na autoputu :-) , sunčano je i toplo (da ne kažem vruće), more je ka' lušija a dugoročna vremenska prognoza kaže da će tako biti i dalje.

I onda dobijem mail koji me baci u totalni crnjak.

Jer izgleda da je Zvone Radikalni jednom svom studentu uništio snove.

Bez ikakve namjere (a ja bih rekao i krivice) s moje strane. Da se bar krivica može svaliti na studenta, bilo bi puno lakše. Jer, nije ovo prvi put da nekom uništavam snove. Kad radiš na fakultetu, takve stvari su neminovne ukoliko svoj posao radiš kako treba. Ali, uvijek do sada se krivnja mogla svaliti na studentova leđa rečenicom „Kolega, da ste se više potrudili bilo bi sve u redu“.

U ovom slučaju, studentova krivica je minimalna (u stvari je i nema) i takva obrana ne prolazi. Jer, ZAKAZAO JE SISTEM !!!

A konkretna priča ide ovako ...

Studenti FER-a na drugoj godini imaju predmet zvan „Seminar“. Na tom predmetu nema predavanja i vježbi već svaki student dobije temu za seminar koju mora obraditi pismeno (na 15 – 20 stranica) i zatim je prezentirati grupi svojih kolega (napraviti PowerPoint prezentaciju, pričati o tome 20-30 minuta i onda odgovarati na pitanja). Cilj predmeta je da studenti razviju i vještinu prezentacije koja je danas u inženjerskom poslu 'oš ne'š vrlo bitna.

Svaki nastavnik je dao po jednu okvirnu temu (moja je bila „Numerički algoritmi u C++u“ :-) sa 7-8 konkretnih podtema iz tog područja, studenti su odabrali svoje teme i zatim su se po sličnosti tema organizirale grupe od po 20-30 studenata za prezentiranje (s time da je sličnost tema bila vrlo rastezljiv pojam ;-). Studenti u grupi su bili dužni prisustvovati svim prezentacijama, a kako bi se stvar „demokratizirala“ kvalitetu prezentacije su pored nastavnika ocjenjivali i sami studenti. Preciznije, nastavnik je svaku prezentaciju ocijenio s 0-40 bodova a i studenti (koji su bili prisutni na prezentaciji) su ocjenjivali svog kolegu s određenim brojem bodova iz istog raspona.

I što ne valja, pitate se Vi dragi štioče ? Jer ovo sve izgleda sasvim korektno.

E PA NE VALJA !!!

A ne valja zbog „apsolutne vladavine Gaussa“ na FER-u. Ili, preciznije zbog Gaussove krivulje koja je ključna kod definiranja svih ocjena (za studente po Bolonji !) na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Ocjenjivanje po Gaussu znači ukidanje „apsolutnog“ ocjenjivanja i uvođenje „relativnog“. Preciznije rečeno, u Statutu (ili možda nekom Pravilniku) FER-a je izrijekom definirano da distribucija ocjena mora slijediti Gaussovu krivulju ! A to konkretno znači sljedeće.

Od studenata koji su prošli predmet, 20 % ih MORA dobiti ocjenu 2, 30 % MORA dobiti 3, 30 % MORA dobiti 4 i 20 % MORA dobiti 5. (da budem do kraja iskren, ove postotke sam napisao po sjećanju i sad nemam volje provjeravati po FER-ovom intranetu da li sam pogodio u postotak, ali bit je jasna – a možda me i koji čitatelj ispravi ;-).

?????????

!!!!!!!!!!!!

$%!&#!“(/&##(„%$!“)

Polako, polako.
Nije to baš posve blesavo kao što se čini. Jer ovakvim relativnim ocjenjivanjem se (u principu, ako ne i u praksi) rješava jedan gadan problem na našim fakultetima, a to je prepisivanje !!!! Dobar student na FERu će danas dva puta razmisliti prije nego što kolegi dopusti da od njega prepiše (naravno, šalabahteri ostaju mogućnost). Jer, možda će baš zahvaljujući toj pomoći kolega u klupi do iz „višeg ranga“ ocjene izbaciti onoga od koga je prepisao.

Znači, 1:0 za Gaussa !

Drugo, kažu psiholozi, sociolozi i ini –ozi da su u ljudskoj populaciji raznorazne osobine (npr. inteligencija odmah pada napamet ...) doista distribuirane po Gaussovoj razdiobi pa je stoga sasvim logično da i ocjene unutar populacije od 700-800 studenata budu takve.

Znači, 2:0 za Gaussa !

I sad se opet pitate – što onda ne valja ?

Ne valja to što NEMAJU SVI NASTAVNICI ISTI KRITERIJ OCJENJIVANJA !!!

Tu je Ahilova peta Gaussa i tu dolazimo do konkretnog slučaja koji me je bacio u crnjak. A mail koji sam dobio od studenta je glasio ovako:

Upravo su objavljeni rezultati seminara u Ahycu (IT sustav kroz koji se vodilo ocjenjivanje, op. Z.R.). Od mogućih 40 bodova, upisano je da sam od vas dobio 33 boda. Sudeći po statistici, to je negdje 500-ti rezultat, dok je prosjek bodova koje su dijelili nastavnici oko 37. Konačni zbroj mojih bodova je 93, dakle 2 boda ispod praga za ocjenu 5 (zbog fiksnih pragova). Kako mi je prosjek ocjena dosad bio 5.0, ovime praktički ostajem bez „Lončara“ (nagrada koja se dodjeljuje najboljim studentima na svakoj godini FER-a, op. Z.R.).
Vjerujem da trenutačno imate drugih prioriteta, ali nekima od nas je u ovom trenutku najveća briga upravo prosjek. Znam da ste pri ocjenjivanju pokušali biti što je moguće objektivniji, ali je činjenica da su se u većini grupa bodovi dijelili šakom i kapom. Da stvar bude gora, sve do danas nije bilo ni odlučeno na koji način će se seminari uopće ocjenjivati!
Ne želim ispasti nezahvalan, ali me zanima da li je moj seminar bio stvarno toliko lošiji od prosjeka, jer takav dojam nisam dobio iz primljenih mailova, koji su uglavnom bili u pohvalnom tonu. Kolega koji je predavao odmah iza mene je dobio slične kritike kao i ja na račun svoje prezentacije, ali je ipak dobio 36 bodova.

Unaprijed hvala na odgovoru.

A.M.

Eto ga.

Odakle da krenem ?

Možda od činjenice da je prosjek bodova koje su dijelili nastavnici 37 !!!!!?????

HALOOOOOO !!!

37 / 40 = 92,5 % !!!!

U PROSJEKU !!!!!

Jebote, pa na tom FERu sami genijalci !!!

U mojoj grupi studenata, s čijim prezentacijama sam bio prilično zadovoljan (s obzirom na temu – npr. Monte Carlo metoda, algoritmi za rješavanje parcijalnih diferencijalnih jednadžbi i slično !), prosjek je bio negdje oko 33 (i opet – lijen sam ići točno provjeravati u decimalu :-). I mislim da sam ocjene podijelio pravedno. Definirao sam 4 kategorije (kvaliteta prezentacije, teorijska obrada, praktična obrada, i „C++ dio“) i svakog studenta sam ocijenio po svakoj kategoriji od 0-10. Zbrojio sam sve bodove i tako dobio svoje „ocjene“.

I kad bih to radio ponovo, napravio bih isto tako.

S obzirom da je prosjek bodova koje su kolege studenti dijelili međusobno vjerojatno (sigurno !) bio još i bolji od nastavničkog, u kombinaciji s Gaussovom razdiobom dobije se zanimljiva situacija u kojoj je golema većina studenata imala bodove u rasponu 75-80, pa je razlika u jednom jedinom bodu (od njih 80 !) vodila na razliku za cijelu ocjenu !!!

Naravno, rusvaj je uočen tek kad je cijeli seminar odrađen i kako je bilo jasno da to baš i nije korektno, stvar je „spašena“ uvođenjem dodatnih 20 bodova koje su studenti dobijali za redovito pohađanje svih seminara. Pa je tako onaj tko je bio na svim prezentacijama u svojoj grupi dobio cijelih 20 bodova, a onaj tko nije bio ni na jednoj je dobio 0 i za ostale linearno u tom intervalu.

Neću spominjati da kriteriji ocjenjivanja NISU bili poznati na početku (iako je studentima rečeno da su OBAVEZNI pohađati sve prezentacije) pa je došlo do paradoksalne situacije da student koji je dobio 40 bodova od nastavnika i 40 bodova od kolega studenata, ali je bio na samo 5 prezentacija od njih 20-ak u njegovoj grupi, dobije jednog lijepog „labuda“ (čitaj, ocjena 2).

Student o kojem se ovdje radi nije imao takav problem jer je dobio svih 20 bodova iz pohađanja prezentacija seminara. Njegov je jedini „problem“ bio što je dopao kod nastavnika koji je mislio (ili možda uopće nije mislio) da je raspon bodovanja doista 0 – 40, a ne 35 – 40 kako je to očigledno shvatila većina drugih nastavnika.

U obranu FER-a se može prizvati ona narodna „Prvi mačići se u vodu bacaju“ s obzirom da je ovo prvi put da se tako nešto organizira unutar nastavnog programa FER-a na skali od 700-800 studenata. Kad se to zbroji s problemima koje je Bolonja donijela FERu (zahvaljujući ponajviše entuzijazmu i predanosti s kojom je Uprava FER-a krenula u implementaciju Bolonje !!!) postaje jasno da je bilo neminovno da dođe do određenih „devijacija“.

Ipak, sve to će biti od male utjehe kolegi koji se cijelu godinu (u stvari cijele DVIJE godine) trudio da održi prosjek 5.0.

S obzirom da nisam upoznat s kvalitetom seminara izvan svoje grupe studenata, teško mi je generalizirati, ali ipak mislim da sa apsolutnom sigurnošću mogu reći da NI U KOJEM SLUČAJU dotični seminar nije tek 500-ti po kvaliteti.

Ali, tako je to ispalo no headbang burninmad.

I stoga je sve što mogu reći:

Sorry ...

UPDATE: Evo javio mi se student mailom, u kojem kaže sljedeće:
Hvala na iskrenom odgovoru.
Samo jedna ispravka: na konačnoj sjednici je odlučeno da se seminar ipak NE ocjenjuje po Gaussu, već su uveli fiksne pragove: takve da je 85 bodova za 4, a 95 (!) bodova za 5.

Zapravo, da je bilo po Gaussu, imao bih zaključenu ocjenu 3 (bold, italic i underline by Z.R. :-).

Pozdrav,

A.M.


- 01:40 - Komentari (29) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.07.2007.

Hrvatski „američki san“

Znate kako ono ide priča o „američkom snu“ (american dream) ?

Siromašan mladić (ili djevojka ;-), s lošim backgroundom, ali marljiv, radišan i sposoban, svojim trudom dolazi do uspjeha, savladavajući putem sve moguće zapreke, predrasude (i sve ono što se holivudski producenti sjete baciti pred njega na putu do zasluženog uspjeha ;-).

Meritokracija.

Osnova američkog uspjeha.

Ako imaš volje i ako želiš raditi (a pritom nisi posve blentav), uspjeh je nadohvat ruke. „Obećanje“ zbog kojeg mnogobrojni imigranti riskiraju živote na sve utvrđenijim američkim granicama.

Ali, to je Amerika.
A mi smo (ne samo po tome) daleko od Amerike. Kod nas je princip više onako – „po babi i stričevima“. ViP - Veze i poznanstva. Nije bitno što i koliko znaš i koliko si spreman raditi, već je bitno imaš li „vezu“. Vjerujem da bi se na našim blogerskim portalima moglo naći puno tužnih osobnih priča o nepravdama takve vrste u ovoj državi. Za high-profile cases svratite do cnn-a, a oni slučajevi koji svojom anonimnošću i (relativnom !) ne-važnošću nisu zapeli za oko javnosti će ostati (zauvijek ?) pohranjeni u arhivama blogova.

E, PA OVO JE DRUGAČIJA PRIČA !!!!

I iako njen završetak nije još ni izblizu napisan, mislim da ju treba ispričati. Ako ništa drugo, a ono da ulije malo optimizma i pokaže da nije sve baš tako crno.

Priča počinje prije skoro dvije godine kad je moja supruga (po struci diplomirani pedagog - diplomirala je 2000. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) nakon petogodišnjeg rada u jednoj domaćoj leasing kući odlučila da joj je dosta premetanja papira i svađanja s rabijatnim kamiondžijama oko rata, kamata i servisa i da je došlo vrijeme da se bavi svojom strukom.
Pripravnički staž je odradila za vrijeme trudnoće s našim drugim djetetom (mentorica je bila vrlo uviđavna, a imala je i tu dodatnu kvalitetu što je bila izvrstan stručnjak) i onda je došlo vrijeme da se ide tražiti posao.

Stalno zaposlenje je bilo out-of-the-question (stalno zaposlenje = potpisan ugovor o radu na neodređeno vrijeme – a u javnoj službi, jer zagrebački vrtići spadaju u ingerenciju Grada, to ti je danas ko dobitak na lotu !) pa je preostalo potražiti mogućnost rada kao zamjena. Nije bilo bed, s obzirom da je za vrijeme trudnoće još uvijek bila formalno zaposlena u leasing kući, porodiljski u trajanju od godinu dana je pružao dosta mogućnosti.
I nije prošlo par mjeseci kad javlja prijateljica koja je radila u jednom vrtiću kao odgajateljica: „Evo otišla nam pedagogica na porodiljski, tražimo zamjenu, 'oš doć' na razgovor kod ravnateljice“. Pa, što da ne, Princeza je još mala, ali idemo ispitati teren. I s tog razgovora se žena vratila ... ehem, vratila se ...

Sad mi padaju napamet riječi poput fascinirana, opčinjena ili ushićena, ali to su samo hiperbole nametnute povijesnim odmakom i blijeđenjem sjećanja. Usprkos tome što ja nisam bio entuzijastičan, odluka je pala, ide se raditi. Njima je pedagog trebao odmah, ali kako je Princeza imala tek 4 mjeseca, dogovoren je „poček“ od dva mjeseca. Staviti dijete u jaslice sa šest mjeseci nije bila laka odluka, ali je značajno olakšana činjenicom da je dotični vrtić pružao mogućnost ostavljanja djeteta u jaslicama (znači – za djecu od 6 – 12 mjeseci – btw. žena mi je rekla da je to jedan od 3 (TRI) takva u Zg što mi se čini nevjerojatno malo !!!). A raditi kao pedagog u vrtiću u koji ti ide dijete – mislim da je to second best opcija (najbolje je, jasno, da majka provede barem godinu dana doma s malim djetetom, ali eto, život je rijetko savršen).

I tako je krenula avantura.

Bez ikakvog pretjerivanja mogu reći da se moja supruga u tom poslu jednostavno pronašla. U biti, mora se priznati i da je imala sreće :-). Jer ravnateljica vrtića u koji je došla raditi je bila izuzetan stručnjak, i što je još važnije, željna prenošenja svog znanja. Ispočetka je bilo malo teško, jer usprkos kvalitetno odrađenom pripravničkom stažu, trebalo je vremena za privikavanje na novi posao i hvatanje svih konaca, ali kad je krenulo, doista je krenulo.
Neopterećena prošlošću uspostavila je izvrsnu vezu s odgajateljicama, zadatke koje joj je zadavala ravnateljica je odrađivala kvalitetno i općenito iz nje je zračio onaj entuzijazam zadovoljstva poslom koji radi (a žene ko žene, bile sretne ili tužne vole puuuuno pričati o tome kako se osjećaju ;-).

I sve je to bilo lijepo i krasno, ali cijelo to vrijeme je nad glavom visio jedan datum. Prvi rujna. Datum isteka ugovora. Postojala je mogućnost da će pedagogica koju je supruga mijenjala ostati i dulje na porodiljskom (što bi par mjeseci odgodilo Dan D) ali prije jedno mjesec dana ta je mogućnost do kraja otklonjena i trebalo je vidit što dalje.

Što dalje ?

Da što dalje – a bogati opet na zamjenu, sve je jasno.

Što dalje ? Kakvo glupo pitanje :-).

Ko da mi je Bandić kum pa da mi ženi može srediti stalno mjesto pedagoga u nekom vrtiću (a i da je, što bi bilo moguće samo u nekom ludom paralelnom svemiru :-), ne bih ga pitao – to mi morate vjerovati na riječ – op.a.).

Ali ne da vrag mira mojoj ženi. Pa kaže da će biti dva natječaja za stalni radni odnos. Otvara se novi vrtić u Dubravi, a u drugom vrtiću (isto u Dubravi ;-) - što je vrlo nepovoljno, s obzirom da mi živimo na Laništu) pedagogica odlazi u mirovinu.

Kad mi je to prvi put spomenula, moram priznati da se u meni nije probudio neki veliki entuzijazam. Moje razmišljanje je bilo da su ta dva mjesta već zapikirana negdje u nekom gradskom uredu za istraživanje ruda i gubljenje vremena i da je javljanje na taj natječaj čisti gubitak vremena.

Ali žena se i dalje nije dala smesti, pa je ipak spomenula svojoj ravnateljici da bi se prijavila na te natječaje. Ravnateljica je zovnula svoje kolegice, i tako je u ponedjeljak supruga otišla na razgovor u taj novi vrtić. Bez prevelikih očekivanja. Kad ono ...

Elem, da ne duljim dalje, rezultat tog razgovora je bio žurno ažuriranje životopisa i prikupljanje potrebne dokumentacije za prijavljivanje na natječaj. Jer kvalitetan rad i entuzijazam moje supruge je primijećen. I to ne samo od strane njene trenutne ravateljice koja ju je doista nahvalila (tako da je prilikom razgovora u tom novom vrtiću ravnateljica rekla nešto poput „Ukoliko ste zadovoljili zahtjeve M.K. (trenutna ravnateljica, op.a.) ja nemam što više tražiti“, već su se vijesti o „novoj mladoj pedagogici“ proširile i šire, zahvaljujući angažmanu na seminarima, stručnim usavršavanjima i raznoraznim kontaktima koje je supruga ustanovila kroz ovih 7 mjeseci rada.
Ushićenju i uzbuđenju nije bilo kraja, a moji pokušaji „smirivanja situacije“ rečenicama poput „Ma pusti ti to, dovoljno je da Bandić obavi jedan telefonski poziv i ti si pušiona“ su se značajno smirili kad mi je supruga ukazala da su se procedure zapošljavanja ponešto promijenile od vremena centraliziranog odlučivanja u raznim odborima i ministarstvima ko će se gdje zaposliti i da ravnatelji danas imaju odlučujući utjecaj prilikom odabira svog stručnog tima.

Ali to još nije sve !!!

Jer sljedećeg dana je supruga pošla i na razgovor u onaj drugi vrtić. I opet se ponovila slična priča. Što je, umjesto da baci moju suprugu u ekstazu, njoj stvorilo silne probleme !!! Jer, za koji se vrtić sad odlučiti ?! Samo par dana ranije, situacija u kojoj joj se na DVA MJESTA nudi zaposlenje ZA STALNO bi izgledala kao znanstvena fantastika. A sad je takva situacija bila tu :-).

I kad je odluka pala da se ipak ide u novi vrtić, završni tour d' force je pao tijekom razgovora u kojem je supruga zovnula ravnateljicu u ovaj drugi vrtić da je obavijesti da se eto odlučila za drugu soluciju. Razgovor je trajao dobrih 40 minuta i mene je, koji sam slušao sa strane, više podsjećao na razgovor npr. team leadera na nekom IT projektu koji pokušava u svoje redove privući star developera iz konkurentske firme nego na razgovor ravnateljice državnog vrtića koja nagovara mladu pedagogicu sa 7 mjeseci iskustva da dođe raditi kao pedagog u njen vrtić (minus rasprave o šoldima, koje ovdje nije bilo :-).

U svjetlu mojeg osobnog mišljenja da nam je cjelokupna državna uprava neradnička banda koja živi na grbači poreznih obveznika gledajući kako da što manje radi i pritom po mogućnosti na slične poslove uvali još pola familije, cijela ova priča je za mene bila nadrealno iskustvo.

Hoće li moja supruga na kraju dobiti taj posao ili ne, tek se treba vidjeti jer iznenađenja su uvijek moguća. Ali, kako god završila ova priča, ja nemam straha. Jer, izgleda da se u ovoj državi trud ipak može isplatiti.

Doduše, iz ove priče je jasno da je potrebno imati i malo (dosta) sreće !!!
Što je u biti pogubno i nepravedno. Stoga će Zvone Radikalni biti doista sretan i ponosan na našu državu, tek kad iz ovakvih priča do kraja eliminiramo faktor sreće i uspostavimo pravi meritokratski sistem u kojem će se cijeniti i nagrađivati trud, marljivost i efikasnost u obavljanju posla, a ne važnost i pozicija imena koje netko ima u svom adresaru.

Neki će reći – puste sanje ...

Ja ću reći – puno nas posla čeka ;-)))

- 15:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 06.07.2007.

Ko to kaže da ne trebamo ući u NATO – KO TO KAŽE !!!!????

O ulasku u NATO je bilo podosta priče : ovdje, ovdje a i ovdje. Lomila su se koplja, razmjenjivali argumenti, i iako u zadnje vrijeme podrška ulasku u NATO značajno raste moram priznati da sam bio donekle iznenađen razinom odbojnosti prema NATO-u u komentarima na navedene postove.
A onda sam neki dan na cronomy blogu (pod Lipanj 21, u IZVRSNOJ sekciji posvećenoj ekonomskim temama vezanim uz predstojeće izbore – Bepo, svaka čast !!!) naišao na ovo:

Udio turizma u Hrvatskom BDPu je iznad 20%, što je čini najovisnijom zemljom o turizmu u Europi. (Maldivi sa udjelom od 63% su najovisnija zemlja u svijetu.) Ta ovisnost je opasna jer je turistička potražnja vrlo osjetljiva i prihodi elastični, što čini ekonomiju vrlo osjetljivom na vanjske šokove poput oružanih konflikata ili terorizma. Udio turizma u izvozu je 40% i najveći je izvor strane valute.

HALOOOOOO !!!!

TURIZAM NAM NOSI 20 % BDP !!! Znao sam da je puno, ali me je ovo ipak iznenadilo !!!

A u susjedstvu Kosovo (pokažite mi Srbina koji je spreman potpisati dokument o otcjepljenju Kosova) i Bosna (za koju se ne zna hoće li završiti u helaću ili kao raj na zemlji; i koliko će još biti u ovom ni-vamo-ni-tamo čistilištu).

I ONDA NAMA NE TREBA NATO !!!!!?????

Gospodo, let's get serious ....

- 13:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.07.2007.

KAKVU STRANKU ŽELIM - ili What makes me tick !?

Bliže se izbori i triba se odlučit' !!!

S jedne strane, odluka je izazito jednostavna i svodi se na „dobri“ stari princip „glasanja protiv“. HDZu još uvijek nisam oprostio sva sranja koja su napravili u vladanju državom 90-tih tako da još neko vrijeme uopće ne dolazi u obzir da glasam za HDZ. Jednostavno su nagomilali previše „duga“, a srećom po mene (jer se inače ovakav stav ne bi mogao braniti !) rezultati su im u najbolju ruku za -2 (ili 3.2 od 10) tako da sam po tom pitanju miran.

Što znači da ćemo za nekog od oporbe. Ali, ZA KOGA ???

Jerbo, ako ćemo iskreno :-), ne pamtim vladavinu koalicije kao neku (u političkom smislu) idilu na zemlji. Granted, imali su zajebanu „petu kolonu“ ;-) (za Sanadera NEĆU NIKADA glasati zbog sranja koje je izvodio na splitskoj Rivi a kad je došao na vlast okrenijo u rikverc – a vidi i flip-floping o pitanju je li privatni dug također dio duga države) i nije im bilo lako. Ipak, bilo je (značajno ! – s obzirom na uvjete) bolje nego što je to odradio HDZ u ovom mandatu.

Ali, opet nismo puno bliže, jer za koga točno glasati ???

SDP, HNS, HSP, HSS, HSLS, DC ???

Pa ajmo redom.

HSP ćemo ODMAH eliminirati !!! Tončiju Tadiću ocjena +5. Legenda hrvatske politike, ali avaj, u krivoj stranci. Riješili su se (donekle !) ustaške prtljage i ideologije, sad se još samo trebaju riješiti Džapića. Ipak, njima nužno osnova mora biti Bog i Domovina, a to mene baš i ne pali (ja sam naime, domoljub koji misli da najveće dobro svojoj domovini čini kad o njoj kritički djeluje/piše).

HSLS !? I don't think so ! Đurđa Adlešić je imala uzlet na prošlim predsjedničkim izborima kad je zvučala razumnije od većine i govorila prave stvari. Ali, avaj, prostituiranje za mrvice vlasti je posve uništilo kredibilitet te nekad velike hrvatske stranke. 0 bodova.

HSS !? Odeeeeeeeee. Baza polako izumire, a ideje su smiješne. A i Friščić također. Koketiranje s HDZom, pokušaji nekog „srednjeg kursa“, a koji se svode na „prodati ćemo se najboljem ponuđaču“ i posvemašnja bezidejnost kako riješiti probleme hrvatskog agrara ... Debakl. Stjepan Radić se sto posto okreće u grobu ...

DC !? Eeeeeee. Vesna :-). Daklem 'vako, da ne brljam previše – Zvone Radikalni bi bio presretan da vidi Vesnu Škare-Ožbolt kao ministricu pravosuđa. Ali, DC kao stranka pati od problema „a joj, oni su mali, pa ako njima dam glas možda propadne – ma idem ja ipak za xyz“ i objektivno će taj problem teško riješiti. Ne znam, možda smisle koju catchy ideju za ove izbore, ali za sada DC = Vesna. Uz ponešto Joška Morića.
E da, tu je i glasnogovornica Miu Erak koju sam zapamtio iz Globusa od prije par godina kad je pobijedila na hrvatskom natjecanju Mrs. Globe ;-))) (je, je, priznajen - I have a soft spot for beautiful women :-). Ali svejedno, tanko je to.
A tu si i kritičari koji kažu „imala je priliku, di su rezultati“ ili „lako je sad pričati, što nisi kad si mogla“. Eh, to donekle stoji, ali Vesna zna sistem, sada je puuuno iskusnija (a možda je to i negativno ;-) i govori prave stvari. I'll give you a second chance ... Ali ipak neću glasati za DC :-).

I tako mic po mic, spade knjiga na dva slova. SDP i HNS. Pošteno, a i znali ste od početka da će to tako završiti.

I sad treba odlučiti. Da bi bila razumna, racionalno utemeljena i sukladna statusu autora :-) odluka bi se trebala bazirati na činjenicama i nužnim sastojkom svakog procesa biranja – kriterijima. Pa tako kad biram moje favorite na natjecanju za misice, kriteriji su jasni ko dan – lice, cice, guzice i +2 boda ako je plavuša :-). To je bilo lako (i nadam se da se nitko nije ofendija ;-).

A što bi bili kriteriji za odabir političkih stranaka ?

Jedan mogući bi bio „što oni mogu učiniti za mene“. Ali, ja sam strogo protiv tako egoističnog i kratkoročnog gledanja na stvar iako u biti to tako jest, i tako će i biti (a HDZ želi za svih učiniti sve – pa bih, npr. prihvaćanjem takvog stava i ja bio „obvezan“ glasati za HDZ, jer asti sto, pa taman u kolovozu stiže povećanje plaće za prosvjetu i visoko školstvo a i obećali su 50 % povećanja kroz 5 godina :-) - zašto bih se ja sekirao što država ide u helać).

Ja ću kod ovog odabira stoga ipak krenuti drugim putem. Pa da vidimo koliko smo „ideološki kompatibilni“. Koliko se slažem s njihovim stavovima o uređenju društva, ekonomije i politike u cjelini.

I TU ZAPADAM U PROBLEME !!!

Jer sam u gadnoj poziciji.

Ekonomski - čvrsti konzervativac (Milton Friedman, Ronald Reagan, Margaret Thatcher – jel treba išta više dodati ?!).

Socijalno - apsolutni liberal.

Englezi/Amerikanci bi rekli – libertarian. A Hrvati ? Liberal je od libertariana sto svjetlosnih godina :-) (iako treba dodati i da se pojam liberal u Americi u odnosu na Evropu shvaća ponešto drugačije). Pa molim prijedloge jezičnih stručnjaka. A suštinski bi se moja filozofija mogla jednostavo opisati kao „live and let live“.

Ipak, da ne bi cijeli ovaj post bio previše „strateški“, onako u oblacima (ko manje više svi do sada objavljeni dijelovi izbornih programa hrvatskih političkih stranaka ;-), evo i konkretnih (taktičkih) želja Zvone Radikalnog.

Najprije, ekonomija:

Small government – osnovni postulat „Zvonine ekonomske misli“. Država se treba što manje petljati u „transakcije“ među svojim građanima. Potreba za raznoraznim regulatornim agencijama u modernom društvu je evidentna, ali kako je to (ne)organizirano kod nas je po meni blagi užas. Napuhana birokracija na svim nivoima, koja je k tome još i neefikasna. Srezati, srezati, srezati ...

Manje porezno opterećenje – smanjiti poreze sve dok udio države u BDPu ne padne na 40 posto (e to se zove wishful thinking). Do 13.6. (hej !!!) smo radili „za druge“ (odnosno za državu) i to je apsolutno neprihvatljivo.

Subvencije – ELIMINIRATI !!! SVE !!! Bez ostatka. Brodogradilišta, poljoprivreda, sve. Ako ne mo'š preživjeti na tržištu, bavi se nečim drugim. Zašto bi drugi radili za tvoju plaću ako stvaraš gubitke !!??

Liberalizacija tržišta rada – u svjetlu činjenice da (velika ?) većina Hrvata sanja o „sigurnom“ poslu na neodređeno vrijeme na državnim jaslama, ovo je dosta osjetljiva tema. Ponekad mi se čini da Hrvate lijepo opisuje ona „jebala bi se a da joj ne uđe“. Svi bi lijep i siguran posao, s dobrom plaćom i dugim godišnjim odmorom. E PA NE MOŽE !!! Triba radit !!! A radnik koji na svom poslu nema nikakve ili skoro nikakve pokazatelje uspješnosti obavljanja tog posla i kojemu se ne može dati otkaz (znači, manje više svi u državnim službama – ili sam u krivu ?) e taj radnik će zabušavati. Plain and simple. I tu je Zvone Radikalni doista radikalan. Jer, kad se sjetim koliko sam se naslušao priča o ljudima koji su imali problem kako dati otkaz lošim radnicima (i to u privatim firmama !!!) američki bezdušni sistem značajno dobiva na privlačnosti. Ali, to „pokriva“ samo privatnike, i ostaje problem reguliranja ugovora o radu ljudi koji su zaposleni u javnim službama.
To je dosta nezgodan problem :-(. Jer, npr. direktor nekog državnog zavoda/uprave je politički imenovan, to nije „njegova“ firma i veliko je pitanje koliko se povjerenja može imati u njegovu „kadrovsku politiku“ (na osnovu dosadašnjih iskustava, minimalno).

Deregulacija – ideja Hitroreza me je oduševila kad se pojavila. Realizacija, koliko čitam, baš i ne pruža razloge za oduševljenje. Šteta, ali možda nije bio sav trud uzalud. A gargantuanske gomile propisa – to bi tribalo sve zapalit. I sve bi i dalje funkcioniralo :-). Šalu na stranu, ideja Hitroreza je odlična i tu nemam što dodati a tko ju može provesti, to je već sasvim drugo pitanje.

Demografska politika (in memoriam don Ante Bakovića – pače, je li još živ ?) – Zvone Radikalni voli dicu, ima ih već dvoje prekrasnih i odvija se „borba“ za treće ;-) (a konačni cilj je 4). Stoga je meni osobno državna demografska politika sasvim nebitna. Ali, za državu u cjelini, stvar je prilično jednostavna – triba potrošit više para !!! Kad smo uštedjeli na subvencijama, ovdje se možemo rastrošiti. Pa recimo u Zagrebu uvedena pomoć za treće dijete u godišnjem iznosu od 9.000 kn do 5-6 godine života (zapamtio sam ukupno nešto preko 50.000 kn) bi po meni mnogima mogla biti make-or-break faktor kod odluke o trećem djetetu. O vrtićima (i cjelodnevnom boravku u školi !!!) da ne pričam. Žena mi radi kao pedagog u vrtiću pa sam prilično dobro upućen. FALI IH !!! Na listi čekanja po 70-ero djece. A oni bi spičkali 200-300 milijuna eura na neki most. Prioriteti, gospodo, prioriteti !!!

Informatizacija – to mi je struka (hm, jel' bih trebao sad svima nabijati na nos doktorat iz računarskih znanosti ili ne – hm, ipak neću ;-) i ja sam KONSTERNIRAN !!! IT tehnologija pruža tolike mogućnosti eliminiranja nepotrebne papirologije i obilaženja šaltera a mi se vučemo ko puževi. U Estoniji se nedavno moglo preko interneta glasati na izborima !!! A mi ? Loše, loše, loše. Kažu da se na nekim e-indeksima polako pomičemo, ali ne vidim to baš ja ...


A u pogledu „društvenog uređenja“, be prepared for a jolly ride ...

No representation without taxation – dakle, Hrvati u BiH imaju svoju državu i nek glasaju i odlučuju o svojim problemima a mi što živimo u Hrvatskoj i snosimo posljedice u Saboru donesenih zakona ćemo odlučivati sami za sebe. Ovaj princip (koji sam malo izvrnuo i koji u originalu glasi „No taxation without representation“) je stoljetni temelj demokracije i argumenti za njega podjednako vrijede u oba smjera (a evo i povezane male digresije na koju sam naletio guglajući :-). Stvar je kristalno jasna svakom pametnome, a HDZovska demagogija je u biti samo branjenje svog biračkog tijela (i pripadajućih zastupničkih mjesta !!!).

Legalizacija prostitucije – kad može Njemačka, što ne bi mogla i Hrvatska. Prostituciju nitko nikad neće iskorijeniti i ona je tu da ostane. Pa što se onda ne bi regulirala na zadovoljstvo svih zainteresiranih stranaka (osim potencijalno makroa, ali siguran sam da bi se i oni snašli u novom poretku ;-)

Dekriminalizacija i legalizacija marihuane – tu su stvari za mene radikalno jednostavne. Ako želim (ja ili bilo tko drugi, nebitno je) zapalit joint u miru svoje sobe, ili možda zajedno sa svojim prijateljima ;-), NEMA MI TKO REĆI DA TO NE SMIJEM UČINITI. Nikog ne smetam, nikog ne diram. A svi oni koji misle da imaju neko bogomdano pravo reći da to ne smijem, mogu slobodno odjebati.
A isto tako i oni „napredniji“ što u ovoj diskusiji počnu povlačiti pitanje heroina (kao, svi su počeli s travom – aha, i svi alkoholičari su počeli s pivom i vinom) ili recimo utjecaja na djecu (kojima je danas trava kao nedostupna – mo'š misliti). Moj život, moj odabir - i nikome, ni državi ni Ani Lovrin ni Lion Queen ne dajem za pravo da mi to zabranjuju.

Legalizacija istospolnih brakova – i tu je sve čisto. Seksualna orijentacija ne bi smjela biti faktor diskriminacije i što se mene tiče, država ne bi trebala raditi nikakvu razliku između Ante i Ane u odnosu na Marina i Stjepana (ili Anitu i Lanu). Ili preciznije, partnerima u istospolnim bračnim zajednicama u interakciji s državom pripadaju sva prava kao partnerima u heteroseksualim brakovima (porezi, nasljedstva, ...). Zašto je to jedino ispravno (s legalističkog gledišta baziranog na ustavnoj jednakosti) meni je kristalno jasno. Ali, mnogima nije. E da, ostaje pitanje djece, odnosno smiju li homoseksualni parovi usvajati djecu. Uf, tough one ! Kod mene osobno, the jury is still out ...

Vjeronauk VAN IZ ŠKOLA – ne šljivim nikakav ugovor s Vatikanom. Ni 2 procentualna postotka !!! Vjeronauk u školi (na ovakav način kako se to radi u Hrvatskoj) je totalni nonsens, budalaština, perverzija nejednakosti, tiranije većine i živući svjedok primitivizma i zaostalosti našeg društva. I pull no barrels here, so be warned !!!
Pod broj jedan – učenje vjeronauka u školi daje tom vjeronauku legitimitet kakav on ni u kojem slučaju ne zaslužuje. Drugo, dok u Hrvatskoj postoji i jedno jedino dijete koje zbog takvog odabira svojih roditelja sate vjeronauka provodi samo u knjižnici (ili još gore švrljajući po hodniku), radi se o evidentnom kršenju Ustavnih prava i tu je za mene diskusija gotova.
Ukoliko bi mi netko mogao garantirati da će djeca koja ne idu na vjeronauk imati u vrijeme kad ostali idu na vjeronauk mogućnost pohađanja drugih fakultativnih programa (npr. dodatni sati informatike, stranog jezika, ili možda predmet zvan Religijska kultura/povijest) onda bih donekle mogao živjeti s „tiranijom većine“. U ovoj državi je to nemoguće provesti u ikakvom razumnom roku, i stoga vjeronauk treba istjerati iz škole. Odmah !!! Crkva će se već snaći, bez brige.

Obrazovanje – kad bi mi netko dao mogućnost da svakom građaninu Hrvatske u glavu usadim jednu ideju (stravična pomisao, slažem se :-) dalo bi se o tome misliti ali kod obrazovanja ni trenutka. Osnovna činjenica je da obrazovanje košta. Ukoliko će to u cijelosti financirati država, onda će to biti nedovoljno, loše organizirano i ne-responsivno na potrebe studenata („poklonjenom konju se ne gleda u zube“ !!!). Stoga na području obrazovanja imam u biti samo jedan red line – a to su školarine na fakultetima.
Studenti bi apsolutno morali participirati u troškovima svog školovanja (i idealno bi bilo da pri tome nigdje ne vide nikakve kune već se studentski kredit i njegovo kasnije otplaćivanje obrađuje automatski od strane neke agencije – sve što treba je potpis na jedan ugovor na početku studija !!!) jer u konačnici bi im to znanje trebalo donijeti višu cijenu na tržištu rada pa bi bilo pošteno da dio „vrate“. A ako ne, što su onda studirali ?
Doduše, slažem se ja da bi bilo lijepo da svi mogu studirati ono što vole, „za svoj gušt“ bez razmišljanja o kasnijim financijskim posljedicama takvog odabira, ali nažalost, mi nemamo para ko Švedska da možemo subvencionirati takav izbor.

I eto tako.

Dođoh do kraja. Potrajalo je. A još nije gotovo jerbo je sve ovo bila predigra za glavnu stvar – ODLUKU !!!

Ali sad sam malo iscrpljen, bez šuga i čeka me barem pola sata manualenja (a bome je potrajalo i cijeli sat) dok ovo prebacim iz Worda i postam na svoj blog i pollitika.com (uf, rađe bi sad malo lopatu u ruke i miješalicu za beton nego kucati href, strong, em i slično ... :-).

Stoga će ODLUKA morati pričekati novi post ...

- 23:35 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>