|
Uf, u lipu sam se vriću brukava uvalija s prethodnim postom Anti-antiameričko jamranje u kojem sam se osvrnuo na russo-ov post o ulasku Hrvatske u NATO NATO smo već navikli.
Odmah su me „dočekali“ s posve opravdanom kritikom (redpen, ocjena 5) : „Zanimljivo kako nisi osporio niti jednu od citiranih teza koje si nazvao demagogijom i budalaštinom nego si se koncentrirao da opravdaš nekim višim ciljem politiku i metode koje russo kritizira.“
Pa ćemo sad odraditi i to, te vidjeti kakvi su to citati koje smatram (ovo je ipak bila hiperbola :-): „demagogijom i budaleštinom“.
Najprije ću „obraditi“ prvu grupu citata:
„najveći ratni zločinac kojeg je svijet vidio u posljednje vrijeme George W. Bush“
„Država koja izaziva ratove diljem svijeta kad god joj se to prohtije“
„neopravdano naprave invaziju na neku zemlju“
Ovakvi (u hrvatskom društvu uvriježeni) stavovi su po meni posebno potencirani američkim fijaskom u Iraku. Iako će se hardcore antiamerikanci odmah uhvatiti povijesti (Koreja, Vijetnam, Guatemala, Čile, Panama, ...) to su bila neka druga vremena. Padom željezne zavjese i podizanjem „demokratskih standarda“ u međunarodnoj politici takve stvari više ne prolaze (da se Chavez u Venezueli desio prije 20-30 godina, ne bi preživio godina dana s ovakvom politikom, a već bi ga Kissinger majstorski „eliminirao sa scene“).
Stoga je karakterizacija Amerike kao zemlje koja „izaziva ratove diljem svijeta kad god joj se to prohtije“ po meni posve kriva. Ali ne može se poreći da lijepo zvuči i da uspješno podmazuje osnovnu ideju posta.
Ipak, ostaje pitanje Iraka.
Da li napad SAD-a na Irak čini George W. Busha ratnim zločincem ? Ja se s takvom formulacijom ne mogu složiti. Irak je danas na rubu građanskog rata, ljudi ginu u stotinama i budućnost je sve prije nego svijetla, ali bih ja kategoriju ratnog zločinca ipak rezervirao za tipove poput Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Saddama Huseina. Bush je apsolutno kriv zbog ležernosti koju je pokazao prema zadatku kojeg se uhvatio (nation building) i u retrospektivi se apsolutno postavlja pitanje was it worth it (na koje Zvone Radikalni s radikalno pogoršavajućom situacijom na terenu reagira spuštanjem ljestvice za ono što bi se moglo nazvati „uspjehom misije“) ali za objektivnu procjenu trenutne situacije idemo se malo vratiti u vrijeme, u 2003 godinu neposredno prije invazije na Irak, da vidimo kako je to sve počelo.
Imaš post-9/11 histeriju u Americi koja traži akciju. Trijumfalno su degažirani talibani iz Afganistana. I imaš tu Saddama Huseina koji već nekoliko godina prkosi sankcijama UN-a i koji izbacivanjem inspektora za kontrolu oružja za masovno uništenje krši odredbe mirovnog sporazuma kojim je spasio dupe kad su ga Ameri izbacili iz Kuvajta (što posebno dobro pamte šijiti u Basri koji su se u iščekivanju američke pomoći digli na ustanak protiv Saddamovog režima – nije ih puno ostalo).
U Americi je potpuna je frka od mogućnosti napada WMD-om na SAD, a Saddam ... O toj zanimljivoj međuigri ko je što znao, ko je što mislio i ko je što očekivao sam pisao u prethodnom postu Što je Saddamu bilo na pameti pa da se ne ponavljam.
Ono što je najžalosnije u trenutnoj situaciji je da danas Iračani pate za tim danima u 90-tim kad su živjeli pod Saddamovom čizmom, koji doduše jest bio ograničen u svom vanjskopolitičkom djelovanju (sankcije, embargo, no-fly-zone), ali je zato imao odriješene ruke da Irakom upravlja kako god ga volja. Određena količina bombi i žrtava se u cilju boljitka valjda mora proliti, ali cijena koju plaća Irak je ogromna.
Da li bi bilo bolje da su Amerikanci poslušali „pametne“ savjete Evropljana i odustali od invazije te nastavili s traženjem političkog rješenja ? To spada u spekulacije tipa „što-bi-bilo-kad-bi-bilo“, ali ukoliko se stvari ne poprave (i to brzo), a za što baš i nema nekih velikih signala, doista će se moći reći da je napad na Irak bi totalni promašaj i velika pogreška. Ali problem nestabilnosti Bliskog istoka i dalje ostaje. I to sada u pogoršanoj varijanti. Američko rješenje je bilo pogrešno. Ima li kakvih novih ideja ? Ili ćemo dalje jamrati po principu „nek kusaju što su zakuvali“.
Dalje imamo još dva zanimljiva „izvan kategorije“:
„država u kojoj je mučenje dozvoljeni element ispitivanja“
Da se razumijemo, Zvone Radikalni je protiv mučenja. U principu.
Ali Zvone Radikalni je gledao par sezona serije 24 sata, i koliko god bio svjestan da je to sve fikcija i dobro prodana (američka) zabava, Zvone Radikalni je isto tako posve siguran da će se jednom negdje desiti da američki (francuski, izraelski) agent ispred sebe ima osobu s informacijama koje mogu spasiti živote. Puno njih.
I tu možemo započeti diskusiju o tome u kojoj mjeri se mogu kršiti prava pojedinca radi općeg dobra (jer o tome se u biti radi) i da li je to onako strogo principijelno kategorički smrtna-kazna-ako-te-uhvate zabranjeno, ili više onako „primjenjivati u krajnjoj nuždi uz jamstva, garancije, kontrole ..." (i mogućnost, bolje rečeno izvjesnost, pogreške).
Nama je lako zauzeti kategorički stav jer smo od terorizma prilično sigurna država. To state the obvious, Amerikancima je malo drugačije, i iako je po tom pitanju Amerika uvijek stajala na braniku slobode pojedinca (hej, tamo ne moraš sobom imati osobnu !), napad 9/11 ih je malo u tome pokolebao.
Međutim, američka demokracija je srećom živahna i zdrava, i nakon jednoglasnog usvajanja Patriot Acta brzo nakon 9/11 (kojim su proširene ovlasti izvršne vlasti u kontra-terorističkim aktivnostima) danas se Amerika okreće, te se uz ostalo vodi javna i kontinuirana debata o ovlastima koje se CIA-i mogu dati prilikom ispitivanja. Još kad bi zatvorili Guantanamo koji je doista jedna od najcrnjih točaka današnje Amerike, ovakvim paušalnim ocjene doista mislim da ne bi bilo mjesta.
„država koja sve više nalikuje nacističkoj Njemačkoj“
E ovo je citat koji me pogodio u živac i zbog kojeg su mi „iskočili osigurači“. Zahvaljujući sretnoj činjenici da mi je otac imao 4 toma hrvatskog prijevoda knjige Williama Shirera „Uspon i pad Trećeg Reicha“ (link na amazon.com
a koju sam dosada u životu pročitao od korica do korica barem 10 puta, što preporučam i svakom koga interesira nacistička Njemačka, Zvone Radikalni poznaje nacističku Njemačku inside-out.
I there is no way in hell da ovakva kvalifikacija može stajati. Ta tvrdnja doista jest (jebi ga, russo) budalaština, a zanima me kako će russo taj svoj stav malo pojasniti. Pa da vidimo. Ja sam spreman.
Zatim ima jedna grupa citata vezanih uz ulazak u NATO (o čemu se incijalno zapravo i radilo):
„Nude nam da kupujemo po skupoj cijeni njihovo škart oružje, dok nam ujedno brane da proizvodimo svoje ili kupujemo od domaćih tvrtki čiju kvalitetu je prepoznao čak i FBI.“
Ovo je opet malo „demagogije“ koja je, pretpostavljan, vezana uz halabuku oko nabave novih aviona za našu vojsku.
Pa kako se za F-15 može reći da je škart oružje ? Ja osobno mislim da nama takvi avioni baš i ne trebaju, ili preciznije rečeno da trenutno nemamo novaca da se razbacujemo na takvu tehnologiju (i kakve veze ima što je F-15 star 30 godina – kad je to još uvijek lovac-bombarder top klase, neprejebiv u zračnoj borbi, ali dopuštam da me netko uvjeri, s tehničkim argumentima da je recimo Grippen bolji). A tvrdnju da nam brane da proizvodimo svoje oružje smatram u najmanju ruku upitnom (odakle ti to russo ?).
„Nude nam dolazak svojih vojnika u Hrvatsku, svoje baze na našem teritoriju, da tuđa čizma ponovo korača po hrvatskoj zemlji iako se ginulo baš iz tog razloga da konačno budemo slobodni“
Ovo zvuči kao da je iz neke nacionalne koračnice „da tuđa čizma ponovo korača po hrvatskoj zemlji“ :-))). Oni nama nude „svoje baze na našem teritoriju“. Ko ? Di ? Kada ? Jesam li ja nešto propustio ili se ozbiljno priča o NATO bazama u hrvatskoj ? Ili to možda russo samo podmazuje svoju spin-mašinu :-) ?
A kad smo već kod američkih baza na hrvatskom teritoriju, moram reći da gornji citat (po meni) upravo predstavlja primjer kako se o toj temi ne bi trebalo pričati – pomalo histerično uz iskorištavanje nacionalnih osjećaja vezanih uz Domovinski rat. „da konačno budemo slobodni“ – hoćemo li biti išta manje slobodni ukoliko par stotina američkih (ili možda njemačkih, britanskih ili poljskih) vojnika bude stacionirano u nekoj kasarni negdje u Hrvatskoj, pazeći na neku radarsku postaju ili ne znam već što ne ?
„Ponovo će nam dolaziti američke XY flote iz rata i opuštat se u našim lukama, premlaćivati lokalno stanovništvo i silovat žene i djevojke“
Da ne duljim, ovdje opet vidim tragove histerije i demagogije. Problem nesuvereniteta države domaćina nad stranim vojnicima u bazama je ozbiljan problem koji zahtijeva ozbiljnu diskusiju. Prizivanje „premlaćivanja lokalnog stanovništva“ i „silovanja žena i djevojaka“ u takvu ozbiljnu diskusiju ne spada.
Možemo pričati o primjeru Okinawe gdje se lokalno japansko stanovništvo ozbiljno buni protiv stacioniranja američkih vojnika. Ali tamo ih ima preko 30.000, a Okinawa ipak nije baš tako veliki otok, a ništa ni približno slično se ne može očekivati u Hrvatskoj (jebi ga, nemojmo precjenjivati hrvatski značaj za NATO).
„I koji je smisao tolikog bacanja novca, ..., za ulazak u jednu organizaciju čiji je smisao postojanja prestao postojati“
E, ovdje jedna anegdota.
Neki dan, pitam ja svog starog, potaknut ovom halabukom oko ranjavanja hrvatskog vojnika u Afganistanu: „Stari, što ti misliš, bi li Hrvatska trebala ući u NATO“.
A stari će na to: „Jasno da bi“.
„A zašto ?“, pitam ja njega.
„Zato što smo tada sigurni“.
Moj stari je rođen 1942. godine, u vrijeme kad je izgledalo da će svi govoriti njemački kao rođeni jezik za koju godinu. Rano djetinjstvo je proveo u državi koja se bratski sa SSSR-om „borila“ protiv „zapadnjačkih kapitalističkih izrabljivača“. U mladosti su se stvari promijenile pa je bratski SSSR postao smrtonosna prijetnja. Pred starost je još doživio sklanjanje u podrume pred srpskom agresijom i sad se nada ostatak života provesti u miru od raznoraznih vanjskih (a i unutrašnjih) političkih prijetnji.
A kakav geopolitički kontekst očekuje mene u sljedećih 40-50 godina (ako Bog da) ?
Ko to može znati ...
S jedne strane, što će nama NATO ? Obranili smo se od (tada brojčano i tehnički značajno jačih) Srba koji su trenutno u tako jadnom stanju da doista ne predstavljaju nikakvu prijetnju. Sa susjedima smo manje više dobro, a sa Slovencima tako i tako nećemo ratovati :-). Ne bi li mi mogli biti mediteranska Švicarska, na primjer ? Neutralni, sa svima dobro i sa svima u miru.
Kad bih to smatrao mogućim scenarijem, onda nam doista ne treba NATO. Ali, ukoliko sam išta naučio iz mnogobrojnih knjiga o povijesti koje sam pročitao, to je da te iznenađenja uvijek čekaju. A Hrvatska u svom neposrednom susjedstvu ima dva „trusna“ područja, koja imaju i globalne ramifikacije. Ponajprije Srbija (problem nezavisnosti Kosova !) i njeno povijesno prijateljstvo s Rusijom koja zahvaljujući visokoj cijeni nafte ponovno postaje globalni igrač, ali ovaj put ne toliko na vojnom koliko na energetskom planu (plin !). Međutim, tu je i Bosna i Hercegovina i njena veza s islamskim svijetom. Kuda će krenuti plimni val islamskog fundamentalizma teško je predvidjeti. Ja vjerujem da je BiH na putu ka zacijeljivanju svojih rana i da ćemo za 10 godina zajedno, kao članovi EU, na ovo gledati kao na jednu povijesnu epizodu, ali činjenica je da nikad ne znaš.
Balkan je oduvijek bio trusno područje globalne politike (ovdje mi pada na pamet „vječita želja Rusije za izlazom na toplo more“) i bojim se da će tako biti još neko vrijeme.
Stoga je Zvone Radikalni za play it safe opciju. Jest, koštati će, i u najbolje scenariju to će sve biti bačen novac, ali ...
|
.