Zvone Radikalni

Ah, obiteljske obveze uzimaju svoj danak u vremenu (a i završavanje rada na doktoratu pri tom ne pomaže). Al' nisam ja odsutan iz blogosfere. S obzirom na to da ni blogeri koje pratim nisu osobito ažurni , nije teško ostati u tijeku. A zanimljive diskusije se odvijaju ... Mišljenja i verbalni okršaji na sve strane ... A ja kratak s vremenom ...
E, tu u igru ulazi mrkva post!
To je kratka sublimacija stvari koje su mi zapele za oko i za koje mislim da bih imao što za reći. Iliti , „narodski“ rečeno – todo lista. A zašto mrkva - ...
Pa da vidimo što se skupilo:
- obećao sam detaljnije izvješće o članku u Foreign Affairs koji daje unutrašnji pogled na
način funkcioniranja iračkog vodstva. Kad vidim koliki postotak ljudi misli da je irački rat (ie. svrgavanje Saddama s vlasti) bila velika pogreška, mislim da je potrebno dati i pogled na drugu stranu medalje.
- neutrino je preveo pismo iranskog predsjednika Bushu (svaka čast na trudu), pa sam se frapirao reakcijama. Pismo brilijantno napisano (nisam znao da i u Iranu postoje ljudi koji se bave s PR-om (= public relations iliti po naški „odnosi s javnošću“) i većina komentatora je „popušila“. Ma vidi kako je ovaj Iran miroljubiv – ka' tičice na grani. Ma sve sam golubić do golubića. Pa ćemo obaviti disekciju tog pisma, i vidjeti što tu stvarno piše (odnosno važnije, što ne piše!)
- a morati ću izraziti i podršku udrugi “Ženska mreža Hrvatske” koja je pokrenula inicijativu za izbacivanje vjeronauka iz škola. KONAČNO NETKO !!!! A tu će se lijepo uklopiti i jedan širi osvrt na ulogu Katoličke Crkve u hvratskom društvu.
- a i morati ću baciti par „refleksija“ na Antiglobalistovu listu „Za & Protiv“ (s nekima se mogu složiti, ali neki su ... – btw. obavezno pogledati zadnji post na njegovom blogu u kojem je pisao o tome kako je (i da li je) svatko sam graditelj svoje sreće (odnosno ekonomske situacije) – razvila se vrlo živa diskusija koja je na kraju završila s tvrdnjama nekih blogera da je heroin manje štetan od alkohola ?????!!!!)

E da, lijepa je to todo lista. A bit će i poneko iznenađenje. Stay tuned.

Pročitao sam upravo članak u Večernjem listu (a link je ovdje)

Ne mogu vjerovati što sam pročitao. Odbijam povjerovati što sam pročitao. A opet, znam da je istina.

A u vijesti se kaže kako je policajac u prometnoj nesreći prije 9 godina prošao kroz crveno svjetlo, sudario se na raskrižju s autom koje je prolazilo kroz križanje (čiji je vozač regularno prošao kroz zeleno) i usmrtio ga. Policajac je, kako to već obično biva u takvim slučajevima, preživio.

Kakvu je kaznu dobio ?

GODINU DANA UVJETNO !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Prvostupanjski sud ga je osudio na godinu dana zatvora, a u žalbenom postupku mu je to promijenjeno u godinu uvjetno. Svjedoci i vještaci su potvrdili da je crveno već bilo na semaforu cijelih 7 SEKUNDI u trenutku kad je on prošao. A olakotna okolnost je da zadnjih 9 godina nije imao probleme s zakonom, i, ovo me dotuklo (citiram Večernji): "Upućena je i packa nižem sudu jer nije vodio računa o tome da je u istoj nesreći teško ozlijeđen optuženi te njegov brat".

Bogati. Skoro je ubio i svog brata pa je zato MANJE KRIV !!!

Što reći ? U sebi sam izgovorio stotine beštima (ie. psovki). Došlo mi je da njima ispunim pola stranice ovog posta. Ali, stvarno bi grubo to izgledalo na "papiru", a i čemu ?

Stotine stranica bi se moglo napisati o disfunkcionalnosti hrvatskog pravosuđa, ali mislim da ova priča sve to sasvim lijepo sumira. Sažeto i jasno ... čak bih rekao i ubitačno jasno.

I što reć' na kraju. Pa eto, lijepo je što Evropa ide civiliziranim putem ukidanja smrtne kazne. Lijepo je što se šire liberalne ideje oprosta i rehabilitacije prijestupnika, kriminalaca i zločinaca. Sve je to lijepo. Lijepo je što u Evropa "vjeruje" kako su svi ljudi u biti dobri i da im treba pružiti priliku za popravak i pomoći im u tome. Sve je to lijepo.

Al nakon ovoga, mogu samo reći - JEBEŠ TI TO - VRATITE NAM SMRTNU KAZNU !!!!!

Prvi post u kojem nemam smajlića. Nažalost, sigurno neće biti posljednji.

Antiglobalist je objavio dva zanimljiva posta o tome kako je "kapitalizam izgubio dušu". Postovi su zanimljivi a link je ovdje. Pa pogledajte (a i komentar je dobrodošao da čujem što vi mislite).

Ah, malo sam bio odsutan .
Princeza ima svoje zahtjeve, odnosno, preciznije rečeno, kako je mama posve okupirana Princezom , sinčina je „pao“ skroz na tatina pleća. A tati teško palo . Pa malo na nogomet (uvježbavamo volej i pripremamo se za svjetsko prvenstvo), pa malo u dvorište na tobogan, pa malo America's Army (code – „Tata, idemo pucati na kompjuteru“), pa malo se dodavati s autićima ... Čovjek poželi biti teta u vrtiću kad uvidi koliko je lijepo biti s djecom.
Bilo bi lijepo staviti i sliku da vidite kako je Princeza prekrasna, ali ne znam kako se to radi (sumnjam da bi prošo copy-paste - eh, blaženi bili Microsoftovi alati), a ne da mi se tražiti po FAQ-u.
A što se tiče čari očinstva ... Najslađe mi je kad negdje oko jedan, dva poslije ponoći uđem u sobu i vidim moje anđele kako mirno spavaju, svaki u svom krevetiću. Kraj napornog radnog dana (a sad su svi takvi), a cijela obitelj lijepo na okupu uživa u počinku. Princeza izgleda ko mali tuljak, naslonjena na dekicu u polubočnom položaju (zapamtite, budući tate!). A sinčina sa svojih 17 kila već sasvim lijepo popunjava dječji krevetić. Svi zdravi, svi dobro (i mama se fino oporavlja). I onda lijepo zaspeš ko sretni tata :-)))

To, naravno, nitko ne može znati.
Ali, irački režim je tako brzo „pao“ a Amerikanci su bili prilično efikasni u hvatanju „velikih čunki“ pa se ipak može iskristalizirati nekakva slika. A ta slika je vrlo zanimljiva.
Pa evo nekih natuknica, uglavnom baziranih na svjedočenjima Tarika Aziza, Sadamovog zamjenika premijera (ovaj post je baziran na članku iz Economist-a prije dva mjeseca, a Foreign Affairs u novom broju donosi opširno izvješće)
Sve do zadnjeg trena Sadam nije očekivao da će Ameri stvarno napasti, i to poglavito zato što je imao vjere u svoje „saveznike“ u Vijeću sigurnosti (Francusku i Rusiju) koji su dobili multimilijunske poslove u Iraku s implicitnim „razumijevanjem“ da će djelovati pro-irački (što se pokazalo i točno, ali je bilo nedovoljno :-).
Čak i kad je sve počelo, Sadam nije vjerovao da će Amerikanci ići sve do Bagdada zbog čega i nije spalio naftna polja i otvorio brane da poplavi južni dio Iraka. Kao i svaki diktator bio je primarno fiksiran na „unutrašnje neprijatelje“ a kasnije je bio uvjeren da Irak pobjeđuje jer su njegovi generali bili previše prestrašeni da mu kažu istinu (koja je postala bolno evidentna kad su Amerikanci pokucali na vrata Bagdada – a kad se pogleda gdje je boravio kad je uhvaćen, očigledno je da se nije baš dobro pripremio za takav rasplet događaja :)))).
Najfascinantniji podatak je da je veliki dio njegovog „političkog aparata“ doista vjerovao da Irak ima oružja za masovno uništavanje, a kad je malo prije početka rata otkrio istinu članovima svog Revolucionarnog zapovjednog vijeća (ekvivalent generalštaba iliti po hrvatskom glavni stožer), njihov moral je pao ko kamen :-). A zašto nije onda otkrio istinu. E, zato što je mislio da sve dok ostali misle da on ima takva oružja to predstavlja vrlo uvjerljivo sredstvo odvraćanja (poglavito za Izrael).
I za kraj prenosim završni komentar članka iz Economista:
“Instead, of course, the dictator's non-existent WMD became one reason America gave for its decision to topple him. This was, without doubt, the mother of all ironies.”

Dakle, jučer u 18:05 postao sam ponovo tata !!!!!
U bolnici Merkur, rodila se tatina princeza (ime još dogovaramo, ali će za tatu to zauvijek biti Princeza ). 3600 grama, 49 cm (tatina bucka), apgar (upgar ?) test nakon rođenja 10/10, mama dobro (koliko žena može biti dobro nakon prirodnog poroda) a ja i sinčina isto nismo loše. Taman ću sad imati vremena da ga do kraja "ustrojim" kako treba (T. ima dvije i po godine i dok god je mama u blizini, skup primjenjivih odgojnih metoda je značajno ograničen - čitaj, mama ko svaka prava mama ne može sinu reći "ne" :-)))
A kad je već prethodni post bio o zdravstvu, evo Vam još malo horror stories.
Sam porod na Merkuru je prošao prilično dobro. Svaka rodilja je tijekom poroda u svom zasebnom boksu i sam porod je prošao prilično OK. Jest da se višoj medicinskoj sestri nikako nije svidjelo što sam ja bio prisutan na porodu, ali babica je bila super, a i mladi ginekolog B. i njegova (još mlađa) kolegica P. su bili za +5. Ali, ono "zanimljivo" je uslijedilo nakon poroda.
Naime, kako na Merkuru imaju priličnu gužvu u rodilištu, moja supruga je nakon poroda završila na hodniku. I to ne na pet ili deset minuta, nego će tamo biti sve do danas u podne, a možda i do sutra. Jednostavno, nema mjesta u sobama za rodilje pa ih drže na hodniku. I tako nakon teškog poroda, kad je majci nužno potreban odmor da se pripremi za majčinske dužnosti (dojenje i baby-related nespavanje koje ih čeka), njih četiri-pet leže na onim pokretnim krevetima u hodniku, slušaju jedna drugu kako jauču, iz susjednih soba se čuje plač beba, svjetlo je non-stop upaljeno, sestre prolaze ... Prekrasno .
Naravno, kako hodnik nije okolina za bebu, ne mogu ni dobiti svoje bebe da se s njima polako upoznaju i uživaju. I onda dođu naši političari i seru da zašto hrvatske žene ne rađaju, da nam je demografska slika u k.... i slično .
Ali, u konačnici, što je par dana muke prema prekasnim užicima roditeljstva koji će trajati cijeli život .

E da bi se malo odmorili od globalizacije, evo malo o našem zdravstvu (btw, super ovaj blog način izražavanja – u nekom „pristojnijem“ mediju ovakav naslov ipak ne bih stavio).
Naslov je potpuno zaslužen a priča ide ovako.
Rodila naša dobra kućna prijateljica (čak i kuma našeg malog T.) i nakon mjesec dana došlo vrijeme za prvi pregled kod pedijatra. I ode ona kod državnog pedijatra na pregled. Pregledu djeteta je doktorica posvetila cijelih tri minute. Ali je zato vrlo brzo ponudila „dodatne usluge“. Kakve dodatne usluge (masaža, možda :-) ?
Pa lijepo, kao i veliki broj naših hrvatskih liječnika i ona malo okreće lovu sa strane tako što u isotj ordinaciji radi i kao državni doktor i kao „privatni“ doktor. Pa tako je jedan dan ujutro „državni“ i pruža (loše) usluge onima sa zdravstvenom iskaznicom dok je drugu polovicu dana „privatnik“ i pruža usluge onima s dubokim džepom. Sve legalno, iako u biti malo blesavo.
I u čemu je poanta, pitate se Vi, dragi štioče ?
Pa u tome što je velecijenjena doktorica našim prijateljima ponudila da im za 700 kn bude na raspolaganju 0-24 (kod djece vrlo značajan requirement :-), a dodatni bonus je da kad kod nje dolaze u „državnu“ službu imaju prioritet (čitaj, ulaze preko reda) !!!!!!!!!!!!!!
Kad sam to čuo, poželio sam uzeti pušku i poći je tamo upucati na licu mjesta.
Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv toga da doktori pružaju dodatne usluge (sve dok je to provedeno kroz knjige – čitaj plaćen porez – što ovdje vrlo vjerojatno nije slučaj). Ali da na taj način vrše „marketing“ i degradiraju svoje „obične“ korisnike, e za to bih ja slao na robiju.
Što vi mislite ?

Kako se razvila živa diskusija oko mog prethodnog blog-entry-a, evo još malo „ulja na vatru“.
U prethodnom entry-u mi je osnovna teza bila da nije pravedno niti moralno biti „sebičan“ i zatvaranjem svojih granica (antiglobalizacija) spriječiti slobodnu trgovinu (između bilo koje dvije zainteresirane stranke u cijelom svijetu) koja će omogućiti velikom dijelu čovječanstva (Kina + Indija = 2,5 mlrd ljudi) da se izdigne iz bijede (da ne spominjemo benefite za svih u vidu nižih cijena različitih roba).
Ali, ukoliko otvaranje granica (globalizacija) znači osiromašenje onih koji u tom procesu sudjeluju s „bogatije“ pozicije, onda je priča ipak malo drugačija (ako će nama svima biti lošije, e pa onda se ja prvi ne bi sekirao što je Kinezima još gore – ovo je progovorio egoista u meni)
I to je sad pitanje procjene. Iako ekonomisti prilično uvjerljivo dokazuju da je globalizacija i globalno i lokalno pozitivan proces (vidi Martin Wolf – „Why Globalization Works“), tu se ipak svatko mora odlučiti za neku svoju poziciju koja će vjerojatno biti uvelike uvjetovana i osobnom situacijom u cijeloj toj priči.
A ja na to (ukratko) gledam ovako. Da, svakako će bit onih koji će u tom procesu završiti lošije (npr. radnici u Željezari Sisak ili u Borovu), ali će društvo u cjelini profitirati.
Međutim, tu ima i jedan gadan problem. Taj „profit“ od globalizacije ne dolazi sam od sebe. Društvo se treba potruditi da ga „realizira“. A realizirati ga može samo tako da se „popne“ na ljestvici ekonomskih aktivnosti. A to znači da se društvo u cjelini orijentira na proizvodnju onih dobara koja se u Kini i Indiji ne mogu tako jeftino proizvoditi (za sada ) i koja će svojom višom prodajnom cijenom omogućiti radnicima koji sudjeluju u njihovoj proizvodnji veće plaće (npr. 1000 EURa ). A to ne može biti proizvodnja patika koje se u Kini proizvode za dolar i po. To može biti izrada softvera, turizam, farmaceutska industrija (ali to su Čović i ekipa upropastili ), moda i dizajn, „kvalitetna“ poljoprivreda i općenito proizvodi iz sektora usluga. Čak bi i naša brodogradilišta mogla biti konkurentna kad bi ih se organiziralo na tržišnim principima (čitaj, otpustiti pola radnika).
E sad je pitanje možemo li se mi „popeti“ ? Ja sam doduše po prirodi izaziti optimist pa sam možda pomalo i subjektivan, ali sam ipak prilično siguran da u Hrvatskoj ima potencijala za „penjanje“. Nažalost, popeti se možeš samo znanjem !!!!! Kinez i Indijac imaju isti par ruku i nogu kao i svaki Hrvat i u bilo kojem „manualnom“ poslu im ne možemo ni teoretski konkurirati. A za bilo kakvu drugu vrstu posla nešto treba znati. A da bi nešto znao to moraš naučiti. A da bi nešto naučio, treba ići u dobru školu. A naše školstvo je u cjelini u k.... Ovo je prilično oštra ocjena i treba ju promatrati u kontekstu onoga što bi se moglo napraviti u tom području. Naše školstvo i visoko obrazovanje nije baš toliko loše, ali po mome mišljenju to neće biti dovoljno dobro za ono što nas čeka. Posebno je nezgodan problem što Hrvatska neće moći izbjeći globalizaciju ! Što se nas tiče ona je tu, i tu će i ostati (ukoliko ponovno ne dođe do svjetskog rata, što je ipak malo vjerojatno, barem u sljedećih 10-ak godina – a „oprezni“ će držati oko na Kini i Tajvanu).
I što nam je činiti ?

Nažalost, naši političari su tom problemu samo deklarativno posvećeni. Fraze, fraze, fraze ... Kako radim na fakultetu kao asistent, imam „pogled iz prvog reda“ na stanje visokog školstva a roditelji su mi cijeli život bili nastavnici u osnovnoj školi pa i tu imam nekih „informacija“.
I, kako želite servirano ? Najprije „loše“ pa „loše“, ili možda ipak prvo „loše“ pa tek onda „loše“ )
Ajmo prvo „loše“. A to je Bolonja, odnosno za neupućene Bolonjski proces reforme visokog školstva u Evropi (što su građani Bologne skrivili da ih studenti i profesori toliko spominju ). Da se razumijemo, Bolonjski proces je izvrsno zamišljen. Veće individualiziranje nastave (čitaj, manje grupe), fleksibilniji nastavni program (odabir izbornih predmeta), ECTS bodovi koji omogućavaju razmjenu studenata u cijeloj Evropi (dvije godine studija u Hrvatskoj na PMFu, pa godinu dana malo u Englesku i onda opet završnu godinu u Hrvatsku). Prekrasno. Samo je jedan problem. Ko će to sve platiti ? Ministar je otpilike rekao: „Sad ćete vi svi duplo više raditi za iste šolde, i uz to ćemo kontrolirati koliko ste motivirani za svoj posao i koliko ga dobro radite tako što će vas studenti ocjenjivati preko studentskih anketa“. I uz to će taj „teret“ biti vrlo nejednoliko raspoređen (nekima na fakultetima će čak biti i bolje). Hmmm, to je priča koja će se intenzivno pratiti na ovom blogu
A drugo „loše“. Pa, osnovni problem, kako ga ja vidim, je degradacija u kvaliteti nastavničkog kadra u osnovnim (i srednjim) školama. I kad tome dodaš općenito slabo financiranje, eto ti problema. Ja se, primjerice, većine svojih učitelja iz osnovne i srednje škole sjećam s poštovanjem. To su, u velikoj većini slučajeva, bili ljudi koji su znali svoj posao. Ali to je bila stara garda koja je u svoje školovanje za nastavnika/profesora krenula poslije drugog svjetskog rata u vrijeme kad je učiteljsko zanimanje „imalo svoju težinu“. A zadnjih dvadeset godina ? Učitelj je zadnja rupa na svirali. Nitko ga ne poštuje, ima malu plaću, roditelji zahtijevaju sve više. I što su radili pametni ljudi ? Nisu išli „u učitelje“. Ovdje je vrijeme za jednu ogradu. Sasvim je jasno da i u današnjim školama ima nastavnika koji su vrhunski u svome poslu. Koji svojim učenicima prenose znanje koje će im trebati kasnije u životu i koji ih dobro pripremaju za ono što ih čeka. Ali, ako se gleda prosjek, bojim se da je statistika tu neumoljiva.
Srećom, ovdje ima i jedan „pozitivan“ trend. Nekako mi se čini da dosta Hrvata u lijepim bojama zamišlja rad u državnoj službi (pa tako i rad kao učitelj u školi). Ne radi se puno, plaća je sigurna, a to što je mala – uvijek se može nešto raditi sa strane ). Jasno, takav stav je direktna posljedica divljeg i nereguliranog kapitalizma koji još uvijek vlada u Hrvatskoj (pravna država još čeka da joj obrade dokumente na Macelju), ali eto ima i jednu pozitivnu stranu da učiteljsko zanimanje nije više toliko out.
Ipak, kad se sve sagleda u cjelini, situacija nije baš blistava. A ako sve pođe u k.... ? Srećom, ima ćaća nešto zemlje doli u Dalmaciji (jes' da motiku dugo nisam drža' u ruci :-), ima i kuću (koja nije pod nikakvom hipotekom :-), a ima i dva apartmana za iznajmljivanje (a more će uvik biti tu) pa ću se nekako snaći

Hm !
Kaže tako barba Milić u svom (kao i uvijek izvrsnom) nedjeljnom dnevniku. Vijest je bila o tome kako se „tri amigosa“ južnoameričke političke scene, Castro, Chavez i Morales (predsjednici Kube, Venezuele i Bolivije) namjeravaju oduprijeti američkom (ie. USA) kapitalizmu, neoliberalizmu, imperijalizmu i ostalim izmima.
Kako će oni proći u tom fajtu imam svoje mišljenje (koje će sigurno biti tema nekog od sljedećih blog entry-a), ali ono što mi je zapelo za oko je komentar Gorana Milića u kojem se on „žali“ na socijalno neosjetljivu globalizaciju.

A kako je to globalizacija socijalno neosjetljiva ? Lijepo, tako što zbog ponude jeftine radne snage u Kini i Indiji (i pripadnih niskih troškova proizvodnje koji se reflektiraju u niskim cijenama) radnici u razvijenim zemljama gube svoje lijepe (unosne i ne preteške !) poslove. Zašto bi nekoga plaćao 10 dolara po satu kad možeš negdje drugdje dobiti isti učinak za 1 dolar po satu (a container-shipping biznis cvita ko nikad ).

I TO JE SOCIJALNO VRLO NEOSJETLJIVO !!!!

Naravno, there's a catch .
Naime, u ovoj diskusiji bi apsolutno trebalo pitati i onog Kineza ili Indijca (koji pristaje raditi za dolar po satu) što on misli o cijeloj toj priči !!!
Nešto mi govori da bi on o tome imao značajno drugačije stajalište jer je za njega globalizacija bogomdani spas. Koliko god iz naše perspektive dolar po satu izgleda malo (nažalost, mjesečna zarada od 200 dolara = 1.500 kn je i kod nas (pre)mnogima realnost), za tog Kineza je to beskonačno puno puta bolje nego da život provede obrađujući svoje malo rižino polje !

I jedna mala digresija. Jeste li primjetili kako se u zadnjih nekoliko godina ne priča više toliko o sweat-shopovima i izrabljivanju radne snage u siromašnim dijelovima svijeta . Prije deset godina je bilo all-the-rage špotati Nike o radnim uvjetima u njihovim tvornicama (Naomi Klein i njen bestseler „No Logo“ – ocjena +2). Koliko su samo sati (i novaca) razni NGO-i potrošili na izazivanje simpatija sa izrabljivanim radnicima.
Nekako u zadnje vrijeme nema toga toliko . Onaj mali Kinez, Indijac, Filipinac je svakako profitirao jer su se radni uvjeti dovoljno popravili da više ne izazivaju zgražanje. Odlično, vidite kako smo svojom akcijom doprinjeli općem dobru, kažu NGOi. Al' vid' belaja. Sad više taj radnik ne košta dolar po satu, nego cijelih dolar i po !!! I još uvijek je daleko konkurentniji od svog parnjaka u Evropi ili Americi.
I stoga, nema više simpatija
Sad smo ljuta konkurencija. I zato tako dobro prolazi anti-globalizacijski populizam koji političari i raznorazni samozvani proroci tako zdušno podupiru. Ljudi se jednostavno boje neizvjesnosti. A kad ti je ugrožena vlastita egzistencija (ili se bar tako percipira), argumenti o tome kako je globalizacija, gledano na razini svijeta u cjelini, apsolutno beneficijelan proces ne znače mnogo. Činjenica da je na stotine, tisuće i milione Kineza izvučeno iz bijede njihovim zapošljavanjem u tvornicama obuće gdje se proizvode patike za dolar i po po komadu, ne znači puno radniku Borova koji je zbog toga ostao bez posla .

I tu je osnovni problem s globalizacijom. Uvijek će biti gubitnika, ali u ovoj bitci su gubitnici puno puno glasniji od dobitnika. A dobitnici nisu samo Kinezi !!! Ja se dobro sjećam vremena kad je televizor u boji koštao cijelu plaću (ako ne i dvije, tri). Globalno pojeftinjenje roba uzrokovano ponajviše kineskom ponudom je čisti bonus za potrošače (znači za sve nas), ali nekako se to prihvaća kao dano (i već uključeno u planove o budućoj potrošnji ). Postoji tiha većina koja je uglavnom nesvjesna prednosti koje im donosi globalizacija. I stoga su gubitnici glasniji i, bojim se, postaju sve glasniji i glasniji.

Ne bih ulazio u metafizičke rasprave o tome koliko je „sebičnost“ gubitnika opravdana – ali samo da primjetim da ne znam kako bi netko logično i moralno utemeljeno opravdao uskraćivanje mogućnosti da ja s nekim Kinezom razmjenim televizor, što je ono na što se u biti cijela priča svodi (a možda me netko može i prosvijetliti).

Problem doista postoji, ali postoji i njegovo rješenje. U tri riječi:

Edukacija, edukacija, edukacija

A objašnjenje kako je to edukacija odgovor na izazove globalizacije, e pa već je kasno , pa će to morati čekati drugu priliku.