ponedjeljak, 01.05.2006.

„Socijalno neosjetljiva globalizacija“

Hm !
Kaže tako barba Milić u svom (kao i uvijek izvrsnom) nedjeljnom dnevniku. Vijest je bila o tome kako se „tri amigosa“ južnoameričke političke scene, Castro, Chavez i Morales (predsjednici Kube, Venezuele i Bolivije) namjeravaju oduprijeti američkom (ie. USA) kapitalizmu, neoliberalizmu, imperijalizmu i ostalim izmima.
Kako će oni proći u tom fajtu imam svoje mišljenje (koje će sigurno biti tema nekog od sljedećih blog entry-a), ali ono što mi je zapelo za oko je komentar Gorana Milića u kojem se on „žali“ na socijalno neosjetljivu globalizaciju.

A kako je to globalizacija socijalno neosjetljiva ? Lijepo, tako što zbog ponude jeftine radne snage u Kini i Indiji (i pripadnih niskih troškova proizvodnje koji se reflektiraju u niskim cijenama) radnici u razvijenim zemljama gube svoje lijepe (unosne i ne preteške !) poslove. Zašto bi nekoga plaćao 10 dolara po satu kad možeš negdje drugdje dobiti isti učinak za 1 dolar po satu (a container-shipping biznis cvita ko nikad thumbup).

I TO JE SOCIJALNO VRLO NEOSJETLJIVO !!!!

Naravno, there's a catch rolleyes.
Naime, u ovoj diskusiji bi apsolutno trebalo pitati i onog Kineza ili Indijca (koji pristaje raditi za dolar po satu) što on misli o cijeloj toj priči !!!
Nešto mi govori da bi on o tome imao značajno drugačije stajalište jer je za njega globalizacija bogomdani spas. Koliko god iz naše perspektive dolar po satu izgleda malo (nažalost, mjesečna zarada od 200 dolara = 1.500 kn je i kod nas (pre)mnogima realnost), za tog Kineza je to beskonačno puno puta bolje nego da život provede obrađujući svoje malo rižino polje !

I jedna mala digresija. Jeste li primjetili kako se u zadnjih nekoliko godina ne priča više toliko o sweat-shopovima i izrabljivanju radne snage u siromašnim dijelovima svijeta zujo. Prije deset godina je bilo all-the-rage špotati Nike o radnim uvjetima u njihovim tvornicama (Naomi Klein i njen bestseler „No Logo“ – ocjena +2). Koliko su samo sati (i novaca) razni NGO-i potrošili na izazivanje simpatija sa izrabljivanim radnicima.
Nekako u zadnje vrijeme nema toga toliko smijeh. Onaj mali Kinez, Indijac, Filipinac je svakako profitirao jer su se radni uvjeti dovoljno popravili da više ne izazivaju zgražanje. Odlično, vidite kako smo svojom akcijom doprinjeli općem dobru, kažu NGOi. Al' vid' belaja. Sad više taj radnik ne košta dolar po satu, nego cijelih dolar i po !!! I još uvijek je daleko konkurentniji od svog parnjaka u Evropi ili Americi.
I stoga, nema više simpatija burninmadburninmadburninmad
Sad smo ljuta konkurencija. I zato tako dobro prolazi anti-globalizacijski populizam koji političari i raznorazni samozvani proroci tako zdušno podupiru. Ljudi se jednostavno boje neizvjesnosti. A kad ti je ugrožena vlastita egzistencija (ili se bar tako percipira), argumenti o tome kako je globalizacija, gledano na razini svijeta u cjelini, apsolutno beneficijelan proces ne znače mnogo. Činjenica da je na stotine, tisuće i milione Kineza izvučeno iz bijede njihovim zapošljavanjem u tvornicama obuće gdje se proizvode patike za dolar i po po komadu, ne znači puno radniku Borova koji je zbog toga ostao bez posla no.

I tu je osnovni problem s globalizacijom. Uvijek će biti gubitnika, ali u ovoj bitci su gubitnici puno puno glasniji od dobitnika. A dobitnici nisu samo Kinezi !!! Ja se dobro sjećam vremena kad je televizor u boji koštao cijelu plaću (ako ne i dvije, tri). Globalno pojeftinjenje roba uzrokovano ponajviše kineskom ponudom je čisti bonus za potrošače (znači za sve nas), ali nekako se to prihvaća kao dano (i već uključeno u planove o budućoj potrošnji eek). Postoji tiha većina koja je uglavnom nesvjesna prednosti koje im donosi globalizacija. I stoga su gubitnici glasniji i, bojim se, postaju sve glasniji i glasniji.

Ne bih ulazio u metafizičke rasprave o tome koliko je „sebičnost“ gubitnika opravdana – ali samo da primjetim da ne znam kako bi netko logično i moralno utemeljeno opravdao uskraćivanje mogućnosti da ja s nekim Kinezom razmjenim televizor, što je ono na što se u biti cijela priča svodi (a možda me netko može i prosvijetliti).

Problem doista postoji, ali postoji i njegovo rješenje. U tri riječi:

Edukacija, edukacija, edukacija thumbup

A objašnjenje kako je to edukacija odgovor na izazove globalizacije, e pa već je kasno zijev, pa će to morati čekati drugu priliku.

- 02:34 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se