petak, 19.09.2008.
Boje su u nama
|
Prije sedam godina osjetila sam jaki umor, srce je neprestano lupalo i do 120 otkucaja u minuti. Hodanje mi je bija napor, razgovor, bilo kakav rad. Uz to sam osjecala jaku depresiju, stalno sam tila bit sama, svi su mi isli na zivce. Povlacila sam se u sebe, bila nezadovoljna sa svim oko sebe iako objektivno nisam imala razloga za to. Razlog....stitnjaca. Od tog trenutka morala sam svoj zivot prilagodit novonastaloj situaciji. Godina dana terapije lijekovima za stitnjacu i srce. Mirovanje, nikakvi sportovi, izbjegavanje stresnih situacija, jer stitnjacu pokrece stres. Ok,rekla sam sebi......od danas okreces novu stranicu......ne skupljaj skovace u sebi, istresi sve vanka, zivi mirnije, bavi se s necim sto ne zahtjeva fizicki napor i ujedno smiruje. Kad ti Popaj digne zivce udri sakon o stol. Kad ti uzmu parkirno misto izbestimaj se. Onda sam uzela olovku i papir u ruke. Pocela crtat, to smiruje. Falilo mi je znanja, onog osnovnog, kako zamisat ulje i terpentin, koje kistove koristit, kako mjesanjem boja dobit odredjenu nijansu.....Raspitala sam se i dobila broj di to mogu naucit. Krenila...... To me ponilo, radila sam danonocno. Crtezi i slike izlazili su ko s trake, neki uspjesni,neki manje uspjesni. Svaka nova tehnika, slikarski motiv, nosilo me u taj novi svit...... Nekoliko slika je prodano, nazalost nisam sacuvala fotografije. Opet sam dosla pred zidom, osjecala da mi nesto nedostaje za dalje. Zapela, pocela se gubit. Nedostajalo mi je ono nesto da nastavim. Gubila volju pomalo. Falilo mi je znanja,jer ipak nisam rodjeni talent, nesto treba i naucit. Nasla na internetu "Autorsku skolu slikanja" u Zagrebu. Nazvala, dogovorila i krenila. Dvi godine svaki vikend jurila auto putem bez obzira na vremenske prilike ili neprilike. Rad u grupi s odlicnom profesoricom i s ljudima koji su imali slican motiv kao ja. Nakon dobivene diplome umisto da nastavim s radom, ja sam opet zapela. Jedan od razloga je neadekvatan prostor. Jedino misto di mogu radit je kantun u dnevnom boravku, ali ovo je sporak posal i cesto odustanem kad se sitim koliko imam posla nakon sta odradim jednu fazu na slici. Plus toga su zaredale neke zivotne kocnice, izgubile su se boje u meni. Nadam se da cu uskoro,na novoj adresi,imat svoj atelje i ponovo vidit boju na svoj nacin. Od kad crtam i slikam, sve oko sebe promatram na drukciji nacin nego prije. Kad promatram ljude, njihova lica, vidim boje koje pripadaju tom licu, sjene, osjecaje i pogled. Prirodu vidim na sasvim drugi nacin nego prije, list mi vise nije list, to je paleta zelene boje, crvene,smedje, zute......... Sve zivo ili nezivo oko sebe gledam kroz svjetlo,sjenu i boju. Kad mi nesto posebno privuce pogled vidim kako bi izgledalo na platnu i u kojim bojama. Ne volim crtat ni slikat pejsaze. Jednostavno osjecam da ih ne mogu prenit na platno onako kako bi tila,ali ljudska lica, pokret, osjecaje.......to mi je omiljeno. Na tome cu, obecajem sebi, radit sve vise i vise. Vrime je da se pokrenem. Ako me opet nesto ne zakoci, jer zivot je zajebano platno. Ne mozes na njemu kontrolirat ni boju ni sjenu ni svjetlo. Nikad ne znas kad te iza kantuna moze zaskocit crna boja,a crna nije boja, crna je rupa, bezdan........ Mislila sam u post stavit samo fotografije nekih mojih radova, ali kad je prva recenica krenila, cak se pretvorilo u malo duzi post. Ako vam se da citajte, ako ne, pogledajte bar slike i recite sta mislite. Ovo su neki moji radovi, pocetnicki, ko se razumi vidit ce da su moji pokreti kistom, ugljenom, pastelom.......jos uvik "zakoceni" , fali mi malo slobode pokreta,ali do toga se dolazi radom, radom, radom........               |
