Žuta Minuta

< srpanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Akcija


Broj žiro-računa:
2402006-1400004747
Broj deviznog žiro-racuna:
71304000-1862413
(opis plaćanja "Five4Kids")
Primatelj uplate je udruga P.O.I.N.T. Tomislavova 33, Križevci

Kako, zašto, kome???

Bridge će vam najbolje objasniti.

Arhiva

2005
Maj
April
Mart
Februar
Januar

2004
Decembar
Novembar
Oktobar
Septembar
Avgust
Juli
Juni
Maj


online

Linkovi

infoBAR! Sarajevski info na jednom mjestu

Sarajevo-X
Info Online
Književna radionica Omnibus
Rotten Tomatoes
Idi jebi mater
Budite Picasso

Blogovi
Beware! The Blog!
Moulin Rouge

---

Dnevni Satit - vijesti iz nesvijesti

Box za nešto

Email:
Leeloo.Blu[at]gmail.com

22.07.2008., utorak

Radovan (ni)je stigao

Ne znam ni šta sam gledala na televiziji kada je preko ekrana bijelim slovima prašla rečenica: "Uhapšen Radovan Karadžić". Pročitala sam rečenicu i trebalo mi je par sekundi da mi informacija dopre do mozga. Pogledala sam u muža i pitala ga: "Pročital' ti ono?" I on sačeka trenutak, pa reče: "Jesam, šta misliš da li je ono stvarno?" Prebacih na CNN kad zaista, crnim slovima na žutoj podlozi piše BREAKING NEWS, "Bosnian butcher captured".

Odjednom me obuhvatilo neko ushićenje koje mogu usporediti sa onim kada položite svoj zadnji ispit na fakultetu - još uvijek nije gotovo, ali je diploma je čista formalnost. Tako je bilo i sa Radovanom još uvijek nije odgovarao za ono što je napravio, ali je izvjesno da će se to desiti.

Zadržala sam se na CNN-u još par sati, slušala jednog od tvoraca Daytonskog sporazuma Richarda Holbrooka, Christianu Amanpour i mnoge druge koji su nas podsjećali šta je napravi bosanski koljač.

Nešto prije 3 sata poslije ponoći ugasila sam TV i legla spavati. Iako je bilo poprilično kasno, nisam mogla zaspati. Čim bi zatvorila oči, pred njima bi se nizale slike ljudi i događaja koji pripadaju vremenu od prije 15 godina. Tako mi se u glavu uvuklo sjećanje na moj prvi istinski ratni strah. Bila je to 1992. godina. Sa mamom i bratom sam stanovala u sarajevskom naselju Dobrinja. To naselje je bilo specifično po činjenici da je bilo u duplom okruženju. Unutar opkoljenog Sarajeva nalazila se opkoljena Dobrinja.

Ljeto '92. je polako stiglo u grad, a da nismo ni primijetili. Dane smo provodili zatvoreni u haustore i podrume. Naši roditelji bi redovno slušali i "naše" i "njihove" vijesti te nas ušutkivali da čuju sve kako treba. Bili su jednostavno dosadni.

Sa svojih 13 godina već sam znala ko je Radovan Karadžić i zašto mu svi psuju majku, ali me to nije previše opterećivalo. Važnije mi je bilo da li će me Amir sa 5. sprata pitati da se "skontamo" i kako će Alen sa sedmog reagovati na to. Tih dana se se sjećam da su svi prepričavali kako je Radovan Karadžić rekao da će Vidovdan proslaviti na Dobrinji. Meni to nije ništa značilo, mislila sam boli me briga... nek' ga slavi gdje hoće.

Mama je tih dana brinula zbog mog punoljetnog brata koji je mobilisan, a ja sam bila zaokupljena činjenicom da sam se prvi put poljubila filmski - sa jezikom i nisam uživala (ne znam zašto, ali poljupce smo dijelili na filmske sa i bez jezika). Dok su drugi razmišljali i strahovali zbog rata, ja sam strahovala zbog činjenice da sam možda lezbejka ili frigidna, jer mi je poljubac bio grozan.

Sredinom jula prije zore probudile su nas granate i pucnjava. Pokupili smo svoje stvari i krenuli u podrum. Dok je mnoge plašila moguća smrt, ja sam se bojala susreta sa Amirom kojeg izbjegavam od našeg prvog, a kasnije će se pokazati ne i zadnjeg poljupca. Nakon četiri dana vještog izbjegavanja bila sam spremna da svom prvom momku prilikom prvog narednog susreta, dam i prvu "nogu".

U podrum sam ušla neprimijećena i u našoj šupi se sklupčala i zaspala. Probudio me žamor i tutnjanje kroz hodnike podruma. Već je bilo blizu podneva. Izlazeći iz podruma osjetila sam ljetnu vrućinu. Pucnjava se čula još uvijek, a granatiranje je prestalo. U haustoru me dočekala gužva. Mnoštvo ljudi koje nikada nisam vidjela je sjedilo na stepenicama. Sa sobom su imali torbe i nekakve velike svežnjeve. Većina ih je plakala. Dok sam se gurala do svog stana uspjela sam saznati da su ti ljudi pobjegli iz Aerodromskog naselja (riječ je o naselju udaljenom 700 metara od moje zgrade, savršeno za vožnju bicikla).

Popela sam se na prvi sprat i potražila mamu. Sjedila je u zajedničkom hodniku i mogla sam vidjeti da je plakala. Komšinica Senada je psovala Karadžiću majku četničku i rekla da će izgleda on ostvariti svoj plan da proslavi Vidovdan na Dobrinji. Tada sam prvi put shvatila zašto su svi sa nemirom propratili vijest o Karadžićevoj izjavi. Dok sam ulazila u stan čula sam Senadu kako govori mami: "I ja sam spremila stvari, ali gdje ćemo bježati? Svuda oko nas su oni. Nemamo gdje."

Ušla sam u kupatilo sa čudnim osjećajem u želucu i povratila. Tek kasnije sam shvatila da je to bio strah. Nikada me nije bilo strah kao tada - ni prije, a ni naredne 3,5 godine rata. Ušla sam u sobu da uzmem neki strip. Na podu su me dočekale spakovane torbe i jedan svežanj u kojem ni danas ne znam šta je bilo. Sva sreća nije nam zatrebao.

I tako Radovan Karadžić nije proslavio Vidovdan na Dobrinji. Ustvari, možda i jeste nekada kasnije, ali ga niko nije prepoznao.

Ne znam u kojem trenutku sam zaspala, ali danas se čitav dan osjećam dobro i odmorno. Iskreno, izgubila sam vjeru da će ikada uhvatiti Radovana Karadžića, pa mi je drago. Kao da sam izgubila 20 eura i nakon dvije godine nadjem ih u jakni koju sam namjerila baciti jer je nisam obukla već dvije godine.

- 19:34 - Komentari (12) - Isprintaj - #