Žuta Minuta

Obećala sam sebi da neću plakati... više. Ali izdajica se jednostavno skotrljala niz lice. Mrzm rastanke. Kako glupa fraza... ko ih voli. Sjele smo u moju sobu, pustila sam Azru i otvorile smo pivu. Bio je to onaj glupi osjećaj napetosti u pokušaju stvaranja opuštene atmosfere. Odlazi, a taman sam se bila navikla na nju. Srce mi se cijepa od tuge... Kolika god da je sreća što u životu upoznaš pravog druga, srodnu dušu... tolika je nesreća kada ostaneš bez nje. Danas je otišla po drugi put iz mog života.

Provele smo vikend skupa. Bilo je divno. Upravo onako kako je to bilo kada smo bile klinke, samo ovaj nismo morale pješice kući, imale smo za taxi. Uvijek nam su nam se dešavale uvrnute stvari... one priče za derneka, priče koje ćeš moći prepričavati. I prošli vikend obilježila je jedna priča koja će mi mamiti osmjeh na lice do kraja života...

Nakon toga su došle suze... Mnogo njih. Glupo bi bilo reći da sam sama na svijetu, jer nisam... ali mislim da se nikada nisam osjećala ovako usamljeno.

Jebena Australija... Pa ima li udaljenije mjesto na planeti na koje je mogla otići?! I ja bi otišla dole kad bi mogla... Rekla mi je da će provjeriti ima li načina. Da ima, ja i moj darling bi istog trena spakovali stvari i uputili se ka jugu... u zemlju gdje se nova godina čeka na +30 stepeni.

Otpratila sam je na taxi. Šaka persena, piva i 19 stepeni ispod nule spriječili su me da zaplačem. Proći će i ovaj osjećaj usamljenosti. Doći će dani kada mi uopšte neće pasti na pamet. Ipak nije propast svijeta... Nastaviću sa životom, no on bi bio mnogo ljepši kada bi ona bila tu u blizini.

Azra i dalje svira... Sviraće čitavu noć. Kao da winampov shuffle zna stanje moga uma... Zasvira mi pjesmu "Meni se dušo od tebe ne rastaje"