Zurl

.

U mislima se vraćam u davna vremena kada sam bil dijete od četiri i pol godine. Kak da sam zel stari žuti papir na kojemu pišeju sjećanja, a tintu je vrijeme tak apšisalo da se jedva vidiju slova i tekst jedva može čitati. Dakle, mali Željko, se sjeća Grahorove ulice u zagrebačkom Črnomercu, i prve zgrade na čošku, kad se skrene iz ulice I. L. Ribara prema jugu, sa desne strane. Preko puta zgrade je bila drvena ograda velikog stovarišta. Na trećem katu te zgrade je bil dvosobni stan, koji su djelili brat i sestra. Naime, brat je pozval sestru da dođe sa svojom obitelji, suprugom i dvoje male djece, u njegov dvosobni stan gdje je bil on i njegova lijepa ženica, Željkova teta Lijepa, kako ju je on nazval.

Zajednički su koristili veliku kuhinju sa podom od brušenog taraco betona. Lijevo, u vuglu, iza ulaznih vrata se nalazi uzidani veliki kuhinjski šparet sa dvije gusnate ploče, sa po tri ringa na sredini svake ploče, a kraj njega veliki kredenc. Na strani špareta do dimnjaka, ugrađen je rol, iznad njega kotlić za grijanje vode sa pipom, a ispod rola je udubljenje za drva uz koja je stajala drvena kutija sa priborom za čišćenje obuće. Polek te luknje bil je mali drveni šamrlek. Na suprotnoj strani od ulaza su bila velika ostaklena balkonska vrata. Iza njih mali balkon s pogledom na dvorište i krov drvenih holckomora.

Na ta vrata je tatek Ljubo obesil njihaljku, da su se djeca mogla njihati. Željko ju pamti, kak ga je brat njihal, dok su bili sami doma. Jenput ga je tak jako zanjihal, da je mali letel skoro do kuhinjskog plafona. Nesigurna drvena njihaljka na špagama nije mogla spriječiti da je u jednom silovitom zamahu, Željko izletel iz sjedalice i odletel, na svu sreću, u kuhinju i tresnul na betonski pod. Bil je pre mali da veli mami i tati, od kuda mu čvoruga na glavi.

Desno od vrata je bil ulaz u malu djevojačku sobicu. Polek vrata a prema ulazu u kuhinju je od šiba spletena fotelja s širokim jastukom za sjedenje i do nje veliki kuhinjski stol, ispod kojega su stajali štokrli.

Rano je jutro. Porodica se polako skupljala u kuhinji. Tatek se prešel brijati u badecimer, a mama je u kuhinji pripremala fruštik. Na stolu je stajal električni rešo, sa plehnatim nogicama i okruglom šamotnom pločom po kojoj se u vijugavim kanalima kak zmija svijala žičana spirala grijača. Mama je dela na njega lonac sa vodom i uštekala dugačku žnoru (oblečenu u platneni ovoj) u štek dozu polek štoka od vrata djevojačke sobe. Štek doza je bila ispod šaltera za svijetlo malo iznad naslona pletene fotelje, tak da je žnora visila knap iznad sjedalice. Već je na stolu pripremila dve škatulje u kojima su se nalazili Knajp i divka. Knajp je izmljela u drvenom mlinčeku sa malim ladlekom. Cikoriju je držala u plosnatoj crvenoj škatulji već podijeljena na kockice i piksu cukora kraj nje. Čim voda zakipi, bu ih pomješala, onak pol i pol, kak bi imali crnu kavu. U skuhanu bi kavu dodali mlijeko kaj se polahko kuhalo na tek zakurenom šparetu, sa odmaknutim ringima, da se direkt na vatri malko brže skuha a da ne pokipi. Friško mlijeko nam je rano v jutro donesla kumica u plehnatoj kanti i odmjerila svojom takaj plehnatom mjericom u emajliranu rajnglicu. Mjerica je imala dugačku ručku, da bi dosegla do mlijeka kroz uski otvor kante. Radi toga su te mljekare naši zvali kantari.

Željko je došal iz sobe, onak u pidžamici i sednul se na šamrlek pokraj špareta. Gledal je mamu kak trčkara po kuhinji i sprema fruštik. Reže kruh, slaže lončeke. Još malo jače nek zakipi voda za kavu a dotle bu mazala pekmez na šnite kruha.

Iz sobe dolazi stariji sin. Već se oblekel. Tek se probudil, a već je bil namrgođen, posebno na osam godina mlađeg brata. Došal je do njega i umjesto da veli „dobro jutro“, strese se na klinca, skoro režeći:

Miči se od tud! Moram si zglancati cipele!

Mali, spusti nogice sa šamrleka, gurne ih u šlapice i poslušno napusti topli vuglec. Jedino mjesto koje mu se dopalo je bilo kraj mame za stolom. Tu bi mu bila zaštita i mir od brata. Mama je imala pune ruke posla, pa nije niti čula ni vidla kaj se događa, ni kak se mali Željko penje na veliku pletenu fotelju kraj stola. Uspio je sjesti na rub fotelje i nagnuti se prema natrag da se povuće z rukama u udobnu dubinu fotelje. Naslonil je obje ruke iza leđa i pri tome je stisnul žnoru rešoa. Žnorom je potegnul rešo kaj se okrenul i s njime se prevrnul lonac pun kipuće vode. Voda se izlila uz puno pare prek desnog ramena malog Željka po desnoj ruci, na koju je bil naslonjen i preko prsa i trbuha zlila se u krilo, pa sve do koljena. Lagana pidžamica nije mogla zaštititi tijelo djeteta od kipuće vode.

U kući je zavladala panika. Željka su onak pofurenog polegnuli u predsoblje na ležaj, dok nije došla hitna pomoć. Tu je i rupa u sjećanju. Nema ničega, osim boli.

Onda jedno svijetlo, jedan bijeli prostor u bolnici na Svetom Duhu. Leži na stolu i vidi svoju kožu prekrivenu napuhnutim plikovima. Nad njim su glave doktora i sestri. Jedino kaj pamti su riječi:

Grdo izgleda… na desnom ramenu treći stupanj… bedro, unutrašnja strana, treći stupanj… tu dajte lapis…

Onda dugo ništa… tada soba, krevet do prozora sa pogledom na zelenilo. Pamti mamu kraj bolesničkog kreveta i igračku nekog jopca na špagi zakvačenoj na ručku prozora. Kak je Željko sa svojom zdravom, lijevom rukom potezal špagu, jopac se penjal do ručke i skliznul dole do ruke. Onda se pak povlačila špagica, a jopac se penjal gor. Onda opet praznina u sjećanju.

Dolazi slika… mama stoji kraj kreveta, doktor joj govori:

Gospođo, kaj da vam velim? Malome se koči vilica, ne uzima hranu. Delamo sve kaj je u našoj moći, dok i ako kriza prođe…

Mama je tri noći spavala na stolcu kraj Željka, koji je ležal skoro bez svijesti na krevetu. Ipak pamti sliku, noći i mame na drvenom stolcu sa naslonom i s nogama na krevetu… pa onda opet dugo ništa, nema slike, nema tona… onda se sjetil previjanja, kad bi ga otpelali u ambulantu, polegnuli uplašenog i uplakanog na stol. Tješili su ga i hrabrili, da na rane koje su među sobom, da ja ne čujem, zvali „živo meso“, tankim mekanim pemzlićem devali lapis, pa onda opet mrak… praznina.



Negdje tamo gore nije bilo zapisano da bi se mali Željko pridružil Anđeoskom zboru, iako je već bil među njima. Dragi Bog ga nije uzel k sebi. Vratil se natrag sa ružnim sjećanjima na tu epizodu, koja je s vremenom bljedila, ali se nije mogla izbrisati. Na tijelu su ostali znameni teških opeklina da ga na to podsjete, kolko god on to potiskival u zaborav. Sjetil se kak je s mamom došal kod doktora na kontrolu, a on bi pogledal dva ružna ožiljka i rekal:

- Ovo je fino zaraslo. Kak bu rasel, bu se koža potegnula. Da je curica, bi vam preporučal operaciju, pa bi se vidla samo jedna crta, ali to nikad nebu kasno posle ak se odlučite. Ja ga sad ne bi mučil s tim, posle svega ovoga kaj je prošal… Više me brineju ožiljci u duši i sjećanjima kojih se takaj teško riješiti…