Zurl

10.10.2007.,srijeda

Članci iz Sage

Dugo me nije bilo ovdje pa sam olučio da vam ovdje objavim poglavlja iz "Saga o Zurlima". Pošto ne želim povrijediti niti jednog Zurla objavljivanjem tekstova o familiji bez odobrenja ili suglasnosti familije, izabrat ću one koji ne otkrivaju nešto neprimjereno za javnost. Na posljetku, sve familije imaju puno istih priča, a one sačinjavaju našu svakodnevnicu.


Glazbom kroz život

Ovaj članak posvećujem mojoj Fedori i svima koji muziku nose u svom srcu i duši.

crvena ruýa

Kao mali klinac, od osam godina, pamtim da je na kredencu u kuhinji stajal stari radio aparat. Bila je to poluokrugla kutija sa dva crna bakelitna gumba pri podnožju, a malo više od njih u sredini, nalazil se je mali osvjetljeni prozorček u kojem se vrtila skala, koja je pokazivala stanice. U velikom krugu iznad toga, sakriven dekor platnom, nalazil se veliki zvučnik. Često sam bil sam doma, jer su mi starci morali delati, a stariji brat je bil u školi ili negdje vani sa frendovima. Često bi, kada je bil muzički program, ili neki koncert, zel štokrl i stal na njega, pa bi dirigiral orkestru u drvenoj kutiji, kak pravi dirigent.

Na ormaru u spavaćoj sobi se nalazila crna kutija, a u njoj violina, vlasništvo osam let starijeg brata, violina trifrtaljka. Bila mi je izvan dohvata, a za nju je vrijedila zabrana da ju diram, iako ne pamtim da sam videl buraza da je ikad sviral. U danima, kada sam ostajal sam doma, spentral bi se do ormara i skinul tu crnu škatulju i zvadil si violinu. Bila je divna, prekrasna. Onak sjajna i zglancana, opčinila me svojim izgledom. Odostraga, na poleđini korpusa, skoro duž cijele ispolirane daske, krasopisom je bila urezbarena pjesma. Nisam joj zapamtil tak dobro tekst, kak sam zapamtil taj krasopis, koji je govoril da nas glazba prati kroz život i u sva vremena, dobra i zla, bu navek s nama. Gledal sam ju kak božanstvo i nježno sam povlačil gudalo prek njezinih struna. U početku, cviljenje i škripanje, a posle nježni cijuk je bil muzika u mojim ušima. Onda bi ju obrisal, složil u crnu kutiju i vrnul gor na ormar, da se ne vidi kak sam je zel, a kamoli „sviral“. Nisam imal tu privilegiju, kao brat, da ju izmolim, da ju dobim v ruke, jer on je bil i ostal potumplanog uha za glazbu. Nakon nekog vremena, violina je završila u dućanu, u izlogu staretinarnice u Jurišićevoj. Moja želja za svirkom je ostala neispunjena.

U mojoj škvadri, u tzv. Terencima, je bilo par pajdaša koji su imali gitare, pa sam ja malo po malo uz njih, na izletima ili kod mojeg prijatelja Brace, počel svrati. Dobro mi je išlo, ali svoju gitaru nisam dobil. Jednog sam dana kod Brace videl vrat od njegove razbijene gitare i došal sam na ideju. Od njega sam zel vrat gitare, a u dučanu sam dobil veliku limenu konzervu od kuhane šunke. Na nju sam zmontiral vrat, postavil konjića i nategnul žice. Od napred sam izrezal luknju pod žicama, a odostraga sam zalotal plehnati poklopac od iste konzerve. Ostavil sam originalnu naljepnicu „kuhane šunke“ i to smješno čudo je zgledalo kak benđo, ali radi plehnatog i brenčavog zvuka, ja sam to nazval BRENĐO! Bogmeć, moj brenđo je postal obavezni rekvizit svih naših izleta, a u duetu sa pravom gitarom bil je glavna fora. Takaj i na familijarnim feštama sam sviral na njemu ili na gitari domaćina. Tak nije mogla proći ni jedna fešta ili skup familije, da nebi sviral i vodil pjesmu, a cijela je familija bila glazbeno navudrena, da ih je bilo lijepo za ćuti, jer su bili skladni kak orgulje.

Pvu gitaru sam dobil od mojeg vujca Ive, tek kada sam izašal iz vojske i već bil oženjen. Do toga sam se već nasviral, ali na žalost ostal glazbeno nepismen, makar je mene i moju mladu škvadru iz Medvedgradske jedno vrijeme podučaval glazbi Ivica Justi, vrsni gitarista i glazbenik. Napravili smo mali sastav gitara, mandolina, bugarija i brača, pa svirali na ogradi Gliptoteke, kod nekoga doma ili iza zgrade na vrtu, kaj se protezal skroz gor do Jurjevske.
Moje posljednja sviranja su bila u krugu familije, a najdraža mi je bila pratnja kćerkice mojeg nećaka Mladena, Doroteje, kada nam je na svojem klarinetu za svoj rođendan svirala štiklece kaj ih u školi vježba i među njima, „Kad sveci marširaju“. Zel sam gitaru njezine mlađe sestrice Valentine i za čas smo napravili mali koncert. To je njihov tatek Mladen ovjekovječil na svojoj video snimci.

Cijelo me vrijeme pratila pjesma kaj sam ju videl urezanu u korpus violine. Makar nisam zapamtil riječi, al je ostal njezin smisao urezan u moje pamćenje. Puno sam puta osjetil svu istinu snage glazbe o kojoj je govorila ta pjesma. Prije par godina sam doživel najjaču potvrdu značenja i poruku te pjesme.

Bil sam kod mojeg bratića Tonćija, muzičara orkestra riječke opere u mirovini. Njegova supruga Fedora, pjevačica zbora iste opere, se teško razboljela. Preživjela je teški moždani udar, koji ju je preselil u neki drugi svijet. Bila nam je tu, ali nikad nismo znali, dali je i mislima s nama? Čas smo razgovarali kao da je sve u redu, a odmah potom bi se zgubila, nekam, daleko, nama nedokućivo.

Sjedil sam s njom na terasi sa pogledom na more i Krk. Nisam bil uvjek siguran da me je prepoznala, ali ja sam s njom razgovaral i pričal joj o familiji i svemu i svačemu. Zbilja, na trenutke je odgovarala kao da se svega sjetila. Teška je to bolest, kao što je teško prihvatiti da je s njome pogođen netko koga volimo i tako nam je drag. Onda sam uzel gitaru i pozval je da si malo zapjevamo. Zapjevala je, na lice joj se vratio veseli osmjeh. U njenom pogledu zasjala je sreća i veselje. Znala je riječi pjesme i ne samo što je bila u melodiji i tonalitetu, nego mi je prihvatila pjesmu u terci, svojim krasnim glasom. Pjesmu su prihvatili i ostali naši, da nas je bila milina slušati. Osunčana terasa, sva u cvijeću, a mi u hladu kiwija, za stolom uz čašicu soka i domaćeg vina idemo iz pjesme u pjesmu. Moje je srce bilo ispunjeno blagošću i nečim neopisivim. Fedora je cijelo vrijeme tu, s nama, vesela i razdragana pjeva, kako je već dugo nismo čuli.

Često sam je posjećivao, pa i kada joj se bolest pogoršala, uzimao sam gitaru i pjevao s njom. Kada je krenula glazba, Fedora se vraćala među nas, na lice se vračao osmjeh i veseli pogled. Bila je opet tu. Čarolija, koju samo glazba može učiniti. Svaki sam se puta sa oduševljenjem uspio uvjeriti kako glazba djeluje. Bio sam sretan, jer sam je na taj način makar na kratko oslobodio njezine bolesti i pružio joj veselje. Prenesel sam joj ono što nam je stalno u uhu i duši, glazbu, pratilju kroz cijeli život, muziku koja nam svojom harmonijom ulazi u dušu, kao i sviranje mojih Orgulja, koje sam opjevao kao školarac u petom razredu, a koje me i danas prate.

Proljetos sam bio posljednji puta kod Fedore, ispratili smo je na vječni počinak uz predivne zvukove zbora, koji je godinama vodio njezin suprug, maestro Tonći. Fedora se pridružila Anđeoskom zboru, sa kojim će i nas pjesmom dočekati. Z Bogom i do viđenja Fedora.

- 19:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.10.2007.,ponedjeljak

Promocija knjige "OD D. DOMJANIĆA DO KAJKAVIANE"

9. TRIBINA Udruge umjetnika A. Šenoa održana je dana, utorak, 09. litopada 2007. godine, u 18 sati, u Belot klubu "Velebit", Trg bana Josipa Jelačića 15. Tu je autor knjige Josip Corelj-Zurl promovirao svoju knjigu "OD DOMJANIĆA DO KAJKAVIANE".

Od promocije je ostala manja količina autorskih primjeraka knjige sa potpisom autora. Knjigu možete dobiti pouzećem, ako se javite na e-mail por.zurl@gmail.com.

O Dragutinu Domjaniću i književnoj kritici Domjanićevih kritičara na temelju obilne literature arhiva i razgovora, govorit će vam sam autor knjige. Uz ovu knjigu, ovo je jedinstvena prilika da upoznate našeg slavnog hrvatskog pjesnika D. Domjanića u novom objektivnom svijetlu, kojim ga autor stavlja na zaduženi pijedestal hrvatske književnosti.

Naslov knjige: „Od D. Domjanića do kajkaviane“

Korekciju izvršio: profesor doktor Ivo Kalinski

Citat iz knjige:
„UVOD

Jedan od često, ali bezuspješno, osporavanih i potiskivanih hrvatskih pjesnika, jest - nazovimo ga jednom punim naslovom - akademik dr Dragutin pl Domjanić Zelinski, sudac zagrebački vijećnik banskog stola, lirski pjesnik i društveni djelatnik.

Samo jednom, prerano napisan je o njemu kratak životopis uz prvu zbirku „pjesme“ 1909. god, Autor tog životopisa je ostao nepoznat, ali po skromnosti opisa mogao bi biti Domjanićev.

Na temelju takva preranog i pre kratkog životopisa te ne objektivnih napisa pjesnikovih suvremenika, mnogi književni kritičari su izvodili pogrešne zaključke o tobožnjem sivilu, njegova života „između ureda i stana“, pa čak i o sivilu Domjanića kao osobe.

Na žalost, malo je preživjelih Domjanićevih suvremenika .koji su ga bolje poznavali, pa je neizbježno naporno traganje u prašnjavim pismohranama, da bi se širom otvorio prozor istini o ovom pjesniku. No, trud se isplatio, jer ishod istraživanja jasno pokazuje da sivila nema ni u životu ni osobnosti Dragutina Domjanića.

Bilo je osporavanja književne vrijednosti njegove lirike, naročito one, koju je pisao književnim jezikom, uvedenim nedugo prije autorovog rođenja. Stoga ie trebalo odvagnuti mnogo više kritika nego do sada, kako bi se pokazala nepravednost loših sudova,

Pisalo se i o njegovom izmišljanju svog svijeta, pa je bilo nužno pokazati, da je taj svijet i te kako postojao i da su njegovi krajolici i kurije još prisutni i dostupni, tu nadomak Zagrebu.

Neki su predvidjeli da se Domjanićevo regionalno i dijalektalno pjesništvo neće rastaviti, niti nadživjeti pjesnika, stoga je bilo potrebno istražiti opsežnu bibliografsku građu i kulturna zbivanja koja se nazivaju pojmom – KAJKAVIANA.

Posebnu provjeru zaslužuje ponavljana tvrdnja, da su žene o kojima je pisao izmišljene. Tko bi izmišljao nesretne ljubavi?!

Nađeno je dovoljno dokaza - u granicama uljudne znatiželje - da sve te djevojke, od susjede u Krču koju je pjesnik nazivao „lepo dete“, pa do zagrebačkih dama, jesu stvarne,

Čitajmo njegove pjesme, ne samo kao stihove određene umjetničke vrijednosti, nego sam sadržaj; o ljudina, događajima i osjećajima, kao da čitamo priče i zaključit ćemo da prevladava jedna stvarna osoba s crvenim rupcem i kožulcem ( prslukom ), bijelom haljinom; plavokosa, kovrčava, nasmijana seljančica iz prigorja, koja je živjela u susjednoj kući okruženoj visokom živicom, itd.

Sve je to dostupno i vidljivo u arhivima i javnom tisku pjesnikova vremena, pa nađimo akademika dr Dragutina pl Domjanića osobu i pjesnika.

Ovdje se odgovara svakom kritičaru Domjanića na temelju znanstvenih analiza i logičkih premisa, bez obzira prema t.zv. „nedodirljivima“, ali važnost ove knjige nije samo u obrani Domjanića, nego i u poticaju da se stane na kraj uobičajenom pogrešnom, nepotpunom, površnom i političko-ideološki motiviranom ocjenjivanju svih vrsti umjetnika.“

Knjiga sadrži:

* Životopis kajkavskog pjesnika D. Domjanića,
* kazivanja suvremenika, izvaci iz Domjanićevog arhiva,
* polemika sa kritičarima, poznata imena Hrvatske kulture: A.G.Matoš, S. Kolar, V. Lunaček, A. B. Šimić, M. Krleža, te novi naraštaj, prof. dr. Ivo Kalinski, prof. dr. M. Šicel, prof. dr. A. Jemrih, prof. dr. S. Težak, J. Skok, B. Donat, D. Brozović...
* Zatim usporedbe sa drugim pjesnicima toga doba.
* Opis kaleidoskopa djelatnosti na unapređenju kajkavske kulture, nazvane „kajkaviana“.
* Današnji odbljesci Domjanićevog pjesništva sve do popevki na Krapinskim festivalima i drugima.
* Izvadci iz Domjanićevog privatnog dopisivanja (sa dopuštenjem njegove nećakinje Marcele plemenite Domjanić – Vidović i Hrvatskog arhiva), u okvirima pristojne znatiželje.
* Na kraju popis literature.

Autor hrabro ratuje protiv krivog, sivo crnog prikazivanja D. Domjanića, kao privatne i javne osobe, te njegovog pjesništva, ne prezajući ni pred „nedodirljivim“ velikanima kao što su A.G.Matoš, A.B.Šimić, M. Krleža, glavno mu je oružje, prikupljeno znanje i logika.

Autor traži izdavača za ovu knjigu, kao i za „Prapovijest Arabije“, te bi mu svaka informacija u tom pogledu bila dobrodošla. Informacije o knjizi kao i knjige možete dobiti na adresi cb.mek@inet.hr .

(10. 04. 2007.) Dopuna: Autor je uz potporu udruge umjetnika "August Šenoa" iz Zagreba tiskati knjigu "Od Dragutina Domjanića do Kajkavijane". Knjiga je izašla iz tiska u svibnju, i možete je dobiti po promotivnoj cijeni.

Informacije o knjizi možete dobiti kod autora ovog bloga ili na e-mail adresi por.zurl@gmail.com

Uz srdačan pozdrav,

- 19:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Ožujak 2014 (3)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Studeni 2009 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (1)
Listopad 2006 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Saga o Zurlima

Linkovi

Ovako slikaju Zurli

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se