Zurl

10.10.2007.,srijeda

Članci iz Sage

Dugo me nije bilo ovdje pa sam olučio da vam ovdje objavim poglavlja iz "Saga o Zurlima". Pošto ne želim povrijediti niti jednog Zurla objavljivanjem tekstova o familiji bez odobrenja ili suglasnosti familije, izabrat ću one koji ne otkrivaju nešto neprimjereno za javnost. Na posljetku, sve familije imaju puno istih priča, a one sačinjavaju našu svakodnevnicu.


Glazbom kroz život

Ovaj članak posvećujem mojoj Fedori i svima koji muziku nose u svom srcu i duši.

crvena ruýa

Kao mali klinac, od osam godina, pamtim da je na kredencu u kuhinji stajal stari radio aparat. Bila je to poluokrugla kutija sa dva crna bakelitna gumba pri podnožju, a malo više od njih u sredini, nalazil se je mali osvjetljeni prozorček u kojem se vrtila skala, koja je pokazivala stanice. U velikom krugu iznad toga, sakriven dekor platnom, nalazil se veliki zvučnik. Često sam bil sam doma, jer su mi starci morali delati, a stariji brat je bil u školi ili negdje vani sa frendovima. Često bi, kada je bil muzički program, ili neki koncert, zel štokrl i stal na njega, pa bi dirigiral orkestru u drvenoj kutiji, kak pravi dirigent.

Na ormaru u spavaćoj sobi se nalazila crna kutija, a u njoj violina, vlasništvo osam let starijeg brata, violina trifrtaljka. Bila mi je izvan dohvata, a za nju je vrijedila zabrana da ju diram, iako ne pamtim da sam videl buraza da je ikad sviral. U danima, kada sam ostajal sam doma, spentral bi se do ormara i skinul tu crnu škatulju i zvadil si violinu. Bila je divna, prekrasna. Onak sjajna i zglancana, opčinila me svojim izgledom. Odostraga, na poleđini korpusa, skoro duž cijele ispolirane daske, krasopisom je bila urezbarena pjesma. Nisam joj zapamtil tak dobro tekst, kak sam zapamtil taj krasopis, koji je govoril da nas glazba prati kroz život i u sva vremena, dobra i zla, bu navek s nama. Gledal sam ju kak božanstvo i nježno sam povlačil gudalo prek njezinih struna. U početku, cviljenje i škripanje, a posle nježni cijuk je bil muzika u mojim ušima. Onda bi ju obrisal, složil u crnu kutiju i vrnul gor na ormar, da se ne vidi kak sam je zel, a kamoli „sviral“. Nisam imal tu privilegiju, kao brat, da ju izmolim, da ju dobim v ruke, jer on je bil i ostal potumplanog uha za glazbu. Nakon nekog vremena, violina je završila u dućanu, u izlogu staretinarnice u Jurišićevoj. Moja želja za svirkom je ostala neispunjena.

U mojoj škvadri, u tzv. Terencima, je bilo par pajdaša koji su imali gitare, pa sam ja malo po malo uz njih, na izletima ili kod mojeg prijatelja Brace, počel svrati. Dobro mi je išlo, ali svoju gitaru nisam dobil. Jednog sam dana kod Brace videl vrat od njegove razbijene gitare i došal sam na ideju. Od njega sam zel vrat gitare, a u dučanu sam dobil veliku limenu konzervu od kuhane šunke. Na nju sam zmontiral vrat, postavil konjića i nategnul žice. Od napred sam izrezal luknju pod žicama, a odostraga sam zalotal plehnati poklopac od iste konzerve. Ostavil sam originalnu naljepnicu „kuhane šunke“ i to smješno čudo je zgledalo kak benđo, ali radi plehnatog i brenčavog zvuka, ja sam to nazval BRENĐO! Bogmeć, moj brenđo je postal obavezni rekvizit svih naših izleta, a u duetu sa pravom gitarom bil je glavna fora. Takaj i na familijarnim feštama sam sviral na njemu ili na gitari domaćina. Tak nije mogla proći ni jedna fešta ili skup familije, da nebi sviral i vodil pjesmu, a cijela je familija bila glazbeno navudrena, da ih je bilo lijepo za ćuti, jer su bili skladni kak orgulje.

Pvu gitaru sam dobil od mojeg vujca Ive, tek kada sam izašal iz vojske i već bil oženjen. Do toga sam se već nasviral, ali na žalost ostal glazbeno nepismen, makar je mene i moju mladu škvadru iz Medvedgradske jedno vrijeme podučaval glazbi Ivica Justi, vrsni gitarista i glazbenik. Napravili smo mali sastav gitara, mandolina, bugarija i brača, pa svirali na ogradi Gliptoteke, kod nekoga doma ili iza zgrade na vrtu, kaj se protezal skroz gor do Jurjevske.
Moje posljednja sviranja su bila u krugu familije, a najdraža mi je bila pratnja kćerkice mojeg nećaka Mladena, Doroteje, kada nam je na svojem klarinetu za svoj rođendan svirala štiklece kaj ih u školi vježba i među njima, „Kad sveci marširaju“. Zel sam gitaru njezine mlađe sestrice Valentine i za čas smo napravili mali koncert. To je njihov tatek Mladen ovjekovječil na svojoj video snimci.

Cijelo me vrijeme pratila pjesma kaj sam ju videl urezanu u korpus violine. Makar nisam zapamtil riječi, al je ostal njezin smisao urezan u moje pamćenje. Puno sam puta osjetil svu istinu snage glazbe o kojoj je govorila ta pjesma. Prije par godina sam doživel najjaču potvrdu značenja i poruku te pjesme.

Bil sam kod mojeg bratića Tonćija, muzičara orkestra riječke opere u mirovini. Njegova supruga Fedora, pjevačica zbora iste opere, se teško razboljela. Preživjela je teški moždani udar, koji ju je preselil u neki drugi svijet. Bila nam je tu, ali nikad nismo znali, dali je i mislima s nama? Čas smo razgovarali kao da je sve u redu, a odmah potom bi se zgubila, nekam, daleko, nama nedokućivo.

Sjedil sam s njom na terasi sa pogledom na more i Krk. Nisam bil uvjek siguran da me je prepoznala, ali ja sam s njom razgovaral i pričal joj o familiji i svemu i svačemu. Zbilja, na trenutke je odgovarala kao da se svega sjetila. Teška je to bolest, kao što je teško prihvatiti da je s njome pogođen netko koga volimo i tako nam je drag. Onda sam uzel gitaru i pozval je da si malo zapjevamo. Zapjevala je, na lice joj se vratio veseli osmjeh. U njenom pogledu zasjala je sreća i veselje. Znala je riječi pjesme i ne samo što je bila u melodiji i tonalitetu, nego mi je prihvatila pjesmu u terci, svojim krasnim glasom. Pjesmu su prihvatili i ostali naši, da nas je bila milina slušati. Osunčana terasa, sva u cvijeću, a mi u hladu kiwija, za stolom uz čašicu soka i domaćeg vina idemo iz pjesme u pjesmu. Moje je srce bilo ispunjeno blagošću i nečim neopisivim. Fedora je cijelo vrijeme tu, s nama, vesela i razdragana pjeva, kako je već dugo nismo čuli.

Često sam je posjećivao, pa i kada joj se bolest pogoršala, uzimao sam gitaru i pjevao s njom. Kada je krenula glazba, Fedora se vraćala među nas, na lice se vračao osmjeh i veseli pogled. Bila je opet tu. Čarolija, koju samo glazba može učiniti. Svaki sam se puta sa oduševljenjem uspio uvjeriti kako glazba djeluje. Bio sam sretan, jer sam je na taj način makar na kratko oslobodio njezine bolesti i pružio joj veselje. Prenesel sam joj ono što nam je stalno u uhu i duši, glazbu, pratilju kroz cijeli život, muziku koja nam svojom harmonijom ulazi u dušu, kao i sviranje mojih Orgulja, koje sam opjevao kao školarac u petom razredu, a koje me i danas prate.

Proljetos sam bio posljednji puta kod Fedore, ispratili smo je na vječni počinak uz predivne zvukove zbora, koji je godinama vodio njezin suprug, maestro Tonći. Fedora se pridružila Anđeoskom zboru, sa kojim će i nas pjesmom dočekati. Z Bogom i do viđenja Fedora.

- 19:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Ožujak 2014 (3)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Studeni 2009 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (1)
Listopad 2006 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Saga o Zurlima

Linkovi

Ovako slikaju Zurli

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se