Zurl

Odlučio sam da vas prije čitanja !Sage", malo podsjetim na Zagreb mog djetinjstva, a možda i neke od vas podsjetim na prošla vremena. Ako vam se dopadne, bit će još, ako mi pomognete svojim sjećanjima, bit će još više.

Za one koji znaju da se prisjete, a one koji ne znaju, da doznaju, donosim članak u cijelosti iz džepnog mjesečnika "Reader's Digest".

Miškecov prolaz

„Reader's Digest“ I. SRPANJ 2006.




Dobri Miškec i njegov prolaz
Malo je Zagrepčana koji se sjećaju bokca s usnom harmonikom


--


FOTOGRAFIJA: LJUBAZNOSCU RUDIJA ALJINOVlĆA


MOJA PRIČA


ŽELJKO ZURL

NAKON DUGO VREMENA prošetal sam se centrom Zagreba. Prošal sam kroz kvart mog djetinjstva i zastal u prolazu koji veze Masarykovu i Varšavsku ulicu. Na zgradi ploča: Miškecov prolaz. Na žalost, malo je danas onih koji se sjećaju čovjeka po kojemu je prolaz dobio ime.

Pedesetih godina prošlog stoljeća Zagreb se oporavljal od Drugog svjetskog rata. Snalazilo se kak je ko znal i mogal. Mladi je Miškec (pravim imenom Mihael Erdec, rođen u okolici Ivanca u Zagorju) prije rata nastupal kao akrobat u cirkusu i varijeteu dok nije dozivil nesreću. Neki su rekli da je pal na glavu pa je malo "skrenul". Posle toga, za kruh je zarađival na gradnja-ma, pomažući uličnim pilarima i kao "čovjek sendvič", noseći po centru grada reklame. Kad je trebalo, ubacival je vuglen, čistil drvarnice i istovarival robu. Uspel se je smjestiti u kotlovnicu kina "Balkan". U podrumu, u mraku kotlovnice, napravil je od starih al' čistih canjka ležaj u jednom udubljenju u zidu, pokraj hrpe vuglena s kojim se ložil veliki kotal za grijanje kino dvorane. Društvo su mu delali ložači u svojim radnim šihtama i slika Štefice Vidačić (popularne glumice predratnih vremena) kako sa zadignutom suknjom pokazuje skladne noge (malo vise koljena). Sliku je učvrstio iznad "uzglavlja" svojeg ležaj a u koji nikada nije legnul da se nije dobro opral u hladnoj vodi. U onom smradu ugljena i kotlovnice on je bil uvjek čist. Činilo se da ne uzdiše zato kaj je bogec neg zato kaj Štefica nije ispunila njegov san - ostala je tek neostvarena ljubav.

Miškec je, zahvaljujući tome sto je bil popularna zagrebačka figura, postal i junakom šaljivih stripova. U zabavniku Mickey strip pokrenutom 1938. godine, njegove je izmišljene i stvarne doživljaje crtao tada 17-godišnji gimnazijalac Walter Neugebauer. Glavni urednik, gospon Fuis, redovito je Miškecu daval "mali honorar za autorsko pravo".

U "svom" prolazu Miškec je imal prijateljicu Elizabetu koja je živjela na drugom katu, negde na sredini prolaza, sa svoja tri sina. Čekala je da joj se vrati suprug koji je otišal pravac Bleiburga. Znali su sesti na štcnge i voditi duge prijateljske razgovore. Jemput je rekla susedi: "Nek veli ko kaj hoće i da je Miškec skrenul. Kaj god. Tak pametno pripoveda da mi je užitak z njim požlabrati. Baš zna bit herclih."

Tak ga se sjeća i moj bratić kada se u jesen 1946. doselio u dvorišnu prizemnicu u Varšavskoj 5. Ovako mi je ispričao svoja sjecanja ondašnji student ekonomije a zatim diplomirani inženjer Josip Zurl: "Tako smo postali Miškecovi prvi susjedi. Naši su prozori gledali u njegov improvizirani kućerak uza zgradu kina, pa smo mogli vidjeti kako u stvari jadno živi. Ipak, nikad ga nije napuštala dobra volja. Malo ću reci kad kažem da je Miškec bio dobar susjed. Veselilo ga je ako nekome može pomoči. Starijim je susjedima odlazio u Ljekarnu po lijekove. Raspitivao se kome sto treba, pa je sa svojih šetnji gradom donosio razne upotrebljive stvari koje je nalazio odbačene po dvorištima i podrumima. Jednom je primijetio da nam prokišnjava krov i nije se smirio dok nam odnekud nije donio desetak crjepova..." Miškec je bio sjajan primjer kakvi bi susjedi uvijek trebali biti!

Znal je sjesti ispred vrata kotlovnice na mali stolček, šamrlek, pa kada su ljudi izlazili iz kina poslije projekcije, sviral im je na maloj "mundharmoniki" popularne melodije. Ispred sebe bi na zemlju del bogečki ponucanu kapu, skinutu s ćelave okrugle glave, da mu ljudi u prolazu ubace sitniš. Radio je tako od doba bivše kraljevine Juge u okupiranom pa poslije rata oslobođenom Zagrebu. Zguren na šamrleku, puhal je u svoju harmoniku i dobroćudnim pogledom pratil prolaznike, i posebno prolaznice. Dva vesela oka i uvi¬jek nasmiješena usta nisu odavala jad njegove bijede. Kad bi ga čovjek tak gledal u pohabanu odjelu, rekal bi da gleda sretnog siromaka. Uvijek sam si mislil kak moje brige i problemi nisu niš prema njegovima, kak bi trebal i ja bit sretniji z onime kaj imam.

Pokraj svog ležaja držal je dve male konzerve s drskom od drota. S njima u ruki bi obilazil restorane i kavane u centru. Znali su ga u Gradskoj kavani i u Lovačkom rogu. Ostavljene ostatke jela s tanjura na stolu stresal bi u jednu konzervu, a čaše bi praznil u drugu. Koji su mu pak put kelneri napunili konzerve s pravom hranom iz kuhinje. Odnesal bi ih u svoj "dom" da se pogosti u miru. Nije ga smetalo kaj je sve to zmešano jer bi rekel "to bu se tak i tak zmešalo u želucu".

Iznad ulaza u kino bile su društvene prostorije kaj su se zvale "Klub Kinematografa", za okrepu i druženje zaposlenika. Tu i tam bi se navrnul i Miškec. Tiho bi došel do sanka, popil bi gemištec, s nekim bi popripovedal kratko i otišel bi nazaj u svoju kotlovnicu. Jemput sam tam bil s tatom i pijuckao malinovac. Došel je Miškec i pogledal me blagim dobroćudnim pogledom, pak me je pital:

"Bog, dečec. Kaj to piješ hampera?"

Tak je jednom sviral na svojoj maloj harmoniki dok su ljudi izlazili iz kina, kad mu pristupi brko u plavoj uniformi, zauzme strogu pozu i svisoka oštro upita: "Druže, sto ti tu radiš?" Zbunjen i preplašen, Miškec podigne ćelavu glavu i veli:

"Kaj ne vidiju gospon policaj, sviram harmoniku..."
"Znadeš li ti, Druže, da je prosjačenje zakonom zabranjeno?"
"Kaj bi ja prosil. Ja samo zabavlam ljude kaj izlaziju iz kina."
"Sto će ti onda, Druže, kapa pod nogama?"
"Joj, gospon policaj... mi je vruče, pak sam ju skinul... a to kaj mi nekaj vu nju baciju, nisam ja kriv! Kaj ja tu morem..."
"Druže, ja te u ime naroda hapsim!"

Tak je strogi milicajac zgrabil bespomoćnog Miškeca i odvel ga grubo u pravcu Petrinjske ulice, gurajući ga pendrekom. Posramljeni Miškec išal je oborenog pogleda, tu i tam bi ga dignul prema nekom začuđenom prolazniku, kao da veli: Nisam niš napravil, nikom niš na žal, niš nisam kriv, samo sam sviral na veselje ljudi... Tak ti je to, dragi moj, kad si bogec.

Takve scene nisu na sreću bile ćeste, ali neki su na jadniku pokazivali autoritet narodne milicije. Nisu ga mogli kažnjavati, ali bi mu zaplenili harmoniku. Tada bi neki "drug" iz uprave RO Kinematografi odlazil u milicijsku stanicu urgirat da ga pustiju ili da mu vratiju njegovu jedinu imovinu, malu harmoniku.

U zemlji "socijalne pravde, jednakosti, bratstva i jedinstva" rastao je pritisak na rukovodstvo Kinematografa da "nemre čovjek živjeti u kotlovnici. To je službena prostorija radne organizacije, koju su proleteri podigli iz kapitalističke propasti, pa vi drugovi rukovodioci ne možete sramiti nasu partiju, držeći i skrivajući neku skitnicu." No svaki put kad su rekli Miškecu da bu moral napustiti kotlovnicu, molil ih je nek ga pustiju tam. Sve bu delal, sve bu napravil, samo da ga ne diraju od tam. To je tak išlo nekak do početka šezdesetih godina, kada su morali popustiti pod pritiskom smjestili su Miškeca u ubožnicu u Selskoj cesti.

Zadnji sam ga puta srel sredinom šezdesetih godina kraj kina "Tuskanac", na Aleksandrovim štengama kaj se spuštaju iz Rokova perivoja u Dežmanovu. Otišli smo u kafić na dnu štengi i uz kavicu i pice kratko mi je ispripovedal kak su ga deli u "dom starih" u Selskoj. Ni štel ni reci da je tam ubožnica niti se bas žalil kaj je tam. "Tam je dobro i čisto. Imam kaj za jest i dobro mi je..."

Tak je rekal, al se vidlo da je mislil čist drukče. Oprostili smo se i on se odgegal prema Ilici. Gledal sam dugo za njim dok se nije zgubil u mnoštvu prolaznika.

Tak se neprimjetno zgubil i iz naših života, ali ne i iz naših sjecanja. Ja svoj grad volim zbog uspomena koje velikim dijelom cine ljudi. Dragi ljudi kakav je bil i Miškec, ljudi z kojima se družimo, smijemo, plačemo i pripovedamo. Kad i mi jednog dana odemo tam gore, morti bu nas na ulazu dočekal Miškec sa svojim dobroćudnim osmijehom, hokrlom i svirkom "mundharmonike", kak je to tak rad delal ispred "Balkan" kina.


...ja sam nastavio sa šetnjom, a Vi napišite Vaš komentar, HVALA!

Sjećanja Corel Marjana-Brace


Hvala na "Miškecu" koji me je podsjetil na djetinjstvo kad smo kao klinci zafrkavali sličnog vagabunda. Mijo se je zval, nismo se ga bojali iako je bio puno stariji od nas, razlog je da je bil skorom iste veličine ko i mi klinci oko njega. Kudrava bulja i zmazani dugački nokti ostali su mi nekako zapečetani u bulji. Mijo je bil grbavac, iako se je grba jedva primijetila. Zanimanjem "kravar" on je pazil na krave koje su pasale na livadi gdje smo se igrali. Koliko puta smo prokleli te krave koje su držale nisku travu, ali su pritom kenjale pa nam je bilo teško bježati a da ne zagazimo u hovno. Bilo je smiješno kad nam je lopta pala usred hovna a neko drugi je dobil pečat na bulji, jer je glavom spriječio opasan napad. No dok su krave mirno "rezale" travu, Mijo je okupljen od nas mirno crtao neke "tajne" planove.

• Kaj delaš Mijo?

• Joj nemoj me pitati, to me novi plan!

• Kakav je to plan Mijo, nebumo te izdali.

• Radim na podmornici koja bu išla pod vodom i na kopnu, ponosno je odgovoril Mijo.

• Pa to bu podmornica-tank, Mijo.

• Je tak nekaj, još nije gotovo ali na tome radim.

Pažljivo je zamotal tajanstveni plan, jer je došlo vrijeme da krave odpela doma.

Mijo zapravo nije imal "dom" jer je spaval pod vedrim nebom dok se mi klinci nismo složili i iskopali mu sobicu u zemlji. Mijo je bil zadovoljan jer sad imal svoj "dom". Krov nad glavom i samostalnost veselili su ga. Ja sam rekel tateku kak smo mu Miji skopali sobu na vrhuncu livade. Tata je razgovaral sa novinarom, pa je Mijo sav vesel svima pokazal kak je svršil u novinama.
Bio je dobre naravi taj Mijo i nije se uzrujaval kad smo mu pjevali

• Mijo slanac - zapio uru i lanac
Kad bi barem imal vuru, znal bi reči, nebi ju zapil.
Požuri sa planom prije nego rat svrši, postal buš slavan i bogat.

Tko zna gdje je taj Bogec svršil iako vjerojatno nikada nije svršil svoje planove. On je nestal, kao što je nestala i livada na kojoj smo ostavili toliko lijepih uspomena. Cement je pregazil lijepu zelenu travu koja više nikada nebu tu narasla, no uspomene su nam zauvijek ostale, kolika sreća da nam to cement nije mogao spriječiti i kad jednom trava naraste nad nama, ko bu se sjetil livade na kojoj su se "Graničari" borili protiv Černomerca ili Vrapća. U tim "Graničarima" mnogo puta zaigrao je i Tvoj stric kojemu sam zaboravil ime. Dobro je driblal, pa s loptom znal prodiblati većim igračima kroz noge. Bio je malog rasta pa mu to nije bilo teško. Pitaj Kazeka, on se možda više toga sjeća jer je i sam bio član momčadi i dobar (zagrijan) igrač. Tu bum svršil da Te previše ne zanovetam.


Tak se svog djetinjstva u Cankarevoj ulici u Zagrebu prisjetio Braco, a vi pošaljite vaša sjećanja na adresu zeljko.zurl@zg.t-com.hr ili svoj komentar napišite ovdje:

Proljetno toplo sunce je izvabilo ljude da izađu iz svojih stanova i protegneju noge i prošećeju garderobu iz naftalina. Ja takaj nisam mogal ostat doma. Besplanska šetnja me otpelala na Jelačić plac, pak sam skrenul polek Gradske kavane u staru Vlašku, pajdašu na križanju, Šenoi sam rekal:

- Bog Gusti, stari moj…

i skrenul prek Langovog trga, kroz mala vrata u niskoj betonskoj ogradi, polek javnog šekreta u popov park, Ribnjak.

Pokle hodanja po asfaltu mi je pasalo škripanje pošodrane staze kroz zelenilo parka. Tak sam došal do dječjeg špilplaca. Žagor i cika djece mešali su se cvilenjem njihalki. Na klupama oko njih su sjedele stare bake i frajle, kaj su između trača i recepta, bacale pogled na klince. Malo dalje sam našal slobodnu osunčanu klupu, blizu spomenika Augusta Cesarca i na nju spustil svoje kosti. Iza mene je zgrada Ribnjak il' kak se već danas zove. Tu sam kak mladi fakinćek dolazil na čage, tam gor na terasu. Onda su tu svirali grupa «Globus», sa u ono vrijeme prvim našim urlatorom Alcom (Altić Emirom), kaj je onda urlal :»O venti kvatro mila bači…» od takaj popularnog taljanskog fakina Adriana Čelentana i skinute hitove sa radio Luxemburga. Posle njih su tu došli svirati «Crveni koralji»…i Barba…To su bili cajti…

Zel sam iz džepa knjižicu «Reader's Digest», kaj bi malo čital, al' već sam krenul u davna sjećanja, pak sam već otvorenu knjižicu spustil u krilo. Tam iza ograde parka, zaružil je nježno i tiho novi plavi tramvaj kaj se spušća pram centru, kraj ograde parka. Zgrada iza mene, džepna knjižica u formatu negdašnjeg „Izbora“ i mnogih izdanja „X 100“ takaj i tramvaj, mam su me prešaltali u početak šezdesetih godina, prošlog stoljeća…

Vračal sam se iz posla pa sam na Jelačić placu iz „dvojke“ presjel u „četrnajsticu“. Kondukter u plavoj zetovskoj uniformi je bil «ograđen» malim odjeljkom od prepunog tramvaja sa malim pultekom na kojem je držal plehnatu kockastu škatulju sa pregradama u kojima su se nalazili blokovi karata, za razne mogućnosti vožnje, prišvršćeni širokom gumicom za pekmez. Na vrhu te škatulje je bil jastuček za štambilj, a taj gumeni štambilj je pak bil nataknut na drvenu hilzu za produljivanje olovaka iz koje je v doljnem djelu viril tinten blajštift. Sa njim je on označil na karti di ste, na kojoj stanici ušli, vrijeme i datum vožnje i sve to potvrdil štambiljom na kojem je bil njegov osobni, službeni broj.


____________ Morti se bute sjetili ovakvog papirčeka??? ____________


- Gurnite sredinu napred prosim, da ujde ono kaj visi…Karte na pregled prosim…Dajte, stisnite se malo da zaprem vrata…Jel' još 'ko bez karte?

Govoril bi tramvajac, povlačeći polugu kraj svoje «kabine», da zapre vrata. Onda bi povukal kožnati remen, kaj je uz plafon išal kroz cijeli tramvaj da pozvoni vozaru i signalizira mu da more krenuti. Putnici su mu prek glava ostalih pružali karte da on važno lupi štambilj sa svojim brojem, il bi ju lako zadrapal, nek se zna da ta karta posle zadnje stanice na Mihaljevcu više ne vrijedi, ili potvđuje prijelaz na dvajspeticu dalje za Tunel.

Ljudi su se držali za okrugle drvene štange kaj su bile kak gelender učvršćene na plafon, ili za bijele keramičke ručke, kaj su na remenima visele sa tih gor postavljenih «gelendera», a feder bi ih dizal prema gor, prema plafonu, da nebi putniki lupali z glavama po njima., a kad bi ih čovek potegnul, stale bi na ugodnoj visiniu za pridržavanje ravnoteže u tramvaju kaj se nihal na tračnicama. Ti bokca, kaj je bila tehnika u te cajte? U prepunom tramvaju uz prozore su sretnici sedeli na tvdim stolcima, pošteđeni gužvanja stisnutih oznojenih tijelesa. Stajal sam opkoljen ljudima na «prvom peronu», do ulaza. Malo dalje mene stajala je herzig mlada gospođica (?) damica, blond natapirane zurke, s dugim crno nafarbanim vipama, baš je bila šik. Z jednom se rukom držala za bijelu na remenu viseću ručku nad glavom, a pred nosom je držala malu knjižicu, džepno izdanje, «Humor X 100» i onak kak sardina stisnuta čitala viceve i gledala karikature.

Vozar je z nogom lupil pedalu da bi zazvonil sa svojim velikim plehnatim zvonom, kak i sudec kraj boksačkog ringa, potegnul polugu sa šnaperom na nazupčanoj letvi, kaj zatvara izlazna vrata, okrenul veliki metalni kotač da otpusti kočnice, potegnul ručku na komandnom pultu sa lijeve strane kabine i tramvaj se prepun putnika odljepil škripom i cviležom metalnih kotaća po tračnicama od stanice, pa krene Jurišićevom ulicom prema Draškovićevoj.

Mlada je damica, na trenutak pustila ruku sa drške, naslinila kažiprst, okrenula slijedeću stranicu ispred svog nosa i pak se primila za ručku. Iza otvorene knjižice koja je skoro skroz pokrivala noseka i okeca šik čitateljice, začul se kratki prigušeni smjeh:

- Hi, hi…

Ljudi su kratko okrenuli glave u pravcu iz kojeg je došal smijeh, znatiželjno pogledali i okrenuli se natrag u svoje misli zgužvanih odjela, al za kratko vrijeme čul se iza knjižice X 100 malo dulji:

- Hi, hi-hi…

Zgužvana tijela su pak okrenula glave, a na nekim licima se pokazal osmjeh. Damica je pustila ručku, liznula kažiprst, okrenula stranicu, primila se za ručku i nastavila čitanje. Nakrcani tramvaj se škripavo njihal kraj Ribnjaka. Zgleda da je damica naišla na nekaj jako zgodno, jer se iza knjžice čulo malo glasnije:

- Hi, hi-hi…ha-ha!!!

Glave su se okrenule, a neke već nisu ni skidale pogled sa X čitateljice. Nekolicina putnika prasne u smijeh. Damica je pustila ručku, liznula prst, okrenula stranicu, primila se za ručku i nastavila čitanje. Smijeh putnika se pojačao i proširio do pol vagona. Ona je ostala polovica putnika, z prednjeg dijela zbunjeno pogledavala one straga. Kaj se ovima pripetilo, kaj se mulci tam straga smijeju? Kaj su znoreli od gužve i vrućine?

Tramvaj je stal na stanici kod Gregorjančeve, nekaj je nasmijanih putnika izašlo uz standardno:

- Prosim, jel se vi skidate na ovoj, ili na sljedećoj stanici? Malo se pomaknite, ja bi tu izašel.
- Prostak jedan, fakin…kaj ga briga di se ja skidam, ke ne???
- Gospon, prosim vas, zemite prelaz…z moje noge na drugu…
- Oprostite, to kaj češkate je moje rame, al nikaj zato, more malo niže prosim, kraj lopatice?

Oni kaj su ulazili sa čudo su gledali po tramvaju u nasmijane putnike. Tramvaj je uz signal zvonom tramvajca i najavom zvona vozara krenul sa stanice. Damica je pustila ručku, liznula prst, okrenula stranicu, primila se za ručku i nastavila čitanje. Još tramvaj nije zašel u kestenof drvored Medveščaka, iza knjižice se čulo:

- Hi, hi-hi…ha-ha!!!

Smjeh se u tramvaju pojačal i proširil, rekal bi na tri frtalja vagona. Damica je čula da se nekaj događa, spustila knjižicu niže brade, zbunjeno, ozbiljna lica pogledala oko sebe nasmijane putnike, kojima su već na očima bile suze od smjeha, slegnula ramenima, digla knjižicu do nosa, pustila ručku, liznula prst, okrenula stranicu, primila se za ručku, i ozbiljne face nastavila čitanje.

To je bila kap prek vrha. Prolomi se gromoglasni, zarazni smijeh cijelim tramvajem. Kondukter se već držal za želudec a iz oka su mu curele suze. Smijal se je grohotom cijeli tramvaj a damica je, kak da se to nje ne dotikavlje, to ju ne gebira, pustila ručku, liznula prst, okrenula stranicu, primila se za ručku i ozbiljna lica nastavila čitanje svojeg džepnog humora X 100.

Na žalost kod Belostenčeve moral sam sav zasoptan od smijeha izaći iz nasmijane čertnajstice, koja je uz zvonjavu škripavo se njihajuć otišla prema Zvjezdi i dajle prema Mihaljevcu, puna zgužvanih ali do suza nasmijanih putnika. Pa nek mi onda neko veli kak vrućina i gužva v tramvaju mora biti neugodna i naelektrizirana. Ja sam pak nastavil doma prema Medvedgradskoj, uz zbunjene poglede prolaznika, jer se nisam mogal prestat smijati, a njihova je zbunjenost još više potkurila moj smjeh...

Lagani udarac u nogu me vratio u današnjicu. Bila je to lopta sa travnjaka.

- Srtiček 'očete nam bacit loptu?

Kak ju nebi bacil nalim zaigranim haklerima na dva gola, napravljenih od vinterica. Pak sam otvoril «Ridersa», da vidim kaj ima interesantnoga u Evropama i okolicama? A kad se nasmijem pročitanoj šali ili vicu u džepnom izdanju, podjelil bum moj smjeh sa klincima, pa kaj bu, bu! Nek si misliju i veliju kaj hočeju…kad je smijeh tak lijepo dijeliti z drugima, ke ne?



nadam se da se bute složili z menom, pa to napišite u vašem komentaru...

ENGLESKI TEKST

OBAVIJEST:
Tiskana je knjiga "Od Domjanića do Kajkaviane", autora Josipa Corelja Zurla, uz pomoć udruge umjetika "August Šenoa" iz Zagreba. KNJIGA JE IZAŠLA IZ TISKA 01. 06. 07. Prve primjerke od autora možete naručiti na e-mail adresi por.zurl@gmail.com

Predstavljam vam knjigu i jedinstvenu priliku, koju nam pruža autor, da uz proširenje našeg znanja povijesti, nabavku izvorne knjige u rukopisu autora, te saznamo i njegova razmišljanja i istraživanja na temu:

PRAPOVIJEST, IZVORIŠTE KULTUE I CIVILIZACIJE KNJIGA

"PRAPOVIJEST ARABIJE"

(u rukopisu 35o stranica sa slikama)
AUTOR: J0SIP CORELJ ZURL dipl. ekonomist


Tekst se oslanja na znanstvenoj literaturi, arheološkim nalazima i preko pola stoljeća vlastitog proučavanja. Zaključci su doneseni na temelju logike. Važno! Dijelom se ne slažu sa zvaničnom znanošću.

Ne radi se o novom Erichu von Dänikenu, tj. on ne tumači čudne objekte činidbom "Svemiraca". Sve nemoguće megalitske objekte izgradili su stanovnici Zemlje, Ali ne u vremenu koje im pridaju akademski znanstvenici odnosne struke.

Glavne teme u kojima autor ima suprotno mišljenje od znanstvenika
ove struke su slijedeće:

- Naseljavanje na Arabijski poluotok. Mnogi tvrde da su Arabici doseljenici dolazili iz Srednje Azije, ali na pitanje u koje doba odgovori su prava katastrofa različitosti; od 12.000 do 1.500. godine.

Po enciklopediji koja bi morala biti pouzdana, logička, doseljenici su stigli oko 2.000 pod. i „stopili se s Izraelcima i Feničanima" Za ovakve enciklopediste trebalo bi pisati prapovijest sasvim iznova kako bi iznašli druge kandidate za prvo pripitomljivanje životinja, prvu zemljoradnju oko 10.000 god., prve gradove s megalitskim zidinama oko 8.000,god., prve obrte i brodove za morsku plovidbu oko 7.000.god., prvu upotrebu bakra, tkalački stan, keramiku, opeke, kreč, metalurgiju, trgovinu (karavane i flote), pismo i td. oko 7-6.000. god. Netko drugi ,a ne Arabijci(?) je rano uveo civilizacijsku infrastrukturu u gradove, izgradio citadele i stupove svetišta i velika zdanja javnih skladišta oko 6.000.god.

Sve je to prije navedene 2.000.god.

- Najgore što se moglo dogoditi povjesničarskoj znanosti, je prihvaćanje nelogičkog mita o nastanku raznih etničkih skupina od samo tri izmišljena sina (bez žena!) izmišljenog Noe (Noaha), koji se jedini spasio od općeg potopa. To su Sen, Ham i Jafet.

- Po logici nisu postojali Semiti, ni Akadi "Semitskog podrijetla". Oni su mješavina starosjedioca Arabijaca, Prairanaca (Elamita) i pridošlih Turabaca, prozvanih Sumerima (=crnoglavi). Akadi su za samo stotinjak godina "nestali"; naravno, kad nisu nikad ni postojali osim u znanstvenoj literaturi.

I.L.Hitti čini novu zbrku: "Arabija je kolijevka Semitske obitelji ...to su narodi, koji su migrirali u zemlje Plodnog polumjeseca, te postali povijesni narodi Babilonci, Asirci, Feničani i Hebreji..."

Babilonci i Asirci su isti privremeni mješanci kao Akadi i isto tako su "nastali". Feničani su jedna od najvećih sramota povjesničke znanosti. Oni su primorski Kanaanci (tako su sebe nazivali). Naziv "Feničani" na starohebrejskom znači "purpurni". Kad su Heleni došli u Arabiju divili su se purpurnim tkaninama; odatle nadimak, koji je dovoljno glup da bez logike uđe u ozbiljniju znanost...

(Da su Heleni divili se staklenom ogledalu znanost bi danas tvrdila da je postojao narod "Stakleni".

Ima još takvih nakarada protiv zdravog razuma o "narodima" u Arabiji i oko nje u doba kad još nema naroda.

- Slično Feničanima dobili smo oko 3.150 god. narod Sumera. Ovi nomadi iz Turanske stepe sebe su nazivali Zengi i dr. ali su ih u Mezopotamiji prozvali podrugljivo "Crnoglavi", što je na staroarabijskom Sumer (naime došljaci su imali crnu kosu.) Ta slabo kulturna plemena nisu nikad postala narod.

- Daljnja velika sramota je pridavanje Sumerima visoku kulturu. Ozbiljni istraživači nisu našli nikakve tragove ni srednje kulture, a kamoli visoke istočno od Irana.

To ne smeta povjesničare da ustvrde kako su Sumeri donijeli pismo, (klinovo) kotač, tkalački stan, metalurgiju ,umjetnost i sve ostalo, Što se mukotrpno stvaralo u Arabiji tisućljećima od 10.000.god. do "čarobne" 3.000.god. kad je tobože nastao veliki skok".
Autor je našao u literaturi niz dokaza, da Sumeri nisu donijeli znanja, niti je u 3.000 god. nastao ikakav kulturni skok. Nitko ne tumači kako se ubrzo izgubio Sumerski jezik, a pismo je ostalo, jer i nije bilo njihovo. Nema traga Sumerskom narodu. I oni su "n«stali".Vidjet će se da je to nestajanje naroda manira ili manija povjesničara (Babilonci, Etrurci, Kikenci, i dr. sve do Maya i Inka).

- Tvrdnja S. Kochav da se oko 1.350 god. "pojavljuju utvrđeni gradovi, te je kraj brončanog doba obilježen povratom na nomadski način života". Jasno, nova nelogična izmišljotina. Povrat u nomadstvo "je nemoguć za etničku zajednicu s visokom kulturom.

- Slijedi opis niza izuma i građevinskih ostvarenja na tlu Arabije i oko nje. Niz koji dokazuje postupnost i neprekidnost razvitka do prvih piramida/zigurata uz rijeku Eufrat i uz ušće Nila. Autor pita zašto su baš sve piramide izgrađene u Donjem Egiptu, a odgovora u znanosti nema i neće biti dok se ne prizna uloga doseljenih Arabijaca s megalitskom tradicijom i manijom kalendara.

- Autor upozorava na slavnu "Djoserovu" piramidu. I laik vidi razliku između grube, pradavne piramide i fine izvedbe okolnog svetišta kojeg se ne bi posramili ni Heleni. Dakle piramida je sagrađena mnogo prije, a Djoeer je mogao biti graditelj samo svetišta.

On naglašava da se prikriva "nezgodna" činjenica da su Arabijci blizu delte Nila izgradili strme tupe piramide i zidine s kulama prije ujedinjenja u Veliki Egipat. Dokaz je prizor rušenja tih zdanja na Narmerovoj paleti. Izrađivač palete to nije mogao izmisliti.

Zatim pobija znanstvene zablude u vremenu, načinu i svrsi izgradnje triju velikih piramida u Gizi. To je posebno razložio u zasebnom odjeljku knjige. Naime, dokazuje da faraoni Keops, Kefren i Mikerinos nisu mogli, biti graditelji tih piramida. One su morale biti izgrađene prije njih u dva, tri naraštaja(!)

Autor ne izbjegava stavove arheolog; a i povjesničara. Kroz cijeli tekst ih citira i većim djelom prihvaća, a u manjem pobija logikom.

- Slijedi opis razvitka pomorstva i brodogradnje. Sav napredak čovječanstva, poglavito Arabijaca tumači kao posljedicu "KRIZNE MASE" - previše ljudi na premalom području u borbi za opstanak; pogoršani uvjeti širenjem pustinje PRISILIL0 ih je na napredak, a ne nekakvi genijalni lučonoše u čarobnoi 3.000. godini.

Širenje Arabijskih pomoraca i istraživača po Sredozemlju, zapadnoj Eurppi do Skandinavije, pa do Podunavlja, pa do daleke rijeke Ind dokazuje studijom J.Hawkes o širemju hibrida pšenice sa obala rijeke Jordan.

- Znanstvenici opažaju širenje kulture s "Orienta", "Istočne obale Sredozemnog mora", "Zapadne Azije", Ovi mutni nazivi su prava netko-manija, jer bi po logici morali napisati: "iz Arabije", naime nitko nije imao brodove za prekomorsku plovidbu osirn Arabijaca, Egipćani su imali slamnate lađe samo za riječnu plovidbu, a drugi nisu imali ni to, ali "logika stanuje u povjesničarskoj znanosti..“

Za znanstvenike koji misle da su dokučili konačna, neoboriva tumačenja prapovijesti iznesena je vrlo poučna anegdota istraživača Egipta F. Petrie-a:

"Grupa arheologa ,je sjedila i pila čaj u ogromnom sarkofagu svetog bika Hapi-a. Raspravljali su o ishodima zajedničkih istraživanja, iznoseći slutnje (ne znanje!). Mišljenja su bila potpuno različita (!) usprkos činjenici, da su zajedno otkapali iste starine..."

-Na kraju uvoda Zurl piše o nalazima genetičara, koji potvrđuju njegove postavke, stoga završava s pozivom da se znanost uvede logika kao ravnopravan dokaz, onim materijalnim, jer ovi nisu dovoljni na putu do istine. Logika treba biti zadnja kontrola prije zaključka.

Slijedi prikaz razvitka kulture po tisuć1jećima, pa pregled megalitskih zdanja na putu širenja Arabijskih pomoraca i istraživača sirovina, na pr. logičko tumačenje tobože tajanstvenog Stonehenge-a i sličnoga.

POSEBNI TEMATSKI ODJELJCI:

Jezik, i pismo, vjera i običaji, megalitski objekti u svijetu, analiza izgradnje piramida i za kraj naslućivanja".

U naslućivanjima su indicije o mogućem putu Arabijaca do Inda, pa u Kambođu, pa od tamo u Ameriku, što autor preporuča, da se NE čita, jer "tu ne pomaže ni logika..."

Treba upozoriti da autor odstupa od zvaničnog pravopisa. Ne iz neznanja, nego neslaganja s nekim rješenjima. On pozna stručne izraze odnosnih znanosti, ali ih izbjegava, jer ne pridonose razumijevanju.

OVIME JE PRIKAZ KNJIGE "PRAPOVIJEST ARABIJE" ZAVRŠEN

Jedna zanimljivost o daljnjem radu J.C.Zurla:

Upravo piše roman/sagu o Arabijcima u doba prapovijesti pod naslovom "Jasmina" na temelju gore opisane studije. Dovršio je već tri tom-a po tristotinjak stranica u tvrdom ovitku za užu obitelj.

U slučaju da poželite pročitati i megaroman valja napomenuti, da već sada ima blizu tisuću stranica u rukopisu, a još nije ni blizu završetka…Upravo Sumeri ulaze u Arameju, kako se nazivala Mezopotamija i... Završetak možda ni autor neće doživjeti, ali on "mora" pisati.

NAPOMENE:

1. Osim ovoga autor, je napisao (strojopisom!!) knjigu obrane pjesnika Dragutina Domjanića. To je napad na poznate kritičare. Uz tekst su najbolje Domjanićeve popevke. Ukupno oko l00 stranica, Stručnjaci je hvale, ali izdavači uvjetuju nalaženje donatora, a upitani tajkuni su pružali samo obećanja...

Nakon objave ovog članka, autor je našao izdavača knjige "Od Domjanića do Kajkavijane", u udruzi umjetnika "August Šenoa" iz Zagreba i knjiga je izašla iz tiska početkom lipnja, pa je možete dobiti ako se javite e-mailom autoru ovog bloga.

2-0vo je napisano i na Engleskom jeziku za ludi slučaj, da nekom inomanijaku padne na pamet donirati javno objavljivanje "Prapovijesti Arabije“, zašto ne neki Arabijac? - nikad se ne zna...

3. Knjigu možete dobiti na svoju adresu u

kontakt: por.zurl@gmail.com