Zurl

13.03.2014.,četvrtak

Dobro došli u posjetu familiji Zurl




Hvala što ste došli na ovaj blog. Ako ste prije toga pročitali "Sagu" na webu, vidjeli ste da je familija Zurl "rasipana" širom svijeta, što je bilo i uzrokom promjena izvornog prezimena Zurl u Curl, Corel, Corelj. Ovdje je priča malo produžena, a sa dodacima slika na desnoj strani



Free Counters
Broj posjeta, HVALA!







Hvala što ste me posjetili i upisali se u knjigu gostiju








- 16:30 - Komentari (51) - Isprintaj - #

12.03.2014.,srijeda

Moja drvena pisanica

Kao svake godine u ovo doba zavladala je užurbanost u našem domu, Uskrs dolazi. Ove je godine došao dosta ranije nego inače pa mi se čini da sam još jučer spremao božićnu jelku i nakit visoko na policu u garaži, a već sam u potrazi za dekoracijom za izradu gnijezda, mali piceki i plišani zečići, a iznad svega najljepše pisanice koje sam oslikao prije puno godina. Svake godine ih moram nadopuniti, jer se čestitarima ove „stare“ tako sviđaju da ih moraju nositi doma za suvenir i ukras njihovog uskršnjeg aranžmana. Pa istini za volju, radi toga sam pisanice radio s ljubavlju i izmišljao nešto novo i do tada neviđeno i lijepo kako bi zapele za oko.

U kuhinji se kuha šunka i stavlja pečenka u „pac“ kako bi uskršnje čašćenje bila slasna nagrada poslije posta. Kuhaju se i jaja za pisanice a iz pećnice miriši pinca a ja ukrašavam prvu rundu obojenih pisanica. Malom graverskom brusilicom iz namjerno napravljenih „packi“ različitih boja na jajetu urezujem lik na koji me „packa“ asocira. Ispred mene je pletena košarica u koje slažem dovršenu ljepotu. Uživam u tom poslu a misli mi lutaju kroz sjećanja, kroz davno minule Uskrse. Sam Blagdan je veliko vrijedno sjećanje i slavlje na Isusovu ljubav i žrtvu za vjeru čovjeka.

U sjećanjima su mi se vratile slike na Uskrs u Sisku kod mamine sestre Fanike i muža joj Čire, a tu su njihova djeca, od mene preko deset godina stariji Ivica i Zrinka. U toploj kuhinji već od ranog jutra teta Fanika, „moja druga mama“, kako sam ju ja nazvao, kuha i peče na starom limenom šparhetu. Na solu je skroman doručak, jer je već spremljena velika košara pokrivena grubim izvezenim pamučnim platnom, ispod kojega je bila posložena hrana. Sve to je ukrašavala maslinova grančica, je uskoro svi zajedno idemo u Sisačku crkvu na Uskršnju misu i blagoslov hrane.

Zrinka me vodi u vrt da potražimo gdje je uskršnji zec napravil gnijezdo i ostavil poklon njezinom pet godišnjem bratiću. U zeleniku vrta u gustom ljeskovom grmu od malo sjena, napravljeno je gnijezdo. U gnijezdu je vrećica miješanih drop bombona, tri naranđe i velika drvena pisanica, na kojoj je bil nacrtan zec sa puno šarenih pisanica na cvijetom prekrivenom proplanku. U drvenoj pisanici su bili mali šareni bombončići u obliku jajćeka. Naravno, pravog zeca nismo našli u gnijezdu, jer je zec jako plašljiva životinjica, pa nas sigurno gleda negdje sakriven u zelenilu vrta.

----------------------


Već je stiglo vrijeme i valjalo je poći do crkve, misa tek što nije počela. Od sredine četvrte ulice je trebalo doći do sisačke crkve, ili kak su mi Siščani rekli da je to Katedrala Uzvišenja Svetog Križa u Sisku, u velikom parku ispred poznatog mosta na Kupi. Putem su mi pričali što će se sada tamo događati, a ja sam slovio za jako znatiželjno dijete, koje je prije nego je dovršen odgovor na prethodno pitanje već postavljao novo. Dok su tešku košaru s jelom nosili Teta Fanika i stric Čiro, ja sam praznio slatke pisanice iz moje drvene, svako malo nudeći bombone mojoj voljenoj familiji. Putem su nam se priključivali susjedi sa pokrivenim košarama u ruci, tako da smo do crkve došli u velikoj grupi. Crkva je već bila puna pa smo stali na prostor ispred crkve iz koje se kroz širom otvorena vrata čuo glas svećenika.

Završila je misa, ljudi su pružali ruke jedni drugima i dijelili mir, a ja se nikada u životu nisam rukoval sa toliko nepoznatih nasmijanih lica. Ljudi su od velikih vrata crkve napravili špalir u dva reda između kojih je bio uski prolaz između košara sa kojih su skinute pamučne šarene i izvezene pokrivke, a zrakom se širio miris kuhanih šunki, kobasa, hrena, orehnjače, makovnjača i ostalih kolača, između kojih su štrčala grla flaša sa pićem. Od jednom mi sine u glavi kada sam vidio da je iz crkve izašao velečasni sa svojim ministrantima, mašući sa kandilom iz kojega se uzdizao plavičasti dim tamjana i uz molitvu Blagoslivljao hranu i piće, a moja pisanica je bila prazna. Teta fanika je držala našu košaru, ja se proguram do nje i na brzinu iz košare zgrabim jednu pisanicu i stavim je u moju drvenu pisanicu. Stanem između dvije košare, držeći u ispruženoj ruci moju drvenu pisanicu. Ljudi oko mene su ponavljali molitvu i gurkali jedan drugoga da pokažu klinca kako stoji između košara. Svima je na licu osvanuo veseli osmjeh, ne zato jer u Sisku je bilo malo ljudi koji nisu znali malog Zagrepčana, ali ovako nešto još nije bilo viđeno. Druga mama, Fančika, je vidjela reakciju oko nas i s ponosom i puno ljubavi gledala svojeg nećaka.

Polagano je prema nama dolazio velečasni. Kada me je vidio kako čekam Blagoslov i njegovo lice ozari smiješak te onako u prolazu mahne kandilom iznad moje drvene pisanice. U zraku iza velečasnog je ostao kao mirisna koprena plavičasti dim. Kada sam osjetio taj prekrasan miris s kojim sam se sreo prvi puta u svojem životu, podignuo sam ruku u kojoj sam držao poklopac moje pisanice, koju sam pak gurnuo u najgušći dim koji je lelujao u zraku, te onako na brzinu poklopio i zarobio dim u mojoj drvenoj pisanici. Naravno, u tišini izgovorene molitve i Blagoslova se od jednom iza svećenikovih leđa začuo dosta glasni „klik“ ili „škljoc“. Svećenik okrene glavu i preko ramena me pogledao, dok sam ja onako prestrašeno držao sa dvije ispružene ruke tek zaklopljenu pisanicu. Kada je vidio moj zbunjeni i prestrašeni pogled, jer je „klik“ iznenadio i mene, razvuče osmjeh od uha do uha susprežući se da ne prasne u smijeh, okrene glavu i nastavi s Blagoslovom kroz špalir košara sve do paviljona u parku, koliko je dug bio špalir.

Ja sam stisnuo s obje ruke na prsa svoju Blagoslovljenu pisanicu, a Fančika me nježno povuče i zaštitnički me stisne uz sebe. Ljudi oko nas su me sa simpatijama gledali i među sobom komentirali što se upravo dogodilo.

Događaj se dugo prepričavao po Sisku i našoj familiji. Pisanicu nisam htio nositi doma u Zagreb, nego me je uvijek čekala u ladici vitrine u predsoblju kuće Weissova, gdje sam se ja vračao na ljetne i zimske praznike, a svaki puta sam prvo pomirisao unutrašnjost drvene pisanice koja je godinama mirisala po tamjanu, u njoj je dugo ostao moj prvi Uskršnji blagoslov hrane. Mirisao sam tako godinama, sve dok jednog dana u posjetu Sisku nije došao jedan moj mlađi bratić i zboravio pisanicu vratiti na mjesto kada je napuštao Sisak.

- 21:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.03.2014.,ponedjeljak

Sretan Uskrs

Svima koji svojom posjetom častite moj trud na ovom blogu, od srca šaljem najljepše želje

SRETAN USKRS photo Uskrs1.gif

- 16:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.05.2012.,utorak

Prva predavanja

Kako se radi crtani film

Sjetil sam se radoznalog deset godišnjaka, koji je tek došao u kaptolsku školu. Doselil se iz centra grada, iz Mažuranca u Medvedgrasku. Novi kvart, novi pajdaši, nova škola. U školi su ga nazvali filozof, jer je uvijek imao nekakva svoja gledanja na stvari oko sebe. Nije prihvaćao da nešto mora biti tako kako kažu, nego bi to isto moglo biti nekak drugačije, nekak po njegovom. Radi toga, vjerovali ili ne, nikada nije naučio tablicu množenja, jer tamo kažu da mora biti da je 1X1=1, a on je mislio da to može biti i nekak drugačije. Dakle, volio je sve ono što je neobavezno, a nije volio strogo određene stvari. Kao da su mu one sputavale njegovu slobodu i misli. A njegove su misli lutale nepreglednim poljima mašte što je hranilo njegovu kreativnost. Tu je vjerojatno ležao razlog i uzrok njegove velike znatiželje. Radi toga nije čudno što je kao svi njegovi vršnjaci volio crtiće, a najviše one od Walt Disneya. Sve je bilo dobro i krasno, ali mu nikako nije bilo jasno kako oživljavaju crtani likovi na filmskom platnu.


Znatiželja je učinila svoje. Jednog je lijepog dana osvanuo u Vlaškoj ulici pred velikim vratima iznad kojih je bila ploča sa amblemom iznad kojega je pisalo Zagreb film. Dakle, tu je tvornica crtanog filma. Na ulazu ga je dočekao vratar kojemu je rekao razlog njegovog dolaska. Očito zbunjen, odveo je mališana u kancelariju u kojoj je bilo nekoliko pisaćih stolova za kojima su iza hrpa papira sjedili djelatnici kojima je objasnio što ga zanima.

- Zdravo mladiću, ja sam Duško, koje te dobro donijelo ovamo?

- Zdravo, ja sam Željko. Rekli su mi da se tu rade crtani filmovi, pa bi htio vidjeti kak se to dela?

- I ti se uputio ovamo da to vidiš na licu mjesta. Znači, da živiš tu negdje u blizini?

- Da nije baš jako daleko, stanujem u Medvedgradskoj preko puta Gliptoteke, a idem u Kaptolsku školu u šesti a razred.

- Znači li to da voliš crtiće, koji ti se naj više sviđaju?

- Naj više volim one od Wolta Disneya, Miki i Mini Maus, Šiljo, Pluto, Pajo patak, pa onda volim vidjeti Mačka Felixa, pa Popaja…

- A što je sa našim domaćim crtićima?

- O da, gledal sam one od Waltera Neugebauera, s njegovim sam sinom išal skupa u školu Kršnjavoga, pa onda naravno da su mi dragi crtići Zagreb filma, Novinska patka i Veliki miting, Kako se rodio kićo, Začarani dvorac.

- Dobro, onda da krenemo od početka. Prije pola godine smo nakon Interpubika i Duge, to su firme u kojima smo počeli radit crtane filmove koje si ti nabrojao na početku, tu u Vlaškoj 70 osnovali ovaj studio Zagreb film. Tu smo napravili Kako se rodio Kićo, Začarani dvorac u Dudincima. Nego, ti pažljivo slušaš, a nisi ponio blok ili bilježnicu da si zapišeš o čemu ti govorim?



- Nisam znal da će mi to trebati. Znate, došal sam samo tak…

- Dobro, dobro, ja ću ti to notirati da bi brže išlo. Evo tu u ovoj kancelariji se dogovaramo za slijedeći film i tu se radi sinopsis i režija. Sada ćemo krenuti od stola do stola. Tu su i crtači likova. Ovo su ti dva Zlatka, Bourek i Grgić, a gospona Icu izgleda da poznaš?

- Dobar dan gospon Voljevica, da mi se znamo još od Narodnog lista, kad smo stanovali na Mažuranićevom trgu.

- Bok željko, baš mi je drago da te vidim. Često te se sjetimo Pavo (Cajzek) i ostali pa znamo propovijedati o najmlađem našem reporteru. Znaš duško, ovaj mali ti je bil naš kolega u Masarykovoj u redakciji, pa smo mu dali i jedan šrajbtiš u našoj kancelariji. Bil je reporter u Narodnjaku i u Globusu. Ti bokca, kak vrijeme brzo leti?

- Dobro, idemo dalje. Sada ćemo doći u prostoriju gdje se crtani likovi animiraju, zapravo gdje oni oživljavaju. Radi prirodne mane tromosti našeg oka koje ne može registrirati pokret brži od jedne dvadesetinke sekunde, za pokret našeg nacrtanog lika se ucrtava 20 extrema, kratkih pomaka lika između prve (polazne) točke da one krajnje točke. Dakle, za 1 sekundu treba nacrtati 20 sličica. Što znači da nam je za jedan kratki crtani film trebalo 12.000 do 15.000 sličica, a nadam se da ćemo isprobati drugi način animacije i smanjiti taj broj za više od polovine, znači nekih 5-6.000 sličica. To se radi na ovom tankom papiru kroz kojega se pomoću svijetla ispod staklene ploče na kojoj se crta. Nakon toga, se na svaki taj crtež na papiru stavlja prozirna celuloidna folija, pa se po tragu olovke na papiru, tankom crtom slika kopira na foliju. Kao što vidiš, papiri i folije su u donjem dijelu perforirane, kako bi u cijelom putu crtanja pa poslije do snimanja imali preciznost pozicioniranja crteža. Poslije toge će folije preuzeti koloristi, naime to su oni koji će nanijeti boju na crtež. Prava slika je ona kada okrenemo foliju i gledamo stranu koja je ležala na papiru. Vidiš, ova mlada zgodna cura, ova mlada blondina, nam je najveselija crtačica. To je naša raspjevana Gaby (Novak). U jednom je crtiću dala svoj glas crtanom liku. Primijetio si da se ovdje sve radi u laganim, pamučnim, bijelim rukavicama, kako na foliji nebi ostali otisci prstiju, sve mora biti kristalno čisto.

Tako su prošli dio studija gdje se crtaju pozadine i najzad smo došli do jedne velike naprave sa pomičnim stolom na kojemu je bila učvršćena slika pozadine, a ispod stativa na kojemu je bila učvršćena filmska kamera je ploča sa istim šiljcima kao na mjestima za crtanje. Redom su se mijenjale folije i pomicala pozadina, pa se crtani lik veselo skakutajući kretao po cvjetnom proplanku.



- Evo nas Željko pred krajem naše priče. Ovaj se snimljeni film nosi na razvijanje i u montažu, tada se na njega na snimi glazba i zvučni efekti, a poznati glumci hrvatskoh kazališta, posude svoje glasove likovima u filmu.

Vratili su se u kancelariju do ulaza da dovrše zabilješke. Uz zabilješke je bilo desetak folija sa nacrtanim likovima iz tek snimljenih crtića i par slika pozadina. Na stolu ih je dočekao sok i čokoladne napolitanke.

- Onda, kako ti se to sviđa? Eto, sada znaš kako nastaje i kako se radi crtani film. Sada si vidio koliko vremena i posla treba za jedan kratki crtani film od svega 5 do 10 minuta trajanja.

- Sada tek vidim da nam je za ovo trebalo skora dva sata, a ovaj cijeli studio nije tako velik kao što sam mislio.

- Da, u pravu si, pa već razmišljamo da se proširimo na neku drugu lokaciju. Najizglednija je Nova ves, ali za to treba vremena i novaca. No, nećemo sada o tome.

Vrijeme je zaista brzo proletjelo. Željko je požurio kući stišćući vrijednu mapu pod rukom. jedva je čekao da u školi svojem društvu iz razreda ispriča o posjeti „Zagreb filmu“. Glas se ubrzo proširio i do nastavnice tehničkog odgoja. Djeca su profačima nadijevali nadimke, tako da su ih među sobom zvali: Cvika (matematika), Stipka (Hrvatski), Paja (direktorica)… a nastavnicu tehničkog i likovnog odgoja „Semaforka“. Tako je „Semaforka“ pozvala maloga u zbornicu na razgovor.

- Čula sam da si bio u „Zagreb filmu“ pa bi me zanimalo kako ti je tamo bilo?

Nakon što joj je ispričao o svojim novim spoznajama o studiju gdje rade crtane filmove i na koji način oni nastaju, rodila se ideja, ili je ona samo htjela čuti kako ta priča zvuči iz usta maloga dječaka. Naravno, nije pri sebi imao mapu sa uzorcima koje je dobio u studiju od stričeka Duška da joj pokaže. Nije mogla sakriti svoje oduševljenje.

- Sutra imamo tehnički odgoj u tvojem razredu. Donesi one slike koje si dobio u studiju, pa ćeš ispričati svojem cijelom razredu kako nastaje crtani film.

Tako je mali dečec svojem razredu pričao kako nastaje i kako se radi crtani film. Pred sobom je imao bilješke koje mu je napisao Duško, a riječi je potkrepljivao crtajući po školskoj ploči i pokazivajući im šarene slike na kojima su oni prepoznavali likove iz crtića koje su gledali i veselili se slikama likova koje imaju priliku vidjeti prije nego crtić dođe u kina. Tema je toliko zaokupila učenike da su s velikim interesom pratili izlagane svojeg kompića, iako je za kompletnu temu govorio dva školska sata . Uspjeh je okrunjen time da je mali Željko održao ista predavanja o crtanom filmu svim „višim“ razredima škole na Kaptolu.

Taman je trebao započeti sa svojim predavanjem u šestom C razredu, kada se na vratima pojavila Paja sa komisijom od 3 člana koji su obilazili zagrebačke škole i vršili nadzor nad radom profesora i nastavnika. U komisiji je, na veliko obostrano iznenađenje došlo do susreta prof. M: Josipa, bivšeg razrednika, sa bivšim učenikom škole iz ulice Kršnjavoga, Željka. Komisija je po običaju sjela u zadnje klupe na dnu učionice a Željko je pun treme počeo sa svojim predavanjem. Kako se već nakon kratkog vremena zanio u temu, nestala je trema. Na prijedlog komisije, izlaganje se nije prekinulo za vrijeme odmora, pa je drugi sat prije završen za dulji odmor do slijedećeg sata. To je bila prilika da se kratko porazgovaraju razrednik i učenik.

- Drago mi je da te opet vidim, a još draže mi je da sam vidio i čuo ovo lijepo predavanje o crtanom filmu, na kojemu ti od srca čestitam. Zaista je dobro i lijepo si to ispričao. Dali bi htio to predavanje održati svojem bivšem razredu u Kršnjavogoj?

- Kako da ne. Bit će mi veliko veselje da ponovno vidim svoje staro društvo i bivši razred. Među njima je i moj bratić Jaroslav. To će biti iznenađenje.

Dogovorili su dan i termin prvog predavanja. Kolika li je to bila napetost dok se mali spremao doći u svoj nekadašnji kvarti i školu. Krenuo je dosta ranije, jer na ovako nešto se ne smije kasniti. Već sam ulaz na poznata vrata i poznate hodnike je podizao uzbuđenje, ubrzavao puls. Upravo je počeo veliki odmor. U velikim se koševima po razredima raznosila okrugla peciva, žuti sir i kakao, koji su nam točili u velike bijele bakelitne šalice. U toj gužvi, pozdravljanju i uzbuđenju, netko ga trknuo po ruci u kojoj je držao šalicu i prolio se kakao po njegovim novim trapericama i košulji. Za par minuta će zvoniti početak sata a on se treba srediti. Namočena maramica nije mogla više nego izbrisati kako, ali mokra mrlja je ostala. Sat počinje, a Željko onako mokar izlazi pred razred i nije se puno trebao ispričavati radi svojeg izgleda, kada su skoro svi u razredu vidjeli tu slučajnu nezgodu. Kako je počelo izlaganje, više nitko nije gledao mokre traperice, nego su i ovdje sa stvarnim zanimanjem slušali kako se radi i stvara crtani film. Koliko god su bile interesantne folije sa crtanim likovima, u dijelu izlaganja kada je govorio o crtanju likova, na ploči je na brzinu uz pomoć kružnica nacrtao Miki Mausa, Paju patka (Dsneyeva škola?), a to mu je išlo dobro od ruke. Na završetku predavanja, njegov bivši razred ga je nagradio spontanim aplauzom. Razrednik je ponovio pohvalu svom bivšem učeniku i predložio mu da se isto predavanje ponovi i za druge razrede. To je bila ponuda koja se ne odbija. To je događaj koji se ne zaboravlja.

Danas, preko pola stoljeća kasnije, lijepo je buditi već izblijedjele slike svojih siječanja na djetinjstvo i one koje vežemo uz njih. Pa čak i kada čitam ova svoja siječanja vidim tog klinca, jer vidim sebe, kao da listam stranice nekog albuma, što ih više listam, više slika dolazi iz njega na vidjelo, slike koje sam već zaboravio da postoje, a na njima su oni kojih već odavno nema među nama. U ona davna vremena se rijetko fotografiralo, osim u nekim specijalnim prigodama, a i te su slike požutjele i pobijelile. Nisu u boljem stanju niti one slike iz naših davnih sjećanja, ali su ipak tu, uvijek s nama, sve dok i mi sami ne postanemo samo dio tog sjećanja.
- 16:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.04.2012.,ponedjeljak

Pogreb Jakuševca

Danas mogu kazati da sam nakon zaista mnogo godina prvi puta KAŽNJEN ZA NAPISANU (IZGOVORENU) RIJEČ. Naime, dugi niz godina se služim osobnim računalom i pišem na svoja tri bloga i jednoj web stranici dijelove svojih knjiga, članke, komentare i na nekim forumima sam dugo aktivno razmjenjivao misli u jednoj divnoj globalnoj komunikaciji, kao stari CB-aš ( o čemu sam dosta članaka objavio), a koju nam pruža doseg tehnike, Internet. U stvari ono s čime smo se početkom sedamdesetih godina bavili je komuniciranje na malim kratkovalnim CB (civilni band)radio stanicama. Danas radimo istu stvar sa većim dometom i tehničkim mogućnostima putem interneta.

Uz sve navedeno, godinama čitam članke i vijesti naših novina, a naročito Večernji i Jutarnji list. registrirao sam se na oba lista, pored mnogih portala na čijim sam stranicama dugogodišnji gost. Kao i mnogima, meni se jako dopala mogućnost komentiranja aktualnih događanja, političkih i privrednih vijesti. Uvjeren sam da kao vremešni građanin i branitelj imam što primijetiti, kritizirati i pohvaliti, a svojim komentarima se priključiti mišljenjima ili uči u rasprave sa dobrim i zrelim komentatorima. U takovim razmjenama misli stavova sam u većini slučajeva dobivao pozitivne ocjene i rijetko negativne kritike. Dosta sam kritizirao loše poteze naših političara na vlasti i oporbi u državnoj i lokalnoj vlasti, oštro i bez zadrške, sve to u kulturnoj i uljudnoj maniri, a nikada nisam koristio rječnik, nedostojan javnom nastupu, javno izgovorenoj ili napisanoj riječi. Pored toga sam svoju britkost iskazao na kulturnom nivou sa kojim nisam davao mogućnosti da me netko ispravlja i uči pristojnosti, jer su to moji roditelji i moj kućni odgoj odradili prije više od pola stoljeća.


Zašto sve ovo pišem? Naprosto radi toga, jer sam prvi puta doživio da budem kažnjen brisanjem mojeg komentara od admina i blokiranjem mojeg računa na portalu „Večernjeg lista“. Dugo mi je trebalo da se priberem nakon doživljenog šoka. Isto mi je tako dugo trebalo da sjednem i napišem ovih par redaka na mojem blogu i ponudim vam moje iskustvo vama na znanje i na vaš slobodni sud.


Ukratko, što se dogodilo? Kao predstavnik novozagrebačke mjesne samouprave i kao stanovnik Utrine, sam bio pozvan da stanovnicima Jakuševca svojom nazočnošću dam podršku u njihovom najavljenom prosvjedu i traženju da se prekine nelegalno odlaganje otpada grada Zagreba i još nekih mjesta i naselja u neposrednu blizinu naselja starog preko 150 godina. Otišao sam tamo i oduševljeno gledao mirni prosvjed u formi pogrebne povorke koja je hodala iza lijesa od središta Jakuševca prema odladalištu otpada Prudinec, u kojemu će se pokopati naselje Jakuševec. Prosvjednici su mirno i dostojanstveno nosili transparente i zaštitne maske, a pratila ih je mjesna limena glazba posmrtnim marševima. Tako smo došli do odlagališta otpada Prudinec.
 

Kratko nakon povorke pred ulaz u odlagalište je stigao veliki autobus „Autotutist“-a sa visoko dostojanstvenicima grada i države. Kratko su izašli iz autobusa među prosvjednike. Najburnije je dočekan mladi predsjednik skupštine grada Zagreba, koji se po mojem mišljenju nedolično obratio prosvjednicima, a skračeni citat njegove izjave sam napisao u komentaru ispod članka od 09. 05. 2012. god. , pod naslovom: „Posmrtni marš za ministricu Holy, Bandića, Čovića i Bernardića “

U članku je stajao i dio teksta: „Najviše gnjeva usmjerili su prema predsjedniku Gradske skupštine Davoru Bernardiću kojega smatraju odgovornim što im nisu povećane naknade za obeštećenje imovine. Prosvjednicima koji su ga okružili pred ulazom na odlagalište, poručio je kako i sam živi u Novom Zagrebu i dobro zna koliko su neugodni miris s odlagališta.

- Svjestan sam problema koji se ovdje gomilaju zadnjih 12 godina, ali on se ne rješava prozivanjem nekoga tko je svoju funkciju preuzeo prije tri - četiri mjeseca, umjesto na onih koji mogu rješiti problem, a tu su dulje od mene, iznio je Bernardić.“


Ja sam u mojem komentaru dopisao kako je Bernardić rekao da oni u stvari nemaju rješenje za taj problem, koji će riješiti „neka druga generacija“, i da imaju pravo na svoje nezadovoljstvo na kojemu im on zahvaljuje. Moj tekst komentara nisam kopira da ga sada mogu citirati jer je izbrisan iz komentara i svih mojih komentara u mojem računu na portalu, koji je trenutno zatvoren do 06. 06. 2012. god. ako je moje neslaganje sa takvim postupcima i iskazima pred građanima koji ovim prosvjedom štite svoje naselje, zdravlje stanara, kvalitetu života i sigurnost budućih pokoljenja.



U komentaru sam u jednoj ili dvije rečenice spomenuo činjenicu, koju sam čuo od prosvjednika, da su 2-3 dana prije najavljenog prosvjeda bageri i buldožeri zemljom prekrivali smeće i zalijevali teren vodom, jer su u autobus ušli predstavnici Jakuševca i pridošli visoko dostojanstvenici i odvezli se na vrh brda smeća gdje su razgovarali o rješenju problema radi kojega su protestanti došli na ulaz u odlagalište i radi kojih je kolona vozila Holddinga duga nekoliko kilometara (od ulaza u odlagalište, pa do iza Bundeka), čekala sa istovarom smeća usprkos toga što je koncem 2010. god. istekla dozvola korištenja tog odlagališta.


Dakle, dali je taj dio napisane istine bio „moj grijeh“ radi kojega mi je provedena ovakva kazna bez opravdanja, osim na moj e-mail pristigla obavijest:“ Vaš korisnički račun (mek) na Vecernji.hr je zaključan. Korisnički račun je zaključan do: 08.06.2012 20:09“.



Posljednji puta sam dobio po plećima sedamdesetih godina u „hrvatskom proljeću“ radi neslaganja s režimom. Danas, nakon toliko godina sam kažnjen radi „nedoličnog iznošenja istine“ ili intervencije osobe koja se našla povrijeđenom mojim kratkim komentarom i svjedočenjem sa lica mjesta. Mislio sam da su ta vremena davno prošla, ali sam se za cijelo prevario, kao što sam se prevario da smo izborili slobodnu i nezavisnu Hrvatsku bez relikta povijesti, koji su već davno trebali završiti u ropotarnici povijesti, da smo stvorili uvjete za prosperitet i svijetlu budućnost i u tome sam se jako prevario.

Ja sam kažnjen, pa neka sam, a kako su tek kažnjeni stanovnici Jakuševca koje truju preko 12 godina, a nikakva renta neće kupiti njihovo zdravlje, propaćenih 12 godina i koliko još godina dok se ne iznađe rješenje i uklone tragovi ove noćne more.

- 18:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.04.2012.,nedjelja

Pogreb Jakuševca

Danas mogu kazati da sam nakon zaista mnogo godina prvi puta KAŽNJEN ZA NAPISANU (IZGOVORENU) RIJEČ. Naime, dugi niz godina se služim osobnim računalom i pišem na svoja tri bloga i jednoj web stranici dijelove svojih knjiga, članke, komentare i na nekim forumima sam dugo aktivno razmjenjivao misli u jednoj divnoj globalnoj komunikaciji, kao stari CB-aš ( o čemu sam dosta članaka objavio), a koju nam pruža doseg tehnike, Internet. U stvari ono s čime smo se početkom sedamdesetih godina bavili je komuniciranje na malim kratkovalnim CB (civilni band)radio stanicama. Danas radimo istu stvar sa većim dometom i tehničkim mogućnostima putem interneta.

Uz sve navedeno, godinama čitam članke i vijesti naših novina, a naročito Večernji i Jutarnji list. registrirao sam se na oba lista, pored mnogih portala na čijim sam stranicama dugogodišnji gost. Kao i mnogima, meni se jako dopala mogućnost komentiranja aktualnih događanja, političkih i privrednih vijesti. Uvjeren sam da kao vremešni građanin i branitelj imam što primijetiti, kritizirati i pohvaliti, a svojim komentarima se priključiti mišljenjima ili uči u rasprave sa dobrim i zrelim komentatorima. U takovim razmjenama misli stavova sam u većini slučajeva dobivao pozitivne ocjene i rijetko negativne kritike. Dosta sam kritizirao loše poteze naših političara na vlasti i oporbi u državnoj i lokalnoj vlasti, oštro i bez zadrške, sve to u kulturnoj i uljudnoj maniri, a nikada nisam koristio rječnik, nedostojan javnom nastupu, javno izgovorenoj ili napisanoj riječi. Pored toga sam svoju britkost iskazao na kulturnom nivou sa kojim nisam davao mogućnosti da me netko ispravlja i uči pristojnosti, jer su to moji roditelji i moj kućni odgoj odradili prije više od pola stoljeća.


Zašto sve ovo pišem? Naprosto radi toga, jer sam prvi puta doživio da budem kažnjen brisanjem mojeg komentara od admina i blokiranjem mojeg računa na portalu „Večernjeg lista“. Dugo mi je trebalo da se priberem nakon doživljenog šoka. Isto mi je tako dugo trebalo da sjednem i napišem ovih par redaka na mojem blogu i ponudim vam moje iskustvo vama na znanje i na vaš slobodni sud.

Ukratko, što se dogodilo? Kao predstavnik novozagrebačke mjesne samouprave i kao stanovnik Utrine, sam bio pozvan da stanovnicima Jakuševca svojom nazočnošću dam podršku u njihovom najavljenom prosvjedu i traženju da se prekine nelegalno odlaganje otpada grada Zagreba i još nekih mjesta i naselja u neposrednu blizinu naselja starog preko 150 godina. Otišao sam tamo i oduševljeno gledao mirni prosvjed u formi pogrebne povorke koja je hodala iza lijesa od središta Jakuševca prema odladalištu otpada Prudinec, u kojemu će se pokopati naselje Jakuševec. Prosvjednici su mirno i dostojanstveno nosili transparente i zaštitne maske, a pratila ih je mjesna limena glazba posmrtnim marševima. Tako smo došli do odlagališta otpada Prudinec.

Kratko nakon povorke pred ulaz u odlagalište je stigao veliki autobus „Autotutist“-a sa visoko dostojanstvenicima grada i države. Kratko su izašli iz autobusa među prosvjednike. Najburnije je dočekan mladi predsjednik skupštine grada Zagreba, koji se po mojem mišljenju nedolično obratio prosvjednicima, a skračeni citat njegove izjave sam napisao u komentaru ispod članka od 09. 05. 2012. god. , pod naslovom: „Posmrtni marš za ministricu Holy, Bandića, Čovića i Bernardića “



U članku je stajao i dio teksta: „Najviše gnjeva usmjerili su prema predsjedniku Gradske skupštine Davoru Bernardiću kojega smatraju odgovornim što im nisu povećane naknade za obeštećenje imovine. Prosvjednicima koji su ga okružili pred ulazom na odlagalište, poručio je kako i sam živi u Novom Zagrebu i dobro zna koliko su neugodni miris s odlagališta.

- Svjestan sam problema koji se ovdje gomilaju zadnjih 12 godina, ali on se ne rješava prozivanjem nekoga tko je svoju funkciju preuzeo prije tri - četiri mjeseca, umjesto na onih koji mogu rješiti problem, a tu su dulje od mene, iznio je Bernardić.“


<

Ja sam u mojem komentaru dopisao kako je Bernardić rekao da oni u stvari nemaju rješenje za taj problem, koji će riješiti „neka druga generacija“, i da imaju pravo na svoje nezadovoljstvo na kojemu im on zahvaljuje. Moj tekst komentara nisam kopira da ga sada mogu citirati jer je izbrisan iz komentara i svih mojih komentara u mojem računu na portalu, koji je trenutno zatvoren do 06. 06. 2012. god. ako je moje neslaganje sa takvim postupcima i iskazima pred građanima koji ovim prosvjedom štite svoje naselje, zdravlje stanara, kvalitetu života i sigurnost budućih pokoljenja.



U komentaru sam u jednoj ili dvije rečenice spomenuo činjenicu, koju sam čuo od prosvjednika, da su 2-3 dana prije najavljenog prosvjeda bageri i buldožeri zemljom prekrivali smeće i zalijevali teren vodom, jer su u autobus ušli predstavnici Jakuševca i pridošli visoko dostojanstvenici i odvezli se na vrh brda smeća gdje su razgovarali o rješenju problema radi kojega su protestanti došli na ulaz u odlagalište i radi kojih je kolona vozila Holddinga duga nekoliko kilometara (od ulaza u odlagalište, pa do iza Bundeka), čekala sa istovarom smeća usprkos toga što je koncem 2010. god. istekla dozvola korištenja tog odlagališta.



Dakle, dali je taj dio napisane istine bio „moj grijeh“ radi kojega mi je provedena ovakva kazna bez opravdanja, osim na moj e-mail pristigla obavijest:“ Vaš korisnički račun (mek) na Vecernji.hr je zaključan. Korisnički račun je zaključan do: 08.06.2012 20:09“.



Posljednji puta sam dobio po plećima sedamdesetih godina u „hrvatskom proljeću“ radi neslaganja s režimom. Danas, nakon toliko godina sam kažnjen radi „nedoličnog iznošenja istine“ ili intervencije osobe koja se našla povrijeđenom mojim kratkim komentarom i svjedočenjem sa lica mjesta. Mislio sam da su ta vremena davno prošla, ali sam se za cijelo prevario, kao što sam se prevario da smo izborili slobodnu i nezavisnu Hrvatsku bez relikta povijesti, koji su već davno trebali završiti u ropotarnici povijesti, da smo stvorili uvjete za prosperitet i svijetlu budućnost i u tome sam se jako prevario.

Ja sam kažnjen, pa neka sam, a kako su tek kažnjeni stanovnici Jakuševca koje truju preko 12 godina, a nikakva renta neće kupiti njihovo zdravlje, propaćenih 12 godina i koliko još godina dok se ne iznađe rješenje i uklone tragovi ove noćne more.
- 18:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.03.2012.,petak

Galeb i ja

U rujnu 2011. godine sam ovjekovječio mojeg galeba.

Kada je bio gotov, dogodila se ljubav na prvi pogled.



Pa on je moj najljepši galeb.



Ako se on hvali sa mnom, kao ja sa njime, svi će znati da smo pravi par...



Moje sjećanje na pogled iz Vrbnika nad morem



... ili na malo primorsko selo



... a kako je lijep pogled na najljepši grad u Istri, na Rovinj



... uvala u Istri...



Pa tko to nebi stavio na platno za dugo sjećanje?
- 10:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.11.2009.,četvrtak

Dva frajera



Škvadra 7-a razreda pred kaptolskom školom AD. 1957.

* Bok rista, kaj si to ti?
* Kaj god, ja sam onaj drugi…
* Pa nisam te videl pet vlaških let…
* Da si rekal pedeset, to bi ti vjeroval. Kaj još furt liraš kak si i prije?
* Ma daj, ka si tak hajklih, di bi ja liru prodaval, baš mi je rad kaj te vidim…
* Meni takaj, zbilja prošlo fajn let, ma di su ti lepi cajti kad smo do sitnih vur sedeli na haustoru i svirali…
* Benti, imaš praf za praf, praf… dobro ti je išal ritam, imal si baš dobar potez trzalice…
* Tebi je pak dobro išal solo, pak si negde piknul mandolinu, kaj je na korpusu imala ES kak violina.
* Nek znaš, da je još i danas imam, a ti, jesi na koncu kupil blanju da ne sviraš po posuđenima?
* Nekaj kupil, nekaj priskrbil, al mi je danas ostala ona đezerica kaj mi ju je moj vujc šenkal…
* Benti, kaj smo imali dobri repertoar…
* Je, baš je bil guba. Se setiš one kaj smo furt popevali, a kaj se tak dopalo susedi Balvanici, da nas je fektala da ju po neznam koji put ponovimo…
* Kaj misliš onu „Greta klarineta“. kaj je išla nekak ovak:
* "Svaki na svijetu ima veselje,
* netko za bažul, netko za telje,
* a ja naj više volim na svjetu,
* da si zasviram na klarinetu..."
* Kaj god, ta je bila stara fakinska glih tak ti je i ona o malom Pepeku…

* Ma kaj ne veliš? Kak ne i danas je se sjetim. Čekaj malko, išla je ovak, sa onim refrenom, kaj se popevalo:


„Timbo tambo
Timbo timbo tambo,
Timbo tambo,
Timbo timbo tambo.

Jednog lijepog jutra,
Pepek išel v školu,
Zapjeval si je pjesmicu,
U duru i u molu.

Timbo tambo…

Srel je jednu godpojicu,
Mladu ali lijepu,
Pak si misli mali Pepo:
„Baš po mome čefu!“

Timbo tambo…

Lijepa mlada gospojice,
Ja vas molim lijepo,
Rečite mi svoje ime,
Ja se zovem Pepo.

Timbo tambo…

Pepo gladi Pepu,
Od mišice do lakta,
Pak si misli mali Pepo,
Baš je Pepa slatka.

Timbo tambo…

Pepo gleda Pepu,
Od pupka pa do pete,
Pak si misli mali Pepo,
Imala bu dete.

Timbo tambo…

* Benti, kak je išlo dalje?
* Sad si me vlovil, al sam se fletno sjetil pak ja mislim da je konec bil ovak:

Vu školu je zakasnil,
Cijeli jenu vuru,
Pak je rekal učitelju,
Našel sam si curu!

Timbo tambo…

* Zbiljam imaš praf, suseda bi se nalaktila na gelender i popevala bi z nama.
* Bila je vražja puca, onak jako fest, di god ju pogledaš…
* Kompa, zbilja si u pravu, al je imala jedan veliki feler…
* Ma daj rista, moj ne tisra. Bila je prava frajerica od glave do pete, di si ti bedak jedan stari, našal feler na njoj, svi su frajeri slinili za njom, kak i mi…
* Kaj rešse kinfa, si postal roza, ke ne? Imala je veliki feler, kaj je bila pre stara za nas oba dva, a mi smo joj bili hercig mali susjedi, klinci za nju.
* Ma kaj je, daje, baš je bila dobra…
* Je bila, je bila. Onda smo bili klinci, a danas???
* Stari slindravci!!!
* Morti ti, al ja se nedam, ke ne?
* Dobro, mi se nigdar nebumo dali, ajde serbus, stari moj…
* Ajde rista bok!




...na prozor zamagljen, kuca opet jesen...
- 20:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.11.2007.,nedjelja

Grahorova

.

U mislima se vraćam u davna vremena kada sam bil dijete od četiri i pol godine. Kak da sam zel stari žuti papir na kojemu pišeju sjećanja, a tintu je vrijeme tak apšisalo da se jedva vidiju slova i tekst jedva može čitati. Dakle, mali Željko, se sjeća Grahorove ulice u zagrebačkom Črnomercu, i prve zgrade na čošku, kad se skrene iz ulice I. L. Ribara prema jugu, sa desne strane. Preko puta zgrade je bila drvena ograda velikog stovarišta. Na trećem katu te zgrade je bil dvosobni stan, koji su djelili brat i sestra. Naime, brat je pozval sestru da dođe sa svojom obitelji, suprugom i dvoje male djece, u njegov dvosobni stan gdje je bil on i njegova lijepa ženica, Željkova teta Lijepa, kako ju je on nazval.

Zajednički su koristili veliku kuhinju sa podom od brušenog taraco betona. Lijevo, u vuglu, iza ulaznih vrata se nalazi uzidani veliki kuhinjski šparet sa dvije gusnate ploče, sa po tri ringa na sredini svake ploče, a kraj njega veliki kredenc. Na strani špareta do dimnjaka, ugrađen je rol, iznad njega kotlić za grijanje vode sa pipom, a ispod rola je udubljenje za drva uz koja je stajala drvena kutija sa priborom za čišćenje obuće. Polek te luknje bil je mali drveni šamrlek. Na suprotnoj strani od ulaza su bila velika ostaklena balkonska vrata. Iza njih mali balkon s pogledom na dvorište i krov drvenih holckomora.

Na ta vrata je tatek Ljubo obesil njihaljku, da su se djeca mogla njihati. Željko ju pamti, kak ga je brat njihal, dok su bili sami doma. Jenput ga je tak jako zanjihal, da je mali letel skoro do kuhinjskog plafona. Nesigurna drvena njihaljka na špagama nije mogla spriječiti da je u jednom silovitom zamahu, Željko izletel iz sjedalice i odletel, na svu sreću, u kuhinju i tresnul na betonski pod. Bil je pre mali da veli mami i tati, od kuda mu čvoruga na glavi.

Desno od vrata je bil ulaz u malu djevojačku sobicu. Polek vrata a prema ulazu u kuhinju je od šiba spletena fotelja s širokim jastukom za sjedenje i do nje veliki kuhinjski stol, ispod kojega su stajali štokrli.

Rano je jutro. Porodica se polako skupljala u kuhinji. Tatek se prešel brijati u badecimer, a mama je u kuhinji pripremala fruštik. Na stolu je stajal električni rešo, sa plehnatim nogicama i okruglom šamotnom pločom po kojoj se u vijugavim kanalima kak zmija svijala žičana spirala grijača. Mama je dela na njega lonac sa vodom i uštekala dugačku žnoru (oblečenu u platneni ovoj) u štek dozu polek štoka od vrata djevojačke sobe. Štek doza je bila ispod šaltera za svijetlo malo iznad naslona pletene fotelje, tak da je žnora visila knap iznad sjedalice. Već je na stolu pripremila dve škatulje u kojima su se nalazili Knajp i divka. Knajp je izmljela u drvenom mlinčeku sa malim ladlekom. Cikoriju je držala u plosnatoj crvenoj škatulji već podijeljena na kockice i piksu cukora kraj nje. Čim voda zakipi, bu ih pomješala, onak pol i pol, kak bi imali crnu kavu. U skuhanu bi kavu dodali mlijeko kaj se polahko kuhalo na tek zakurenom šparetu, sa odmaknutim ringima, da se direkt na vatri malko brže skuha a da ne pokipi. Friško mlijeko nam je rano v jutro donesla kumica u plehnatoj kanti i odmjerila svojom takaj plehnatom mjericom u emajliranu rajnglicu. Mjerica je imala dugačku ručku, da bi dosegla do mlijeka kroz uski otvor kante. Radi toga su te mljekare naši zvali kantari.

Željko je došal iz sobe, onak u pidžamici i sednul se na šamrlek pokraj špareta. Gledal je mamu kak trčkara po kuhinji i sprema fruštik. Reže kruh, slaže lončeke. Još malo jače nek zakipi voda za kavu a dotle bu mazala pekmez na šnite kruha.

Iz sobe dolazi stariji sin. Već se oblekel. Tek se probudil, a već je bil namrgođen, posebno na osam godina mlađeg brata. Došal je do njega i umjesto da veli „dobro jutro“, strese se na klinca, skoro režeći:

Miči se od tud! Moram si zglancati cipele!

Mali, spusti nogice sa šamrleka, gurne ih u šlapice i poslušno napusti topli vuglec. Jedino mjesto koje mu se dopalo je bilo kraj mame za stolom. Tu bi mu bila zaštita i mir od brata. Mama je imala pune ruke posla, pa nije niti čula ni vidla kaj se događa, ni kak se mali Željko penje na veliku pletenu fotelju kraj stola. Uspio je sjesti na rub fotelje i nagnuti se prema natrag da se povuće z rukama u udobnu dubinu fotelje. Naslonil je obje ruke iza leđa i pri tome je stisnul žnoru rešoa. Žnorom je potegnul rešo kaj se okrenul i s njime se prevrnul lonac pun kipuće vode. Voda se izlila uz puno pare prek desnog ramena malog Željka po desnoj ruci, na koju je bil naslonjen i preko prsa i trbuha zlila se u krilo, pa sve do koljena. Lagana pidžamica nije mogla zaštititi tijelo djeteta od kipuće vode.

U kući je zavladala panika. Željka su onak pofurenog polegnuli u predsoblje na ležaj, dok nije došla hitna pomoć. Tu je i rupa u sjećanju. Nema ničega, osim boli.

Onda jedno svijetlo, jedan bijeli prostor u bolnici na Svetom Duhu. Leži na stolu i vidi svoju kožu prekrivenu napuhnutim plikovima. Nad njim su glave doktora i sestri. Jedino kaj pamti su riječi:

Grdo izgleda… na desnom ramenu treći stupanj… bedro, unutrašnja strana, treći stupanj… tu dajte lapis…

Onda dugo ništa… tada soba, krevet do prozora sa pogledom na zelenilo. Pamti mamu kraj bolesničkog kreveta i igračku nekog jopca na špagi zakvačenoj na ručku prozora. Kak je Željko sa svojom zdravom, lijevom rukom potezal špagu, jopac se penjal do ručke i skliznul dole do ruke. Onda se pak povlačila špagica, a jopac se penjal gor. Onda opet praznina u sjećanju.

Dolazi slika… mama stoji kraj kreveta, doktor joj govori:

Gospođo, kaj da vam velim? Malome se koči vilica, ne uzima hranu. Delamo sve kaj je u našoj moći, dok i ako kriza prođe…

Mama je tri noći spavala na stolcu kraj Željka, koji je ležal skoro bez svijesti na krevetu. Ipak pamti sliku, noći i mame na drvenom stolcu sa naslonom i s nogama na krevetu… pa onda opet dugo ništa, nema slike, nema tona… onda se sjetil previjanja, kad bi ga otpelali u ambulantu, polegnuli uplašenog i uplakanog na stol. Tješili su ga i hrabrili, da na rane koje su među sobom, da ja ne čujem, zvali „živo meso“, tankim mekanim pemzlićem devali lapis, pa onda opet mrak… praznina.



Negdje tamo gore nije bilo zapisano da bi se mali Željko pridružil Anđeoskom zboru, iako je već bil među njima. Dragi Bog ga nije uzel k sebi. Vratil se natrag sa ružnim sjećanjima na tu epizodu, koja je s vremenom bljedila, ali se nije mogla izbrisati. Na tijelu su ostali znameni teških opeklina da ga na to podsjete, kolko god on to potiskival u zaborav. Sjetil se kak je s mamom došal kod doktora na kontrolu, a on bi pogledal dva ružna ožiljka i rekal:

- Ovo je fino zaraslo. Kak bu rasel, bu se koža potegnula. Da je curica, bi vam preporučal operaciju, pa bi se vidla samo jedna crta, ali to nikad nebu kasno posle ak se odlučite. Ja ga sad ne bi mučil s tim, posle svega ovoga kaj je prošal… Više me brineju ožiljci u duši i sjećanjima kojih se takaj teško riješiti…


- 21:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.10.2007.,srijeda

Članci iz Sage

Dugo me nije bilo ovdje pa sam olučio da vam ovdje objavim poglavlja iz "Saga o Zurlima". Pošto ne želim povrijediti niti jednog Zurla objavljivanjem tekstova o familiji bez odobrenja ili suglasnosti familije, izabrat ću one koji ne otkrivaju nešto neprimjereno za javnost. Na posljetku, sve familije imaju puno istih priča, a one sačinjavaju našu svakodnevnicu.


Glazbom kroz život

Ovaj članak posvećujem mojoj Fedori i svima koji muziku nose u svom srcu i duši.

crvena ruýa

Kao mali klinac, od osam godina, pamtim da je na kredencu u kuhinji stajal stari radio aparat. Bila je to poluokrugla kutija sa dva crna bakelitna gumba pri podnožju, a malo više od njih u sredini, nalazil se je mali osvjetljeni prozorček u kojem se vrtila skala, koja je pokazivala stanice. U velikom krugu iznad toga, sakriven dekor platnom, nalazil se veliki zvučnik. Često sam bil sam doma, jer su mi starci morali delati, a stariji brat je bil u školi ili negdje vani sa frendovima. Često bi, kada je bil muzički program, ili neki koncert, zel štokrl i stal na njega, pa bi dirigiral orkestru u drvenoj kutiji, kak pravi dirigent.

Na ormaru u spavaćoj sobi se nalazila crna kutija, a u njoj violina, vlasništvo osam let starijeg brata, violina trifrtaljka. Bila mi je izvan dohvata, a za nju je vrijedila zabrana da ju diram, iako ne pamtim da sam videl buraza da je ikad sviral. U danima, kada sam ostajal sam doma, spentral bi se do ormara i skinul tu crnu škatulju i zvadil si violinu. Bila je divna, prekrasna. Onak sjajna i zglancana, opčinila me svojim izgledom. Odostraga, na poleđini korpusa, skoro duž cijele ispolirane daske, krasopisom je bila urezbarena pjesma. Nisam joj zapamtil tak dobro tekst, kak sam zapamtil taj krasopis, koji je govoril da nas glazba prati kroz život i u sva vremena, dobra i zla, bu navek s nama. Gledal sam ju kak božanstvo i nježno sam povlačil gudalo prek njezinih struna. U početku, cviljenje i škripanje, a posle nježni cijuk je bil muzika u mojim ušima. Onda bi ju obrisal, složil u crnu kutiju i vrnul gor na ormar, da se ne vidi kak sam je zel, a kamoli „sviral“. Nisam imal tu privilegiju, kao brat, da ju izmolim, da ju dobim v ruke, jer on je bil i ostal potumplanog uha za glazbu. Nakon nekog vremena, violina je završila u dućanu, u izlogu staretinarnice u Jurišićevoj. Moja želja za svirkom je ostala neispunjena.

U mojoj škvadri, u tzv. Terencima, je bilo par pajdaša koji su imali gitare, pa sam ja malo po malo uz njih, na izletima ili kod mojeg prijatelja Brace, počel svrati. Dobro mi je išlo, ali svoju gitaru nisam dobil. Jednog sam dana kod Brace videl vrat od njegove razbijene gitare i došal sam na ideju. Od njega sam zel vrat gitare, a u dučanu sam dobil veliku limenu konzervu od kuhane šunke. Na nju sam zmontiral vrat, postavil konjića i nategnul žice. Od napred sam izrezal luknju pod žicama, a odostraga sam zalotal plehnati poklopac od iste konzerve. Ostavil sam originalnu naljepnicu „kuhane šunke“ i to smješno čudo je zgledalo kak benđo, ali radi plehnatog i brenčavog zvuka, ja sam to nazval BRENĐO! Bogmeć, moj brenđo je postal obavezni rekvizit svih naših izleta, a u duetu sa pravom gitarom bil je glavna fora. Takaj i na familijarnim feštama sam sviral na njemu ili na gitari domaćina. Tak nije mogla proći ni jedna fešta ili skup familije, da nebi sviral i vodil pjesmu, a cijela je familija bila glazbeno navudrena, da ih je bilo lijepo za ćuti, jer su bili skladni kak orgulje.

Pvu gitaru sam dobil od mojeg vujca Ive, tek kada sam izašal iz vojske i već bil oženjen. Do toga sam se već nasviral, ali na žalost ostal glazbeno nepismen, makar je mene i moju mladu škvadru iz Medvedgradske jedno vrijeme podučaval glazbi Ivica Justi, vrsni gitarista i glazbenik. Napravili smo mali sastav gitara, mandolina, bugarija i brača, pa svirali na ogradi Gliptoteke, kod nekoga doma ili iza zgrade na vrtu, kaj se protezal skroz gor do Jurjevske.
Moje posljednja sviranja su bila u krugu familije, a najdraža mi je bila pratnja kćerkice mojeg nećaka Mladena, Doroteje, kada nam je na svojem klarinetu za svoj rođendan svirala štiklece kaj ih u školi vježba i među njima, „Kad sveci marširaju“. Zel sam gitaru njezine mlađe sestrice Valentine i za čas smo napravili mali koncert. To je njihov tatek Mladen ovjekovječil na svojoj video snimci.

Cijelo me vrijeme pratila pjesma kaj sam ju videl urezanu u korpus violine. Makar nisam zapamtil riječi, al je ostal njezin smisao urezan u moje pamćenje. Puno sam puta osjetil svu istinu snage glazbe o kojoj je govorila ta pjesma. Prije par godina sam doživel najjaču potvrdu značenja i poruku te pjesme.

Bil sam kod mojeg bratića Tonćija, muzičara orkestra riječke opere u mirovini. Njegova supruga Fedora, pjevačica zbora iste opere, se teško razboljela. Preživjela je teški moždani udar, koji ju je preselil u neki drugi svijet. Bila nam je tu, ali nikad nismo znali, dali je i mislima s nama? Čas smo razgovarali kao da je sve u redu, a odmah potom bi se zgubila, nekam, daleko, nama nedokućivo.

Sjedil sam s njom na terasi sa pogledom na more i Krk. Nisam bil uvjek siguran da me je prepoznala, ali ja sam s njom razgovaral i pričal joj o familiji i svemu i svačemu. Zbilja, na trenutke je odgovarala kao da se svega sjetila. Teška je to bolest, kao što je teško prihvatiti da je s njome pogođen netko koga volimo i tako nam je drag. Onda sam uzel gitaru i pozval je da si malo zapjevamo. Zapjevala je, na lice joj se vratio veseli osmjeh. U njenom pogledu zasjala je sreća i veselje. Znala je riječi pjesme i ne samo što je bila u melodiji i tonalitetu, nego mi je prihvatila pjesmu u terci, svojim krasnim glasom. Pjesmu su prihvatili i ostali naši, da nas je bila milina slušati. Osunčana terasa, sva u cvijeću, a mi u hladu kiwija, za stolom uz čašicu soka i domaćeg vina idemo iz pjesme u pjesmu. Moje je srce bilo ispunjeno blagošću i nečim neopisivim. Fedora je cijelo vrijeme tu, s nama, vesela i razdragana pjeva, kako je već dugo nismo čuli.

Često sam je posjećivao, pa i kada joj se bolest pogoršala, uzimao sam gitaru i pjevao s njom. Kada je krenula glazba, Fedora se vraćala među nas, na lice se vračao osmjeh i veseli pogled. Bila je opet tu. Čarolija, koju samo glazba može učiniti. Svaki sam se puta sa oduševljenjem uspio uvjeriti kako glazba djeluje. Bio sam sretan, jer sam je na taj način makar na kratko oslobodio njezine bolesti i pružio joj veselje. Prenesel sam joj ono što nam je stalno u uhu i duši, glazbu, pratilju kroz cijeli život, muziku koja nam svojom harmonijom ulazi u dušu, kao i sviranje mojih Orgulja, koje sam opjevao kao školarac u petom razredu, a koje me i danas prate.

Proljetos sam bio posljednji puta kod Fedore, ispratili smo je na vječni počinak uz predivne zvukove zbora, koji je godinama vodio njezin suprug, maestro Tonći. Fedora se pridružila Anđeoskom zboru, sa kojim će i nas pjesmom dočekati. Z Bogom i do viđenja Fedora.

- 19:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (3)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Studeni 2009 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (1)
Listopad 2006 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Saga o Zurlima

Linkovi

Ovako slikaju Zurli

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se