pokaži mi slobodu
u posljednje slobodno i neslobodno vrijeme umjesto da pišem na blogu ja sam razmišljala o tome što da radim sa njime. došla sam do bitnog zaključka, a to je da dokle god me čitaju ljudi koji me poznaju, ja nemogu slobodno pisati, što sam obećala samoj sebi da se nikada neće dogoditi na mom blogu. osjećam se stjerano u kut, kao da moram pisati u 4 skučena zidića i to samo o onome što je u ta 4 zida poznato. nemam neke tajne, ali imam mišljenja. razna, varirajuća, možda čak i uvredljiva mišljenja za neke, a nemogu ih izraziti, a upravo radi izražavanja sam i otvorila ovaj blog. ne želim da me se sudi po njemu, hoću samo komentare stranaca o svemu o čemu ću pisati. dakle, neću više odugovlačiti, ja ću obrisati ovaj blog. zapravo neću. neću ga obrisati, neka postoji, ali zato prestajem sa pisanjem na njemu i započinjem novi, nepoznati svim dosadašnjim čitateljima, blog na kojem ću ponovno steći svoju izgubljenu slobodu pisanja. moći ću se posvetiti stvarno onome čemu sam i htjela. žao mi je ako sam ikoga iznevjerila, mada čisto sumnjam u to, al i eto, ja imam potrebu to učiniti i napraviti ću to. sad budući da mi je ovo zadnji post na ovom blogu, onda ću ga posvetiti svima. svima koji su saznali nešto od njega i mene, bez obzira jesu li ostavili traga na njemu ili ne, bez obzira jesam li ja obraćala pažnju na njih ili ne. blog će postojati, ali ja na njemu više ne, mijenjam sve i eto, ako me itko ikada otkrije, neka, ne smeta. ali odsada ja otkrivam druge, ne oni mene. što drugo reći nego: zdravo i doviđenja!
