Ovaj post je potpora prethodnom o broju rekreativnih trkača, ali i sportaša na odmoru.
Ove godine ljetujem u Malinskoj na otoku Krku.
Jučer ujutro smo (Zakonita i ja) išli na trčanje. Bilo je 07:20 kad smo krenuli. Trčali smo 2 km od uvale Vrtača prema Poratu, pa nazad i još 1 km prema Malinskoj. To je trajalo nekih 35 minuta. Na toj udaljenosti i u tom vremenu smo sreli 15 do 20 trkača. Bio sam iznenađen brojem ljudi koji joggiraju.
Potaknut velikim brojem susreta, jutros sam odlučio da ću brojati trkače. Na istoj dionici i u isto vrijeme sam nabrojio 26 grla (unique headcount). Neke smo sreli u oba pravca (te nisam brojao dva puta), pa si zamislite koliko je to susreta. Više od polovice su žene, što mi je također zanimljivo, usporedim li situaciju sa Zagrebom, odnosno s Jarunom.
... je zapravo popratna utrka, a glavna je:
2. međunarodna atletska utrka za žene (18.400 m)
Utrke se održavaju u povodu Dana grada Opatije i njenog zaštitnika Sv. Jakova.
Ljetujem u ovom dijelu Jadrana i odlučili smo odmor provesti djelomično aktivno. Zakonita nije spremna za 18,4 km, a ja nisam žena, pa smo se prijavili za utrku građana. Osim nas dvoje, u trci su sudjelovala još dvojica muškaraca, koji su bili pratnja svojim ljepšim polovicama.
Nakon starta glavne utrke, na kojoj je sudjelovalo 17 žena. Startala je i utrka građana. Obzirom da nas je bilo malo, dogovorili smo da ćemo zajedno ući u cilj. Glede trčanja, dodali smo si 500 metara bonusa i došli u vremenu 10:46. Prvi km je bio uzbrdo, a u povratku se nismo žurili. Zakonita je došla nešto kasnije (11:22), te je bila prva u ženskoj konkurenciji.
Na utrci je pobijedila Ida Šurbek iz Slovenije, a Marija Vrajić je bila druga.
Među natjecateljicama je bila Senka S., koja je na ovogodišnjem Velebit treku bila prva žena u Planinarskoj kategoriji.
Kada već nabrajam, svakako bih spomenuo i Mirjanu Kmačić Pellizer, našu ultramaratonku, koja je trčala preko tri pustinje, a čeka ju još jedna - ledena.
Nagradni fond i sponzori
Gospodin Dragan je zbilja majstor za sponzore. Sponzora je bilo koliko i natjecateljica, a nagradni fond je bio dobar. Prve tri žene su zbilja mogle tačkama voziti nagrade. Nakon trke je bila i bogata okrijepa.
Slovenska obitelj
Na natjecanje je došla i jedna slovenska obitelj. Majka je sudjelovala u utrci, a otac je čuvao djecu. U razgovoru s njim sam saznao da je dan ranije bio na Triatlonu u Kostreni, a čini mi se da su i djeca sudjelovala, jer su i ona imala napisane brojeve na rukama. U razgovoru s njim sam shvatio da im je baš zanimljivo ići na trke, jer i inaće su sportski aktivni. Na moru godinama viđam ljude kako joggiraju ujutro, voze bicikle i bave se sportom. Ovih dana sam gledao najave za trke u srpnju i kolovozu i čudio se velikoj ponudi, sada razumijem da postoji razlog. Sugerirao bih organizatorima da porade na oglašavanju, jer su se Opatijci čudili kakva je to utrka, a bilo je i nekolicina zainteresiranih za utrku građana, ali su kasno saznali.
Slijedeće godine bi bilo zgodno da postoji i utrka za djecu, ali i da se porazmisli o trasi utrke, da baš ne ide po prometnoj cesti prema Lovranu (ako alternativa postoji).
Prošli tjedan sam otrčao ukupno 2 km (2.000 metara). Ovaj tjedan sam pojačao, pa sam trčao dva puta po 2 km.
Ovu nedjelju ću trčati u Opatiji trku građana na 2 km, pa biti tjedan dana na moru (nadam se da ću plivati) i izležavati se u hladu.
Nakon toga povratak i ozbiljno razmišljanje o pripremama za poboljšanje vremena i skidanje osobnog rekorda (PB) u polumaratonu i maratonu. U razmišljanja bi trebao uključiti i optimizaciju tjelesne mase, poglavito bf% (postotak masne tjelesne mase). Trenutni bf% mi je oko 26%, što se može pročitati kao "ugodno popunjen". Pravi kometar bf% možete čuti u gornjem clipu.
Želim si zacjeljenje ozljede na vanjskom dijelu zgloba lijeve noge.
Želim vam ugodne ljetne kilometre, pravilnu hidrataciju i kvalitetne pripreme za jesen.
Treking KT4 Sublaška lokva S trekingom smo počeli u 10:50. Prvo smo krenuli prema razrušenoj crkvici Sv. Blaža. Nagdje oko nje smo trebali naći puteljak koji je ucrtan na karti, koji vodi do KT 4 (Sublaška lokva). Nismo našli taj puteljak, ali smo nalazili prolaz kroz nisku vegetaciju, povremene maslinike, bodljikavo mediteransko rastlinje, trave. Sablja je držao kartu u ruci i vješto promatrao orjentire u okolici. Strateški smo krenuli malo više lijevo od cilja i uspješno ga našli nakon 41 minute i prijeđenih 1,7 km. Tu smo sreli Luciju i Bojana, pristojno pozdravili i nastavili dalje. KT5 Nova lokva Sretni i uspješni, primjenili smo istu strategiju i za KT 5 (Nova lokva). Tu smo također otišli malo više u lijevo, prvenstveno tražeći prohodan put. U ovoj divljini smo vidjeli predivna stara stabla (koja sam pozdravio) i ovce. Dolaskom do suhozida, krenuli smo južno tristo metara i pronašli KT 5, gdje smo sreli još dva tima. Do ove KT nam je trebalo 42 minute i prešli smo 1,9 km.
Počeli smo se vraćati uz suhozid putem kojim smo došli i na mjestu koje nam se činilo zanimljivim smo presjekli prema cesti. Putem smo se radovali kako smo uspješni u ovom trekingu, jer na veslanju smo bili izuzetno loši, navodno je iza nas bilo tri ili četiri tima, a sada smo vidjeli da smo prestigli Luciju i Bojana, dostigli neki slovenski par, a iza sebe ostavili još nekoga. Spuštanje prema cesti je bilo trnovito. Našli smo pravi rasadnik trnovitog bilja, što svježeg, što suhog. Pitam se čemu toliko trnja? Uskoro počinje strma nizbrdica koja me podsjeća na nezacijeljene ozljede, još s Velebita. Na Velebitu sam u trčanju po nizbrdici više puta krivo stao na lijevu nogu te me od toga boli vanjski dio. Sada se to zbog ponovnih izokretanja i proklizavanja to pojačalo. Bol prebacujem u "ignore mode", ali postajem oprezniji i sporiji. No, ni to mi nije pomoglo da ne proklizim još par puta i završim što na gospođi guzici, a što u pikavom grmlju na ruci i rebrima. Dolazak na cestu mi je pravi blagoslov. Do ceste nam je trebalo 30 minuta i 1,6 km. Cesta je bila uzbrdo, tako da nismo trčali, nego samo išli brzim korakom. Čuvali smo se za ostatak trke. Gledali smo da nam broj otkucaja srca bude između 130 i 140. Tek na dijelovima koji su bili ravni smo ubrzali i potrčali. Po cesti smo prošli 3,6 km, te tada skrenuli desno prema Barbinom vrhu. KT6 Barbin vrh Uspon do Barbinog vrha je bio relativno lagan. Uzbrdica je blaga, a teren je prohodan, jer je pokriveno samo travom. Gazeći travu, oslobađali su se predivni mirisi. U svom neznanju ne mogu reći jesu li to bili smilje i bosilje ili žalfija, ali bilo je divno i nadahnjujuće. Na KT6 smo stigli u 13:30, dakle, nakon skoro 5 sati utrke. Put prema KT7 je po vrhu grebena. KT7 vrh 462 je vrlo blizu Barbinog vrha, svega 8 minuta i 550 metara udaljenosti.
Do KT8 smo prošli još jedan dio po travi i kamenju, te prešli na cestu i prošli pored lijepog vidikovca, a onda počinje strm uspon na vrh Sis (639m). Bilo je tu asocijacija na Gipsovu stazu. Do tog vrha nam je trebalo 35 minuta i prošli smo 1,7 km. KT8 Sis Umorni od uspona napravili smo veći stanku, nekih 13 minuta. Bio je to pravi ručak, sa sirom, kruhom, pršutom. Tu su nas sustigli i prestigli STRANICI (istarski tim). Put do KT9 smo prolazili po grebenu, te povremeno po zanimljivim pašnjacima i livadama s zanimljivim rastlinjem. Bilo je izuzetno lijepih krajolika, a jedan me je podsjetio na "Gospodara prstenova". Sablja i Žohar kao dva hobita. Do KT9 dolazimo za 39 minuta uz prijeđenih 1,5 km. KT9 Gorica (647,7m najviši vrh na otoku Cresu) Nakon kraćeg traženja kontrolne točke počinje spuštanje prema cesti. Dio koji mi se nikako ne sviđa. Ponovo zaostajem za Sabljom, ponovo proklizavam, ponovo bol oko zgloba lijeve noge. Ozbiljno razmišljam da ću morati napraviti nekakav odmor i oporavak za tetive i zglob nakon ove trke. Na tom spustu nas dostiže još jedan tim, malo pričamo s njima, ali se odlučujemo nastaviti sami. Spuštanje od KT9 do ceste je trajalo 29 minuta, a prošli smo samo 1 km. To dovoljno govori o zahtjevnosti te dionice. Dolazimo do ceste i produžujemo prema KT 10 gdje nas čekaju bicikli. Na cesti uglavnom hodamo, ali ubacujemo i trčanje. Ipak smo se htjeli udaljiti od tima koji nas je pratio. Za nekakvih 9 minuta prolazimo taj kilometar po cesti i dolazimo do bicikla. Tu popunjavamo rezerve vode, ja se umivam, Sablja odlazi u birtiju i naručuje litru mineralne. Pomažem mu u ispijanju. U međuvremenu čavrljamo s Vodjom koji ruča. Obzirom da nam se odmor produžio na nekih 15 minuta sustiže nas tim koji smo ostavili na nizbrdici.
Biciklizam KT10 Tjeram Sablju i uzjahujemo naše MTB. Već je 15:50. Sablja ponovo navigira, poradi toga vozi sporije, ali bar se ne gubimo. Vozimo po makadamu. Oko nas je lijep krajolik. Za manje od 20 minuta prolazimo 3 km i dolazimo do slijedeće kontrolne točke. KT11 Ruševina kod livade Srednji Romantična livada s ruševinom. Sablja i ja vrlo neromantično prolazimo preko nje na MTB i žurimo dalje. KT12 jama Čampar Došli smo blizu jame, no umjesto da po crvenim oznakama dođemo do same jame, mi nastavljamo po plavim oznakama. Tu ponovo srećemo istarski tim (STRANICI). Zajedno tražimo jamu. Izgubljeno lutamo po stazici vrteći se u krug, pregledavamo okolne livade, ali nigdje oznake za jamu. Tu radimo bespotrebnih 3,5 km i gubimo 40 minuta. Jamu pronalazimo u 17:00. Ukupno nam je trebalo 7,9 km i 01:12 do kontrole. KT13 selo Ivanje Do ove točke nam je trebalo 15 minuta i 3,6 km. To dovoljno govori koliko smo vremena potrošili na jamu Čampar. Cijelo vrijeme vozimo po makadamu i postaje mi zanimljivo. Priviknuo sam se na posuđeni MTB i polako dobio osjećaj za poskakivanje po kamenju, kočenje, mjenjanje brzina i slično. Ponovo se srećemo s istarskim timom (STRANICI). Totalno su nabrijani, no nekako s tom jurnjavom ne postižu značajne rezultate obzirom da se stalno srećemo. Mi vozimo polakše, ali Sablja dobro prati put i ne radimo nepotrebne kilometre. Prosječni otkucaji srca su nam i dalje oko 130. KT14 selo Konec Do ove KT smo došli za 11 minuta, a prošli smo 2,5 km. Nastavak puta prema ostalim KT je postao zanimljiv, jer staza više nije makadam, nego ima dosta kamenja i korjenja, pa i vožnja postaje zanimljivija, iako nemam pojma kako bi se to trebalo savladavati. Koristim sirovu snagu i minimalno znanja, naime, znanja o MTB-u nemam. U nekom trenutku dolazimo i do ograde sa zatvorenim vratima, na koju nas je organizator upozorio. Nismo bacali bicikle preko ograde, nego smo ih vješto provukli kroz rupu u ogradi koju su napravili brži timovi. Tu promalazimo i crnu Salomonku, koju Sablja uzima sa sobom. Netko će mu biti zahvalan (što se i dogodilo). Putevi kojim smo vozili su dio biciklističkih staza Tramuntana. Ima ih u nekoliko boja. Vrijedilo bi to proći još koji puta. U nekom trenutku staza po kojoj vozimo postaje sve šira, pa na kraju i betonirana. Spuštamo se prema Belom. Kočnice su diskovi i dobro drže. Već razmišljam da će trebati ići uzbrdo. Susrećemo brže timove koji su već završili ovaj dio trke i vraćaju se prema Cresu.
Dolazak u Beli KT16 plaža u Belom Do kontrolne točke dolazimo oko 18:25. Skidamo se i krećemo na plivanje. Krećemo iz uvale Tepla i plivamo u uvalu Lučica. Na putu prolazimo pored rta koji dosta strmo ulazi u dubinu. Par metara od obale je potpuni mrak. Na par metara vidim neke ribice. Prisjećam se filmova i razmišljam o naglim izronima morskih nemani. To mi dodaje nešto snage. Nakon bicikla i vrućine ovo plivanje je opet osvježavajuće i odgovara mi. KT17 uvala Lučica U uvali imamo dionicu s ronjenjem. Ronilo se u daljinu. Inače mogu preroniti dobru dionicu i ovo mi se nije činilo zahtjevno. Puštam da Sablja prvi roni. Nakon njega nastavljam ja do bove i onda natrag. Na moje (a i Sabljino) razočaranje, jedva sam ronio do bove i "isplutao" van. Daljnje ronjenje je izgubilo smisao. KT18 uvala Tepla Povratak plivanjem po istoj dionici. Po mojoj slobodnoj procjeni radi se o 400 metara u jednom, pa samim time i u povratnom smjeru. Izlazak na plažu, odjevanje, ponovo okrijepa s pićem, ali i s hranom. Tu je Sablja nahranio volontere, ipak su to naši poznanici i prijatelji. Ovaj dio pamtimo i po još jednom susretu sa STRANICI-ma. Dečki su neumorni, ali i izuzetno uspješni po broju presretanja koja su nam napravili. Zanimljivo je da mi njih nismo ni jednom presreli. Nakon okrijepe, u 19:08 krećemo na kanjoning. U trci smo već 11 sati. Do sada nisam znao što znači kanjoning. Možda zvuči zabavno i površno jer se nudi kao dio "team building" programa, no moram priznati da sam bio oprezan. Penjali smo po stijenama u tom kanjonu. Bilo je zabodenih metalnih šipki (ne znam jesu li to 12-ice ili koji fi). Penjao sam oprezno i mislim da nije dovoljno da to jednom naglasim. Cijelim putem sam se divio ljepoti kanjona. Prošli smo ispod starog rimskog mosta, vidjeli rimske bunare. Sam kanjoning je doživljaj za sebe. Nakon 45 minuta smo prošli 1,5 km kanjona. KT19 izlazak iz kanjona Slijedi povratak po starom rimskom putu. Zanimljivo je, da je sve što je rimsko, ujedno i staro. Tu smo u žurbi promašili KT20 koja se nalazila u Belom na drvetu sa zapadne strane crkvice.
Spustili smo se na plažu na KT21. Tu Sablja razgovara s Vukodlakom (organizatorom), koji objašnjava da je vrijeme da odustanemo, iako trka nema vremenski limit. Nakon dužeg vjećanja, dok smo se penjali prema KT20, unatoč tome što smo u snazi, zdravi i što je protiv mojih principa, pristajem na odustajanje nakon što smo kod crkvice "ovjerili" KT20. Bilo je to negdje oko 20:50. Više od 12 sati utrke.
Na putu prema KT20 smo "pokupili" Luciju, koja je odustala jer je njenom partneru bilo loše. Nakon odustajanja smo se okrijepili i družili s mojim navijačkim i potpornim timom (Zakonita i Starija), te krenuli biciklima prema Cresu. Povratak je bio relativno lagan, čak i uzbrdo, jer smo vozili po asfaltu. Spuštanje od vidikovca to Cresa je bilo brzo i uzbudljivo. Kočnica je radila stalno.
Razočaranje
U tom povratku smo došli do skladišta pored antene gdje smo htjeli ostaviti bicikle. Tu saznajem da je utrka skraćena i da je ovdje cilj. Moje razočaranje se može mjeriti s dužinom ove utrke. Osjećam se prevarenim. TAKO BLIZU, A TAKO DALEKO! Istina je da bi se pomučili da nađemo preostale KT (22, 23, 24, 25 i 26), ali svakako bi završili trku. Osjećali smo se potpuno dobro, nimalo iscrpljeni ili u bolovima. Cijeli put smo i išli u laganom tempu, mogli bi tako do vječnosti i nazad.
Organizator mi je draga osoba. Mogu razumjeti probleme i zapreke na koje je naišao. Sada, s nekoliko dana odmaka, moj osjećaj razočaranja se smanjio, život se nastavlja, ali ne mogu reći da me ne peče DNF pored rezultata moje prve "pustolovke".
Zahvale
Zahvaljujem TeJi na posudbi dry baga.
Zahvaljujem Stameniću (aka Kikiju) na posudbi penjačke opreme.
Zahvaljujem Albertu (kolegi iz firme) na posudbi dodatne penjačke opreme.
Zahvaljujem bratu na posudbi MTB-a i šatora.
Zahvaljujem Sablji na prijevozu bicikla i ustupanju mjesta u Gelender Buntai-ju.
Zahvaljujem mom navijačkom i logističkom timu (Zakonita i Starija) na podršci.
Pripreme i prije toga
Ova trka mi se činila zanimljiva, ali nisam planirao biti na njoj. Stjecajem, za mene, pozitivnih okolnosti, ipak sam dobio mjesto u Gelender Buntai. Pripreme kreću nakon tog trenutka i svedene su na nabavu opreme. Prvenstveno MTB i penjačke opreme. Trening absajlinga sam propustio, a ni veslanje nismo probali. Treking, bicikl i plivanje sam uvježbao za treking ligu i triatlon.
Dolazak
Kasno sam krenuo iz Zagreba i računao sam da ću stići na trajekt u 19:45. Na putu sam imao i prometnu nezgodu, ali bez posljedica za moje suputnike i automobil. U 18:45 smo stigli u Valbisku, kupili karte i odmah ušli na trajekt koji je krenuo par minuta nakon našeg ukrcaja. Po rasporedu je trebao krenuti u 18:15, ali je kasnio. To vrijeme smo iskoristili za postavljanje šatora po dnevnom svijetlu.
Večer prije - gdje sam to i u što se upuštam
Okupljanje, podjela materijala za trku (uključivši i lijepo dizajniranu majicu) te briefing su bili u disco klubu Štala. Unatoč nazivu, ambijent je lijep.
Dobili smo dvije lijepe i velike karte otoka. Karte su bile velike i morali smo im prilagoditi veličinu. Škare su odradile svoj dio posla. Obzirom da su karte papirnate, a imali smo vodene dionice, trebalo ih je zaštititi od vode. Neki timovi su to napravili samoljepljivim folijama. Na kartama se crtalo flomasterima, proučavala se staza, crtali smjerovi, gledale izohipse, ...
Organizacija - prva promišljanja
Razmišljajući o svim sportovima koje smo imali na programu, broju kontrolnih točaka, broju timova, broju volontera, vremenu trajanja utrke, shvatio sam da je organizacija ovog natjecanja VELIKI poduhvat i avantura za sebe. Često razmišljam o organizaciji takvih događaja. Vrhunac mi je Bečki maraton, ali i svaka trka za sebe određeni trud i zalaganje. Do sada nisam ništa sam organizirao niti sam sudjelovao u organizaciji, tako da ne znam sve moguće probleme. Organizacija ove trke mi se činila vrlo kompleksna i zahtjevna.
Rano jutro i start
Ustao sam rano. Treba obaviti fiziološke pripreme, higijenu, razbuditi se, odjenuti, krenuti na vrijeme,... Kad sam išao na tuš, grupa volontera je već kretala na zborno mjesto. Svaka čast. Ja sam se još motao po kampu, pripremao u zadnji trenutak što ide u ruksak, a što na mene. Moram priznati da sam na ovu utrku došao prilično stihijski i nepripremljen. Pazio sam da imam obveznu opremu, ali nisam puno razmišljao o svim dodatnim potrebama.
Obično na treking utrke idem s prevelikim ruksakom Kilimanjaro Aircross 30, a ovaj put sam za premijeru ponio novi McKinley Enduro 12, koji mi se učinio premalim.
Prije odlaska na start, morao sam doći do spremišta za bicikle i tamo ostaviti kacigu. Obzirom da se ne snalazim na Cresu i to je ispala avantura gdje sam se prvo iz kampa spustio do plaže, prošetao do centra mjesta, a potom ponovo krenuo prema kampu i spremištu. Recimo da je to bilo zagrijavanje. Prije starta smo imali dodatni briefing sa zadnjim pojašnjenjima. Bio sam prilično uzbuđen i jedva sam dočekao start. Start je bio drugačiji nego na drugim trkama. Nije bilo početnog stampeda, nego smo s tržnice kretali prema startu, svake minute po jedan Ultra i jedan Light tim. Na samom startu smo napravili reset kontrolnih cheapova, dobili kartu mjesta s kontrolnim točkama i onda krenuli u obilazak.
Gradska orijentacija Cres je vrlo zanimljivo mjesto. Mnoštvo malih, uskih ulica s lijepim dvorištima, prolazima, vratima. Moj partner Sablja, kao dominantan član tima je uzeo kartu i krenuli smo u obilazak. Obzirom da je prošle godine ljetovao u Cresu, činilo mi se da je ovo trebalo biti "peace of cake". Da bi trka bila zanimljivija i da bi se izbjeglo "šlepanje", postojale su četiri trase obilaska kontrolnih točaka. Osim trčanja po staroj jezgri uz početno čuđenje turista, ali i domaćina, bilo je i skakanja u more i prelaska mola vodenim putem. O tome svjedoče fotografije. Sablja je cijelo vrijeme gledao kartu, ja sam povremeno istrčavao u izvidnicu, no unatoč svemu, promašili smo dvije KT, pa smo ponovili slijed da ne bi bili diskvalificirani već na prvoj disciplini. Koja sramota za gradske dečke! Publika kaže da smo u obilasku grada izgledali prilično opušteni. Tu smo potrošili 40 minuta.
Veslanje
Završetkom gradske orijentacije počinje veslanje. Nakon uspješnog ubacivanja plovila u more, uslijedio je oprezan ulazak. Sam početak je bio prilično uspješan. Dobro smo veslali do izlaska iz zaljeva, odnosno do rta Kovačine. Na tom dijelu smo prestigli jedan tim, koji je vozio cik-cak. Bili su mi smješni. Nisam se mogao načuditi kako ne mogu držati smjer.
Izlaskom na otvoreno i naš je kajak (nazovimo tako naše žuto plastično plovilo) počeo vrludati, konkretno vukao je u desno. Nije to bilo malo skretanje. Svakih pet do deset zaveslaja smo morali ispravljati čamac. Ne znam što je mislio i osjećao moj partner, koliko je puta pomislio: "Žohar, #&%!!*%& ", no moje misli su išle od prilike ovako: "Trudim se veslati jednako snažno s obje strane. Obje lopatice su jednako duboko u moru. Pa, dobro, Sablja, jel ti misliš kormilarili ili ...? OK., predajem se, baš me briga, veslat ću lagano, pa kud puklo da puklo." U tim mislima i laganom pristupu, uz ugodan razgovor i kajak je prestao vrludati i plovili smo ravno. Naravno sretni. U međuvremenu su nas prešli dječaci koji su vrludali i koje smo dobro prešišali, ali i još dva tima. Nakon 8,3 km ušli smo u uvalu iza rta Sv. Blaža, izvukli kajak na plažu, skinuli se i otišli na plivanje. Samo veslanje je trajalo 01:31:05.
Plivanje
Plivanje počinje u jednom lijepom procjepu. Iako smo stalno bili u vodi dok smo veslali, ovo plivanje me je osvježilo. Nije to bila duga dionica, po mojoj procjeni nekih 200 do 300 metara. Plivački sam u dobroj kondiciji od priprema za triatlon. Neki natjecatelji su nosili peraje. Nije baš da razumijem toliki trud nošenja peraja za ovako kratku dionicu.
Ronjenje
Na točki gdje smo završili plivanje smo trebali roniti u dubinu. Zaron na 5 metara. Prvo je probao Sablja. Nije uspio. Nakon toga sam ja probao. Vjerujem da je to bilo smješno, izron je počeo prije nego su mi noge bile ispod površine. Isprike bi bile da nisam imao naočale pa me je to dekoncentriralo. Dobra isprika zlata vrijedi. Sablja je odradio zaron. Nakon ronjenja smo išli na stijenu, gdje je bila KT2 i s nje smo morali skočiti u more. Stijena nije bila viša od 5 metara. Nakon toga smo otplivali do obale, odjenuli se, otišli do obližnje KT 3 i tu počinje treking dionica. Na plivanje i ronjenje smo potrošili približno 15 minuta.
Još jedno jutro kada je bilo teško ustati, no znao sam da je danas dan kada ću popraviti osobni rekord. Na Parking sam došao u zadnjim trenucima, a na start bez zagrijavanja. Trka je ubrzo krenula. Srušeno stablo je i dalje na stazi i oduzima dragocjene sekunde. Relativno brzo odmičem pratnji, a do Gipsa gubim prethodnicu. Na Gipsu mi je teško, ali se stalno podsjećam da je danas idealna prilika. Staza je mokra od kiša, ali nema blata. Čak i dok hodam, pokušavam dignuti ritam. Na svakoj ravnini ili maloj uzbrdici se tjeram da trčim. Ovaj put nisam ponio ni bočicu s vodom, a ni mobitel. Time sam smanjio težinu za više od pola kilograma. Svaki trenutak, svaka misao je bila usmjerena na rezultat. Bilo je trenutaka slabosti. Nije bilo pratnje koja bi me tjerala. Potpuno sam u borbi protiv vlastitih slabosti.
Dolazak na vrh, kraj agonije i radost pobjede. PROZOR JE PAO! Bilo mi je potrebno godinu dana da ga srušim.
Imam novi osobni rekord: 0:47:50
I dok dolazim do daha, razmišljam o cilju za ovu godinu. Zadao sam si da moram doći za manje od 45 minuta. Cilj mi izgleda nedostižan. Ako se potrudim, mogao bih skinuti još kojih desetak sekundi, pa u boljem slučaju i minutu, ali tri minute su mi nedostižne. Za popravak imam još dvije mogućnosti, jednom u kolovozu i jednom u rujnu (naravno, ako ne budem izvan Zagreba).