Komentari On/Off

COPYRIGHT
Tekstovi na ovom blogu zaštićeni su autorskim pravom (oznake su na dnu stranice). Bilo kakvo njihovo korištenje bez izričitog dopuštenja autorice je zabranjeno.

Texts on this blog are copyrighted (notice at the bottom of the page). Any use without the explicit permission by the author is forbidden.


< kolovoz, 2014 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


E-MAIL:
zrinak@gmail.com

NA OVOM BLOGU:
- tekstovi su uglavnom dugi

- ima psovki i drugih nepoćudnih izraza

- opisani događaji, makar i napisani u prvom licu uglavnom nisu ni isiniti ni autobiografski

- ponekad jesu

- ponekad djelomično jesu, a djelomično nisu :-)

- ne, nećete saznati kada su kakvi - poanta je u tekstu, a ne u događaju

- brišem glupe, bezobrazne i uvredljive komentare i nije me briga što mislite o tome (ovaj blog je moja prćija, a ne liberalna demokracija s jamstvom slobode govora)

- uglavnom ne odgovaram na komentare i ne raspravljam s komentatorima

- zašto? zato što mi se ne da

- tekstovi su zaštićeni autorskim pravom, što znači da ih bez mog izričitog dopuštenja nigdje ne smijete kopirati niti objavljivati (a pod nigdje se podrazumijevaju i drugi blogovi, forumi, web-stranice, portali, ali i ostali, "klasični" pisani mediji)

- lance sreće, super-blog-posjeti-moj-pozz-kiss i slične debilane ODMAH prijavljujem kao spam

Hvala na pažnji!

20.08.2014., srijeda

Preživjeli

Ovaj je tekst na ovome blogu objavljen prije točno deset godina, poslije je bio i tekst koji je poslužio umjesto posvete u mojoj prvoj knjizi. Pa evo.


Zadnjih dana baš nemam volje za pisanjem, ali o razlozima pri kraju. Najprije ću iskoristiti ono malo nadahnuća koje me puklo kad sam naišla na jedan članak Chrisa Hedgesa, Pulitzerom nagrađenog dopisnika New York Timesa, koji se sa svojom matičnom tiskovinom devedesetih dopisivao i s Ovih Prostora.

Zašto me nailaženje na njegov članak potaklo da se nevoljko, ali ipak primim tipkovnice? Malo je komplicirano, ali pokušat ću objasniti.

Početkom devedesetih u Hrvatskoj i Bosni bila su Velika Povijesna Vremena. Neki bi tvrdili da su takva još i danas, ali živim po nauku da se ne treba osvrtati na sitničava zakeranja nekih, pa to neću učiniti ni ovom prilikom. Znate na što mislim. Rat i ta sranja. Ali neću sad to analizirati.

U to Povijesno Vrijeme ja sam, kao i mnogi drugi dvadeset-i-nešto godišnjaci iz Hrvatske, u napadu ne-znam-što-da-radim-sa-sobom sentimenta i pripadne financijske situacije - postala strani plaćenik. Nije bitno što sam radila za stranu valutu. Ako vam je tako lakše, zamislite da sam bila dežurna kurva i priležnica Prve UNPROFOR-ske brigade jer štogod zamislili, učinak je isti. Igrom poslovnih slučajnosti, došla sam u blizak kontakt s drugom kulturom, ali i sa srazom u koji je ta druga kultura došla susrećući se s našom. Kad kažem "našom", ne mislim ni na kakvu etničku ili kulturnu odrednicu. Mislim na sve ono ratno i balkansko s čime su se stranci za koje sam radila tada susretali i što im je, htjeli mi to ili ne htjeli, bila jedina čvrsta referenca na "nas".

Chris Hedges bio je jedan od tih stranaca i danas sam ga se sjetila zato što je bio jedini koji se na uobičajen prigovor lokalnog življa ne bi pokunjio ni slegnuo ramenima. Prigovor je glasio otprilike ovako: "Vi, stranci (a posebno Amerikanci) ne možete govoriti ništa o ovome što se događa na Našim Prostorima zato što nemate i ne razumijete POVIJEST!"

Većina bi se stranaca/Amerikanaca na to odmah povukla iz rasprave. Valjda bi se osjećali manje vrijednima, u nekim bi slučajevima čak i priznavali da nemaju povijest i da im zbog toga fali pokoja daska u glavi pa pod milim bogom ništa ne shvaćaju. Njemu takvo što nije padalo na pamet. Na nekoliko predavanja i u jednoj radijskoj emisiji koje sam slušala i gdje su ga optužili zbog nemanja povijesti i konzekventnog nerazumijevanja naše velevažne situacije, glatko je odgovorio sljedeće:

To jednostavno nije istina. Znam povijest i razumijem povijest. Ako ne vjerujete, sjednite sa mnom poslije da porazgovaramo. Što se pak imanja povijesti tiče… moja obitelj postoji šest stoljeća, što u Škotskoj, a što u Americi. Moja, pak, zemlja, postoji dvjesto godina. Vaša - jedva deset. Mogu li onda i ja vama opovrgnuti pravo na mišljenje o Americi?


Osobno, nisam prevelik fan povijesti. Znam je taman toliko da ne ispadnem debil i pozdravljam pozivanje na povijest ako se na taj način žele objasniti neki postojeći i spriječiti neki gadni budući događaji, ali nikad mi nije bio posve jasan osobni ponos zbog povijesti.

Ne shvaćam zašto bi to što su dvojica ohridskih redovnika svoje pisane čvrkljice do moje zemlje donijela prije nego do ostalih – mene osobno činila vrednijom i ponosnijom. Nije mi jasno zašto bih se osobno trebala dičiti historijskom snagom & slavom nekog tipa koji se preziva Četvrti, zvao se on Petar Krešimir ili Bela. Novija povijesna događanja navode me samo na to da se prisjetim kako je ono već izraubano "dabogda živio u zanimljiva vremena!" – kletva, a ne rođendanska želja, a novije povijesne ličnosti, iz koje god zemlje bile – navode me samo na povraćanje. Povijest šmovijest. Francis Fukuyama priča gluposti, ali u nekim bi mi trenucima fakat bilo drago da mu je teorija točna i da je nastupio kraj povijesti. To, međutim, nije tako, a povijest kao akademska disciplina dobra je točno onoliko koliko i sve ostale akademske discipline. Znanje je krasno, znanje je moć, ali kad me se s tom moći svakodnevno lupa po glavi zato da bi se netko zlatnim ili kakvim već slovima upisao u historijske monografije, razvijam lagani animozitet.

No dok su u hrvatsko-bosanska Povijesna Vremena lokalci strancima predbacivali nerazumijevanje povijesti, u drugome je pravcu, od stranaca prema lokalnome življu, izgovarana jedna druga, pomalo prezriva optužba.
"Svi vi ovdje beskrajno ste opsjednuti poviješću!" – govorili su za svoje kratke turneje Balkanom.

Konstataciju sam po prvi put čula od stanovite Ellen, terenske službenice jedne kanadske humanitarne organizacije. Izrekla ju je nasred grozne, ratne i potpuno beznadne pustopoljine, usred neke jednako takve rasprave. Ne sjećam se više što sam joj odgovorila, ali rečenicu sam zapamtila. Izrekao ju je, naime, gotovo svaki stranac s kojim sam u to doba imala posla.

Svakako sam im pokušavala objasniti tu pojavu, zanijekati tu opsesiju (barem kod sebe) pa sam se čak i, poput onog Hedgesovog sugovornika, podsmjehivala njihovu nerazumijevanju jer, iskreno, nisam znala što bih im drugo odgovorila. Ponajviše zbog toga što nikako ne volim da me se svrstava u svi-vi kategoriju, prezirala sam tu njihovu generalizaciju jednako kao i onu lokalnu o stranjskom nepoznavanju povijesti.

Činjenica je, međutim, da i u onoj priči o Amerima koji ne kuže povijest, pa i u ovoj o nama koji smo njome opsjednuti – ima sićušno zrnce istine koje se samo s blesavim tonom međusobnih optužbi iskrivljava. Novinar s početka ovoga članka možda je najbolje opisao koja su to zrnca.

Nije riječ o opsesiji, ali je riječ o nečemu što mi, Amerikanci, zbog drukčijeg načina života, doista ne shvaćamo. Ljudi ovdje žive u obiteljima s nekoliko generacija. Njima povijest nije povijest, nego život. Živa je, kao što su im u kuhinjama, dnevnim boravcima i susjedstvima živi svjedoci koji je se sjećaju.


I sad dolazimo do onoga dijela koji će objasniti zašto me nailaženje na Hedgesov članak potaklo na pisanje ovog teksta, ali i do objašnjenja zašto posljednjih nekoliko dana nisam bila raspoložena za pisanje.

Poznavala sam osobu koja je bila jedan od takvih svjedoka ili, možda je prikladnije reći – jedna od preživjelih. Rodila se u istome gradu u kojemu je proživjela čitav život, ali je nekako u sve to vrijeme uspjela promijeniti šest državljanstava:
- Austrougarske monarhije
- Kraljevine Jugoslavije
- Italije (kad se udala za Dalmatinca)
- Nezavisne Države Hrvatske
- Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
- Republike Hrvatske

Vidjela je tri rata, par diktatora, nekoliko razoreznih ulica, proganjane i progonitelje, žive i mrtve, povijest i svakodnevicu, i, baš kao i ja, svom tom poviješću nije bila ni najmanje fascinirana. Igra slučajnosti samo je htjela da joj neke važne momente u životu obilježe događaji o kojima će kasnije pisati svjetske tiskovine, pa možda i štokoji udžbenik.

Proslavila je šesti rođendan uz vijest da joj je stric poginuo u bombardiranju bolnice na grčkome frontu. Udala se na dan kad je eksplodirala Glavna pošta u Zagrebu i muža su joj radi toga isti dan utrpali u zatvor. Majka joj je poginula u jedinoj zagrebačkoj zgradi koju je izravno pogodila saveznička bomba. Neki su joj rođaci ubijeni po logorima, a neki se raselili po udaljenim stranim zemljama. Dobila je trudove u skloništu, za vrijeme zračne opasnosti. Unuka joj se rodila dok su studenti po Trgu Republike marširali s parolama o Savki i Tripalu. Na pedesetu joj je godišnjicu braka nad Zagrebom zasvirala prva zračna uzbuna.

Sve to možda djeluje strašno zanimljivo i kad god sam strance htjela zadiviti nekim pojedinostima iz obiteljske ikonografije, izrecitirala bih im prethodni odlomak. Ona ga nikad nije citirala u te svrhe. Nije ga smatrala ničim osobitim. Pričala je o tome, da, ali uvijek ono što je u nizu svih tih događaja njoj bilo važno: šesti rođendan, vjenčanje, smrt majke, trudovi, rođenje unuke. Sve ono ostalo, ono što se možda upisivalo zlatnim slovima u tko zna kakvo mitološko sranje - njoj je bilo tek ilustracija i kalendarska koincidencija.

Kao i mnogi drugi koji su živjeli u zanimljiva vremena, oguglala je na slavu i patos povijesti te shvatila ono što je o takvim vremenima jednom prilikom rekao i dopisnik New York Timesa kojeg, eto, stalno spominjem.

Nema Velikih Heroja i nema Velikih Ideja. Postoje samo oni koji su sve to preživjeli i dalje vodili normalan život.


Ona je živjela normalno, pune devedeset i tri godine.

Imala je iste oči kao ja.
Isti glas kao ja.
Iste ruke kao ja.
Naučila me kuhati.
Naučila me pjevati.
Naučila me čitati.
Rodila je moju mamu.
Umrla je prošlu srijedu.

- 20:39 - Komentari (9) - #

Zrinsko pismo © 2004, © 2005, © 2006, © 2007, © 2008, © 2009, © 2010, © 2011, © 2012, © 2013, © 2014, © 2015, © 2016, © 2017 Zrinka Pavlić - Sva prava pridržana / All rights reserved

Kopiranje i raspačavenje bez dopuštenja Zrinke Pavlić STROGO JE ZABRANJENO / Any use of the text from this blog without the express permission of Zrinka Pavlić is forbidden
(pri čemu se pod kopiranjem i raspačavanjem podrazumijeva i kopiranje tekstova na druge blogove, web-stranice, forume i sve ostale, elektroničke ili "klasične" pisane medije) / (that includes, without limitations, both printed and electronic media, forums, web-pages, e-mail forwards etc.)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se