Komentari On/Off

COPYRIGHT
Tekstovi na ovom blogu zaštićeni su autorskim pravom (oznake su na dnu stranice). Bilo kakvo njihovo korištenje bez izričitog dopuštenja autorice je zabranjeno.

Texts on this blog are copyrighted (notice at the bottom of the page). Any use without the explicit permission by the author is forbidden.


< srpanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


E-MAIL:
zrinak@gmail.com

NA OVOM BLOGU:
- tekstovi su uglavnom dugi

- ima psovki i drugih nepoćudnih izraza

- opisani događaji, makar i napisani u prvom licu uglavnom nisu ni isiniti ni autobiografski

- ponekad jesu

- ponekad djelomično jesu, a djelomično nisu :-)

- ne, nećete saznati kada su kakvi - poanta je u tekstu, a ne u događaju

- brišem glupe, bezobrazne i uvredljive komentare i nije me briga što mislite o tome (ovaj blog je moja prćija, a ne liberalna demokracija s jamstvom slobode govora)

- uglavnom ne odgovaram na komentare i ne raspravljam s komentatorima

- zašto? zato što mi se ne da

- tekstovi su zaštićeni autorskim pravom, što znači da ih bez mog izričitog dopuštenja nigdje ne smijete kopirati niti objavljivati (a pod nigdje se podrazumijevaju i drugi blogovi, forumi, web-stranice, portali, ali i ostali, "klasični" pisani mediji)

- lance sreće, super-blog-posjeti-moj-pozz-kiss i slične debilane ODMAH prijavljujem kao spam

Hvala na pažnji!

29.07.2014., utorak

Muškarci su iz Gornje Lijeve Kupinščine, ne znam odakle su žene

Opet repriza jednog starog blogovskog teksta, ovaj put iz 2009.


Listam neki dan jedan ženski časopis i u njemu naiđem na test s naslovom: Razumijete li muškarce? Možda je naslov glasio i nekako drugačije, ali to je bila poanta. Govorim vam to s čvrstim uvjerenjem osobe koja je stranicu momentalno preskočila te vrlo brzo čitav časopis bacila u smeće.

Nemojte me samo krivo shvatiti - nisam među onima kojima je ispod časti rješavati testove u ženskim časopisima. Bože sačuvaj. Presretna sam kad uz pomoć par jednostavnih A-B-C pitalica mogu saznati jesam li partijanerica ili partibrejkerica, kako moja boja aure utječe na izbor profesije i kako bi moj stil svađanja s partnerom utjecao na sukob u Nagorno Karabahu. No kad vidim test koji postavlja pitanje: Razumijete li muškarce?, onda fakat imam dojam da sam naišla na test koji ispituje razumijem li stanovnike Gornje Lijeve Kupinščine. A to nije tema za ženski časopis. To je tema za ozbiljna dijalektalno-lingvistička istraživanja. Preteško je meni to.

Da me netko u svakodnevnom razgovoru, negdje između kajimanaposlu i pošto se sad prodaje kartica teksta na placu zapita razumijem li muškarce, ne znam točno što bih mu odgovorila. Vjerojatno nešto u stilu: Ako nisu iz Međimurja, ruralnih predjela Istre ili iz Nagorno Karabaha te ako ne govore punim ustima - da. No svakako bih se zapitala koji je toj osobi vrag da me tako nešto pita. Nisam valjda na razgovoru za posao u kovinotokarskoj radionici pa da je moj uobičajeni modus operandi s grupom muškaraca ključan za radnu atmosferu u kolektivu.

Ipak, kad zanemarim test iz ženskog časopisa, svoju zbunjenost poantom njegova naslovnog pitanja i relevancijom istoga, moram si priznati da to pitanje i diskusije proizašle iz njega zapravo uopće nisu tako rijetki. Kad još malo bolje promislim, shvatim da imam popriličan broj prijateljica koje razumijevanje muškaraca smatraju svojevrsnom plemenitom vještinom poput mačevanja, teško stečenim znanjem poput poznavanja sanskrta ili superiornom osobinom ličnosti poput pri rođenju spoznatog Kantovog kategoričkog imperativa. Kao, ako kužiš muške, onda si prava ženska. Ili tako nekako. Teško mi je izvući pametniju empirijsku generalizaciju.

U čemu je fora? Muški su neka posebno mistična bića koja komuniciraju samo sebi svojstvenim strojnim jezikom pa onda, ako ih razumiješ, znači da si jako pametna i upućena u tajne svemira i civilizacije? Muškarci pričaju isključivo starogrčki, i to dijalektom na kojem se Aristotel šegačio sa svojim učenicima? Zbog razumijevanja muškaraca će mi kosa biti sjajnija, noge tanje i boja aure promijenit će mi se točno onoliko koliko je potrebno da postanem CEO u Microsoftu? Razumijevanje muškaraca je nešto jako teško?

Pokušam li u glavi prelistati arhiv svojih dosadašnjih odnosa s muškarcima, bili oni romantični, prijateljski, poslovni ili dobrosusjedski, među svim tim pohranjenim podacima i uspomenama nailazim samo jednu zajedničku točku vezanu uz razumijevanje. Bilo mi je jako važno da oni razumiju mene. Toliko priznajem - da nisam cijepljena od elementarnog egoizma u međuljudskim odnosima. Ne bih ga čak niti ograničila na spol. Samo što od žena nešto rjeđe očekujem da mi prenesu teški kofer na treći kat. No nije isključeno.

Istina je također da u odnosima s muškarcima imam stanovitih problema, pogotovo kada se zbog nečega grupiraju oko mene (NE, NE MISLIM NA GANGBANGING, JEBO VAS TITO - mislim na ono kad se nađeš u društvu s više od dva muškarca jer si na tulumu, poslovnom sastanku ili si potpuno poludjela i s tribina gledaš utakmicu Dinamo - Gornja Lijeva Kupinščina). Ionako našpananu i mentalno podešenu na donekle prevelik broj okretaja u sekundi, svojom me naglašenom kompetitivnošću uglavnom tjeraju da i ja postanem kompetitivnija, agresivnija, svadljivija, živčanija. Ne svi, naravno, jer muškarci su svi isti jednako koliko su si međusobno slični stanovnici Gornje Lijeve Kupinščine, no da, spremna sam priznati da me pojačana koncentracija testosterona u zraku donekle umara. Ali razumijevanje? Ako govore hrvatski ili engleski, nekako ćemo si već međusobno objasniti di je zahod. Čak bismo se i s francuskim i talijanskim nekako snašli u tim gabaritima.

No u cijeloj toj priči o važnosti, vrijednosti i cijenjenosti vještine razumijevanja muškaraca - sada začepite nos jer ću sklopku u mozgu prebaciti na postavku feministička aktivistica on d roud egen - pomalo me uznemiruje loše prikriven seksizam. Jer kako drukčije nazvati način razmišljanja po kojemu si pametnija, vrednija, pronicavija i općenito spremnija za život ako razumiješ muškarce, tj. ako posjeduješ sposobnost po kojoj vidiš iza vidljivog i navodno proničeš u ono što zapravo misle kada govore o, primjerice, fragmentaciji diska? Meni se takva sposobnost više čini kao vrsta psihijatrijskog poremećaja, ali nitko me ne pita za mišljenje (iako bi SVI trebali!). Ista je to filozofija kao i ona po kojoj ako si pametna, imaš muški mozak/način razmišljanja. Da mi je kuna za svaki put kad mi je to netko rekao + pedeset lipa za svaki put kada sam zbog toga bila pomalo uvrijeđena, imala bih ih barem tri!

Pitanje de facto nije razumijem li muškarce nego želim li ih razumjeti. Ili mi je barem na to pitanje puno lakše odgovoriti. Ako su mi zanimljivi, simpatični, dragi - naravno da ih želim razumjeti. Točnije, bolje upoznati. No u svim ostalim slučajevima - koga briga? Ali to je primjenjivo na oba spola, muški i ženski, previše je univerzalno, ne može se protumačiti kao mistična & plemenita vještina pa nije podobno za test u časopisu sa šarenim slikama.

"Zašto uopće čitaš takva sranja?", kaže mi na to M. "I kak ti se da o takvoj pizdariji pisati toliko teksta?"

Hm... što on to meni zapravo želi reći? Kako to misli - pizdarije i sranja? Jesu li mu pitanja retorička ili sad moram na njih odgovoriti? I ZAŠTO SE SMIJE? Misli li da sam duhovita ili samo smiješna? Gdje je sad taj časopis s testom, nisu ga valjda smetlari već odvezli na odlagalište u Gornjoj Lijevoj Kupinščini...
- 00:19 - Komentari (1) - #

16.07.2014., srijeda

(Ne)povezane asocijacije

Pješačim ja tako maloprije kući i razmišljam o tome kako sam u nedjelju skoro ostala bez vozačke dozvole. Privremeno, naravno, ali ipak. Umirem od dosade kada se ljudi razmeću svojim vozačkim vještinama, ali samo ću zbog konteksta napomenuti da inače 99% vremena vozim oprezno i sigurno, i da bi se moj vozački staž, baš kao i moj život, mirne duše mogao nazvati dosadnim, samo da u anamnezi nemam već tri potpuno retardirane vozačke pizdarije i nešto impresivniji broj onih koje nemaju veze s prometom, nego onako, sa životom i ljudima in dženeral. U svoju obranu mogu samo reći da nijedan takav vozački pa ni životni incident nije završio smrću ni ozljedama, ali znam da mi je obrana slaba. Imam još dosta vremena do prvih simptoma demencije i tko zna s kakvom ću živopisnošću riješiti taj bug, no nadam se da će nas do tada već uokolo vozati roboti, leteći majmuni, svemirske šubare ili već neki đavo. Možda i ne, ali nema veze, vratimo se zasad u sadašnjost.

Zapravo lažem. Vratimo se nedavnoj prošlosti i glupoj vozačkoj epizodi broj tri, koja se odvila ove nedjelje, a sastojala se od prazne ceste, tvrdnje da sam "mislila da ću stići na žuto" (možda - u Enterpriseu), dobro raspoloženih policajaca, nikakvih posljedica i nimalo drame, ali me sve to podsjetilo na moju retardiranu vozačku pilot-epizodu, u kojoj također nije bilo žrtava, ali je posljedica, a bogami i drame bilo ko govana.

Bilo je to prije desetak godina i dogodilo se dok sam išla na jedno vjenčanje u pratnji svojeg tadašnjeg životnog partnera (o, da, namjerno baš danas koristim taj izraz, jer osim što smo bili M/Ž kombinacija, zapravo je točan). Ja sam vozila i kad smo stigli na odredište, prvo sam na parkiralištu profulala jedno prazno mjesto, no onda je ŽP graknuo: "Enotamomjestavratise!" pa sam poslušno nagazila na kočnicu, ubacila u rikverc i uz tek letimičan pogled u retrovizor – opizdila po gasu.

Ok, možda ovim opizdila karikiram brzinu kojom sam krenula unatrag, ali silina je bila dovoljna da branikom razbijem farove novog novcatog Golfa našeg prijatelja i njegove žene, koji su se na istom parkiralištu našli s istim razlogom kao i mi – i stajali su malo ukoso iza nas. Ne mogu reći da sam do tog trenutka mislila kako je "uvijek se okreni, uvijek provjeri mrtvi kut" tek mantra koju su moj instruktor vožnje i otac ponavljali kad bi im ponestalo materijala vezanog uz "kuplung" i "kočenje motorom" (navodnici upućuju na tadašnju razinu mojega razumijevanja tematike) – ali ne mogu zapravo reći da sam u tom trenutku IŠTA mislila.

Naravno, svi su odmah ejakulirali iz pripadnih im vozila, iz restorana je dojurio i mladenkin brat sa svojom životnom partnericom, a zbog decibela kuke i razmahanih motika, u izvidnicu je došao i sam mladoženja, pa za njim i mladenka. Moj doprinos slavlju i veselju, međutim, nije se zaustavio samo na vozačkoj, nego se proširio i na onu drugu, životnu glupost. Što sam učinila? Dok je petoro, pa zatim sedmoro ljudi vikalo na mene, jedni na druge i ostale pasmatere, prasnula sam u smijeh i više se nisam mogla zaustaviti. Povod mi je bila glupa pjesma koja je u tom trenutku zasvirala iz mojeg auto-radija i koju sam doživjela kao urnebesnu ironiju. Ponekad tako reagiram i da, znam da je jednako pametno kao i prolazak kroz crveno ili naglo kretanje u rikverc bez provjeravanja mrtvog kuta, ali svejedno sam takvim i sličnim retardiranim reakcijama sklonija od bilo koje za volanom, pri čemu mislim i na kopanje nosa ili oka maskarom na semaforu.

Uopće nije teško zamisliti kako su na moj iznenadni grohot reagirali prisutni – dovoljno je reći da mi se nitko nije pridružio, a bogme ni pozvao bend da malo podigne atmosferu. No dok su svi ostali svoju reakciju više-manje sveli na ovanijenormalna, ŽP je složio facu za koju sam vrlo dobro znala što znači. Razgovaratćemooovome (razina horrora: grob+ruka+Carrie) - i jesmo. Puno puta prije, ali bogme i gotovo čitav ostatak te večeri. On je, naime, znao da ponekad tako reagiram i iako ne mogu reći da sam za njegovo pižđenje zbog toga mislila da je samo mantra koju ponavlja kad bi mu ponestalo materijala iz rubrike "tvoje frendice su glupe" i "durim se za kompjuterom i neću reć što me muči" – ne mogu reći ni da sam u tom trenutku IŠTA mislila. Bili smo tada zajedno već pet godina i ispostavilo se da to znači još jedna i dosta. Moja sklonost tome da se u osjetljivim situacijama ponašam ko histerična hijena nije bio (jedini) razlog onome dosta, ali je zadnju šestinu definitivno učinio dementno-živopisnijom. Kao, uostalom, i ta priča s razbijenim autom i glupom pjesmom, koja je taman izronila iz mulja na vrijeme za jedno od ŽP-ovskih ne-mogu-vjerovat-da-si-onda... prepucavanja.

I sad, nije da imam neku mudrost ni poantu za kraj. Ovo je više bio slijed asocijacija, u kojima mi policajci mogu oprostiti jedan prolazak kroz crveno na praznom križanju, ali sigurno neće pet, u kojima znam da nisam i vjerojatno neću ponovno izvesti baš identično sranje, ali neko slično jesam i hoću i u kojima nijedan od četiri para koji se našao na onom parkingu prije desetak godina - uključujući mladence - više nije zajedno. Nije baš urnebesno ironično, ali mi se baš tečno provuklo kroz misli dok sam večeras pješačila kući i kad mi se u slušalicama – zato što sam na nekom internetskom radiju nekarakteristično odabrala glazbu devedesetih – oglasila ona ista glupa pjesma kojoj sam se one večeri smijala. Uz čitavu struju svijesti koja je uslijedila, pogotovo uz prisjećanje na rikverc bez provjere mrtvog kuta i sve one koji su mu svjedočili – ovaj mi se put učinila skroz prikladnom. Nisam prasnula u smijeh, ali sam sebično pomislila kako je sve to nizanje asocijacija o vožnji, životu i životnom partnerstvu možda poučno, ali da od toga imam filing kao da sam upravo progutala šaku čačkalica pa mi se bolje fokusirati na to da i dalje imam vozačku, i da se pobrinem da je ne izgubim u sljedećih četrdesetak godina, prije nego što demencija kicks in.

U međuvremenu evo i glupe, ali prikladne pjesme pa da i to riješimo:


- 01:01 - Komentari (5) - #

11.07.2014., petak

Vječisto sunce pročišćena računala

(jedan stari blogovski zapis na koji sam naišla čeprkajući po arhivi i malo ga preuredila po svojim sadašnjim standardima)


Započet ću digresijom.

Jeste li primijetili da dosta često, kad čujete da je netko napravio nešto čudno, veliko, važno, znanstveno ili umjetnički, priča počinje riječima: "Jedan tip u Engleskoj je…". Ja sam, recimo, baš to primijetila i čudom se čudim. Kol'ko važnih ljudi iz te Engleske dolazi, čovjek bi pomislio da je velika barem k'o… ne znam, Imotski! Postoji, doduše, i kategorija: "Američki znanstvenici otkrili su da…", ali uz to nemam popratnu priču, pa ću je ostaviti na obradu nekomu tko ima. Ja ću se ovaj put samo okrznuti o Engleze. Ako može, o Jeremyja Ironsa… Ili Ralpha Fiennesa...

No dosta digresije.

Prije par godina, pričao mi frend kako je jedan tip u Engleskoj kao glavnu atrakciju na svojoj konceptualnoj izložbi pokazao sve e-mailove koje je primio u životu. Bilo ih je oko deset tisuća, a ja najozbiljnije nisam znala je li to puno ili malo.

Razlog iz kojeg mi je frend to ispričao bio je taj što sam jednom bila kod njega, on je nešto prčkao po kompu i onda išao potražiti nešto u direktoriju koji mu se (veoma znakovito, nema što) zove – "Emailovi". Bio je velik, sporo se otvarao, a sve to zato što i moj frend – ko i onaj tip iz Engleske - čuva sve e-mailove koje je dobio u životu. Tako je barem tvrdio. Naravno, ne čuva one u kojem mu se preporučuju metode povećavanja penisa. TAKVE VALJDA SAMO JA ČUVAM!

Sve u svemu, malo sam se zabrinula. Ne za njega, NEGO ZA NJEGOV PENIS! OK, lažem. Zabrinula sam se za sebe. Ako, naime, čuva sve e-mailove, onda čuva i sve MOJE e-mailove. A ako čuva sve moje e-mailove, onda čuva sve bljezgotine koje sam mu ikada napisala. Nadohvat ruke mu je referentni materijal uz zadnjih petnaestak godina moje prošlosti (valja napomenuti da smo prilično bliski i da sam mu svojedobno e-mailom znala povjeravati doista svašta) i sada, kad to znam – morat ću ubuduće paziti da mu govorim SAMO ISTINU!!! Katastrofa.

Čovjek ima moj dosje i ne mogu mu više prodavati svakojake iluzije o vlastitoj dosljednosti, vrhunskom karakteru i sveopćoj nenadmašivosti. Pokušam li, potražit će moj email od 4. 02. 1998., sabdžekt: "Rustimir je reko da me ne voli" i kad mu ja danas, s vremenske distance koja dopušta da interpretiram povijest onako kako mi se sprdne, pokušam tvrditi da je Rustimir rez'o žile za mnom jer sam, ZAR JE SUMNJAO? - nenadjebiva - eto ti problema! Podsjetit će me na nedosljednosti u priči. Ne znam, meni se takvo što čini ultimativnom kušnjom jednog pravog prijateljstva.

No nisam mu sasvim iskreno priznala sve svoje dvojbe i previranja glede postojanja e-mail arhiva s mojim potpisom. Rekla sam mu samo – jer napad je najbolja obrana: "Ti nisi normalan!"

Onda je on izvalio priču o sad već legendarnom tipu iz Engleske, pravdajuć se da, eto, i drugi ljudi, ČAK I UMJETNICI to rade, ali mi je poslije, precizno detektirajući pravi razlog mojeg zgražavanja i odlično se zabavljajući zbog njega - podastro i priču o nekakvom programu koji si navodno možeš instalirati na kompjuter, a pomoću kojega onda svakom odaslanom e-mailu možeš podesiti vijek trajanja nakon kojeg će ta poruka jednostavno nestati čak i s primateljeva računala.

Ideja mi se odmah svidjela. Naumila sam čim stignem kući potražiti taj program, instalirati si ga i podesiti vijek trajanja svih svojih poruka na otprilike petnaest minuta. Toliko otprilike, naime, traje pouzdanost mojih riječi.

Sukladno tome, po povratku sam kući potpuno zaboravila na čitavu priču i od tada do danas sjetila sam je se nekoliko puta, nijednom se posebno ne pretrgnuvši da pronađem taj vražji program. Sad mi se čak i sama zamisao čini smiješnom. Mo'š mislit zaštite. Ako netko to baš jako želi, sačuvat će sve moje umotvorine unatoč svim vjekovima trajanja. Takvo je što moguće otkako je copy/pastea, a copy/paste postoji otkako je škara. Ni sada, doduše, ne shvaćam zašto bi netko čuvao sve moje mailove, ali ono… tip iz Engleske (već vam se popeo navrh inlardžd penisa, jel' da? I MENI!)

Kako god bilo, niti imam taj program za brisanje mailova niti sam ga ikada imala pa mi ne preostaje ništa drugo nego pomiriti se s činjenicom da na raznoraznim kompjuterima širom svijeta možda borave skribomanski ispljuvci mojih prošlih alter-ega i da nema baš nikakvog načina da se borim protiv toga.

U međuvremenu me počeo i bolit džon. Jebiga, ako postoje, neka postoje. Ako ništa drugo, možda ću jednog dana, u potrazi za izgubljenim vremenom i identitetom, od dobrih duša koje me se sjećaju iz nekih prošlih doba dobiti svoj lični opis. Premda bih se prije kladila na to da ću dobiti neku iskrivljenu i zlonamjernu interpretaciju, i to upravo u trenutku kada to uopće neću htjeti. Tako to, naime, obično biva s internetom.

No nekako se, zbog protoka vremena i zbog promjene prirode odnosa koji ljudi imaju prema internetu, kompjuterima i e-mailu, najviše nadam da je sada sve više ljudi koji su kao ja.

I ja sam, naime, u nekoliko navrata pokušala čuvati osobne e-mailove. Otvorila bih nekoliko zasebnih mapa, svaku naslovila imenom osobe koja mi je slala poruke i onda… nakon što bi se broj takvih poruka popeo u visoke dvoznamenkaste ili troznamenkaste sfere, sve bih ih izbrisala. Katkad bez ikakvih, katkad iz kompjuterskih razloga, a katkad zato što me postojanje takvih mapa tjeralo na mazohističko iščitavanje postupne degradacije nekih odnosa.
Upravo ovo posljednje uvjerilo me da čitava priča s čuvanjem dosjea u e-mail obliku nema baš previše smisla. Nećeš na taj način dobiti nikakvu sliku o osobi koja ti je pisala. Dobit ćeš jedino jako plastičnu sliku toga kako se ljudima s vremenom drastično mijenjaju mišljenja i odnos prema tebi. Tak da jebo. Sve to treba izbrisat.

Danas uglavnom čuvam samo poslovne e-mailove, one u kojima se nalaze neki podaci i možda tu i tamo koji osobni (nisam baš tako stamena u svojim načelima, jebiga). No danas – kao i oni drugi ljudi za koje sam gore spomenula da se nadam njihovu postojanju - imam i potpuno drukčiji odnos prema e-mailu nego što sam ga imala prije otprilike deset godina.

Nekad sam pisala pisma; dugačke e-mailove u kojima sam laprdala ama baš svašta, pa je o meni i bilo moguće čuvati e-mail foldere. Danas me psuju od Vardara pa do Triglava i šire jer se eventualno jednom mjesečno udostojim odgovoriti na e-mail, i to vlastitoj sestri ili nekim drugim bliskim osobama koje žive daleko. Zbog učestalosti mojih neposlovnih mailova, njihovi primatelji u mapi s mojim imenom danas mogu jedino čuvati evidenciju o tome kada, koliko i zašto nemam vremena jer to bi danas otprilike bio (čak i ne toliko sažet) sadržaj mojih privatnih mailova.

No, da zabrazdim još malo šire.

Razlog iz kojeg mi je uopće palo na pamet pisati o ovome jest to što sam ovih dana čistila kompjuter. Temeljito sam ga čistila, onako kao što to činimo kad popizdimo na količinu bespotrebnih drangulija u ormarima i ladicama, pa ih sve pobacamo u vražju mater.

Iako sam, naravno, i do sada brisala neke fajlove s kompa džast lajk d nekst prsn, ovo je bio prvi put da temeljito brišem sve nepotrebne datoteke sa svih mogućih mjesta na kojima su se mogle zadržati. Čak sam si i priručnik o tome nabavila, da ne bi bilo situacija iz rubrike "ups, serviser je pronašao pornić s Rustimirom" (not that it exists ;)).

Mimo e-mailova koje, rekoh već, nikad niti nisam jako pobožno čuvala, zapravo me zapanjila količina KOJEKAKVIH bezvezarija pohranjenih na mome hard-disku. Osim najobičnijeg smeća tipa prastarih JPEG-zezalica i dopisa višem prekršajnom sudu u kojem se žalim na kaznu za (krivo presuđeno) nepropisno parkiranje tamo negdje početkom dvijetisuće i lijeve, bilo je tu tekstova, slika, priča, pisama – mojih i tuđih – koje sam pohranila zato što su mi u to doba bili važni. Sad se više nisam mogla sjetiti zašto.

Svega je toga bilo za popizdit, postupak čišćenja trajao je užasno dugo i na neki je način nalikovao onome kojemu se Jim Carrey podvrgava u filmu "Eternal Sunshine of the Spotless Mind". Duhovi na mom hard-disku povremeno su se ponašali jednako tvrdoglavo kao i Carreyjevo pamćenje u tom filmu. Stalno su se, čak i nakon brisanja, pojavljivali na nekim potpuno neočekivanim mjestima, kao da se brane od brisanja. Osim toga, neprekidno sam nailazila na neke stvari za koje sam već odavno zaboravila da sam ih ikada i imala u elektroničkom obliku, a nekmoli da sam ih pohranila. Sad ih više nema.

Ne znam jesu li ultrapametni teoretičari svega postmodernog, fenomenološkog i medijskog već prolaprdali kakav traktat o prirodi elektroničkih uspomena i kompjuteru kao produžetku ljudskoga pamćenja na najosobnijem, emotivnom nivou, no, iako nisam upućena ni u jedan takav traktat – sigurna sam da postoji. Imam indicije.
Negdje sam, u nekoj intelektualnoj trackariji pročitala nešto o tome kako pojavom Novih Medija (TM) – baš sve postaje i ostaje vidljivo (tzv. panoptikon). Drugim riječima, ništa više nije moguće sakriti, zaboraviti, pa čak niti smetnuti s uma.

Cijenjeni intelektualci i teoretičari svega postmodernog i fenomenološkog zacijelo su, općenito i društveno gledano, u pravu, no što se mene, čisto privatno, intimno i emotivno tiče – BULLSHIT! Sve se može zaboraviti, pa makar ti se UTETOVIRALO u hard disk, cloud ili prijenosne uređaje za pohranu. Ako ništa drugo, ZABORAVIT ĆEŠ KAMO SI TO SPREMIO! A kada i ako to nađeš – tek ćeš onda vidjeti koliko si zaboravio i koliko se, zbog gubitka pamćenja na stvari koje si nekada znao, sadržaj onoga što si spremio - promijenio.

Sad, znam da će se naći štokoji kritičar koji će me prozvati naivnom i površnom, usput mi spominjući staru poslovicu o usudu ponavljanja zaboravljenih pogrešaka iz prošlosti. Uostalom – reći će takav kritičar, ako je gledao film koji spomenuh gore – čak su se i Jim Carey i Kate Winslet, nakon uzajamnog brisanja iz pamćenja – ponovo sastali, ponovo spetljali, vrlo vjerojatno ponovo rastali i vrlo je vjerojatno opet bilo suza, plača, derneka i nevolje. No to je drugo. Nestanak uspomena ne znači nužno i nestanak iskustva. Posve je druga priča ako iz nekog lošeg odnosa ili neke loše poslovne epizode zapamtim kako se ne treba ponašati ili koji su loši znakovi nečijeg karaktera, a posve druga priča ako posjedujem sliku na kojoj se ta osoba prežderava mojom rođendanskom tortom ili e-mail u kojem tvrdi da će preć sedam gora, mora i ostale čarobne sedmice samo zbog mene. Pa onda e-mail u kojem me šalje u vražju mater. Iskustvo je jedno, a ponovno proživljavanje situacija iz prošlosti – nešto potpuno drugo i najčešće bespotrebno.

Uostalom, tko je tu naivan? Ja koja mislim da neke davno prošle uspomene treba ukloniti s hard-diska ili netko tko će ih čuvati i s vremena se na vrijeme nad njihovim ekranskim prizorom iščuđavati kako se SVE PROMIJENILO. Je li naivan onaj tko se odluči riješiti dokaza da je netko nekad imao drukčije mišljenje, osjećaje ili odnos (prema nama ili nečemu drugome) ili onaj koji takve dokaze čuva da bi se čudio tome kako se ljudi mijenjaju i koliko su nedosljedni?

No da se vratim na početnu priču o e-mailovima…

Sto posto sam sigurna da negdje na nečijem kompjuteru (vjerojatno jedino na kompjuteru onog mog frenda kojeg spominjem na početku, ali ajmo se praviti da je riječ o širem fenomenu) borave pisani dokazi da sam nekada mislila nešto posve drukčije, osjećala nešto posve drukčije, nešto interpretirala potpuno drukčije i klela se u nešto za čim se danas ne bih osvrnula na ulici sve da si stavi crvenu najlon-vrećicu na glavu. Iskustvo s tuđim e-mailovima i datotekama koje sam i sama neko kratko vrijeme čuvala po raznoraznim direktorijima govori mi da mora biti tako.

Nekad me to malo muči. Nije mi draga pomisao da se ljudi na mene možda ljute zbog nedosljednosti, zbog toga što sam im prije petnaest godina rekla jedno, a sada mislim, govorim ili činim nešto drugo. No ako netko takav čita ovo, mogu mu reći samo - sorry, nije namjerno. Ic onli lajf

Samo još jedna stvar za kraj. For the record – Rustimir doista JEST (proverbijalno) rezao žile za mnom. Ili sam ja za njim. Pa ga je prošlo. Ili je mene prošlo. I onda mi je napisao da me više ne voli. Ili nije, nego sam ja njemu... Već neka varijanta takve, bolne i neugodne, privatne ili službene priče postoji u mojoj, Rustimirovoj, vašoj i svačijoj anamnezi. Ako je već tako univerzalna i česta (a jest), za kog bih je onda đavola trebala čuvati u integralnom, pismenom obliku, s popratnim soundtrackom, slikama i dijalozima? Ne dolazi u obzir. Nisam konceptualni umjetnik, a bogme ni tip iz Engleske.


- 12:35 - Komentari (5) - #

Zrinsko pismo © 2004, © 2005, © 2006, © 2007, © 2008, © 2009, © 2010, © 2011, © 2012, © 2013, © 2014, © 2015, © 2016, © 2017 Zrinka Pavlić - Sva prava pridržana / All rights reserved

Kopiranje i raspačavenje bez dopuštenja Zrinke Pavlić STROGO JE ZABRANJENO / Any use of the text from this blog without the express permission of Zrinka Pavlić is forbidden
(pri čemu se pod kopiranjem i raspačavanjem podrazumijeva i kopiranje tekstova na druge blogove, web-stranice, forume i sve ostale, elektroničke ili "klasične" pisane medije) / (that includes, without limitations, both printed and electronic media, forums, web-pages, e-mail forwards etc.)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se