25.04.2010., nedjelja
Mom Dicku na Nebu, još uvijek stoji ista ova "pričica"...
|
pia je (bila) moja seka. postoje ljudi koji su ti poslani kao anđeli. samo tebi, od Boga. u duši to znamo, sve prostruji, bliskošću neobjašnjivom osjetimo Ga. svi! ali, samo neki vjerom znaju to prepoznati. prije osamnaestak godina Pia je bila časna sestra, već tri godine "zatvorena" unutar karmelićanskog samostana. Brezovica... sudarile smo se kao dva magneta, sasvim mala, u orbiti beskonačnoj, kružeć' oko istog svijeta. to je bilo vrijeme mog hrvanja s heroinom. prvog. onog u kom se išlo na život ili smrt. (dva sljedeća navrata činila su se pobjediva i ne tako sudbinska baš zbog tog iskustva prvog). imala sam snage za preživljavanje, ali nisam više mogla. čemu? nisam imala nikog tko je uspio svladati ga, nikog tko bi mi bio bilo kakav, makar nakrivljen i oronuo, ali nužni primjer, putokaz. sve se svodilo na neke priče, primjere daleke, kao grčke mitove, poučne, al' plastične, mlake. sav trud, o čijoj krvoločnoj boli neću sad, sve se činilo uzalud. zašto uopće da umirem boreći se, kad nemam ni mrvicu prilike da uspijem? bez volje tako bila sam baš odustala. stala. pustila da me dokrajči taj pakao, samo da što brže padnem. izgubio mi se i vlastiti smisao, povjerenje u svoje nutarnje, misleći, u osudi, kako sam uopće i pomislila da bih od svih drugih baš ja bila ta koja će uspjeti? i tad, evo ga, ravno s neba, PIA!. s heroinom kao karanfilom na reveru. znak raspoznavanja da smo od iste vrste. pia, nasmijana, vedra, pia, sveta, nikad smislenija, ničim oduzeta. pia sa svim meni nedostižnim, pia kao ostvarenje mog sna. duhom spojene. "samo" duh je bio između nje, svojevoljno iza karmelićanskih "rešetaka" kao simbolom slobode, ne zatvora, i mene, ničim više ograničene, rasijane posvud ali svezane k'o rob, lisicama ovisnosti. smisao nam je bio isti: disale smo u potrazi za tom istom slobodom. pia je, ukratko, bila ta koja mi je život spasila. svih narednih godina, milijune milja koje sam prošla, ona je bila ta sićušna, jedva nekad vidljiva, ali uvijek dovoljno dugačka zraka svjetla. ronila sam, s njom k'o disalicom. iz dna, zagušljivog, iz jezivog mraka, jedini put do zraka.. život nas je svaku svojim putovima nosio, bacao daleko od ikakvog kontakta, ičeg fizičkog ili vidljivog. ona izašla iz karmela, ja nastavila lutati, nigdje svoj dom niti smiraj nisam srela. ali uvijek bi nas spojio taj naš bog, duh, ostavio nas smijeha kao dječjeg, lica vesela. na putu punim čudesa, čudom do čuda popločanom, skrivenim duboko u meni, tajnom. malo tko bi mi vjerovao kad bih pričala o tom. prekjučer popodne sjedim tako, umjesto na maminom grobu, među slavljenicima. umjesto da oplakujem smrt, nijemo gledam plavokosu curicu koja leti s ljuljačkom. kod mene i Pie ništa nije bilo slučajno. od svih brojnih, ovo je ipak najveće čudo. šest godina je točno otkad mi je umrla mama. prije šest godina Pia je opet unijela smisao, rodila istog, baš istoga dana. curicu. nadu. vjeru. malo nakon umiranja cijele mene, s mamom tako čvrsto povezane, nešto je prostrujilo kroz tupu šupljinu. život! opet pia, moja zraka, s neba do mog mraka. baš prekjučer mu je obljetnica... čudno kako joj se svidio moj "slučajno" odabrani dar. drvena frulica. kad je sjetna, da puhne u nju i razbije si tugu. s frulicom pod rukom, uza sebe pritisnutom, penjala se na tobogan i ljuljačkala u nebo držeći se samo s jednom capicom. gledala sam je, satima, videći kroz nju tu tajnu smrti u život skrivenu. zove se sara. ima plavu kosu. živahna je. od svih ikad viđenih, meni najljepša djevojčica. spasonosna spoznaja da smrt ima dvije strane. ali druga ne postoji dok su obje istim očima gledane. tako, svake tužne obljetnice, umiranje poprima bezbrižnošću razvedreno živahno lice. očima punim one iste sjetnosretne bistrine kao što su sjale oči moje majčice. vedra strana smrti ne postoji? oh, kako da ne. danas sam slavila život baš s njom! ps: "kopija" 'posta' iz 2007. godine. usklađen s 2010. još uvijek vrijedi, amen +. |