kad sve klupice, fontane, drworedi i wodoskoci zawrte moje sjećanje što se k'o s pikulicama poigrawa dogodowštinama podijeljenim na "prije" i "poslije" twoje ere a da to ni ne slutiš, i kad kao dijete s prijateljem skakućem po epitafima "nekadašnjih" smiješeći se jer me ima - ne žaleći što ih nema, pokrijem te, mada sjetno, mekopernatom tuhicom i ušuškam toplo u još uwijek hladnoj sobi, mirna, sretna, spokojna, znajući da sam ti poslala swe swoje anđele kojih milošću nebeskom imam napretek, saswim sigurna da je moje mjesto u rupici twoga glatkog wrata ostalo mi netaknuto swe owe godine, za možda neki powratak bez wraćanja, i jedno hwala što si me woljela.
|
