14.04.2010., srijeda

babilonska kula od pijeska

da se mogla, mislim da bi biblija bila "pisana" u filmićima. ionako je sva u pričicama, prispodobama, slikama. pa valjda je bar isus imao pravo... u fotkama je jer svatko od nas ima svoj rođeni jezik, jezik svoje duše i svog mozga, svog obrazovanja, odgoja, životnog iskustva, i svatko od nas drugačije od nas izgovara već tako univerzalnu jednostavnu riječ kao što je "mama".
tko bi još raspravljao o pojmu hrabrosti il' pobjedi u ovo babilonsko vrijeme?
i tako, ja sam ipak "mali od riječi" koje meni služe. to mi je dano. pa baš zato što jesam, sve se više suzdržavam od javnih raspravljanja, pogotovo u govornom obliku u kom se najčešće sporazumijem nemuštim "uličnim" jezikom gdje ni traga ni glasa mojoj poetičnosti, čak štoviše, i sama nekad posumnjam u vlastite sposobnosti. eto, mislim si, danas je dan nakon noći, gotovo da je već i nova večer, u kojoj štogod da radim i kamogod da krenem, kao neka štrumfovska melodija, u sjećanju zapleše jedna slika otprije tri godine. otprilike, brat bratu manje više (ovaj dio samo da iznerviram dvizgicu), tri, dakle.
rešetke na prozorima. iz susjedne sobe bajaga. ona gleda daleko prema tornju toplane, zapiljena između dva lista drva života kog sam donijela prije šest godina. sklopila je ruke na svoj mili oblutak od tijela, blago pomaknula glavu prema zidu okrećući mi sad trećinu svog profila, leđa velika i jaka k'o stotinu riječi, tako poznati pramenovi crvene kose, u koju sam se ne tako davno htjela umotati, smotati i nestati (jesam li ikad za to imala priliku, pitam se i danas, ili je sve bio samo divni plod moje u tom pogledu ne baš živahne mašte?), ta dva tri nestaška, vire joj preko svijetlosmeđe vestice koju je u svom stilu obukla, navukla prije, na kratku suknju. lijepo joj stoji. jako. kad prođe, u meni uvijek pokrene život, čak i sad kad u meni života više gotovo i nema. stojim na vratima sobe prečuvši njene trostruke molbe da sjednem.
šuti.
šutim i ja.
rijetka prilika.
polako me počinje hvatati nelagoda jer osjećam neizrečeno. pogledavam u desno, ne visoko postavljeno ogledalo s nekoliko nespretnih roskastih mrlja od dezinfekcijskog sapuna. definitivno mrlje na ogledalu, zaključujem ponosno u sebi, isključujući ne baš malu mogućnost da mi se magli pred očima. hvata me kriza. još jedna iz koje želim izaći kao pobjednik ali startam kao trostruki gubitnik. sad još i bez mame. gledam i dalje u nju nepomičnu, zamišljenu nad tko zna čim - i van goghu bi već dosadio tak ograničeni pogled s vrha brda vinogradske bolnice. bacam pogled na stol razbacanih papira, i debelim, vjerojatno petstotinjak stranica a možda i više onih tankih listova liječničkih nalaza, fajlom pod mojim imenom. mi to popularno zovemo "rat i mir". samo prepisivanje istog donijelo bi mi malo bogatstvo, ne jednom smo zaključile u nekim boljim danima kad je 800 eura plaće još bila neka tema.
sad šuti.
šutim i ja.
znamo se godinama. ta nam je bila jedanaesta. ali ova šutnja je bila dulja.
"volim te kao svoju kćer...", reče odjednom, učini mi se, plačnjikavim glasom. ni ona još nije prebolila smrt moje mame dicka, ne iz silne vezanosti s njom koliko iz po-vezanosti sa mnom, zamišljajući kako će njoj biti preboljeti smrt njezine mame none, zbog čega mi nije ni mogla doći na pogreb, što na kraju krajeva ipak nije bilo tako svejedno kao što se u tom trenutku činilo - ipak sam pamtila i riječi i pojmove i događaje i likove, makar nepovezane u cjelinu, pa bi mi njena toplina sigurno bila spasonosna makar na sekundu, pomislih mrzeći samu sebe što mi je glava opet krenula smjerom u kom nisam željela, sve dok je nisam uspjela zaustaviti poprilično ravnodušnim, nespretnim, "moram-li-opet-ponavljati" intoniranim
"volim i ja vas. kao svoju mamu isto", uzvratih s pa-šta-onda-to-nama-vrijedi uzdahom.
"sve bih dala za tebe i sve sam ti dala, 'noge širila' na kolegijima i vadila na vizitama..."
"znam", rekoh tužno osjećajući neki rastanak u zraku.
bilo mi je žao što sve ovo nisam bila u stanju doživjeti bez znojenja. treskanja nogom. prolaženja rukom kroz dogačku kosu. navlačenjem dlanova u džepove traperica koje mi plešu na kostima od bokova. naslanjanja na hladni zid koji mi hladnoćom grije smrznutu kičmu. širokih zjenica i suznih očiju što imaju potrebu ispasti iz svojih školjkica da se malo odmore u zraku.
još je uvijek gledala u jednu te istu točku, meni sad već cupkajućoj na ulazu u sobu sasvim nejasnu i daleku, daleku... osjetih potrebu da zaključam vrata.
"slobodno zaključaj", reče ona napokon svojim normalnim glasom djevojčice i ja bez pitanja, propitkivanja, čuđenja ili smijuckanja poslušno napravih ono što smo obje htjele. godilo mi je neskriveno tetošenje mog lika i ne-djela. obožavala sam kad me s vrata odjela zagrlila pred svima. jebalo mi se za etiku i govorkanja da sam joj miljenik. naravno da jesam, kako ne bih bila?!
"s tobom je moja etika pala u vodu. s tobom je sve moje palo u vodu", opet se okrenula ravno u nepovrat. činilo mi se da obje tonemo ravno tamo gdje smo krenule, premda sam objektivno tonula samo ja.
"zricko", dodala je napokon kao da je probavljala tu zadnju cijelo ovo dugo vrijeme, "za tebe više nema šanse".
nije se okrenula.
nisam ni ja.

-----------------
prije nekoliko mjeseci došla je iz norveške na par dana.
"ti si moja najdraža greška", rekla je dok smo šetale mog psa, "i sve me to s tobom podsjeća na gorana".
-----------------

pa eto. neka on priča. ja ću uživat' iz zadnjeg reda.




<< Arhiva >>