14.04.2010., srijeda
Foolish Games (napisano 2008)
|
ovak' to ide. prvo preživiš sve živo i mrtvo. uopće ne želeći da preživiš, jednostavno, okolnosti, nešto te gura dalje. da opstaneš. na kraju stvarno ostaneš neki posrani survivor, s čudnim očima, sjetnoradosnim osmjehom i osjećajem krivnje kaj su ti svi tvoji završili u kontejnerima k'o bojan, ili su se hitili u frankopanskoj zbog saznanja o abecedi u krvci s dodatkom malo kompliciranije magareće ai-ai di-si aids složenice. smiješ se tak prokleto zdrava ovim antonija blaće bljak bljakćevinama. mrziš svoju sudbinu koja je od tebe stvorila nešto što i sama voliš, a vole te i drugi, vidiš. pa zavoliš tu istu sudbinu, ne daš je više nikome. i onda te kresne. u hamletovskom trenutku pitanja želim li još malo tartara na svoju marendu od ribe... kako prozaično. moja posljednja dvojba, da me uspjelo kresnuti do kraja, bila bi "tartar ili maslinovo sa češnjakom", mislim, ipak je tek podne, čovjek s mojim poslom susreće se s njih pet na dva metra hodanja. a mora biti i na razini svoje redakcije koju zastupa. (ja sam, ko što rekoh, iz kapelice rvackog duha, je li to dovoljno slikovit opis?). ne smiješ onda smrdit'! i baš kad pomislih da ću u džepu osim dva mobitela kutije cigareta ključeva od motora i auta plus ponekad mokrih maramica furati i male češnjiće češnjaka pa ih ubaciti u usta svakome tko zausti kako mu "se čujem" - kresnulo me. malo sam se blijedo nasmijala. onda sam se skoro skljokala. ja kad se skljokam sa sadašnjom težinom, to je stvarno gradska vijest. epicentar neboder u savskoj. tad sam se skljokala. stvarno. hladnokrvni promatrači zajedljivo primjetili da opet neka nova droga. tete kuharice se zabrinule. znaju me od ljetovanja s raba otprije 28 godina. ali ovak mokru me nikad nisu vidle. mokra ko tri mokra, blijeda ko tri blijeda i utrnula ko tri utrnula, napokon doživih i to: limun u ustima! i to onaj s tanjurića s oslićem. s tragovima ulja i češnjaka, mirisom ribe s ražnja. divno. pa tko ne bi nakon tog oživio? brzo je došao tata. nešto sam mu zamucknula na telefon. nešto kao "srce moje, moje srce..." (oh, da, ja svom tati kažem takve lijepe riječi, srce, mrvice, budalice, nesumnjivo zbunjujući ove što guraju nos u moj mobitel i seksualnu orijentaciju kad začuju da se ne radi o mojoj "novoj curi" pa im od šoka zapne u grliću lignjica sa žara). i tak. da sad ne kukam kako sam imala drugi infarkt u roku od 7 mjeseci, samo ću reći da čovjek uvijek iznova, u ovom zriliputanskom životu, bude zahvalan za iduću sekundu. s mojom trombozom svaki tren mi je kao zadnji. mogu krckati još 50 godina, mogu sad krcnut za idućih 50. nikad se ne zna. makar sa mnom. od sad na dalje malo ću pametnije i odgovornije, s mnogo više neozbiljnosti, pristupati svemu što radim. these foolish games... jedna od većih dvojbi nastavka mog krc-krc života, pomozite ako znate, ostaje jel' ovo jewel pjeva njemu, ili, možda, baš Njoj... ah, mi pederi. pusek svima. krc. |