Komentari On/Off

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

moj mail: zriliputanac@yahoo.com

U.Z.U. (uputstvo za upotrebu)

Uvijek listati i listati i listati listati listati prema dolje jer, moj Bože, pisamca se ovdje nekad u roku od samo 24 sata višestruko namnože. Pa da ne propustite novije vijesti sa Liliputanaca planete.
Ovaj je bla-bla-blog inače bezgranični pogranični duty-free prostor u kom Patuljci svih vrsta bez straha smiju pokazati svu svoju veličinu. Osobito nadasve se i neprekidno - čudeći ! Tu čak smijete i svašta nešto sasvim slobodno reći, i ne vrijedi pravilo da su glasniji oni što su veći...
Ovo je također jedini anti-droga blog bivše narkomanke i anti-gay (nemoj ako stvarno nisi) blog jedne homoseksualke koji se nikad neće naći na cool listi jer je pretopao da bi ga se moglo mjeriti hladnoćom današnjih kriterija.

LINKOVI

• Favorite patuljkasta odmorišta na putu za prekrasno Ništa


• Trigona caffe
• Superbitch wanna-be
• Svjetioničarkrijesnica
• Darlingaa from LOsT
• Soulsisters Paris&Wendy
• Lola Pinkola Estes
• Bloga iz Globa
• Dvizga
• Zrinka
• Maja
• Alternativa

• Ostali linkovi


• blog.hr
• forum.hr
• "nahrani me"

LOGIN BLOG EDITOR

korisničko ime:


lozinka:

KUTAK ZA POETSKI TRENUTAK

« MI » (Mucko i…)
Jednog jutra mačak Mucko
Putem znanim je šetuck'o
Dugo već sa istim stavom
Vrtio je sjetno glavom
Tiše još od kapi kiše
Priznao je: neću više!

Naivni je šarlatančić, malo blesav Mucko bio
bančio je,
tuk'o,
pio.
A ljubav samo on je htio, nadao se, o njoj snio.
Mislili su sretan da je, činilo se eto tako.
Nije dao da svi vide kol'ko je u sebi plak'o.
Puštao čak on je duge šiške preko glave
Skrivajući svoju dušu, čudne, tužne oči plave –
Zar ne rade tako velike već mačke prave!?

Mazili ga svi po redu, tepali mu slatke riječi
Zauzvrat je svima dav'o što su htjeli od njeg' veći –
Bilo lančić, toplo tijelo, čak i jedan zubić bijeli…
Pomislio Mucko tako –
sad je njegov svijet baš cijeli.

Al' ostao je u toj duši
Kamen teški koji guši –
Imao je sve, no opet…
Nestao je njegov polet,
«Nema ovdje tog što trebam,
Bolje da se odmah predam.»

Nije više Mucko bio siguran k'o nekad prije
Zbunjeno je on promatr'o
čem' to ovaj svijet se ruga,
smije.
Prep'o se da ne zabrije.
Ništa više shvać'o nije.

Zašto njega to prokletstvo, pitao se on tad često
Kud baš takav plahi Mucko ne može si nać' dom, mjesto…
Mislio je da i Bog se sa visina njemu smije
Zašto, zašto k'o i druge mace
Mucko mog'o biti nije?

Htio je nestati, sa trudom prestati –
Povuk'o se sav u sebe.
Nitko nije njemu rek'o
da najebe
Onaj mačor koji ne grebe.
Ostao je ispod kože poput male mačje bebe.

Tek u žutom nekom prahu,
kad već snać' se bješe kasno
Naš'o utjehu je baš za sebe,
vidio je sad sve jasno.

Pitali se mačori i mačke grada
kako to da plahi Mucko tako iznenada,
suvereno, sobom samim sada vlada.
Post'o čak je, tako zbunjen,
novinarska mlada nada.

Mislio je, eto, letim,
samo rijetko da sam mačak
sad se hvala Bogu sjetim.
Uspio je, činilo se –
Muckom napokon se svi ponose!

Al' izubio je velik dio svoje duše
Dostojanstvo pustio je da mu drugi lako sruše.
Narastao odjednom je u njem uvijek teški kamen,
Skrasio se u utrobi k'o prokletog života znamen.

Jednog petka prije podne,
nakon revije neke modne
Shvatio je razlike te mačkorodne…
– Ma, hvala ti Bože
što me ipak nisi stvorio k'o druge mace
što hladne su i ledene
ispod prividno im tople kože.

Ohrabrio se eto tako, makar opet puno plak'o
Postat on će onaj stari, iako će koštat' jako.
Mora negdje biti ljubav, ne može to biti tako!
Nek' ga mrze, nek'ga psuju, krenut on će svojim putem
Premda njim će sada kročit' vrlo pažljivo,
polako…

Samo dno u svom životu vidio je;
dotak'o ga - po njem' skak'o
Nitko pojma im'o nije (naučio je da i to skrije)
Koliko ga baš sve boli, razara ga silno, jako…
Eto, spizdio je dosta brzo,
Potrošio je vrlo lako
Sedam života
Od devet njih njemu Bogom danih-
Kakva sramota!

Svašta vidio je, svuda bio, al'osjetit još je htio
što to stvarno znače ta «ljepota» i «dobrota»
bez tog uvijek isti krug,
spoznao je,
oko njega sam se smota.
Odlučio je da će više nego druge mačke voljet'
Od samoće ništa jače sigurno ga neće boljet'.

Doviđenja ljudi, dobili ste što ste htjeli
Ja sam sebi sjebao sam zbog tog, evo, život cijeli
Dao čak sam i svoj vrijedni zubić bijeli
Ubio se skoro jesam
Ma, za Koga, je li
– je li?!
Krenuo on konačno je
po prostranom tom planetu
Znao je da srest će negdje neku dragu, toplu tetu.
Oh, da, mogao je imat' mačaka on cijelu četu
Al' vidio je: neće sreću svoju pronaći u takvom svijetu.

Smješkajuć' se slobodan
nedavno je gradom lut'o
Capice su već mu bile umorne od ljetne vlage.
«Stat ću malo, stalno jurim
nemam pojma kamo žurim
trebam skupit' malo snage»
I baš kad u brčić svijen umorno si on to reče
Odjednom ga već zaboravljeni
osjećaj na pol presiječe.

Glavu dignut' nije htio, tako pokošen je eto bio
Iako još uvijek plah
pobijedio je sumnju, sram
i strah.
Zastao mu tad je dah, kad vidio je divne ruke
Što dodirom su jednim nježnim zbrisale
sve mu, baš sve muke.

Ah, ah, preo on je,
što je ovo? Što je ovo???
Nešto novo!
Tražio baš uvijek to je, i sigurnost i toplinu,
Izgubio čak već je vjeru kroz pustaru i dolinu.

Zasjale su Mucku tada velike i plačne oči
Premda mlad, pomirio se:
«Ljubav osjetit' ja više neću moći!»

Prislonila je tada Ona na njuškicu mu svoju glavu,
Ovo je valjda Raj, morao je bit' u pravu,
jer našao je
makar na tren
sreću i ljepotu pravu.
Prezr'o tad je svijet i slavu.

Osjetile ruke njoj su da se Mucku gaće tresu
Nije navik'o da o njem pričaju
osim kao dobrom, dobrom «mesu»
Koje eto ima sve, čak i stana svog adresu

Rijetko kad k'o sad doživio je
Da iza dodira iskrenost i srce stoje.
Toliko se bio zbunio i prep'o,
učini mu se da konačno je sretan krep'o.
Uzjogunio se tada malo,
uz tu milu lijepu curu postao je
Naj, naj, najsretniji mačor
na cijelom ovom svjetskom Touru!

Hrapavim je tad jezičcem htio reći
mekoj ruci: «Hvala», «Tako si posebna»,
«Puno si mi, znaš, dala»
vidjela je da je Mucko
samo jedna maca mala.
Ništa više, ništa manje - nije postavila
čak nijedno znatiželjno pitanje.

Oh, poželio je mačić tad
Sklupčati se pod njen vrat odmah, sad!
I od tad da bude tako prije svakog, svakog sljedećeg svitanja –
Tu će biti kraj svih napornih i noćnih skitanja!

I bez neke veće muke, ili glasne halabuke
Odrekao sâm se čak i svoje kućne mace
(ionako voljela ga je zbog njoj eto slatke face)

Dao sve bi da ga uvijek grlit' mogu ove divne tople ruke!

Zaspao on tad je mirno,
k'o da nebo je dodirn'o.
Nekim čudom nije trzn'o
ni kad grom je snažno svirn'o.

Plakat dugo nije smio. Bože, velik mačor već je bio…
Al' zbog olakšanja, silne sreće
Ovaj put je stvarno htio!
Ovaj put je čak i smio!!!


Pričali su da je ne baš pametan, budalasti sanjar sjetan,
Da ganjat' sa njim nitko neće
njegove umišljene vjetrenjače
Sad je baš u inat njima tako jako jako sretan.
Ipak evo ima ne'ko
Tko ispod površine vidi daleko, daleko…
Sad je znao – cijelo vrijeme samo to je htio,
cijelo vrijeme to je ček'o.

«Jesi mi se ti naspav'o» izrekla je tiho riječi
i gle čuda, pripitomio se divlji Mucko,
bandit sve dotad najveći.
Al' kad najmanje se eto nad'o, jer sve dotad je savlad'o,
Dodir Njen i meke ruke prokleti je strah nadvlad'o.

Tužno zazelenile su njene oči.
Noseći ga prema parku
Osjećao nekako je
Da završit će u jarku.

«Evo, Mucko, zavoljeh te,
drag si, to me neće proći,
ali zasad samo dovde
zajedno ćemo mi moći»

Brzo skrio tad je Mucko
plačni pogled ispod šiški
vjerovao dotad on je
da je za nju mačić friški.
Bunilo se sve u njemu,
'di je pravda u ovome svemu???
Ali, eto, šutio je, imajuć' od šoka tremu.

Boljelo je al' je znao,
nije problem skroz u njemu.

Shvatio je – zbog mačora nekog starog
te su tako blage ruke
Kroz velike i teške već prolazile muke.

Pitao se sad već mali, što mi fali – reci,
što mi fali???
Ponad'o čak se da radi se o nekoj
prvosvibanjskoljetnoj šali.
Kako sad!?
Još maloprije rekla mu je
«Opusti se, maco mala,
ne, ne plakati,
polako ali ipak hoću
puno tog ja tebi dati»

Finili su sada, eto, bezbrižnosti lijepi sati…

«Nema veze to sa tobom», rekla mu je
i odjednom on to shvati -
boji se da sad ću i ja
pandžicama je svojim ogrebati!

Nije lako samo tako
mačku običnom opet vjerovat',
al' daj se zainati, idemo probat', samo probat'!
Ti i ja, ja i ti!

Nema problema, pomisli u sebi Mucko,
Vjeruj mi da zaista nema.
Žurio sam do Nje dosta,
sad imam za čekanje vremena.
Ono što je jučer bilo hitno
uz nju mi više nije bitno.

Spustio je tad svoj nos da malo lakše
proguta taj mačji ponos,
Znao je da, evo, ove Njene ruke voli
baš po jakoj tupoj boli
o kojoj pričali su još u mačjoj školi.
Al' ništa ipak nije rek'o –
blej'o je i mirno ček'o.

Nije čak ni sjetio se repić svinuti i tako reći
Da je ipak i sad sretan jer je na trenutak jedan
Bio njezin.
Postao je tad on mačak najsretniji, najveći,
Jako jako jako vrijedan!

Zato stvarno puno hvala što
dodirom si sve to dala,
Zaboravit' nikad neću
kakvu unijela si meni sreću.
Da nabiju mi sad
– k'o što nabila si ugušivši me skoro ti –
na glavu smetlarsku, crnu vreću
šutit' ja ću,
ni pobuniti se neću.


Pogledom je zadnje uspio nadodat'
«Ako jednom ipak shvatiš
da za te ja sam mačić pravi
ne boj me se,
samo odmah, odmah javi.
Čekat ću te skriven u visokoj travi
Gdje ni'ko me ne pozna,
gdje ni'ko me ne gnjavi.»

Čak i Ona vid'la je da Mucko će
otad na dalje smiješak nosit',
s njime svemu će prkosit'
Taj njezin mačak ubijen
al' ipak još jak i ponosit.

Težim koracima svijetom, ali
slobodno će moć' on hodat'
K'o da ostalima poruku tu šalje:
«Napokon sam i ja sit, čak i bogat,
a da ništa svoje nisam mor'o dat'
iznevjerit' ili prodat'».

«Ako stvarno mačak
posebno sam ja njoj drag»,
utjehu je naš'o u tom,
«možda ipak pustit će me
da popiškim njezin prag,
preko plota svoga srca
pustiti me u svoj dom.»

_______ dvije godine kasnije _________


Nije bio Mucko više niti mlad, niti kao prije jak
(oh, da, i mačiću ponekad našteti
maci prirođen, ugodni mrak!).
Boli ga svaka sramna i skrivena rana otad,
od mnogih igala što ih je ufixo, mala budala:
na capicama zarasle krastice,
postale su vidiljivi ožiljci sad
(i zato uvijek dugih rukavića odlazi u grad
a kaže da je za sve kriv s motora pad)

Sklonio se, povukao opet
u svoj dobri, topli,
od nepravde sigurni svijet -
nije više bio jak,
al' zato niti glupo mlak.

Znao je kad povući se treba,
Zaliječiti tugu,
u mašti obnoviti srušenu mu Dugu…
Ne tražiti izvan sebe svoju polovicu drugu!

Udahnuo je opet duboko
premanturski čisti zrak,
predugo je ronio kroz škodljivi mu
morskog sjećanja suzni Mrak.
Par mjeseci kasnije zasjaše još sjajnije
dlakice mu meke
i na vratu od prirodnog mu,
ne blajhanog krzna
opet iskočiše urođene bijele fleke.

Opet dobio je Mucko natrag sigurniji,
dostojanstven neki stav – kao da je jak -
malo gizdav ali skroman k'o da nosi
kakav dirigentski fini frak.

Mucko možda i je mnogo puta zaseruck'o.

Al' svejedno cupka dalje.
Jest da ni sad nema neke pandže…
Ali zato štap svoj nosi, njime se ponosi!
Što će drugo nakon svega…
Mirno ode kudgod život ga pošalje...

Prhvatit' je mor'o Mucko teška ali sretna srca
Da baš njega, Mačkića nestašnog
kom potrebna je posebna,
nekad čak i intenzivna njega
odabrao je da preživi Bog taj
koji čak i, evo filma, sve pse pušta u Raj.
(za Mucka to ne znači kraj, on nema
posebne neke želje kad bira svoje prijatelje
- bitno da su 'nutra dobri, da ga vole kakav je
i da oko sebe ako mogu šire veselje).

S Bogom se ne isplati ratovati,
kad već unaprijed se zna
čija će bit' konačna pobjeda...
A baš Mucka, mačkića raščupanog
svog prirodnog, krznenog i gdjegod flekavog odijelca
Bog s ljubavlju gleda, iako mu više
drugu Tetu voljenu ne da.

Usamio ga Bog je malo onog trena
kad je Njemu jače nego Mucku
do Dicka, mačkice mame,
postalo stalo.

Pa ju je uzeo k sebi, jer to je divna maca bila!
Muckov Dicko... ha 'ko je poželio uz sebe ne bi?

E, taj veeeeliki dragi Bog
mačora s bundom od nerca ne želi,
već skrpanog Mucka dirigirat' svukud šalje!
Svirači dok sviraju, svijet da se veseli,
a dame dok biraju, iz Mucka da ljubav curi dalje!


(by Mucko Zriliputanac, 13. 12. 2005.)



Pukotina ima svaki život

Pukotina ima svaki život,
kroz koje bližnji radoznalo zure
motreći Naše dane što se žure.

I tako ništa nije posve naše:
mi srčemo taj Život kao vino
iz Tuđom rukom uprljane čaše.

Al' ko je ćudi gadljive i stidljiv,
kako bi htio zastrti ta okna
na svojoj Duši, i biti nevidljiv _

Pa da mu posve mirno bude lice,
k'o pusto polje ispod koga teku
Nečujno vali jedne ponornice.



Oblak

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il'za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.

I plovio je to sve više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.

D. Cesarić

10.02.2010., srijeda

he, he, heeeeeee....