Zovi me zvijer

Mračno je kao u rogu. Tišina mi izjeda biće svojom neprekinutošću. Boli me nedostatak.

Nedostatak čega?

Želim li zbilja čuti korake?
Želim li zbilja čuti lupnjavu?
Želim li zbilja osjetiti strah?

Ne, čekaj. Za to je već prekasno.

Sada čujem korake – svoje, kako odlazim.
Sada čujem lupnjavu – svoga srca.

Zalutala mjesečeva zraka pronalazi put.

Susrećem svoj pogled u ogledalu – strah mi se nazire u očima.

Strah se poigrava mojim bićem.

Um se poigrava mnome.

(ne smijem zaboraviti napomenuti da me na pisanje i objavu ovog posta potaknula Sister - jesi sad sretna?)

Oznake: pisanje