Pjesme su moje sjeme crne grude

subota, 31.10.2009.

Stoljetna vrba

Uz Dravu pod stoljetnom vrbom
trošna je klupa stara.
Sjećaš li se vrbo
na njoj upornog neimara.
Sjećaš li se pjesnika
što sjeđaše tu svake noći,
od rumenog zalaska sunca
pa do zvjezdanoga roja.
Uvijek mu rano kući poći
možda se rodi
još pjesma koja.
Može li itko vidjet˘
u rumenilu zalaska sunca
ono što pjesnik vidi?
možda su njegovi pogledi dublji,
možda on gleda iz srca?
I zašto su ti grane tužne?
Zašto si tiha i snena?
Tuguješ li za starim pjesnikom
il˘ sjećaš li se boljih vremena?
Sinoć su dvoje mladih na klupi
prvi poljubac pili
i čvrsto,
baš čvrsto, kao dijete i majka,
čvrsto se zagrlili.
Jesi li im rekla da im je ovo
možda najveća sreća?
Možda si im i napomenula
da kratka su proljeća?
Koliko puta je
umorna snaša
sjela u tvoju sjenu,
bacila motiku u travu
kada se vraćala iz vrta,
zagazila u Dravu
i nakvasila kožu
lica i vrata
od sunca ispaljenu?
Koliko su puta klinci s tebe
trgali mlade grane,
pravili svirale i šarene štapove
i veselo živjeli dane,
mladosti razigrane?
Znam, čuvaš puno tajni!
Noću su u tvojoj sjeni
mladi na klupi savili
ljubavno gnijezdo,
sa strašću opijeni.
Vrbo stojiš tu sve godine ove
i gledaš uporno slavonsku ravnicu.
Puno si puta vidjela Dravu,
dok crvena je od krvi tekla.
Puno si mi o tome pričala,
hvala ti na svemu
što si mi rekla.
I ja se sjećam puno toga,
duže od tebe,
Bogu hvala.
Ispričat ću ti ono što ne znaš.
Ta mi je sjećanja knjiga dala!
Još Tomislav je na Dravu stao
i gromko zavikao, a Nazor je to i zapisao:
“Arpade, ti si vjetrinašto hara,
a ja sam hrašće jedro i stoljetno
na koje zalud vihor se obara!“
I ovog rata stajala si ponosita,
bacači ti slomiše granu,
al izrastoše ti grane nove.
Tek samo si me podsjetila
na priču davno znanu!
Evo dolaze neki klinci,
prepustit ću im mjesto.
Njihovo društvo ti sigurno godi
sa mnom se ionako
družiš prečesto.

Zorislav Vidaković

31.10.2009. u 19:18 • 2 Komentara • Print • #

Stari Herbarij

Htio sam napisati pjesmu,
htio sam zaustaviti vrijeme,
zaustaviti dane što teku
kao brana podivljalu rijeku.

Pokupim staru teku;
Pribadača
i divlja ruža,
i papir požutjeli.

Ispod mog prozora
gusti cvijetovi bijeli
i miris me razoruža,
miris pedeset ljeta.

Stvarno je vrijeme stalo
negdje pod prozorom niskim,
pod ružom koja cvijeta,
koju sam jutrima gledao
iz dječjeg kreveta.

Zorislav Vidaković

31.10.2009. u 18:14 • 0 Komentara • Print • #

petak, 30.10.2009.

Tama

U mračnoj ulici drevnog starog grada,
sretoh srodnu dušu.
Ne primijetih vjetrove
od Drave što pušu.
Na licu trag muke,
širok iskren osmijeh
i čvrst stisak ruke.
Da bilo je jutro.
Tek pekar je neki, dućan otvorio;
Podijelismo četvrt kile kruha!
Pogledom mi reče; Nešto bih popio!?
I ja sam tri dana
spojio s noćima,
neobrijan, znojan.
To je bila šnjura
gdje bratstvo počima.
To je bila šnjura
koju slučaj stvara!
Taj bljesak u oku,
u njegovom,
mojem,
kad smo ugledali znanog konobara!
Prebrojismo lovu
i baš sve nam paše.
U jedan glas rekosmo ponosno i glasno;
Uz zvuk kovanica
na limenom šanku
sad zvuči sablasno:
«Pivo i dv'je čaše!»

Zorislav Vidaković

30.10.2009. u 23:20 • 1 Komentara • Print • #

Blještavilo

Sjene se igraju
na otvorenim dekolteima.
Poigravaju grudi zamamnih dama.
Pohotni pogledi,
zaglušna glazba;
Priđite gospodine!
Večeras sam sama!
Zvon kristalnih čaša,
buke finog vina.
Izmjenjuju se ritmički
buka i tišina.
Mijenjaju se ritualno
i strast,
i pijanstvo.
Ostavlja utisak,
stvara krivi dojam.
Sa strane izgleda
k'o staro poznanstvo!
A onda braco
isprazni džepove.
Zavuci glavu
u dignutu kragnu.
I pusti se ulicom
niz hladne vjetrove.

Zorislav Vidaković

30.10.2009. u 18:01 • 0 Komentara • Print • #

Pjesma iz mene

Pjesma je iz mene
potekla kao rijeka.
Možda je to samo
slučajnih gena splet.
Zaboravljena slika u nekom sefu
ili je to ipak mašte moje svijet!?
Tek pusta želja
da bude bolje,
probuđeni dječački snovi,
kronika davnih događanja
ili neki svjetovi novi.
Uporno traženje ključa
što otvara kutiju želja
ili samo obično htijenje.
Tek jedno zrno veselja.

Zorislav Vidaković

30.10.2009. u 17:32 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 28.10.2009.

Kraj jedne ruže

Sam !
kao pred zoru mjesec,
kad blijedi svjetlo dana,
kad umiru posljednje zvijezde.
U čaši vina cvijet.
Umire ili sanja.
Gdje li je njegov svijet?

U trenu ludosti,
ili sreće
ako bih smio reć'.
Mi ubrali smo cvijeće,
a sad jesen je već.

Ne strše grane puste.
Jeseni moja mladost!

Na mjestu crvene ruže,
požutio u vinu cvijet.

Zorislav Vidaković

28.10.2009. u 19:45 • 0 Komentara • Print • #

Ja pišem jutro

Ja pišem jutro;
Rađanje, buđenje,
prapočetak,
istinu što peče.
Traženje, nuđenje,
rijeku koja neumitno
teče
i ne može stati.

Znam prijatelju,
već je pala večer.
Da pala večer?
Već su sitni sati.
Ti uzeo si,
otvorio knjigu,
da ti ova stara
luda
noćcu skrati.

Jer ničeg nema!
Samo materijalno,
prestiž i novo,
vječna dnevna tema,
a duhovno
skratilo se jako
ili ga možda
već više
i nema.

Zorislav Vidaković

28.10.2009. u 19:41 • 1 Komentara • Print • #