Pobačaj - društveni relativizam

utorak, 07.06.2011.


Stopostotne invalide treba lišiti života jer nisu sposobni za samostalan život. To je otprilike analogija mišljenja i argumentacija pobornika legalnog pobačaja. Morbidno, jel da?



Religijski je stav da život započinje spajanjem spolnih stanica, a nereligijski / znanstveni da započinje u određenom trenutku fizičkog razvoja nakupine tkiva nastalog spajanjem spomenutih stanica unutar „roditelja 1“ (majka), kojeg su naš i manje više zakonodavci drugih zemalja, valjda na temelju znanstvenih dosega iz 70-tih godina prošloga stoljeća, odredili kao deseti tjedan postojanja nakupine toga tkiva koje kasnije nazivamo djetetom.

Pored religijskog stava koji proizlazi iz rezoniranja stvari kroz sebi svojstvene principe i učenja, koegzistira njemu komplementaran, ja bih ga nazvao svjetovan stav koji svoje ishodište ima u zdravom razumu (ne znači nužno da onaj religijski nema svoje ishodište u zdravom razumu.) Dakle, iako se izravno dotiče suštine kršćanske - katoličke vjere, religije, jer se radi o životu i smrti, protivljenje pobačaju ne mora nužno biti valorizirano kroz rezone vjerskog karaktera. Idući linijom manjeg otpora pobornici pobačaja namjerno potenciraju vjerski karakter i religiju u raspravi o pobačaju, jer najjednostavnije je stvar svesti na religiju kao bajku o ovcama, a time osporiti suprostavljenu stranu.

Pitanje početka života, kada govorimo o pobačaju u stvari je pitanje određivanja trenutka u kojem pobornici pobačaja nisu ili jesu ubojice i kršitelji kaznenog zakona, odnosno njihovi zagovaratelji. Pošto je riječ o teškim optužbama, animozitet suprostavljenih strana je velik. Mada ne vidim razlog zbog kojeg religijski stav ne bio i znanstveni stav, svejedno je na jednoj strani religija, a na drugoj uvjetno rečeno znanost koju, čudno, predstavljaju skupine posebno glasnih i osjetljivih ljudi na nepravdu koja se čini, primjerice životinjama, čak i biljkama. Dakle, fetus u staklenci - DA, herbarij - nipošto NE. To su oni zagovaratelji ljudskih prava samo kada se o njima i njihovom modernom srednjovjekovnom pogledu na svijet radi.

Naime, ne vidim razlog da stav da život započinje začećem ne bude i znanstveni stav. Samo zato što to biće prije 10-tog tjedna svoga postojanja ne može kontrolirati određene životne funkcije mi ga imamo pravo odrediti po pitanju života i smrti? Tom logikom, što nas sprječava da života oslobodimo i biće od godinu dana koje također nije sposobno za samostalan život - ta; niti zna pričat, nit hodat, nit hranit se samostalno. Smatram da je određivanje granice života i smrti prema bilo kakvim kriterijima, medicinskim, pravnim itd., neodrživo relativiziranje, jer iznova se postavlja pitanje - zašto baš ti kriteriji?

Tu je niz nelogičnosti. Ako se čovjek razvija do svoje 25 godine, zašto se iz tih 25 godina i devet mjeseci izdvaja vrijeme razvoja od 10 tjedana kao vrijeme u kojem proces razvoja organizma kao tvari kao da je nebitan i nepostojeći. Po meni je razvojni stadij čovjekova organizma jedan i prema tome svaki prekid toga razvoja u bilo kojem njegovom trenutku, odnosno fazi jest svojevrsno ubojstvo. Faza embrionalnog razvoja čovjeka je faza kao što je to i svaka druga njegova faza razvoja. Zašto bi ta početna faza bila manje važna od bilo koje druge faze čovjekova razvoja! Shodno tome; prekid toga razvoja dokinućem života u embrio fazi jednak je primjerice dokinuću života u fazi puberteta čovjeka - jednostavno je - stvar je logike. Nelogično je i da je biće koje raste unutar tijela majke u zadnjoj sekundi isteka 10-tog tjedna obična nakupina tkiva isto kao što je i primjerice tumor, a da je u prvoj sekundi početka 11-og tjedna svoga postojanja to biće dijete. Jednostavno morate naći bolje argumente

Zdrav razum mi nalaže da nešto ne može biti apsolutno i istinito samo zato što je netko to odredio takvim, da stvar bude gora – prema pretpostavkama, na kojima znanost obično počiva. Mora postojati neko prirodno ishodište nečega kao istinitog, sveopćeg, univerzalnog. Nešto što je istinito i apsolutno nije ničime određeno, ono je samo po sebi takvo kakvo je, a ne onakvo kakvim ga mi učinimo. Ne znam prema kojim je obrascima početak života određen kao točka zakona. Apsolutno mi je neprihvatljivo, a nadasve nelogično, određivanje definicije života i njegovog početka prepustiti pravnicima - naprosto ne prihvaćam da je nešto što je univerzalno, kao što su život i smrt, određeno od strane ljudi.

Živimo u svijetu odobravanja frustracija i devijacija pod krinkom prihvaćanja drugačijeg i krinkom novih u biti ne postojećih sloboda i prava. Pravo žene da odlučuje o svome tijelu - odluke o svome tijelu trebaju se donositi u pravo vrijeme. Zbog toga što se ne donose na vrijeme nije krivo dijete nego čovjek sam. Ljudi svjesno ulaze u rizik stvaranja djeteta, i kad izgube, u stvari okladu, rješavaju se problema, ali ne tamo gdje je i nastao. A priča o odlučivanju majke o drugom tijelu i životu - životu djeteta, kao o samo svome tijelu i životu nije istinita - to je prebacivanje odgovornosti o svome tijelu i problema sa sebe na tijelo fetusa / djeteta, na način ubijanja istog.

Takav majmunski pristup određivanja stvari kada je riječ o jednoj tako bitnoj stvari kao što su život i smrt po meni je vrijeđanje zdravog razuma i dostojanstva čovjeka, koje pak proizlazi iz zastranjenja društva nastalog novim načinom življenja u kojemu se svijet oko nas bezosjećajno realativizira. Nadam se da će, jednom u budućnosti, vrijeme u kojem živimo, biti nazvano razdobljem društvenog relativizma.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se