Hrvatska desnica danas i sutra

srijeda, 02.02.2011.


Sve ono desno što se ne sadrži i radićevštinu, i starćevićanstvo, podrazumijeva se; i tuđmanizam, ali i neke ideje hrvatske lijevice i antifašizma kao dokaza pripadnosti ostatku svijeta, i to bez presedana, jednostavno neće uspjeti, kao što i ne uspjeva.



Kada govorimo o političkoj Hrvatskoj, osobito kroz medije i neke državne institucije, lako se može učiniti da je Hrvatska izrazita desničarska i nacionalistička zemlja. U Makarskoj se učenici oblače u naciste, u Križevcima organiziraju „nazi“ koncerte, a u Zadru pišu antisrpske parole – sve redom relevantne polazišne točke medijskih i društveno-političkih (i obratno) zaključaka. Isto tako - u Hrvatskoj vlada uvjerenje, što odgovara stvarnom stanju, da na njenoj političkoj sceni ne postoje bitni čimbenici desnice funkcionalnog oblika – stranke desnice čije političke ideje počivaju na legitimnim konzervativnim, nacionalnim i religijskim dogmama kao elementima desnice općenito. S pravom zanemarujući HDZ kao specifični slučaj krnje, lažne desne političke ideje i opcije, danas je primjerice parlamentarna hrvatska desnica svedena na jednog HSP-ovog zastupnika u saboru. Promatrajući politička i društvena zbivanja u Hrvatskoj i s obzirom na dojam i političke i društvene analize, te činjenice poprilično zbunjuju.

Naime, pored prethodno iznesenog, dojam je da u Hrvatskoj postoji snažna potencijalno biračka masa desnog političkog spektra bez čvrste političke, stranačke baze. Osim velikog broja razjedinjenih neparlamentarnih, međusobno zavidnih, čak i neprijateljskih, taštih desnih „stranaka u pokušaju“ radićevštine, starćevićanstva i tuđmanizma, gdje je posebna strka među brojnim pravašima, veliki problem desnog biračkog tijela činio je i čini HDZ. Kada sam prethodno spomenuo HDZ kao krnju i lažnu desnicu, mislio sam na sve ono što pod imenom desnice, danas nakon Sanaderovog desetljeća svojim nedesnim šeksovskim djelima HDZ predstavlja, a neshvatljivo unatoč tome i dalje redovito otima desnici. Ljudi vjerojatno misle da sve one Tuđmanove slike po HDZ-ovim sjedištima nešto znače.

Osim što je ubijao sam HDZ lažiranjem unutarstranačkih izbora, kada je, pokravši glasove (1005:912), uz pomoć Glavaša 2002. godine pobijedio Pašalića i kada je iz HDZ-a istupilo gotovo 200.000 ljudi, Sanader je ubijao i druge desne političke opcije – od konstantnog HSP-a, sa Đapićem i Leticom rasturio je i tu stranku prepolovivši joj postotak dobivenih glasova sa 6 na 3% sa zadnjih izbora. Nitko nije napravio toliko za desnicu koliko je Sanader učinio da one koje ne zavara natjera da ostanu doma na izborne dane. Jedine koje je privukao nazvao bih šmizlama.

Isto tako, unatoč Sanaderovom uništavanju HDZ-a i desnice općenito, dakle i prije Sanadera, ni sama desnica, ona hadezeova disidentna desnica, ali i ostali, nisu pronašli način za postaviti se kao mogući izbor sigurne većine. Kupci postoje, samo čekaju proizvod. Po mome mišljenju; teško da će ikada to i uspjeti bez vraćanja ili priključenja „okupiranoj“ desnoj političkoj matrici. Pod sintagmom desne političke matrice smatram onu svenarodnu politiku pokreta koja je Domovinskim ratom ostvarila glavni povijesni cilj Hrvata – državu, i čija je polazna točka Domovinski rat u svakom pogledu. Ta politička matrica sadrži i radićevštinu, i starćevićanstvo, podrazumijeva se; i tuđmanizam, ali i neke ideje hrvatske lijevice i antifašizma kao dokaza pripadnosti ostatku svijeta, i to bez presedana. Sve ono desno što se ne zasniva na tom konceptu jednostavno neće uspjeti, kao što i ne uspjeva.

Vjerujem da jedino ona desna politička opcija sa suvremenim pristupom tradicionalizmu i konzervatizmu, koju bi u biti trebali sačinjavati svi pripadnici desnice u širem smislu, ali u svojim reformiranim oblicima – jedinstvo prije svega, i koja može odgovoriti suvremenim političkim i društvenim problemima, može u narodu dobiti priliku. Desno biračko tijelo sito je paranojičnih desničara, teoretičara zavjeri čiji jedini smisao postojanja na kraju budu oni sami. Kada odu previše u desno na političkoj kružnici nađu se na pola puta sa svojim lijevičarskim pandanima koji funkcioniraju po istom obrascu. Također, to može jedino ona opcija koja svoju ideološku bazu pomakne za pola stoljeća unaprijed, zagovarajući kao svoje političko ishodište suvremenu hrvatsku državu i Domovinski rat, ne zaboravljajući dalju povijest ali i ne živeći u njoj, kao i ona nesramežljiva opcija koja ide u smjeru ne skrivanja desnog opredjeljenja, već koja kroz vlastito političko ponašanje suvereno demistificira godinama i desetljećima mistificiranu sasvim legalnu i legitimnu političku opciju. Kamen je to koji Sizif gura. Vjerujem da će takva vizija jednom uistinu zaživjeti u budućnosti.

U konkretnim okolnostima, po meni, jedini način postavljanja takve desne političke opcije kao mogućeg izbora sigurne većine jest situacija u kojoj HDZ gubi na idućim izborima(?). Kao što je to bilo primjerice 2000. godine kada je HDZ-u odustalo dati glas oko 400.000 njegovih birača. Naime toliko je 2000. godine HDZ dobio manje glasova u odnosu na izbore iz 1995. godine. Tada je situaciju iskoristila lijevica, a sada, na izborima 2011., prirodno bi bilo da se situacija okrene u korist desnice. U svakom slučaju, u cijeloj priči, kada govorimo o desnom političkom spektru, nikada i nikako ne treba podcijeniti snagu HDZ-a, nije 2000. godina, ali je sve moguće. No, prvo treba dobro pomesti ispred svoga ulaza.