SRB: Ivo ne pada daleko od stabla

četvrtak, 29.07.2010.


U društvu često vodimo polemike oko simbola, znakova i znakovlja. Osobito komunističkih i fašističkih. Realno gledajući, sam simbol kao znak je nešto nepostojeće i bezvrijedno. Što je onda to što kod simbola u ljudima izaziva emocije i vodi u ostrašćenost i žustre polemike? Naravno; simboli kao reprezentativne maskote različitih političkih opcija ili uvjerenja vode ka političkoj i ideološkoj konfrontaciji pa tada u biti govorimo o klasičnoj političkoj, odnosno ideološkoj polemici. Prema tome, priča o simbolima je priča o razilaženju u mišljenjima, od kojih svako ima svoju maskotu – simbol.



Međutim; simbol i kao semiotičan izaziva kemijske reakcije kod ljudi. Pored prikaza određenog simbola nije potrebno zboriti da emocije navru. I to se vidi na ljudima često i kao bura fizioloških reakcija. Simbol je dakle jednostavno znak sa dubljim bremenitim proširenim značenjem kojemu je pridodan iracionalni segment koji kao takav prestaje biti samo prosti prikaz. Kažu da slika govori tisuću riječi, a simbol tisuću slika – i zato treba biti oprezan u igranju sa simbolima. Za političkog umjerenjaka i pragmatika kakvim se Josipović predstavlja, na skupu u Srbu otprije dva dana ni iole nije bio oprezan kao što je to bio u bosanskom parlamentu kada se išpricavao do iznemoglosti. –"Neki od vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi i mira.", poručio je u Srbu.

Naime, mislim da je kontroverzno zanemariti ulogu simbola partizanke i petokrake u Domovinskom ratu, ali i drugosvjetskom ponajprije poraću, i sve one koji su zbog nje propatili (a pate i danas) u tom ratu i poratu, i reći da je to lijepa kapa. Osim što je netaktično, totalno je ne primjereno i bezobzirno, ali i politički nedoslijedno nakon na Bleiburgu iskazane želje i volje za zatrpavanjem ustaško-partizanske rupe bez dna. Šokantno je da predsjednik jedne zemlje veliča obilježja i simbole pod kojima je relativno nedavno izvršena agresija na istu tu zemlju, jer time, po logici, u stvari odobrava i pozdravlja ono što je pod tim simbolima učinjeno. Najčešće opravdanje za veličanje partizanke i petokrake zvijezde jesu antifašističke zasluge i dobrobit koja je pod njima učinjena. Bez dublje raščlambe takva konstatacija donekle i može stajat. Međutim; po meni je u tom slučaju riječ o polupanim lončićima; naime nešto "dobro" ne opravdava nešto "loše" učinjeno pod nekim simbolom, pa ni taj simbol! Primjerice; svastika ili kukasti križ je i budistički i hinduistički simbol – pokušajte nošenje kape sa kukastim križem opravdati budizmom, odnosno hinduizmom – nemoguća misija. Pametnome dosta.

Što je predsjednik Republike Hrvatske uopće radio u Srbu? Savka Dabčević Kučar je u svojim memoarima zapisala sljedeće: "(...)Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu!". Ženska je to zapisala nakon prisustvovanja skupu u Srbu povodom obilježavanja dana Ustanka u srpnju 1971. godine. Nešto manje od 20 godina poslije, rasplet o kojem Savka piše se obistinio - 25. srpnja 1990. u Srbu se okupilo 150 000 Četnika (sa obješenim Milanom Babićem, Jovanom Raškovićem, Davidom Rastovićem, Jovanom Opačićem i prisutnim Vojislavom Šešeljem koji je po 10 dinara prodavao svoj prvi broj lista Velika Srbija na čelu.). Na tom skupu nazvanim prvim općim Srpskim saborom usvojena je "Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj". Vikalo se tada: "Živio Milošešvić", "Ovo je Srbija", "Zaklat ćemo Tuđmana", a mahalo se srpskim, srbočetničkim i jugoslavenskim zastavama.

Ne, ovo nije SF priča - dvadeset godina poslije predsjednik Hrvatske bio je glavna zvijezda na istom tom skupu. Sada je to antifašistički skup. A koja je razlika između skupa u Srbu 1971., 1990. ili 2010.? Tamo se okupljaju isti ljudi, samo su govornici drugi. U cijeloj priči najdublja nepoznanica ostaje sveučilišni profesor, inače izrazito pametan i pronicljiv čovjek Ivo Antin. Zar on uistinu vjeruje da su Srbski Ustanici ustali protiv trećeg rajha zbog egzistencijalne borbe za slobodom, a ne isključivo protiv života ljudi Hrvata automatski "prekrštenih" u Ustaše koje su zvjerski poubijali? Vjeruje li sada hrvatska Vlada, hadezeova Vlada, "Tuđmanova" Vlada, da su se mitingaši 90-te u Srbu šalili kada su poručivali da će priklati Tuđmana pa su sada isfinancirali cijelu Srbsku priču?

Farbali su nas 45 godina jugoslavenskom idejom bratstva i jedinstva ne bi li se domogli Velike Srbije. Zbog te rabote su Četnici i postali Partizanima - a Hrvatima su prodali priču o antifašističkoj borbi (op.a. što ne znači da ona nije uistinu postojala). Agresijom na Hrvatsku 90.-te, ne skrivajući lice i karakter, tu podvalu su bezobzirno i demonstrirali – Hrvatska i Vukovar su demolirani do temelja pod petokrakom. Danas tim fašistima koji opet oblače antifašističko ruho u Srbu nije možda primarni cilj Velika Srbija, ali zasigurno jedna od velikosrpskih težnji jest.