Hrvatska pred rizicima

petak, 18.01.2008.

mozda prezivim


Hodajući prema svojim neznanim i bezličnim ciljevima vođena političkim elitama, Hrvatska je prečesto klečala pred izazovima. Barem je do sada tako bilo. Uzevši u obzir da je apsolutni strah temelj optimizma trebamo se bojati vremena koje dolazi kako bi se nadali najboljemu. No i uz najbolje namjere uzbudljiva želja za širenjem vidika i novih spoznaja u izazovima sa svrhom izgradnje dobrobiti može postati sumorno koračanje maglovitim dimenzijama kojima nema kraja, tako da svako prihvaćanje izazova uvijek predstavlja stanoviti rizk. No ne i u izvrnutoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj se prihvaća rizike, što pak predstavlja stanoviti izazov. Drugim riječima; smjer kojim Hrvatska kao mlada, demokratski nerazvijena država hodi prije je sumorno koračanje beskrajnim mračnim dimenzijama no što je to pravac izgradnje općeg prosperitetra.

Neovisno o čemu se raspredalo; stari su uvijek govorili kako je prije bilo bolje. U tome moramo tražiti utjehu zbog bojazni od izazova koje budućnost nosi, jer to znači da živimo u dobrom vremenu u odnosu na ono koje dolazi. Hrvatska se trenutno nalazi pred brojnim izazovima na političkom, društvenom, kulturnom i svakom drugom planu što stanovnika jedne zemlje čini građaninom konzumentom navedenih sfera života. Pred nama su krupni politički raspleti sa višestrukim efektima na društvo u cjelini. To su neminovno ulazak u EU i NATO, rješenje kosovskog i bosansko-hercegovačkog problema kao geopolitičkih utega ovog dijela Europe, haški rasplet kao neprihvatljiva instanca hrvatske bliske povijesti ali i budućnosti, političko jačanje Srba u pogledu reaktiviranja plana Z-4, ali i izravnih napada na identitet, poput nebulozne "analne penetracije" ćirilice u hrvatski školski sustav; i još mnogo toga što nas vodi u bezdan.

U tom kontekstu predstojećih izazova pred kojima se Hrvatska nalazi, prije svih pred vratima Europske Unije i NATO saveza, koji su vjerujem multiplicirajući katalizatori svih drugih izazova - kako do sada, pa i nadalje, beskorpulozna razgradnja hrvatskog suvereniteta simptomatična je posljedica. To možda i ne bi bio toliki problem kada razgradnja suvereniteta, što je realnost sadanje zbilje svih zemalja uslijed globalizacije, ne bi ujedno značila i odhrvaćivanje. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi "Tko smo mi? - ogled o naciji i državi " Benjamin Tolić po uzoru na američkog politologa Samuela P. Huntingtona upravo to rashrvaćivanje smatra posljedicom centrifugalne sile, kao jednom od dviju slila koje djeluju kroz povijest hrvatskoga pa i svakog drugog naroda. Druga sila jest centripetalna koja nas, kako kaže vraća izvorištima i spaja. Zanimljivo je da su obje sile u danim trenicuma od strane njihovih emitera nazivane strategijama čuvanja nacionalnih interesa.

Suštinski problem predstojećih hrvatskih izazova dakle vidim u nerazvijenoj svijesti o postojanju hrvatske nacije samih Hrvata, odnosno u neformiranoj naciji, što priječi borbu sa izazovima, jer nepostojanje čvrstog nacionalnog okvira koji dugoročno za budućnost daje jamstvo i garanciju opstanka i funkcioniranja propusna je membrana balasta koji sa sobom nosi primjerice integracija sa drugim zemljama na bilo kakvoj osnovi, ekonomskoj ili vojnoj. Lako je državama koje u punom smislu riječi "država" postoje preko 100 i više godina, državama koje su izgradile svoj nacionalni identitet u potpunosti i kojima mogućim raspadom inih asocijacija kojima pristupaju ne prijeti nestanak, jer one ne sjede na rubu kao Hrvatska. Imajući to na umu Hrvatskoj ne predmnijevam svijetlu budućnost!





Heliocentrični Stipe

nedjelja, 06.01.2008.


Još zarana Stipe je otkrio da Zemlja nije ravna ploha i da stvari funkcioniraju kružno i periodično, da je bitno tomu se prilagoditi. Kopernik je razvio teoriju, a Stipe praksu. Osim znanosti volio je i književnost - u svom političkom životu redovito se preobražavao, i to kafkanski, ne bi li si traga zameo.

glumac



Stipe je danas predsjednik, ali ne i uglađeni državnik. Neki, među njima i Dražen Budiša bez straha danas ističu da bi Mesić trebao napustiti dužnost prije vremena i tako učiniti uslugu Hrvatskoj. Naravno; on to neće učiniti, no svakako osim biološkog Mesiću otkucava i politički sat. On to zna. Ali ne predaje se.

Prošavši sve faze svih sustava, naviknut na vlast, jer Vlasta je bogata i Vlasta te časti, ne posustaje u svome naumu opće i vječne infiltracije u hrvatski, a i međunarodni, bolje rečeno regionski, politički, čak i povijesni aparat. Već se šuška da bi mogao po isteku svog drugog mandata postati visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH. Vjerojatno po zasluzi. Zasigurno je to jedna od opcija za bijeg od nezaobilazne predstojeće surove stvarnosti nužne demesićizacije, dok je druga nesumnjivo ponovna perfidna prilagodba unutar hrvatske političke scene.

U tom kontekstu, poglavito uoči posljednjih parlamentarnih izbora, a i nakon njih, na hrvatskoj političkoj sceni počele su kružiti sumanute, po svojoj prirodi nespojive ideje. Znakovito je da je predsjednik Mesić glavni protagonist svake od njih. "Velika koalicija jedino je postizborno rješenje", izjavio je, štoviše; svojim predsjedničkim utjecajem zagovarao tu lucidnu, po hrvatsku demokraciju pogubnu igranku. Nedugo potom, nakon Hrgine TV objave glasina o braku HDZ-a i HNS-a, predsjednik je opet propjevao - "sve je moguće".

Bjelodano je da je druga opcija za bijeg od stvarnosti demesićizacije stvaranje političkog košmara ispreplitanjem struja svih političkih konkurenata bez obzira na boju i predznak, ne bi li se u tom općem metežu našlo mjesta za ponovno ustoličenje Mesića na neku od funkcija zajedno sa njegovom razgranatom mrežom suradadnika - od stranih tajnih agenata do domaćih kriminalaca i medijskih magnata, a sve kako bi što bezbolnije padao ili se što duže odupirao svome apsolutnom političkom iščeznuću, ali i poruzi.

Kada na naslovnici pisanog medijskog pulena ureda predsjednika osvane naslov o početku pada Vesne Pusić, cijela priča poprima jasnije konture. Dakle; kada je besplodni san o HNS-ovom vođenju hrvatske ljevice ostao pusta tlapnja, Mesić je, kako bi očuvao svoj utjecaj u politici, HNS najjednostavnije pokušao udati za HDZ - samo kako bi se infiltrirao, jer zna da je vremena sve manje, a kada se Pusić oduprla toj besramnoj nebulozi najavljen je njen pad, a kao za inat pojavili su se i unutarstranački HNS-ovi javni pozivi na njeno odstupanje. Sapienti sat.

Očito je da se Stipe uslijed straha od grcanja u vlastitim fekalijama, koprcajući pokušava gerilski utaboriti, očešati gdje se još da, ne prežući pri tom ni od ridukulnih ideja i metoda. Takav je Mesićev politički mentalitet koji godinama gaji i vjerno njeguje - do sada je bio komunist, hrvatski nacionalist i uznik, Jugoslaven, Rvatina, partizan, čak i ustaša. Revni građanin i tajni svjedok. No, pored svega Mesić je bio i glumac, i ostao glumac.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se