Hrvatska pred rizicima

petak, 18.01.2008.

mozda prezivim


Hodajući prema svojim neznanim i bezličnim ciljevima vođena političkim elitama, Hrvatska je prečesto klečala pred izazovima. Barem je do sada tako bilo. Uzevši u obzir da je apsolutni strah temelj optimizma trebamo se bojati vremena koje dolazi kako bi se nadali najboljemu. No i uz najbolje namjere uzbudljiva želja za širenjem vidika i novih spoznaja u izazovima sa svrhom izgradnje dobrobiti može postati sumorno koračanje maglovitim dimenzijama kojima nema kraja, tako da svako prihvaćanje izazova uvijek predstavlja stanoviti rizk. No ne i u izvrnutoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj se prihvaća rizike, što pak predstavlja stanoviti izazov. Drugim riječima; smjer kojim Hrvatska kao mlada, demokratski nerazvijena država hodi prije je sumorno koračanje beskrajnim mračnim dimenzijama no što je to pravac izgradnje općeg prosperitetra.

Neovisno o čemu se raspredalo; stari su uvijek govorili kako je prije bilo bolje. U tome moramo tražiti utjehu zbog bojazni od izazova koje budućnost nosi, jer to znači da živimo u dobrom vremenu u odnosu na ono koje dolazi. Hrvatska se trenutno nalazi pred brojnim izazovima na političkom, društvenom, kulturnom i svakom drugom planu što stanovnika jedne zemlje čini građaninom konzumentom navedenih sfera života. Pred nama su krupni politički raspleti sa višestrukim efektima na društvo u cjelini. To su neminovno ulazak u EU i NATO, rješenje kosovskog i bosansko-hercegovačkog problema kao geopolitičkih utega ovog dijela Europe, haški rasplet kao neprihvatljiva instanca hrvatske bliske povijesti ali i budućnosti, političko jačanje Srba u pogledu reaktiviranja plana Z-4, ali i izravnih napada na identitet, poput nebulozne "analne penetracije" ćirilice u hrvatski školski sustav; i još mnogo toga što nas vodi u bezdan.

U tom kontekstu predstojećih izazova pred kojima se Hrvatska nalazi, prije svih pred vratima Europske Unije i NATO saveza, koji su vjerujem multiplicirajući katalizatori svih drugih izazova - kako do sada, pa i nadalje, beskorpulozna razgradnja hrvatskog suvereniteta simptomatična je posljedica. To možda i ne bi bio toliki problem kada razgradnja suvereniteta, što je realnost sadanje zbilje svih zemalja uslijed globalizacije, ne bi ujedno značila i odhrvaćivanje. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi "Tko smo mi? - ogled o naciji i državi " Benjamin Tolić po uzoru na američkog politologa Samuela P. Huntingtona upravo to rashrvaćivanje smatra posljedicom centrifugalne sile, kao jednom od dviju slila koje djeluju kroz povijest hrvatskoga pa i svakog drugog naroda. Druga sila jest centripetalna koja nas, kako kaže vraća izvorištima i spaja. Zanimljivo je da su obje sile u danim trenicuma od strane njihovih emitera nazivane strategijama čuvanja nacionalnih interesa.

Suštinski problem predstojećih hrvatskih izazova dakle vidim u nerazvijenoj svijesti o postojanju hrvatske nacije samih Hrvata, odnosno u neformiranoj naciji, što priječi borbu sa izazovima, jer nepostojanje čvrstog nacionalnog okvira koji dugoročno za budućnost daje jamstvo i garanciju opstanka i funkcioniranja propusna je membrana balasta koji sa sobom nosi primjerice integracija sa drugim zemljama na bilo kakvoj osnovi, ekonomskoj ili vojnoj. Lako je državama koje u punom smislu riječi "država" postoje preko 100 i više godina, državama koje su izgradile svoj nacionalni identitet u potpunosti i kojima mogućim raspadom inih asocijacija kojima pristupaju ne prijeti nestanak, jer one ne sjede na rubu kao Hrvatska. Imajući to na umu Hrvatskoj ne predmnijevam svijetlu budućnost!





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se