Hrvatska pred rizicima

petak, 18.01.2008.

Hodajući prema svojim neznanim i bezličnim ciljevima vođena političkim elitama, Hrvatska je prečesto klečala pred izazovima. Barem je do sada tako bilo. Uzevši u obzir da je apsolutni strah temelj optimizma trebamo se bojati vremena koje dolazi kako bi se nadali najboljemu. No i uz najbolje namjere uzbudljiva želja za širenjem vidika i novih spoznaja u izazovima sa svrhom izgradnje dobrobiti može postati sumorno koračanje maglovitim dimenzijama kojima nema kraja, tako da svako prihvaćanje izazova uvijek predstavlja stanoviti rizk. No ne i u izvrnutoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj se prihvaća rizike, što pak predstavlja stanoviti izazov. Drugim riječima; smjer kojim Hrvatska kao mlada, demokratski nerazvijena država hodi prije je sumorno koračanje beskrajnim mračnim dimenzijama no što je to pravac izgradnje općeg prosperitetra.

Neovisno o čemu se raspredalo; stari su uvijek govorili kako je prije bilo bolje. U tome moramo tražiti utjehu zbog bojazni od izazova koje budućnost nosi, jer to znači da živimo u dobrom vremenu u odnosu na ono koje dolazi. Hrvatska se trenutno nalazi pred brojnim izazovima na političkom, društvenom, kulturnom i svakom drugom planu što stanovnika jedne zemlje čini građaninom konzumentom navedenih sfera života. Pred nama su krupni politički raspleti sa višestrukim efektima na društvo u cjelini. To su neminovno ulazak u EU i NATO, rješenje kosovskog i bosansko-hercegovačkog problema kao geopolitičkih utega ovog dijela Europe, haški rasplet kao neprihvatljiva instanca hrvatske bliske povijesti ali i budućnosti, političko jačanje Srba u pogledu reaktiviranja plana Z-4, ali i izravnih napada na identitet, poput nebulozne "analne penetracije" ćirilice u hrvatski školski sustav; i još mnogo toga što nas vodi u bezdan.

U tom kontekstu predstojećih izazova pred kojima se Hrvatska nalazi, prije svih pred vratima Europske Unije i NATO saveza, koji su vjerujem multiplicirajući katalizatori svih drugih izazova - kako do sada, pa i nadalje, beskorpulozna razgradnja hrvatskog suvereniteta simptomatična je posljedica. To možda i ne bi bio toliki problem kada razgradnja suvereniteta, što je realnost sadanje zbilje svih zemalja uslijed globalizacije, ne bi ujedno značila i odhrvaćivanje. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi "Tko smo mi? - ogled o naciji i državi " Benjamin Tolić po uzoru na američkog politologa Samuela P. Huntingtona upravo to rashrvaćivanje smatra posljedicom centrifugalne sile, kao jednom od dviju slila koje djeluju kroz povijest hrvatskoga pa i svakog drugog naroda. Druga sila jest centripetalna koja nas, kako kaže vraća izvorištima i spaja. Zanimljivo je da su obje sile u danim trenicuma od strane njihovih emitera nazivane strategijama čuvanja nacionalnih interesa.

Suštinski problem predstojećih hrvatskih izazova dakle vidim u nerazvijenoj svijesti o postojanju hrvatske nacije samih Hrvata, odnosno u neformiranoj naciji, što priječi borbu sa izazovima, jer nepostojanje čvrstog nacionalnog okvira koji dugoročno za budućnost daje jamstvo i garanciju opstanka i funkcioniranja propusna je membrana balasta koji sa sobom nosi primjerice integracija sa drugim zemljama na bilo kakvoj osnovi, ekonomskoj ili vojnoj. Lako je državama koje u punom smislu riječi "država" postoje preko 100 i više godina, državama koje su izgradile svoj nacionalni identitet u potpunosti i kojima mogućim raspadom inih asocijacija kojima pristupaju ne prijeti nestanak, jer one ne sjede na rubu kao Hrvatska. Imajući to na umu Hrvatskoj ne predmnijevam svijetlu budućnost!