Predizborno šutanje

subota, 24.11.2007.

U predizbornoj kampanji od vodećih ionako ništa nismo čuli, a od ponoći ta šutnja postala je službena - započela je predizborna šutnja. Nakon tri tjedna političari su ušutjeli. Od izbora nas dijeli samo jedan dan.

izbornik.com

(izbornik.com)


Prije službenog početka predizborne kampanje nagoviještana je bespoštedna borba za vlast koja će iznjedriti najboljeg među njima. Prijetilo se programima, idejama i planovima, sučeljavanjima i verbalnim obračunima, a začudo obećanja, posteriorno laži ovog puta nisu dominirale. U najčudnijoj do sada predizbornoj kampanji, "vodeći" su šutnju doslovno uzeli kao zlato, izbjegavajući dijalog, preferirajući monolog, i to samo kada se smiješe sa fotošopiranih reklama. Sanader je kampanju izgradio na Milanovićevim političkim gaf stavovima okupirajući apsolutni medijski prostor, koji je doslovno zabranjen HSP-u, Jedino Hrvatskoj, čak i blog zajednici Pollitika.com, a Milanović na grčevitoj obrani od Sanadera. Primjerice; da li će biti referenduma o ulasku u EU i NATO savez nismo saznali.

Ono krucijalno što je dominiralo ovom predizbornom kampanjom neprijeporno su multiplicirajući efekti zapodijevanja priče o velikoj koaliciji po hrvatsku demokraciju, odnosno njenoj bipolarizaciji, ponajviše predsjednika Mesića, koja je, kako je ustvrdio neizbježna jer SDP-u i HDZ-u kao podjednakima, rješenje sastavljanja vlade nakon izbora predstavlja jedino njihova zajednička koalicija. Tom bipolariziranju hrvatske političke scene pribjegao je i HDZ i Sanader stvarajući atmosferu mrtve trke HDZ-a i SDP-a, potkrjepljujući tu podmuklu igranku čak i anketama u kojima SDP vodi, a sve kako bi desnije birače podijeljene između nekoliko opcija nagnao na glasanje za HDZ, jer u suprotnom to znači pobjedu SDP-a, ustvari plašeći "desnije" "crvenima" kao oličenjem svega onog njima svjetonazorski neprihvatljivog. U te svrhe Sanader je čak i HSP nazvao crvenima, "glas za HSP, glas je za SDP", izjavio je, a šuteći pritom da je glas za HDZ u biti glas za SDSS.

Ovi parlamentarni izbori pokazali su da je Sanader, uz neizostavnog Mesića, svojom prljavom igrom, legitimnom ali moralno podmuklom, hrvatskoj demokraciji zadao višestruki udarac. Minimalizirajući i ne poštujući ostale subjekte demokracije, neutralizirajući njihovo demokratsko djelovanje i rad, pojam različitosti mišljenja kroz različite političke opcije, doslovno kradući glasove obmanama i objedama izvana sebi sličnima sa svrhom vlastita uspjeha na uštrb opće demokracije, Sanader je ustvari odao pravi karakter svoga političkog djelovanja.

Ovi izbori prokazali su osim Sanaderovog političkog karaktera, lice i naličje sve neprepoznatljivijeg HDZ-a, koji je sve manje demokratski i hrvatski. Glavni oponent HDZ-a na ovim izborima, ma koliko se to činilo - nije SDP. Jer kroz političko djelovanje HDZ-a u predizbornom razdoblju dalo se iščitati da su to ustvari desnije stranke, HDZ-u vajnskim obličjem srodne stranke. U tom kontekstu HDZ-u poželjniji koalicijski partner je SDSS od primjerice rasturenog letica-granićevskog HSP-a, tako da teza o političkim blizancima sve više drži vodu, što će se zasigurno u budućnosti manifestirat apsolutnim lomom ovakvog HDZ-a.

Predizborna kampanja pokazala je i da osim jednolične parlamentarne postoji burnija vanparlamentarna politika, čiji pojedinci, ukoliko poluče zamjetniji izborni rezultat, jedino što mogu kako bi participirali u hrvatskoj politici na višoj razini jest konformistički se utopit u postojećim političkim elitama, jer malo je onih koji imaju snage volje i želje za otrgnućem i jakim političkim djelovanjem u hrvatskoj jednoumnoj politici i nepoštenoj pseudodemokraciji, ali tješi spoznaja da ipak postoje.

Ne za NATO!

četvrtak, 08.11.2007.


ne-nato



Kada su Mesić, Sanader i Šeks javno ustvrdili da o ulasku RH u NATO savez prema Ustavu ne moraju ništa pitati građane doslovno su lagali. Naime, prema članku 86. Ustava RH, predsjedniku i Vladi otvorena je mogućnost da raspišu referendum o pitanjima važnim za "neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Hrvatske", u slučaju da ga zatraži deset posto birača u RH. U tom smislu važno je napomenuti da gotovo 80 % građana smatra da bi Vlada trebala raspisati referendum o ulasku u NATO (prema telefonskoj anketi, koju je za Večernji list provela agencija Metron) kao i to da je ulazak RH u NATO strateški državni cilj, koji ima značaj temeljnog nacionalnog interesa, jer je riječ o sudbonosnoj odluci - o ratu i miru. Dokaz značajnosti nedvosmisleno je i činjenica da je osnovan i Državni odbor za članstvo u NATO-u, u kojem su zastupljeni članovi Vlade i vladajuće stranke, i istaknuti pripadnici parlamentarnih opozicijskih stranaka. Pametnome dosta. Izbjegavanje referenduma, uzgred, kojeg su provele naše susjedne zemlje Slovenija i Mađarska, dokaz je da imamo vlast iz naroda ali ne i za narod.

Hrvatska je svoj put u NATO započela prije sedam godina, ulaskom u Partnerstvo za mir 25. svibnja 2000. godine. Taj proces traje, dakle, već duže vrijeme. Široj javnosti je apsolutno nemoguće dokučiti što NATO donosi, tj. odnosi. Komunikacija sa građanima ne postoji, vjerujem, upravo zbog prikrivanja onoga što NATO većinom odnosi.

Prvo što NATO savez odnosi jest suvereno pravo odlučivanja, dio suvereniteta, jer u NATO kao političku organizaciju ulaze države, a ne samo njihove vojske. Tako od 2000. Hrvatska sudjeluje u strukturama NATO-a, preko "Partnerstva za mir", aktivnostima NATO-a putem Godišnjeg akcijskog plana (MAP) te sa 150 vojnika u mirovnoj misiji ISAF u Afganistanu, u čemu je očigledno da je pravo odlučivanja, suverenitet uskraćen jer u protivnom nema stvarnih razloga upućivanja hrvatskih vojnika u "demokratizaciju" Afganistana. Kažu da NATO u Afganistanu vodi isturenu obranu, što je apsurd. Kažu da niti jedna država u sastavu NATO saveza ne mora sudjelovati u nekoj vojnoj operaciji, ukoliko to ne želi (Grabar Kitarović). Analogno tome slijed elementarne logike upućuje na pitanje: koji je onda uopće razlog postojanja vojnog saveza, kad se može odbiti sudjelovanje u nekoj vojnoj operaciji? Često se ističe da su hrvatski vojnici u Afganistanu dragovoljno, što je istina, a što se pak želi prikazati kao da je mirovna misija ISAF-a dragovoljna, no činjenica je da je "Afganistan" zadatak koji se mora obaviti, a dragovoljstvo vojnika je druga priča.

Često se kao prednost članstva u savezu ističe razina sigurnosti koju bi Hrvatska stekla participacijom u NATO-u, koji je raspadom istočnoga bloka izgubio svoju svrhu, jedini razlog za postojanje. Kada je osnovan (1949.) NATO je bio poluga mira i otpora istočnome bloku i SSSR-u, a danas očigledno služi u svrhe očuvanja dominacije SAD-a, kao vodeće članice saveza u europskim i svjetskim odnosima.

Stvarnost je drugačija - držim da opasnost od terorizma članstvom Hrvatske u NATO savezu čak i raste zbog angažmana NATO saveza u prljavim ratovima koje aranžiraju SAD. Drugim riječima ulaskom Hrvatske u NATO ona se jasno svrstava na jednu od sukobljenih strana u globalnom terorizmu na koji se neprestano upozorava, (a zbog kojeg SAD i vodi politiku "otvorenih vrata", tražeći partnere za očuvanje vlastite dominacije i kontrole svijeta zbog čega se ruski predsjednik Vladimir Putin u veljači u svom govoru s pravom pita "imamo pravo pitati protiv koga je ta ekspanzija usmjerena") čime se povećava rizik od mogućih napada i na Hrvatsku, a kojih bi ona svojim izuzećem iz saveza u biti bila lišena. Kao što su pokazali napadi 11.9., od tih rizika se ne može obraniti niti najmoćnija država s najmodernijim oružjem i obrambenom tehnologijom, a da se od stvarnih prijetnji u okviru našeg povijesnog položaja, prijetnji Srbije, i bez članstva u NATO-u možemo obraniti navlastito je dokazao Domovinski rat. Zato je jako ružno u medijima slušati, g. Sanadera, Šeksa i Jarnjaka kako plaše građane srpskim parlamentarnim radikalizmom i fašizmom kao mogućom prijetnjom Hrvatskoj, a koja bi kao bila odagnana članstvom u savezu. "Da smo bili u NATO-u 1991., nitko nas ne bi ni krivo pogledao!" - izjavio je Sanader.

NATO je najveći vojno-industrijski sustav na svijetu. Prema podacima štokholmskog Međunarodnog instituta za mir u devedesetima je vojna proizvodnja članica NATO-a predstavljala 80% ukupne svjetske vojne proizvodnje, tako da se politika "otvorenih vrata" ogleda i u širenju tržišta vojne opreme. Naime, svaka potencijalna članica NATO-a prije svega se mora prilagoditi NATO-u kupujući od njega vojnu opremu. Dakle, ogromna proizvodnja traži tržište gdje bi prodala svoje proizvode, ali i nove oružane sukobe i ratove koji su time u interesu industrije zemalja članica NATO-a, da stvar bude apsurdnija. NATO, jedina međunarodna vojna sila koja nije pod demokratskim i pravnim nadzorom, a kojoj Hrvatska bezglavo žuri, točnije koju se lažima i neustavnom politikom gura u taj savez sve je samo ne ono za što se prodaje - brine se za kontrolu nuklearnog naoružanja dok istovremeno i sama licemjerno povećava rizik od nuklearnog rata. Naime članice NATO-a su nuklearne sile, što otvara postojanje mogućnosti razmještaja nuklearnog oružja na teritorij novih članica, dakle širenje saveza povećava i rizik od nuklearnog rata. "Ne možeš spriječiti izbijanje rata i ujedno se pripremati za njega.", rekao je Albert Einstein.

Nepostojanje transparentnih informacija o troškovima potrebnima za usklađivanje Hrvatske NATO standardima lako potvrđuje tezu da su troškovi ogromni i da ih treba skrivati od javnosti. Ne postoje dostupne informacije koju količinu oružja bi Hrvatska trebala kupiti kako bi zadovoljila standarde NATO-a, koju količinu ljudi mora otpustiti, i na što sve se dodatno obvezati - primjerice, jedan od ugovora određuje da Hrvatska i BiH zajedno ne smiju imati vise oružja i tenkova itd. od tadašnje SR Jugoslavije. Podatak da je 27 milijuna kuna (brojka iz proračuna Ministarstva obrane za 2002. godinu) Ministarstvo obrane namjenilo utrošiti samo na razne studije, prijevode i druge intelektualne usluge vezane uz približavanje NATO-u, također zgrožava. Nitko ne govori tko će i odakle namaknuti dodatna proračunska sredstva za dostizanje NATO-ovog standarda izdvajanja za vojsku 2 % BDP-a, jer Hrvatska trenutno izdvaja 1,7 %. Prešućuje se da jedna od ključnih novih obaveza NATO-a jest da zemlja koja ulazi u članstvo mora imati 8 posto kopnenih snaga angažiranih izvan vlastitih granica u mirovnim misijama, te da je u svakom trenutku spremna u takve akcije poslati 40 posto svojih snaga, što bi značilo da će Hrvatska biti primljena u NATO čim bude spremna šest tisuća vojnika poslati u mirovne misije diljem svijeta, jer prema planovima razvoja moderne hrvatske vojske, istu bi trebalo činiti 16 000 profesionalaca. Napokon, građanima nitko ne govori da nakon ulaska u NATO savez izlaska nema - barem 20 godina (član 12. povelje).

Apsolutno je nejasan položaj Hrvatske u savezu koji je izgubio svoj prvotni značaj, a novi prikriva. Nejasna je uloga Hrvatske osim one podaničke, gdje hrvatski vojnici i civili postaju ratni plaćenici odnosno mete terorizma. NATO je savez koji prikriva ratne zločine, poput namjernih napada na civilne ustanove i civilnu infrastrukturu, televizije, prometnice, energetske objekte, tvornice, kao i to da su koristili oružje sa osiromašenim uranom (tzv. "Balkanski sindrom"). NATO je savez koji je proizveo Bin Ladena, Al Qa'idu, Talibane, savez koji opet "lovi" Karadžića. Naposlijetku, NATO je organizacija koja djeluje za više ciljeve, naravno, onih najmoćnijih - koliko i na koji način se Hrvatska uklapa u te ciljeve više je no i jasno.

Komunistička partija bog je vjere u Ništa

subota, 03.11.2007.


titoateizam



Činjenica je da lijevo opredijeljeni u nas predstavljaju glavne zagovornike ljudskih sloboda i prava. Da apsurd bude veći i to upravo oni koji su svoje živote posvetili zatiranju toga što sada proklamiraju. Kod nas su oni apsolutni ljubitelji demokracije, ali očito samo kada se o njima radi. Svako mišljenje drugačije od njihova ne prolazi, jer ti samoprozvani nositelji, u biti monopolisti ljudskih prava i držatelji njihova viđenja morala kao apslolutnog prodaju se za nešto što nisu.

Iako živimo u sekulariziranom društvu nejasno je da onima koji se pozivaju na promicanje i prihvaćanje "drugačijeg" sada smeta "drugačije", još većinsko "drugačije" - odnosno vjeronak u školi, a u suštini vjera. Očito se to "drugačije" što uporno zagovaraju ne odnosi i na drugačije od "nas", dakle njih. Obično je to ona kritična masa koja je protiv bilo kakvog oblika prisile, bilo gdje i kada, no ne i kada se radi o vjeronauku, jer; zagovaranje ukidanja vjerskog nauka u školama onima koji misle da je vjeronauk u školi za njih dobar ravno je prisiljavanju onih suprotnog mišljenja da ga pohađaju.

Shvatio bih da su svi prisiljeni ići na vjeronauk, dakle da je ateističko dijete prisiljeno učiti nešto što se dubiozno kosi sa pogledima na svijet njegovih roditelja, no ne shvaćam čemu tolika gorljiva želja za ukidanjem nečega što se ne odnosi na njih, što im k tome ne čini nikakvu štetu, i to onima koji smatraju da je to za njih dobro i ispravno, jer alternativa postoji - etika, slobodan sat.

Vjerujem da su inicijative za ukidanjem vjeronauka ustvari u bliskoj sprezi sa ideološkim interesima i stremljenjima autora takvih inicijativa k ateističkom društvu, a nikako sa općim dobrom, što se proklamira. Ono što je Tito, odnosno Komunistička partija svojom represivnom politikom za Jugoslavije desetljećima tvrdila za Crkvu i vjeru općenito, zapravo je zagovarala i tiho provodila.

Upozoravajući na vjeru u Boga kao sredstvo upravljanja ljudima, zbog čega se pak ne ostvaruje društvo po njihovoj mjeri, socijalističko društvo, KP sustavno je s druge strane stvarala kod nas do tada nepostojeći ateizam - koji je također stvoren kao vjera, vjera u Ništa, a samo da bi se ljudima moglo lakše upravljati, jer ateističko društvo je ono koje odgovara ideološkom komunističkom backgroundu. Dakle, taj je umjetno stvoreni ateizam kod nas predstavljao perfidno oblikovanje vjere u Ništa kroz prizmu Komunističke parije, što je stvarajući nove moralne sustave vrijednosti i stavove poklonika te nove vjere - ateizma, u konačnici stvaralo bespogovorno društvo lojalno sustavu.

Dakle; dok vjerom u Boga vjernička masa oblikuje svoje životne stavove vođene naukom Isusa Krista - iskonskog morala, koji se kosi sa represivnim komunizmom, vjerom u Ništa većina danas manjinskih vjernika-ateista svoje stavove i poglede na svijet oblikovala je kroz ono što im se nudilo - kroz prizmu Komunističke partije i svega onog za što je ona odlučila je takvo.

Posljedica tog umjetnog stvaranja ateista i ateizma isključivo kod nas jest nepostojanje pravih vjernika u onom postotku u kojem je većina izjašnjena kao vjernička masa, kao i nepostojanje pravih ideološki neopterećenih ateista, što se ogleda u tomu da danas u pravilu ateisti, odnosno vjerovatelji u Ništa velikom većinom zastupaju ideje i stavove socijalizma i komunizma, što u biti ne bi trebalo imati nikakve veze jedno sa drugim.

Jedna od posljedica zasigurno je i ta da današnji nositelji tih prljavih zakulisnih igara, zagovaratelji ukidanja vjeronauka, kao manjinski dobro raspoređeni atavizmi Jugoslavije i njenog totalitarizmom oblikovanog ateističkog društva, izražavajući svoje osobne stavove, kako tvrde, poput SDP-ove političarke Marije Lugarić, danas ustvari nesvjesno bivaju mediji-prenositelji te dubioznije prljave rabote, koja uzgred budi rečeno iskrivljuje i stvarni identitet hrvatskoga naroda u cjelini.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se