Unatoč ustavu opet na Balkaniji

srijeda, 16.05.2007.


Kad bismo prema temama hrvatskih medija procijenjivali što je važno, a što nevažno, sigurno bismo imali razloga biti sretni. Hrvatski zločini tema su dana, mjeseca i godine; o njima slušamo na radiju i televiziji barem jednom dnevno. O njima prave emisije novinari lijeve političke orjentacije pa im onda odgovaraju oni s desne strane i tako iz dana u dan. Osim zločina tu su još i generali i njihovi branitelji, haški tribunal o kojem fantasticne detalje saznajemo onako usput, kad se nekome omakne s druge strane malog ekrana. Saznajemo tako ta svaku optužnicu potpisuje i sudac koji će voditi proces, potvrđujući time da osim Hrvatske koja je tek na putu prema pravnoj državi postoji i haški tribunal u kojem eto nema razlike izmedu tužioca i suca, a vjerojatno i obrnuto. Tako možemo reći da imamo i jedan međunarodni sud koji je tek na putu prema pravnoj instituciji. Pored ovih tema, u medijima ima još poneko ubojstvo, otvaranje novog zagrebačkog mosta do kojeg gradonačelnik nije znao doć, ima ponešto i o planovima potencijalnih kandidata za premijersko mjesto i njihovim manje ili više nebuloznim ekonomskim programima. To bi uglavnom bilo sve. U medijima dakle slika je ista kao i uvijek; sve ove teme svode se uvijek na jednu te istu recepturu tri slova 'S' – skandal, seks i sport. Dakle, prava idila post industrijske dosade. Upravo nevjerojatno uporno, kao što tinejdžer skriva cigarete po džepu, adolescent poneki joint, a lopov planove sefa banke, mediji šute li šute – o čemu to?

Kao što o zavjeri iz LeCareova romana nešto zna samo šef službe a svi ostali prave se slijepi i gluhi, hrvatski mediji šute o možda najsudbonosnijem događaju koji je Hrvatskoj skuhao Bruxelles uz zdušnu pomoć Erharda Buseka, ambicioznog austrijskog balkanskog namjesnika. Ono o čemu se ne govori zastrašujuća je činjenica da od 9. svibnja u pravnom smislu nastaje Balkanska federacija i da je Hrvatska njezin član. Ivo Sanader vjerojatno ima dnevne brifinge s novinskim kućama koje na samo njemu znane načine spriječava u objavljivanju komentara na ovu temu znajući dobro da ako HDZ ima šanse izgubiti izbore, najbolji način za to jest pustiti medije da objave istinu o toj Balkanskoj federaciji. Balkanska federacija potpuni je diplomatski poraz Ive Sanadera ,a to je, zna se, istina koju u izbornoj godini ne treba pustiti na svjetlo dana.

U europskim krugovima pojam 'Balkanska federacija' rabi se posve otvoreno dok u istovremeno, broj Hrvata koji o tome nešto znaju ne prelazi koju tisuću. Zna li javnnost da je 1. svibnja na snagu stupio sporazum o bescarinskoj zoni zapadnog Balkana, tzv CEFTA? Zna li javnost da je 11. svibnja u Zagrebu održan summit šefova država zemalja koje ulaze u tu grupu kako bi ovoj ekonomskoj organizaciji dali i političku pozadinu. Na tome je časnom skupu potpisana povelja Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi čime će se ova organizacija institucionalizirati u okviru Pakta o stabilnosti. Ovaj 'Proces suradnje....' dobit će sjedište i generalnog sekretara i tako će postati nešto poput krovne ekonomske i političke organizacije kojoj ce zemlje članice prepustiti dio svojeg suvereniteta.

Ono što je gotovo slično nadrealističkim slikama jest guranje Hrvatske u organizaciju u kojoj dobar dio tih članica još nije u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji – što je odavno kvalifikacija koju države pokušavaju otresti s leda čim prije.

A što je još važnije, ova institucionalizirana federacija uključuje Srbiju u kojoj je zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke (SRS) Tomislav Nikolić, formalni zamjenik haškog optuženika Vojislava Šešelja izabran za novog predsjednika Skupštine Srbije, pa potom kao dio političke farse smijenjen. Tako je eto samo dvanaest godina nakon završetka Domovinskog rata Hrvatska ponovno u federaciji s onom istom državom koja je i započela cijelu ovu balkansku ratnu epizodu. I danas na čelu te države stoje 'neslužbeni' četnici, dok oni službeni pak uživaju 40-ak posto potpore srpskog življa.

Sve ovo rezultat je mizernih političkih performansi Ive Sanadera na vanjskopolitičkom planu. Vlada je kroz svojeg vrijednog djelatnika (Hidu Biščevića) sazvala sastanak ministara na kojem je prikazana lista svega što predstavlja u ekonomskom smislu prednost hrvatskog članstva u navedenoj organizaciji. No ono što je nemoguce sakriti jest činjenca da članstvo u nekakvoj unificiranoj političkoj i bescarinskoj zoni u kojoj ne vrijede pravila Svjetske trgovinske organizacije Hrvatsku može stajati na stotine milijuna Eura godišnje.

No nije to sve; osim što ova zona ostaje bez ikakvih carina, u toj zoni vrijedit će ono što u širem smislu još nije uspjelo Svjetskoj trgovačkoj organizaciji nigdje, a to je implemetirani sporazum o slobodnim uslugama. To pak znači da će kompanije unutar zone moci funkcionirati iz jednog sjedišta odnosno da neće morati otvarati ogranke u državama izvan države u kojoj su registrirane. A to pak znači da ce moći ne plaćati porez u državi u kojoj nisu registrirane pa čak i da će moći funkcionirati prema zakonodavstvu države u kojoj su registrirane a ne prema zakonodavstvu države u kojoj 'operiraju'. Posljedice članstva u ovoj gotovo kriminalnoj političko-ekonomskoj konstrukciji Erharda Buseka i bruxelleskog sekretarijata takve su da doista nije čudo da Sanader drži medije pod kontrolom.

Jer sve zajedno zapravo zaslužuje pola hrvatskog stanovništva na ulicama. I dok je sasvim očito da se Hrvatska odriče dijela svojeg suvereniteta koji se prenosi na sekretarijat ove federacije, nitko u Saboru nije postavio pitanje referenduma koji je obavezan za takve slučajeve! Umjesto toga, mediji nas zabavljaju pričama o referendumu pri ulasku u EU i tome kako će za tu priliku trebati izmijeniti ustavne odredbe jer prema sadašnjima nema šanse da bi Hrvati izglasali članstvo u Europskoj Uniji. Postavljamo dakle pitanje, jasno i glasno: zašto ne samo da je izbjegnuto glasovanje o referendumu o balkanskoj federaciji već je izbjegnuto i samo spominjanje ove ustavne odredbe? Zna li Sanader što će se dogoditi kad jednog dana 'raji svane'?

I na kraju ne zaboravimo: od 9. svibnja Hrvatska je službeno član nove balkanske federacije, uza sve posljedice koje su ovdje spomenute ali i još više onih o kojima ce tek biti riječi. Ne zaboravimo ni to da se nastavlja izmišljanje uvjeta za hrvatsko članstvo u EU te da svi oni koji misle kako će se Hrvatska izvući iz Balkana zahvaljujuci 2009. ili 2010. godini prave račun bez krcmara. Jer sada treba vratiti stanarska prava izbjeglim Srbima, a ako se i kada to dogodi, uz već spomenuto članstvo u ovoj balkanskoj federaciji, i posljednji razultat Domovinskog rata bit će izbrisan zahvaljujući europskoj politici prema Hrvatskoj i prizemnim umovima hrvatske političke scene. Više je nego očito da će i oni najskeptičniji u godinama koje dolaza o Franji Tuđmanu govoriti kao Anti Starčeviću a o njegovim nasljednicima kao ljudima koji mu, da je živ, ne bi mogli ni čistiti cipele. Sretna vam balkanska buducnost gospodo Hrvati.

Hrvati Amac

komentiraj (0) * ispiši * #

Hoće li Mesić 11. svibnja osnovati novu Jugoslaviju?

srijeda, 02.05.2007.




Šesnaest godina poslije proglašenja neovisnosti i 12 godina nakon oslobođenja pobjedom u Domovinskom ratu, Hrvatska je suočena s jednim od svojih najgorih poslijeratnih strahova. Naime, poslije svih pripremnih radnji, iza leđa narodu, hrvatski predsjednik Mesić skupa s drugim predsjednicima zemalja bivše SFRJ (minus Slovenija + Albanija i Moldavija) trebao bi i formalno 11. svibnja ove godine kao političku organizaciju osnovati ''novu'' Jugoslaviju, koja se neće bas tako zvati, ali kako god da je tko zvao (Zapadni Balkan, Jugoistočna Europa, SEECP), ako gledamo realno, to neće biti ništa drugo do proširena, bivša Jugoslavija, u koju ce Hrvatska na prevaru ponovo biti uvučena.

I treba li uopće isticati - ponovo biti izigrana.

Datum (11. svibnja) ''sasvim slučajno'' se poklapa s početkom haaškog suđenja generalu Gotovini tako da u sjeni tog velikog događaja sve ponovo prođe neprimijećeno, kao sto su neprimjećeno i u tajnosti prošle sve pripremne radnje za taj završni, formalni čin obveze koja je Hrvatskoj proistekla iz Račanova potpisa na Pakt o stabilizaciji i pridruživanju zemalja Zapadnog Balkana na zagrebačkom summitu u studenome 2000. godine.

Velom tajnosti bio je obavijen i nedavno (2. ožujka) održani skup ministara vanjskih poslova SEEPC-a u Zagrebu isto kao i slični sastanci u Solunu, Nici i Bukureštu na kojima su donošene odluke s dalekosežnim posljedicama za balkansku budućnost Hrvatske. Ovim problemom tajnosti javno se i ozbiljno pozabavio jedino Ivan Miklenić u svom komentaru ''Nasilje nad Hrvatskom'' (Glas Koncila od 11. ožujka.) Osobito zabrinjava činjenica sto se praksa političke konspiracije i isključivanja naroda od sudjelovanja u donošenju odluka važnih za njegovu budućnost, primjenjivana u bivšim vremenima i Titovoj jugokomunističkoj diktaturi, nastavlja i danas u slobodnoj državi Hrvatskoj, u kojoj birači imaju pravo znati sto njihov demokratski izabrani predsjednik i Vlada rade. I je li to što rade u najboljem interesu onih koji su im dali mandat i povjerenje da ih predstavljaju?

Ovdje se dakle nameće vrlo ozbiljno pitanje - nije li namjerno guranje u stranu hrvatskog naroda i javnosti, od nepoželjnih ili čak zabranjenih tema tih skupova bila zapravo dimna zavjesa iza koje se predsjedniku Mesiću i drugim vodećim hrvatskim političarima omogućilo da Hrvatsku na mala vrata ponovo utope u ''novu'' jugobalkansku zajednicu? S kojom se golema vecina Hrvata nikada ne bi pomirila. Iz povijesnog iskustva znamo da "politika gusaka u magli" što se nas Hrvata tiče nije nimalo nova kada su u pitanju balkanske integracije, i da nas je već dva puta (1918. i 1943.) gadno koštala.

Na žalost, trenutni hrvatski političari i zbunjeni narod ne osvrću se na povijesne pouke. Nema nikakve sumnje da će isto kao i dvije bivše Jugoslavije, koje su bile uzrok i simbol svih naših patnji i zabluda, i ova ''nova'' koja se sada ponovo stvara u magli, bez pitanja i referendumskog pristanka hrvatskog naroda, na njegovu budućnost imati sličan učinak. No takve brige, za razliku od slučajeva kriminalizacije heroja i branitelja Domovinskog rata, ''detudmanizacije'' Hrvatske, ''suradnje'' s haaškim sudom i povratka srpskih izbjeglica- nisu među prioritetima trenutnih hrvatskih političara. Mesićev prioritet je bio i ostao nova Jugoslavija, Sanaderov Europa, a pokrajinskim moćnicima prioritet je vise osobne vlasti i koristi.

Hrvatski narod, njegova sloboda i prosperitet, po svemu sudeći nisu prioritet hrvatskih političara, pa o njegovoj sudbini u budućnosti trenutno odlučuju drugi. Oni koji mu ne zele dobro. Tim drugima Hrvatska samostalnost, njeno samostalno rapolaganje potencijalno golemim izvorima bogatstva te njeno samostalno priključenje EU neprihvatljivi su iz više razloga.

U prvom redu zbog straha da samostalna hrvatska drzava svojim primjerom ne zarazi druge narode koji žive u drzavnim tvorevinama sličnim bivsoj Jugoslaviji. Plašeći se da hrvatski primjer ne preraste u ''virus koji se širi'' povlašteni krugovi ekstremno bogate i utjecajne bankarsko-aristokratske elite iz Londona i drugih centara moći, zaogrnuti plaštem ''međunarodne zajednice'', hrvatski narod izlažu ucjenama, pritiscima i osudama u puno većoj mjeri nego je to uobičajno. Nastojeći mu oduzeti sva druga prava osim onih koja može steći u nametnutim jugobalkanskim zajednicama.

Zbog planova i potreba te ''međunarodne zajednice'', ''međunarodni sud'' u Hagu i dužnosnici EU dobili su zadatak da udruženim ''demokratskim'' pothvatom na prostoru bivše Jugoslavije ponovo stvore ''novu'' balkansku zajednicu, ''vece tržište'' i ''zajedničke balkanske institucije'' u kojima ce ''detuđmanizirana'' Hrvatska biti ''stabilizator tog prostora''. Riječ ''detuđmanizacija'' stoga je temeljna osnova i glavno oružje njihove nametnute politike preko koje ''demokratiziraju'' Hrvatsku na način da hrvatskom narodu oduzimaju pravo na njegovo bogatstvo, slobodan život i vlastiti put. Zbog toga i zbog ničega drugog od svršetka rata na ovamo pod strogim nadzorom ''međunarodne zajednice'' i haaškog suda vrši se radikalna dehrvatizacija Hrvatske kojom se žele poništiti postignuća ''glupog i nepotrebnog građanskog rata kojega su vodili nacionalisti'', te njena prilagodba i programirano institucionalno povezivanje s drugim članicama ''Zapadnog Balkana''.

Riječ je dakle o pripremi terena stranim bankama i ''međunarodnom'' kapitalu da stvorenim profitom od isisanog hrvatskog bogatstva namiču sredstva za uzdržavanje i stabilizaciju te ''nove'' jugobalkanske zajednice, jer ''međunarodna zajednica'' ne želi više svoj vlastiti novac bacati u srpsku i druge balkanske jame bez dna. Formalnim ulaskom Hrvatske u tu jugobalkansku zajednicu stvorit će se uvjeti za novu fazu njene kolonizacije u korist ''međunarodnih'' ulagača, siromašnih hrvatskih susjeda i malog broja pripadnika sluganske domaće elite. Svi ugledni stručnjaci za gospodarsko-političke analize slažu se u jednom - bez Hrvatske koja je po koncentraciji prirodnog i financijskog bogatstva u samom vrhu Europe - nova Jugoslavija kako god da se zvala - neodrživa je. Bez obzira, dakle, na svu tajnovitost i manipulacije kojima se hrvatskom narodu zamagljuje pravi cilj ''procesa suradnje u Jugoistočnoj Europi'' potrebno je trezveno konstatirati činjenice i jasno reći da je taj cilj pretvaranje bogate i trenutno politički mekane Hrvatske u ''međunarodno'' crpilište sredstava za uzdržavanje nove Jugoslavije.

Zadržavanje geostrategijske kontrole nad prostorom bivše Jugoslavije i nadzor nad izvorima hrvatskog bogatstva koji su potrebni za uzdržavanje ''regije'' jasan su dakle i razgovjetan cilj neprijatelja hrvatske slobode i samostalnosti. Planovi za stvaranje ''nove Jugoslavije'', nasilno s Miloševićem i mirnim putem u slučaju njegova poraza, bili su pripremljeni i u primjeni još prije početka raspada bivse Jugoslavije, dok su izolacija, osude i kažnjavanja Hrvatske počeli njenim proglašenjem neovisnosti i pobjedom u Domovinskom ratu.

Nebrojni pritisci, optužbe i osude koji su došli nakon pobjede u Domovinskom ratu nemaju dakle opravdanja u hrvatskom ponašanju i postupcima tijekom i nakon rata nego u samom postojanju Hrvatske kao slobodne i samostalne drzave. I imaju za cilj kažnjavanje ''Tuđmana i njegovih ekstremista'' koji su smatrali i smatraju legitimnim pravo hrvatskog naroda da ima svoju državu i vlada sam sobom.

Tako je npr. nedugo nakon Domovinskog rata analitičar engleskog vojnog lista ''Jane's Sentinel'' tvrdio da se ostvarenjem neovisnosti Hrvatska našla u ''suprotnom trendu'' s EU i kao način da se ta ''nepravda'' ispravi preporučio da se put Hrvatske u EU uvjetuje udruživanjem s drugim balkanskim državama. Tu je, inače sluzbenu politiku Londona, može se reći vrlo uspješno u djelo provodio Chris Patten, u svojstvu povjerenika za vanjske odnose EU.

Dok se vrši zavrsno pospremanje za ''normalno'' funkcioniranje ''nove'' jugobalkanske asocijacije Hrvatska ulazi u razdoblje velikih izazova jer je vrlo blizu tome da kriomice i na prijevaru ponovo postane siromašna služavka ''Zapadnog Balkana'' i manipulativnog ''međunarodnog'' kapitala. Spoznaja o tome da je Hrvatska zahvaljujući ciničnim i konspirativnim naporima ''međunarodna zajednica'' uz pomoć domaćih namjesnika dovedena na sam prag ponovnog ulaska u jugobalkanski kavez traži ozbiljno očitovanje hrvatskog naroda.

Za hrvatski narod trenutno pitanje svih pitanja jest - kako se odhrvati nametanju ovog najnovijega jugobalkanskog jarma i sam odlučivati o svojoj sudbini i budućnosti? Odgovor je vrlo jednostavan. Hoće li Hrvatska postati članica ''Zapadnog Balkana'', ''Jugoistočne Europe'', SEEPC-a (ili zajednice bilo kojeg drugog imena iza kojega se krije nova Jugoslavija) pitanje je koje u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj mora biti rijeseno referendumom.

Ako se za ulazak u poželjne sigurnosne i napredne asocijacije poput NATO-a i EU trazi referundum, onda je u demokratskom društvu nezamislivo da za ulazak Hrvatske u jednu takvu kaotičnu i pogibeljnu jugobalkansku zajednicu on ne bude nužan i neizbježan.

Rezultati tog referenduma točno će dati do znanja predsjedniku Mesiću i drugim trenutno vodećim političarima - koga oni predstavljaju u Hrvatskoj? Hrvatski narod i njegov interes ili svoje vanjske gospodare i njihov interes? Unatoč svim skrivanjima, manipulacijama i pritiscima, hrvatski narod ne smije izvjesiti bijelu zastavu nego odlučno braniti svoje demokratsko pravo i zahtijevati da putem referenduma izrazi svoje mišljenje o ovom gorućem pitanju svoje budućnosti. Hrvati su krvavo platili svoju slobodu i demokraciju. Sada ih samo trebaju znati upotrebljavati. Demokraciju da sačuvaju slobodu i slobodu da sačuvaju demokraciju.

Željko Dogan
(tekst poslao: bubufighter)

komentiraj (6) * ispiši * #