Tendenciozni govor predsjednika Mesića u Jasenovcu

utorak, 24.04.2007.




Nedvojbeno, logor Jasenovac je, kao i režim čiji i je bio produkt, u samoj svojoj srži, zločin. Stradanja su bila nezamisliva, a povod tim neizrecivim patnjama, kao i u ostalim logorima na mjestima Europe, pod kontrolom nacional-socijalističke Njemačke, prvenstveno su "krvna zrnca" logoraša. Dakle, pravno nedvojbeni genocid, u strašnim razmjerima, a "križ" te kolektivne krivnje, Hrvatskoj i Hrvatima nametan je pola stoljeća, te je u mnogim "glavama", u Hrvatskoj, ali i u susjednim zemljama, prisutan je i danas. Dakako, "ustaštvo" je, kao "kolektivni crimen" Hrvata, poslužio i kao glavno opravdanje za nasrtaj na Hrvatsku i počinjena zločinstva, na pravno gledano granici genocida, nad Hrvatima, tijekom Domovinskog rata.

Zbog svega rečenog i osjetljivosti tematike, nejasni su motivi koji su naveli predsjednika Mesića u Jasenovcu da govori na način kojim je, možda i nesvjesno, potencirao podjelu hrvatskog naroda iz razdoblja II svjetskog rata. Predsjednik je svoj govor započeo sa pozdravnom porukom: "Drugarice i drugovi!". Takav, na simboličkoj razini, isključivi pozdrav sudionicima skupa, namijenjen je samo sljedbenicima jedne ideologije, komunističke, koja je de facto, u operativnom provođenju, tijekom XX st. na svjetskoj razini, nadmašila, u genocidnosti i zločinu, vojno poraženu, nacional-socijalističku ili fašističku ideologiju! Ovaj pozdrav, poruka je ostalim antifašistima građanskih političkih orijentacija tog vremena, da su komunisti prisvojili sve zasluge, barem na prostoru bivše Jugoslavije, za doprinos u vojnom slamanju snaga III Reicha i saveznika. Istine radi, mladima treba prenijeti, da su komunisti i fizički eliminirali antifašiste drugih političkih svjetonazora, bojeći se da, u vremenima nakon rata, ih ne spriječe u prigrabljivanju vlasti.

Posebno je u govoru predsjednika Mesića naglašeno i istaknuto u svim medijima:

"Točno je da je bilo zločina i na strani antifašista, i za vrijeme i poslije rata, ali fašizam i ustaštvo bili su zločin u ideji i u ostvarenju te ideje, dok je antifašizam kao ideja bio čist, a zločini počinjeni na toj strani bacili su sjenku na taj svijetli obraz borbe za slobodu".

Ovo je vrlo opasna teza, namijenjena lakiranju i izvrtanju povijesti, prvenstveno zbog mladih koji bi u to mogli povjerovati i kojima je ovo objašnjenje i namijenjeno. Naime, zločine nisu činili antifašisti, već su zločine činili komunisti i u partizanske redove infiltrirani velikosrbi i četnici!

U tome je bit podvale u govoru predsjednika Mesića. Još jednom, podmeće se amnestija za komunizam kao ideologiju na ovim prostorima, uz minoriziranje počinjenih zločina od strane komunista, stavljajući tu odgovornost na sve antifašiste! A kada treba prisvojiti zasluge, tada se kroz pozdrav "Drugarice i drugovi!", zasluge pripisuju samo komunistima!

Na žalost po predsjednika, povijesna istina i statistika žrtava tijekom rata i poratnog razdoblja u Hrvatskoj, je i u ovom slučaju neumoljiva i točna. A ona govori o desetinama tisuća nevinih Hrvata, čija je jedina krivnja bila "hrvatska krvna zrnca", te privrženost građanskoj političkoj opciji. Prije koji mjesec na krivnju u sustavnom zločinu komunista, bolno su ga podsjetile i žrtve talijanskih fojbi, kad već nije želio slušati nevine žrtve Jazovke, Maceljske šume, te bezbrojnih pojedinačnih i skupnih grobnica, znanih i neznanih lokacija, nastalih po "oslobađanju" svakog Hrvatskog naselja, od strane tzv. NOVJ. No, kako je g. predsjednik ranije i istaknuo, govoreći o žrtvama Bleiburga "…oni su takvu sudbinu većinom i zaslužili.."! Drugim riječima, masovna ubojstva, bez ikakva suđenja, ili ustanovljavanja krivice, praćena konfiskacijama imovine (čitaj: pljačkom), bila su legitimna i pravedna, "jer su žrtve ionako (većinom) bile krive". A "krive" su bile samo zato što su bili Hrvati, što su bili ugledni pojedinci u sredinama u kojim su živjeli, te što su predstavljali, svojim ugledom, intelektom i mogućim utjecajem, opasnost za nametnutu komunističku ideologiju, kao budućeg političkog sustava tzv. Nove Jugoslavije. Naravno, bilo je i zagrižljivih pripadnika poražene ideologije, vjerojatnih zločinaca, no niti njihova krivica uglavnom nije bila sudski ustanovljena. Ako je i bilo suđenja, najblaže rečeno, bilo je doista velikih "nepravilnosti" tijekom postupaka. I to su činjenice o kojima treba učiti mlade, a kojih niti danas nema u hrvatskim udžbenicima povijesti.

Mladima treba reći i istinu, po kojoj ideja komunizma, nije tako nevino demokratska kakvom se prikazuje. U svojoj biti, komunizam je diktatura "proletarijata", koja je praktično, gdje god je prigrabila vlast, istu gradila i sačuvala isključivo na zločinu! Ili možda netko misli da su neistine činjenice o antisemitizmu u SSSR-u, genocidno ponašanje ruske nacije spram drugih manjih nacija, primjerice Kozaka, zločin nad vlastitim, ruskim, narodom kada su fizički likvidirani "potencijalni" neprijatelji, pripadnici građanskih opcija. Treba li govoriti o Kini, Koreji, Kubi, Istočnoj Europi i tamo počinjenih zločina ? Konačno mladi trebaju znati da su komunističke partije i njihovi pripadnici, između dva rata, djelovali, te stoga i bili politički tretirani, kao danas teroristička organizacija Al Quaida! Metode djelovanja "terorističkih ćelija" bile su atentati, podmetanja bombi i ubojstva. Ovo su također činjenice koje mladi moraju znati, da ne pomiješaju komunizam s antifašizmom, kako se to i pokušava podvaliti Hrvatskoj javnosti, kroz govor predsjednika Mesića.

Izvještavajući o govoru predsjednika Mesića, neki mediji opet započinju opasnu igru s brojem žrtava, brojem koji ozbiljni analitičari procjenjuju na oko 70 tisuća. Na svom portalu HRT pojavljuje se u izvješću brojka 80-100 tisuća žrtava, a još ne tako davno govorilo se o 700 tisuća. To je broj koji se u susjednim nam državama i dalje koristi u svrhu "podgrijavanja" kolektivne krivnje hrvatskog naroda. Dakako, bilo bi korektno, da je g. predsjednik, javno iznio i podatak KADA je Jasenovac "zatvoren" i KADA su prestala nekažnjena, zločinačka ubojstva bez suđenja. Koliko je ljudi ubijeno nakon 15. svibnja 1945. u Jasenovcu, tko su oni bili i gdje su njihove "kosti", da ih familije mogu dostojno pokopati? Naravno, pitanje je i ima li još živućih sudionika tih likvidacija, kako naredbodavaca tako i izvršioca, te misli li g predsjednik da je državni tužilac, danas, obavezan podignuti optužnice protiv izvršioca i nalogodavaca tih zločina? Možda je bojazan od istine povezana sa "mogućim kaljanjem" slike, stvarane pola stoljeća, o "nedodirljivom vođi", kao ideologu zločinačkog poduhvata. Riječ je, dakako, o maršalu Titu, čijim se imenom i dalje diči najljepši Zagrebački trg, a inicijative za preimenovanje snagom dogme onemogućene.

Kako zločine Josip Broz nije mogao provesti sam kroz "zapovjednu odgovornost", krivci za komunističke zločine rata i poraća su brojni. Za zasluge, režim ih je nagradio bezbrojnim privilegijama, koje njihovi potomci uživaju i danas, te čine sve da se spriječi otkrivanje istine.

Kada bi se ove istine javno obznanile i prezentirale, tada i govor g. Mesića ne bi mogao sadržati rečenice o "čistoći antifašizma". Antifašizam je naravno ideološki potpuno čist, a da li je baš bio počinjen bez zločina, o tome bi se moglo raspravljati na dugo i na široko. Izuzmemo li komunizam i njegove zločine infiltrirane u "antifašističku borbu", pogledamo li bliže samo 1945. g., teško da se događaji poput bombardiranja Dresdena, i mnogih drugih, čisto osvetničkih masovnih ubojstava počinjenih od savezničkih snaga, mogu braniti samo "sjenom nad borbom za slobodu".

Damir Tučkar

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se