Balkan Zapadni

četvrtak, 22.03.2007.

U globalizaciji kao kontroverznom procesu denacionalizacije, procesu preslagivanja nacionalnih kockica, čija je osnovica relativizacija suvereniteta jedino što je bitno jest interes, novac. U te svrhe svijet uslijed globalizacijskih trendova biva podijeljen na pet velikih trgovačkih blokova, analogno tome i na interesne sfere ili zone onih koji vode glavne riječi u tim blokovima, u čemu ključnu ulogu imaju integracijski i kohezijski procesi. Cilj integracija jest pronalaženje novih partnera i u suštini širenje ili stvaranje novih tržišta. Da stvar bude apsurdnija, to u određenim svjetskiim interesnim sferama ne odgovara upravo glavnim protagonistima same globalizacije, čime stvar postaje kompleksnija i podložnija "hladnoratovskim" strategijama, a sprječavanje širenja tuđeg konkurentskog tržišta krajnji cilj, u čemu se svjetski ekonomski, time i politički moćnici, međuzavisni međunarodni čimbenici i silnice ne libe ni najpodlijih planova, svjesno preuzimajući prevelik rizik poticanja čak i ratnih sukoba.

drivo



Tako se na ovim područjima sukobljavaju britanski, njemački, američki, ruski i interesi muslimanskoga svijeta. Britancima je kako u prošlosti, tako i danas bitno držanje pod kontrolom njemačkog utjecaja. Britanci Njemačkoj ni u kojem slučaju ne žele dozvoliti vodeći i središnji položaj u Europi i njen prodor na jug i istok uključujući i prodor na Jadransko more, u čemu uživaju svesrdnu francusko rusku podršku. S druge pak strane SAD podržava politiku Velike Britanije koja ide za ne širenjem Njemačkog utjecaja u Europi, u čemu je znakovito njeno inzistiranje na uključivanju Turske u EU, čime bi se njemački utjecaj razvodnio, a što bi EU kao svjetskog ekonomskog čimbenika i američkog konkurenta učinilo manje moćnim, što dakle odgovara SAD-u i Velikoj Britaniji koja bi na taj način mogla EU i njemački utjecaj držati pod kontrolom.

Iz dosad napisanog jasno je da u svemu tomu prevladava britanski utjecaj (željan držanja EU i njemačkog utjecaja pod kontrolom) koji na Balkanu strategijom kaosa, (da je Zapadni Balkan uistinu strategija kaosa jasno se iščitava iz bliže i dalje povijesti, koja je,moramo priznati uistinu bila kaosna) pregrupiranjem područja zapadnog Balkana stvara homogeni subjekt (Zapadni Balkan) koji kao takav postaje zatvoreni krug koji također smanjuje njemački utjecaj u Europi, domenu njegova širenja, a čime se pak smanjuje i moć EU kao američkog konkurenta. Jasan znak prisutnosti interesa svjetskih moćnika na ovim prostorima jest znatna pomoć Europske zajednice Balkanu za period 2000-2006. godine od oko 5,4 milijardi eura, kreditima u iznosu od oko 2 milijarde eura, te pomoć SAD-a zemljama bivše Jugoslavije u zadnjih 15 godina u iznosu od 5 milijardi dolara, a sve pod lažnim parolama stabilizacije regije, tobože čineći tako regiju obećavajućim prostoroma (za koga?), a sa stvarnom svrhom realizacije svojih planova.

Paradoksalno je da je i Europa "ograđena" od američko-britanskog utjecaja u svemu pronašla interes - kako kaže Javier Solana, "Zapadni Balkan nije ništa drugo nego neka vrsta eksperimenta o kojemu ovisi budućnost Europe, Zapadni Balkan ključna je proba učinkovitosti Europske Unije." (na zasjedanju Ministarskog vijeća EU u Bruxellesu 10. srpnja 2001.). Tu izjavu valja čitati u cijelosti: Zapadni Balkan pokusno je ili eksperimentalno polje, na kojem Europska unija testira svoju "vanjsku politiku". Simptomatična je izjava i Charlesa Landrya (izvjestitelj VE za Hrvatsku), da "Hrvatska postane poligon za razrješenje problema s kojim će mnoge druge zemlje u budućnosti biti suočene, poput multikulturnog razumijevanja". Prema tomu, Zapadni Balkan je za sada virtualna podeuropa, jedinstvena regija koja mora iskorijeniti balkanizaciju kako ta balkanizacija ne bi bila prepreka Europi u nezaustavljivom globalizacijskom naletu. U posljednjih desetak godina, naime, Zapad je na prostoru bivše Jugoslavije naprosto eksperimentirao u mnogim stvarima kako bi stekao iskustva za nove sukobe na prostoru Euroazije. Mi doista ne znamo kakav će biti razvoj situacije u Rusiji i u bivšim zemljama SSSR-a ako dođe do novih fragmentacija i sukoba. U sustavu Europske unije neće svi koncentrični krugovi kojima se ista širila imati jednake koristi od globalizacije, jer su između koncentričnih krugova "svjetlosne godine" u gospodarskom i društvenom razvoju. Svakako da će zadnji krugovi europskog globalizacijskog kruga dugo igrati ulogu periferije i izvora jeftine radne snage i poligona za nove društvene eksperimente, koji bi se - u slučaju daljnje fragmentacije zemalja bivšeg SSSR - mogle tamo primijeniti. Ako se EU želi širiti na Istok, mora imati strategiju širenja, ali i strategiju odgovora na konfliktne situacije koje bi bile vrlo slične konfliktnim situacijama na prostoru bivše Jugoslavije.

Gdje je u cijeloj priči Hrvatska? Europska zajednica u obliku strategije Zapadnog Balkana oblikovala je svoju politiku prema prostoru bivše Jugoslavije minus Slovenija plus Albanija. U tom smislu, mi smo eksperiment u kojem bismo trebali biti u poziciji malih bijelih kunića. Ili miševa. Taj sukob isprepletenih geostrateških interesa i planova SAD-a, Velike Britanije i ostatka Europe se danas prenosi i na vrlo različite politike u odnosu na pristup nekih zemalja Europskoj Uniji, među njima i Hrvatske. U tom kontekstu Hrvatsku se kao dio manje cjeline, nekad srednje Europe (danas naočigled Balkana) na neodređeno želi zadržati na geopolitičkom zapadnom Balkanu u regiji Zapadni Balkan - Zapadni Balkan između ostalog dio je dakle, strategije širenja EU na istok.

Veliki svijet zaista nema namjeru obnavljati neku političku Jugoslaviju (koja se tako, uostalom, ne bi ni zvala), ali očito želi obnoviti neko balkansko zajedništvo Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije te Crne Gore i Srbije uključujući i Kosovo, koje bi predstavljalo jedan oblik čekaonice i pripreme za ulazak u “Europu”, što bi čak moglo biti opravdano. Međutim, zbog činjenica da najveći dio tzv. Zapadnog Balkana zapravo i nema uvjete za članstvo u Europskoj Uniji, da se EU dosadašnjim proširivanjem iscrpila financijski i na druge načine, moguće je i nešto drugo, naime moguće je da širenje Europe bude zaustavljeno i to na jedno dulje vrijeme, a možda i potpuno - zaključak o takvom statusu Hrvatske nije potrebno iznositi, u povijesti on je viđen već dva puta.

Hoće li Hrvatska ikada biti primljena u punopravno članstvo, ovisi i o "sposobnosti EU da primi nove članice". To je na međunarodnoj konferenciji "Europske perspektive demokratske Hrvatske", održanoj u Zagrebu izjavio njemački veleposlanik u Zagrebu W. Wendel. Također postoji mogućnost da bi regija Zapadni Balkan mogla postati sve izoliranijom s obzirom na razvitak koji se događa posvuda oko nje, od Slovenije, Mađarske, Rumunjske i Bugarske te na jugu Grčke. Dok će se njihovi susjedi razvijati, mogućnosti država Zapadnoga Balkana da se pridruže europskome projektu s vremenom će još opadati. Postoji opći konsenzus da će državama Zapadnoga Balkana trebati dulje vrijeme da usvoje pravila zajedničkoga europskoga tržišta na bilo kakav smislen način, čime one nemaju skoru perspektivu krajnjeg ulaska u EU. Dakle, kad nekoga ne želite primiti, onda ga ostavite u predsoblju neka čeka.

Dok europski i američki političari, neprestano naglašavajući suradnju u regiji, otvoreno na vrhu vode politiku Zapadnog Balkana (na stranicama Europske unije od 1998. godine do danas nalaze se dokumenti pod naslovom "Zapadni Balkan") u kojoj su države reducirane na podregije regije Zapadni Balkan, doslovno tako i nazivajući ipak nacionalne države tog područja, domaća politička vrhuška trudi se pod svaku cijenu prikriti naznake koje bi ukazivale na novo balkansko zajedništvo, znajući što to uistinu predstavlja, dok u stvarnosti predsjednik i Vlada nisu ništa drugo doli zavisne varijable programa, strategije koja se realizira. Predsjednik i Vlada svaku stavku strategije predstavljaju kao individualni iskorak Hrvatske u uključenju u EU, te kao osobni politički uspjeh u izgradnji europske Hrvatske, dok u stvarnosti individualnog pristupa Hrvatskoj nema, Hrvatska je svedena na kolektiv, a sve što se čini čini se sa svrhom uspostave i jačanja toga kolektiva - Zapadnog Balkana.

Službena nas hrvatska politika uvjerava da individualni pristup nije doveden u pitanje, no strategija Europske unije pod naslovom Zapadni Balkan zagovara upravo kolektivni pristup, to je fakat. O Zapadnom Balkanu govori se i piše već nekoliko godina. U toj političkoj komunikaciji neki nastoje pokazati kako je Zapadni Balkan čisti novinarski i politički plod mašte, i kako taj pojam zapravo u političkom smislu ne predstavlja prihvaćeni koncept. U tom smislu znakovit je niz dokaza koji egzistiraju a koje se lažno predstavlja. A da Zapadni Balkan nije izmišljotina novinara, različitih eurofoba i euroskeptika i njima sličnih, kako se to želi prikazati, već između ostalog strategija i EU, zapisana u dokumentima i u konkretnim projektima; pogledaj - download document.

Činjenica je da svjetski stratezi koji definiraju zemljopisnu kartu "ovih prostora", nikada nisu odustali od jedne vlastite, ponajprije, psihološke datosti u njihovoj izvanjskoj supervizorskoj percepciji: da područje tzv. Zapadnog Balkana vide zapravo kao jedinstveni prostor, i ne prihvaćaju nikakav realni argument da je riječ o specifičnim svjetovima koji traže i zaseban pristup. Očito je da nakon raspada i druge jugoslavenske zajednice 1990-ih godina u Europi nisu nestale ideje da se taj prostor ponovno gospodarski, ali i politički okupi, ali ovoga puta izrazitije, naravno, samo deklarativno, na gospodarski način: po najnovijem - to bi se trebalo zbiti u okviru neke zone slobodne trgovine, čime se na Balkanu i njegovim rubovima (Hrvatska) otvara novo poglavlje. Projekt i strategija Zapadnog Balkana višestruko je pogubna za Hrvatsku. Tim projektom Hrvatska je geopolitički istrgnuta iz srednjoeuropskoga i sredozemnog miljea i vraćena u geopolitičku matricu (bivše Jugoslavije) sa dosad već poznatim negativnim posljedicama za njeno kulturno i duhovno biće. Zapadni Balkan kao nova stara kompozicija Jugoslavije još je zlokobniji od originala, jer isključuje iz obuhvata Sloveniju, koja u svim tim sukobima i prijeporima nikada nije ni bila integralno povezana sa žarištima problema, ali je u nekom smislu ipak pridonosila njihovu potiskivanju,da bi u njih uključila Albaniju, čije nacionalno tkivo, ali i širi prostorni integritet, frontalno atakiraju i potiču sam bit konflikta na prostoru jugoistočne Europe.

Zahvaljujući vlasti od 3. siječnja sredozemni i srednjoeuropski identitet Hrvatske zamijenjen je zapadno-balkanskim. Projekt Zapadnog Balkana ravno je stjerivanju Hrvata tamo gdje povijesno, civilizacijski, kulturno i vjerski do 1918. godine nisu nikada pripadali, a upoznali su ga u dvjema Jugoslavijama tako dobro, da su s Domovinskim ratom tu svezu zasvagda raskinuli. Barem smo tako vjerovali. U tom kontekstu paradoksalna je Mesićeva i Sanaderova protuustavna politika (Ustav RH (čl. 141., st. 2.) zabranjuje „pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku”) koja vodi Hrvatsku u Europsku uniju na apsurdan način: vraćajući je na Balkan, s kojega je Hrvatska pobjegla u Domovinskom ratu. Tzv. Zapadni Balkan koji su i komunisti Jugoslavije prozvali »tamnicom naroda« zapravo je naše istjerivanje iz naše tisućugodišnje prošlosti. U cijeloj priči jedino je nejasno tko će odgovarati ako projekt Zapadnog Balkana uistinu uspije do kraja. Do sada nije nitko odgovarao, a žrtve su prinešene.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se