Hrvatska lustracija?!
utorak, 23.01.2007.
"Ne provedena lustracija je temeljna kočnica ozdravljenja i sazrijevanja hrvatskoga društva, jer bez pranja nema higijene, a bez higijene nema zdravlja."
Lustracija, lat. lustratio je u riječnik starih Rimljana ušla iz grčkog jezika, a među ljubiteljima mudrosti predstavljala je moralno očišćenje duše, duha. Dakle, "čišćenje od grijeha" ili lustracija predstavlja čišćenje od svih onih koji su "služili komunistički režim" uključujući ideološke kolaboracioniste režima i članove komunističke partije.
Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, bili su sinonim za masovne povrede ljudskih prava. Zatiranja ljudskih prava razlikovale su se tek neznatno od zemlje do zemlje, od jednog povijesnog razdoblja do drugog. Uključivale su pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog i psihičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povrede slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i, također, nedostatak političkog pluralizma. Takvi režimi su na vlasti u još nekoliko zemalja svijeta, a proces ozdravljenja od istih, lustracija, proces je preobražaja država nastalih raspadom komunističkih totalitarnih sustava i cjelokupnog društva iz komunistčke totalitarne u demokratsku političku misao.
Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak u svoje dvije rezolucije: Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine i Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996. godine. Usprkos tomu, od post-komunističkih država, među kojima je Češka prva donijela zakon o lustraciji 1991. godine, Hrvatska spada u red onih malobrojnih država kod kojih lustracija dođe tek kao neuslišana želja, a traženje uzora u "Europi" u ovom slučaju na široko je zaobiđeno, što pak govori o selektivnosti hrvatskih vladajućih sustava protkanih bivšim komunističkim kadrovnicima i privrženosti starom komunističkom poimanju vladanja, a samim time i o količini nužnosti potrebe za lustracijom u Hrvatskoj, koja je tim veća.
Zakoni o lustraciji, iako nisu zaživijeli u potpunosti, doneseni su čak i u Albaniji i Srbiji, dok su u Hrvatskoj već i prijedlozi zakona odbijeni, prvi puta 1998., a drugi 1999. godine i to većinom vođenom HDZ-om. Oba puta zakon je bio predložen od strane HSP-a (prije okupacije HSP-a). Dakle, dok je u ostalim zemljama bivšeg komunističkog sustava, osobama koje su sudjelovale u radu ili na bilo koji drugi način surađivale sa tajnim službama bivšeg sustava otvoreno dano do znanja da se sklone iz javnog života, to u Hrvatskoj nije bio slučaj.
Tko zna koliki još sudjeluju u javnome životu Hrvatske, a bili su u komunizmu umiješani u koješta, jer nije provedena lustracija. U Hrvatskoj su lustracija i osuda komunističkih zločina izostali i jednostavno stoga što je dolaskom demokracije došlo do velike ideološke seobe bivših komunista u novu vladajuću partiju, ili po novome stranku, kao i stoga što bi ona dokačila mnoge koji su nam se svih ovih godina prikazivali kao borci za hrvatsku stvar, a tko zna koga su sve prokazali ili ga došli glave, jer su surađivali s Udbom. Još k tome, znajući da su Hrvatsku preuzeli predstavnici upravljačkog nekonkurentnog sistema koji je propao prije svega u ekonomskom smislu i koji je kao takav neodrživ, prisjećajući se hrvatske pretvorbe i privatizacije na komunistički način, te da su te strukture i dalje ukorijenjene u Hrvatskoj potreba za lustracijom dolazi do stvarnog izražaja. Posljedice svega toga se osjećaju - ono što je danas ostalo od Hrvatske samo su formalne vertikale države u općenito.
Kao i u vremenu 45-ogodišnjeg komunističkog totalitarizma u Hrvatskoj se osjeća animozitet, ponajviše spram Crkve, koja je očito i danas unutarnji neprijatelj tadašnjeg bratstva i jedinstva, socijalnog poretka, a danas njenog zadka, bez obzira što ona predstavlja unutarnji izričaj velikog dijela hrvatskoga naroda. Zatim kao vanjski neprijatelj no1 i dalje je hrvatska dijaspora, koja je tada bila glavna okosnica borbe za hrvatsku neovisnost, a danas po svemu sudeći predstavlja opasnost, komu, čemu? Negiraju se tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda, istodobno se omalovažavaju, minimaliziraju i predstavljaju zaostalima, a sve to uz držanje medija, nevladinih quasi-građanskih udruga i ključnih pozicija u gospodarskom, socijalnom, društvenom i političkom segmentu hrvatske ukupnosti.
Navlastita potvrda prisutnosti komunističkog zadka u Hrvatskoj trg je Josipa Broza u glavnom gradu Zagrebu. JNA - kao naslijeđe koje je kao vrhovni zapovijednik, maršal te vojne sile ostavio u svom postkomunističko-militarističkom poretku, kao i poslije 2. svj. rata i 1991. ponovno se našla na suprotnoj strani, i to opet kao prepreka hrvatskoj neovisnosti u punom smislu te riječi, te mu kao takvom u glavnom gradu iste te zemlje protiv koje se borio (jer on se borio za Jugoslaviju, ne Hrvatsku), nije mjesto.
Provedba lustracije u Hrvatskoj je nužnost i u budućnosti neizbježan proces koji mnogima nije mio. No, suočavanje sa istinom, ma koliko to teško bilo njihova je, i naša zajednička stvarnost, jer dosadašnje ne provođenje lustracije u Hrvatskoj tj. ne uklanjanje iz političkog života dužnosnika komunističkog režima i pripadnika komunističkih tajnih službi, kao glavnih provoditelja zločina komunističkog totalitarnog sustava za posljedicu ima poprilično ne razvijenu svijest hrvatske javnosti, o stvarnom karakteru totalitarnih komunističkih režima i zločinima počinjenima od njihove strane. A da za lustraciju nikad nije kasno iščitava je iz njene prvotne svrhe, a ta je da se grijesi prošlosti nikad u budućnosti više ne ponove.
Dakle preduvjet, prvi korak u potpunom ozdravljenju i svakoj ozbiljnoj promjeni u društvenom, gospodarskom i političkom životu Hrvatske jeste zakon o lustraciji kojim bi se napokon sa svih ključnih mjesta makli kadrovi zločinačkog komunističkog sustava. Bez lustracije se cijela hrvatska politika vodi između lijevog i desnog krila Komunističke partije. Hrvatskoj treba promjena politike, a ne rotiranje starih komunističkih kadrova kroz različite stranke.
komentiraj (6) * ispiši * #
U Hrvatskoj više nema novinara, nema istine - samo medijske kurve i njihove laži
petak, 19.01.2007.
Danas započinjem štrajk gađu. Haaški sud bi kroz nekoliko sati trebao donijeti presudu u procesu koji je protiv mene vođen na zahtjev glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte. O samom procesu, kao niti o oslobađajućm dokazima, koji dokazuju kako nisam kriv za navodno kazneno djelo za koje me Del Ponte tereti, ne smijem govoriti, jer je sve proglašeno tajnom. Toliko o pravdi. Tajni proces, tajni dokazi, sve je tajna.
Za mojeg branitelja i mene je tajna čak i činjenica da se danas donosi presuda protiv mene. Naime Haaški nas sud ničin, ni na koji način nije obavijestio da se danas donosi presuda. Istovremeno Carla Del Ponte zatražila je od suda za mene kaznu od 6 mjeseci zatvora i 50 tisuća eura. I to je pravda. Zatvoriti novinara zbog istine.
Međutim i moje kolege u Hrvatskoj šute o toj činjenici, nema prosvjeda novinarskih i aktivista za ljudska prava o ovom slučaju zatvaranja novinara. Čini se kako ja ovdje jednostavno nemam nikakvih prava.
Stoga sam danas započeo štrajk glađu do smrti ili do oslobađajuće presude. Tijekom mojeg štrajka glau u kolovozu i rujnu 2006., od kojeg se još nisam potpuno oporavio, 33. dan štrajka sam skoro preminuo od posljedica gladovanja. Danas jedino žalim što sam pristao prekinuti štrajk nakon puštanja na slobodu. Trebao sam umrijeti, a ne dopustiti da na ovakav način sude novinaru zbog istine.
Ovaj put nemam namjeru prekinuti štrajk. Ovdje ću voditi dnevnik o štrajku dok budem mogao, ili dok me ne zatvore, i ovdje ću kada za to dođe vrijeme uz svjedoke javno objaviti da me se ni na koji način ne smije oživljavati niti održavati na životu kada dođe do kobnih posljedica štrajka glađu.
Šutnja mojih kolega o ovom slučaju apsolutno je delegitmirala „hrvatske novinare“ da bilo tko od njih ikada više progovori o slobodi medija, pravima novinara i bilo čemu sličnom. U Hrvatskoj nema novinara, postoji samo bijedna gomila političkih propagandista – bijednika koji pišu laži za koje ih netko skupo plaća. Tzv. novinari u Hrvatskoj zaboravili su da je novinarstvo časni poziv istine. Moji bivši kolege pretvorili su se u kurve političkog marketinga (uz rijetke, doista vrlo rijetke časne iznimke), a novinarstvo u Hrvatskoj postalo je odvratnijom prostitucijom od same prostitucije. U Hrvatskoj se riječima služe medijske kurve kako bi prostituirale istinu i pravo svakog čovjeka na istinu. Medijske kurve, koje zloupotrebljavaju riječ kako bi pisale laž.
U Hrvatskoj više nema novinara. Više nema medija istine. Samo kurve, laž i prljavi novac kojim ih plaćaju, neke druge eskort dame, malo pristojnije, smještene u Banskim i Predsjedničkim dvorima. A te se eskort dame troše za malo finiji i vrijedniji europski novac. I bave se svodništvom ovih kurvi, mojih bivših kolega, koji su davno prestali biti novinari.
Domagoj Margetić
Podršku Domagoju pružite -> OVDJE<-
komentiraj (1) * ispiši * #
Merčep između CIA-e, Sanadera i Štrbca
petak, 12.01.2007.
Kada je američka središnja obavještajna agencija (CiA) prije dva dana na svojim službenim stranicama objavila izvještaj, sa kojeg je nedavno uklonjen znak tajnosti, o tobožjem zločinačkom djelovanju Tomislava Merčepa za vrijeme rata na gospićkom i vukovarskom području, prva stvar koja mi se učinila nelogičnom jest zašto bi agencija poput CIA-e objavila skup izvadaka-informacija iz srpskih medija, izvještaje međunarodnih organizacija za ljudska prava, te svjedočanstva izbjeglih Srba(!) kao rezultat svojih istraga.
Nimalo senzacionalno. No, neki hrvatski mediji, nekiinternet portali, vijest su sa očiglednim veseljem senzacionalistički prenijeli kao da je Tomislavu Merčepu već izrečen sudski pravorijek. Konkretnih, relevantnih dokaza nema, a sve djeluje kao dio, srpske propagande sa potpisom vjernog pomagača Carle del Ponte, pred hrvatskim pravosuđem 2002. godine aboliranog Save Štrbca i igre američkih obavještajca u službi balkanskih kraljeva.
Kada eminentna obavještajna agencija koju krase sve "vrline" koje jedna tajna služba može zavrijediti, objavi trećerazredne podatke, ništa novo upakirano u prozirni celofan, indicija se nameće sama po sebi - koja je stvarna uloga objavljena izvješća? Ono samo za sebe ne predstavlja ništa. Kao nerelevantini, podaci iz CIA-inog izvješća nemaju nikakvu konkretnu vrijednost, osim špekulativnu, ili pak imaju, te upravo kao takvi predstavljaju neprikosnovenu umješnost američkih obavještajaca.
Vjerujem da ključ objavljenih podataka leži u činjenici koja u zadnje vrijeme postaje sijelo okupljanja političkih previranja svih oblika - predizborna kampanja u Hrvatskoj je počela.
Naime, uzimajući u obzir možebitnost počinjenja zločina ili naređenja istih od strane Tomislava Merčepa, jer o tome se i prije uvelike pričalo i pisalo, najvjerojatnije prava optužnica protiv njega se kuje ili je već skovana, a suđenje još jednom hrvatskom branitelju u predizbornoj godini, za trenutno vladajuće bila bi samo jedna u nizu otegotnih okolnosti u bespoštednoj borbi za gubeće glasove.
Iz potonjeg se jasno iščitava krajnja svrha objavljenih podataka, a ta je pripremanje podloge za pravu optužnicu protiv Tomislava Merčepa, koja, sada sa sigurnoću mogu tvrditi, neizbježno slijedi u doglednoj budućnosti. Drugim riječima; objavljeni podaci sredstvo su stvaranja ozračja u kojem se unaprijed u narodu pokušava Tomislava Merčepa predočiti kao krivog, a sve u svrhu izbjega šoka koji bi uslijedio kada bi se konkretna optužnica pred javnost podastrijela kao grom iz vedra neba, što bi pak u narodu izazvalo nemilicu, a znamo da ona pred izbore nije poželjna pojava.
Svime time vladajući efektom disperzije pokušavaju sa sebe skinuti, umanjiti odgovornost za još jednu optužnicu, kako im, opetujem, u predizbornoj godini cijela stvar ne bi pomrsila ionako pomršene račune. Podla, rekao bih; politički monstruozna politika. Svojom narcisoidnom politikom vladajući nastavljaju pokretati Hrvatsku u prepoznatljivom, njima svojstvenom stilu, stilu nevjerovatne lijske dosjetnosti i "old school" umješnosti.
Da stvar bude gora, ta monstruozna politika, zajedno ruku pod ruku ide sa politikom još zloćudnijih namjera, sa politikom iskrivljavanja povijesnih činjenica Domovinskog rata, na čijem čelu je već spomenuti Štrbac:
"Ako se dokaže krivica komandanta najznačajnijih hrvatskih vojnih operacija, na čemu mi radimo, onda će ti komandanti zvanično sloviti za ratne zločince, a akcije koje su vodili bit će zvanično zločinačke akcije. A rat koji čine zločinačke akcije nije domovinski i obrambeni, već zločinački i agresorski. Samim tim država koja je nastala na zločinu ne može nastaviti postojati, već se njeno ustrojstvo mora redefinirati. To je prilika za nas Srbe, kao i haško suđenje hrvatskim generalima da se legitimnim i legalnim sredstvima izborimo za pravo državnosti Republike Srpske Krajine."
Ne ulazeći u istinitost priča o zločinima Tomislava Merčepa, ne stajući u njegovu obranu, pristupajući neutralno cijelom slučaju, a znajući da uistinu postoji politika srozavanja hrvatske suverenosti, politička narcisoidnost vladajućih, borba za vlast, slučaj Merčep djeluje kao dobar ispušni ventil i sredstvo ispunjavanja ciljeva politika pojedinih grupacija ljudi, u čemu se jedino plemenito, pravo i pravda, zaobilazi u širokom luku.
komentiraj (7) * ispiši * #
2006. godina - pogled unatrag
subota, 06.01.2007.
POGLED UNATRAG KAO PUTOKAZ ZA BUDUĆNOST
Ljeto Gospodnje 2006. je iza nas. Eksplicitno razmišljanje o prolazu vremena izbjegavamo, iz jednostavnog razloga jer u nama stvara strah. No, svi, i ne samo poslovni ljudi, na kraju godine povlače bilancu. Iako smo novogodišnjim slavljem samo imaginarno ušli u neko novo razdoblje i nama je baciti pogled unatrag, kako bismo znali kamo idemo, zapravo kakvi ulazimo u novu godinu.
Protekla godina pokazala je svu umješnost bahate, prgave, bezobrazne i bezobzirne marionetske politike istih takvih ljudi. U ovom vremenu krivokletnika mali čovjek manji je no ikad, a utjehu mu daje spoznaja da sekunde uporno i nezaustavljivo otkucavaju jednako njima, kao i nama, ma koliko sat koji nosimo na lijevoj ili desnoj ruci koštao.
Godina 2006. bila je, samo jedna u nizu, godina zakopavanja hrvatske istine, plamsanja hrvatske šutnje i prihvaćanja ulaska u EU pod svaku cijenu bezuvjetnim ispunjavanjem svih danih "obveza", poput apsurdnog pomaganja demokratizacije Afganistana. Bila je to godina političke narcisoidnosti, bahatosti, licemjerstva, nepredvidivih političkih obrata i igara i prokazanja grijeha prošlosti vodećih hrvatskih političara, ponajviše Ive Sanadera i Stjepana Mesića. To je bila godina demonstracije nedodirljivosti svetih krava - hrvatskih političara spin doktora.
Bez i najmanje sumnje, ono što je okupiralo medijsku i svaku drugu pozornost u daleko najvećoj mjeri u 2006. godini, a zasjenilo je i početak hrvatskih pregovora sa Unijom zasigurno je slučaj-trakavica Branimir Glavaš u cijelom svom opsegu. Naime, slučaj Glavaš kao očit politički obračun iznjedrio je iz političke ropotarnice afera, kao posljedica sporadične paljbe političkih oponenata Sanadera i Glavaša niz grijeha prošlosti - Glavaš je u pismu javnosti naveo da je sadašnju HDZ-ovsku garnituru de facto prijevarom doveo na vlast. Naime, kako tvrdi, on je lažirao tristotinjak glasova i u onom glasovitom Sanader-Pašalićevskom sukobu doveo Sanadera i njegove na čelo HDZ-a, a poslije i na vlast.
Dakako, događaji koji su obilježili hrvatsku političku i javnu scenu u 2006. godini bez sumnje su i brojne druge afere. Prisjetimo ih se. Početak godine protekao je u znaku Tvrtke Kamen Ingrad i Sanaderovu zalaganju za oprost duga od 60-ak milijuna kuna istoj, a nedugo zatim hrvatsku javnost "uzdrmala" je i pronevjera 16 milijuna kuna u Brodosplitu, gdje je novac najjednostavnije prebacivan na račune izvan države. Definitivno najveća malverzacija godine, prodaja Plive isposlovana je u Veroni, gdje su lobisti poput "nazovi afera" Žužul i Sanader elegantno prihvatili lošiju ponudu Barra, koja je bila manja od ponude konkurentnog Actavisa, tražeći jeftina opravdanja za tu očitu malverzaciju, mažući javnosti oči. Bila je to afera Verona, afera Pliva! Godinu je obilježio i slučaj prodaje droge u konzulatu u Los Angelesu, te slučaj Magaš - Marinović - Antičević!
Pored umišljenog, narcisoidnog premijera Sanadera i predsjednik Mesić obilježio je godinu očekivanim i njemu svojstvenim gafovima, ovog puta retroaktivno, ali svejedno snažno. Kao Sanaderu, koji je od splitske rive do Trga sv. Marka br. 2 prešao put prostituranja svoje doslijednosti, predsjedniku Mesiću to se ne može zamjeriti, on je ostao doslijedan, u svojoj nedoslijednosti. Od šarmantnog antifašiste, legaliste, borca za ljudska prava Stjepan Mesić, u kuloarima zvan Balkan 3, postao je osumnjičenik za ubojstvo, naime 15. rujna 2006. godine u francuskom gradu Nanterreu podnešena je kaznena prijava za sudjelovanje u pokušaju ubojstva Marina Tomulića, no to medijima nije bitno, jer, pa što, predsjednici ubijaju,(sic!) no to mu nije bilo dosta - Stjepan Mesić postao je i ustaša, ni to nije bitno, jer važno je da "prorade institucije"!
Teško bi bilo sve afere svesti na zajednički nazivnik, ali može se primijetiti da ih gotovo sve prati razigranost, maštovitost i viši interesi. Također, gotovo sve afere prožete su sa manje ili više dobro osmišljenim alibijima i verbalnim akrobacijama. Sve u svemu, 2006. godina ponudila je zanimljiv i nesvakidašnji politički demagoški, nesocijalni program koji je mogao funkcionirati i kao zabava, ali i svjedočanstvo o hrvatskoj realnosti.
Usprkos svemu, ono što resi minulu godinu ipak nisu afere političara koji kao da se natječu tko će uloviti u mutnijem, ili pak bijesomučni proljevi politika, već narod koji stojički opetovano sve podnosti podmećući svoja već ionako savinuta leđa. Narod je heroj 2006. godine, ma koliko oni šutjeli o tome. Pogled unatrag nužnost je kako bismo vidjeli optimistično hoditi naprijed. Sudeći po prošloj godini ne prednijevam svijetlu budućnost.
komentiraj (2) * ispiši * #
Zašto Mesić najavljuje koaliciju Sanadera i Račana?
srijeda, 03.01.2007.
SDP-ov i HDZ-ov „Savez za Europu“ PROMIJENITI ĆE USTAV KAKO BI OMOGUĆIO BALKANIZACIJU HRVATSKE
Mnogi su naivno pomislili kako je Mesićeva nedavna najava mogućnosti velike parlamentarne koalicije HDZ-a i SDP-a još jedna predsjednikova šala, prigodni blagdanski vic upućen hrvatskoj javnosti iz Predsjedničkih dvora. Međutim, nije baš tako. Mesićeva izjava o savezu Račana i Sanadera zlokobno upućuje na ponavljanje scenarija prije izbora 2000. godine, kada su potkraj 1999., tijekom bolesti predsjednika Tuđmana, Račan i Budiša otišli u London kako bi potpisali u tajnosti u Blairovom kabinetu, memorandum o onome što će njihova koalicijska vlast učiniti nakon što zauzme Banske dvore, samo nekoliko tjedana kasnije, u siječnju.
Tom su, prilikom, podsjetimo naivne i zaboravljive, ili pak one koji još nisu čuli ili pročitali tu informaciju, Račan i Budiša potpisali obvezu da će dokrajčiti Hrvatsku vojsku, otpustiti ratni domoljubni kadar iz vojske i policije, te započeti tzv. „strukturne reforme“ u Hrvatskoj, što je zapravo imalo značiti svekoliko desuverenizaciju hrvatske države i konačno slom njezine neovisnosti i samostalnosti.
Račan i Budiša taj su posao poslušno započeli, a njegovo dovršenje kasnije je Račan predao Sanaderu, koji se očito o istim stvarima dogovarao sa istim centrima moći izvan Hrvatske. Ivo je tako preuzeo od Ivice izdajničku štafetu prodaje hrvatskih nacionalnih interesa.
Ništa osim međunarodnog pritiska i financija nije niti te 2000. moglo ujediniti tzv. „šestorku“ i njezine čelnike. Jedino financijski interes i obećane pozicije moći od strane tzv. „međunarodne zajednice“ rezultirale su na kraju stvaranjem vlasti koju danas poznajemo kao „trećejanuarski režim“.
Danas su okolnosti jednake. Europski centri moći žele pod svaku cijenu spriječiti da suverenistička opcija u Hrvatskoj dođe na vlast. O tomu su višekratno zadnjih tjedana razgovarali sa Sanaderom i šef HDZ-a, ili bolje rečeno stečajni upravitelj HDZ-a upozoren je da ukoliko je potrebno mora ući u široku koaliciju sa Račanom i Pusićkinim HNS-om, kako bi se nastavio zacrtani „reformski put“ diktiran iz administracije Europske unije, ponešto iz Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, te od strane najvećih financijskih investitora u Hrvatsku. Skraćeno, Bruxelles je naredio Ivici i Ivi da ovoga puta zajedno ponesu izdajničku štafetu i dovrše posao započet 2000., a nastavljen dolaskom na vast Sanaderova HDZ-a 2003. Mesić je u toj priči samo posrednik svojih političkih mentora iz sjedišta EU.
Glavni uvjet koji su Sanaderu Račanu postavili u Europskoj uniji jest konačna desuverenizacija Hrvatske hitnim promjenama hrvatskog Ustava, ukoliko osvoje vlast na predstojećim izborima 2007. godine. U tom slučaju Sanader i Račan u „Savezu za Europu“ moraju promjenama Ustava omogućiti pristupanje Hrvatske regionalnim integracijama Zapadnog Bakana, pa tek potom Europskoj uniji, ukidanjem ustavnog ograničenja kojim se brani stvaranje bilo kojeg oblika obnovljene Jugoslavije.
Doduše, Sanader i Račan doista ne žele Jugoslaviju. U svojem izdajničkom podaništvu svakoj naredbi koja dolazi iz eurobirokracije oni žele stvarane Balkanije i guranje Hrvatske u još gori kolonijalni položaj, kojim bi se njezina pozicija beznačajne kolonije učvrstila na prilično dugo vrijeme.
Birači će tako i 2007. biti pred istom odlukom kao i 1990. – Hrvatska ili Jugoslavija? Hrvatska ili Balkanija? Sanader i Račan ovoga puta biti će kandidati jedne fantomske organizacije koju pamtimo kao SKH – SDP.
Hrvoje Jurković
komentiraj (5) * ispiši * #