Hrvatska lustracija?!

utorak, 23.01.2007.


"Ne provedena lustracija je temeljna kočnica ozdravljenja i sazrijevanja hrvatskoga društva, jer bez pranja nema higijene, a bez higijene nema zdravlja."



Lustracija, lat. lustratio je u riječnik starih Rimljana ušla iz grčkog jezika, a među ljubiteljima mudrosti predstavljala je moralno očišćenje duše, duha. Dakle, "čišćenje od grijeha" ili lustracija predstavlja čišćenje od svih onih koji su "služili komunistički režim" uključujući ideološke kolaboracioniste režima i članove komunističke partije.

Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, bili su sinonim za masovne povrede ljudskih prava. Zatiranja ljudskih prava razlikovale su se tek neznatno od zemlje do zemlje, od jednog povijesnog razdoblja do drugog. Uključivale su pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog i psihičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povrede slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i, također, nedostatak političkog pluralizma. Takvi režimi su na vlasti u još nekoliko zemalja svijeta, a proces ozdravljenja od istih, lustracija, proces je preobražaja država nastalih raspadom komunističkih totalitarnih sustava i cjelokupnog društva iz komunistčke totalitarne u demokratsku političku misao.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak u svoje dvije rezolucije: Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine i Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996. godine. Usprkos tomu, od post-komunističkih država, među kojima je Češka prva donijela zakon o lustraciji 1991. godine, Hrvatska spada u red onih malobrojnih država kod kojih lustracija dođe tek kao neuslišana želja, a traženje uzora u "Europi" u ovom slučaju na široko je zaobiđeno, što pak govori o selektivnosti hrvatskih vladajućih sustava protkanih bivšim komunističkim kadrovnicima i privrženosti starom komunističkom poimanju vladanja, a samim time i o količini nužnosti potrebe za lustracijom u Hrvatskoj, koja je tim veća.

Zakoni o lustraciji, iako nisu zaživijeli u potpunosti, doneseni su čak i u Albaniji i Srbiji, dok su u Hrvatskoj već i prijedlozi zakona odbijeni, prvi puta 1998., a drugi 1999. godine i to većinom vođenom HDZ-om. Oba puta zakon je bio predložen od strane HSP-a (prije okupacije HSP-a). Dakle, dok je u ostalim zemljama bivšeg komunističkog sustava, osobama koje su sudjelovale u radu ili na bilo koji drugi način surađivale sa tajnim službama bivšeg sustava otvoreno dano do znanja da se sklone iz javnog života, to u Hrvatskoj nije bio slučaj.

Tko zna koliki još sudjeluju u javnome životu Hrvatske, a bili su u komunizmu umiješani u koješta, jer nije provedena lustracija. U Hrvatskoj su lustracija i osuda komunističkih zločina izostali i jednostavno stoga što je dolaskom demokracije došlo do velike ideološke seobe bivših komunista u novu vladajuću partiju, ili po novome stranku, kao i stoga što bi ona dokačila mnoge koji su nam se svih ovih godina prikazivali kao borci za hrvatsku stvar, a tko zna koga su sve prokazali ili ga došli glave, jer su surađivali s Udbom. Još k tome, znajući da su Hrvatsku preuzeli predstavnici upravljačkog nekonkurentnog sistema koji je propao prije svega u ekonomskom smislu i koji je kao takav neodrživ, prisjećajući se hrvatske pretvorbe i privatizacije na komunistički način, te da su te strukture i dalje ukorijenjene u Hrvatskoj potreba za lustracijom dolazi do stvarnog izražaja. Posljedice svega toga se osjećaju - ono što je danas ostalo od Hrvatske samo su formalne vertikale države u općenito.

Kao i u vremenu 45-ogodišnjeg komunističkog totalitarizma u Hrvatskoj se osjeća animozitet, ponajviše spram Crkve, koja je očito i danas unutarnji neprijatelj tadašnjeg bratstva i jedinstva, socijalnog poretka, a danas njenog zadka, bez obzira što ona predstavlja unutarnji izričaj velikog dijela hrvatskoga naroda. Zatim kao vanjski neprijatelj no1 i dalje je hrvatska dijaspora, koja je tada bila glavna okosnica borbe za hrvatsku neovisnost, a danas po svemu sudeći predstavlja opasnost, komu, čemu? Negiraju se tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda, istodobno se omalovažavaju, minimaliziraju i predstavljaju zaostalima, a sve to uz držanje medija, nevladinih quasi-građanskih udruga i ključnih pozicija u gospodarskom, socijalnom, društvenom i političkom segmentu hrvatske ukupnosti.

Navlastita potvrda prisutnosti komunističkog zadka u Hrvatskoj trg je Josipa Broza u glavnom gradu Zagrebu. JNA - kao naslijeđe koje je kao vrhovni zapovijednik, maršal te vojne sile ostavio u svom postkomunističko-militarističkom poretku, kao i poslije 2. svj. rata i 1991. ponovno se našla na suprotnoj strani, i to opet kao prepreka hrvatskoj neovisnosti u punom smislu te riječi, te mu kao takvom u glavnom gradu iste te zemlje protiv koje se borio (jer on se borio za Jugoslaviju, ne Hrvatsku), nije mjesto.

Provedba lustracije u Hrvatskoj je nužnost i u budućnosti neizbježan proces koji mnogima nije mio. No, suočavanje sa istinom, ma koliko to teško bilo njihova je, i naša zajednička stvarnost, jer dosadašnje ne provođenje lustracije u Hrvatskoj tj. ne uklanjanje iz političkog života dužnosnika komunističkog režima i pripadnika komunističkih tajnih službi, kao glavnih provoditelja zločina komunističkog totalitarnog sustava za posljedicu ima poprilično ne razvijenu svijest hrvatske javnosti, o stvarnom karakteru totalitarnih komunističkih režima i zločinima počinjenima od njihove strane. A da za lustraciju nikad nije kasno iščitava je iz njene prvotne svrhe, a ta je da se grijesi prošlosti nikad u budućnosti više ne ponove.

Dakle preduvjet, prvi korak u potpunom ozdravljenju i svakoj ozbiljnoj promjeni u društvenom, gospodarskom i političkom životu Hrvatske jeste zakon o lustraciji kojim bi se napokon sa svih ključnih mjesta makli kadrovi zločinačkog komunističkog sustava. Bez lustracije se cijela hrvatska politika vodi između lijevog i desnog krila Komunističke partije. Hrvatskoj treba promjena politike, a ne rotiranje starih komunističkih kadrova kroz različite stranke.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se