Kome treba NATO?

nedjelja, 31.12.2006.

Vojni pakt u koji bezglavo žurimo nema ni jasnog cilja ni svojih granica. Kao da nismo imali dosta ratova u prošlim stoljećima pa ih u idućima želimo nadoknaditi. Piše Pavle Kalinić.


Božić, jedan u nizu, prije kojeg već tradicionalno američke i britanske trupe nisu stigle odraditi zadani posao.

Također, još jedna godina prošla je u nezaustavljivoj nezavisnosti donošenja bilo koje hrvatske odluke. Toliko smo nezavisni da i dalje sudjelujemo u "demokratizaciji" Afganistana, čak štoviše, obvezali smo se pojačati kontingent – na koliko god to od nas budu tražili. Već davno odrekli smo se telekomunikacijskog, financijskog, sudskog itd. suvereniteta, tako da je malo ostalo za ponuditi kako bi se bilo koja – sadašnja ili buduća – vlast pokazala prihvatljiva Washingtonu, Londonu ili nekom trećem.

U svakom slučaju, ova godina na odlasku i ona u dolasku bit će obilježene našim inzistiranjem da nas prime u NATO, za koji se uopće ne zna koji su mu ciljevi. Oni zbog kojih je osnovan srušili su se sami od sebe još krajem prošlog stoljeća. Nitko se nije sjetio postaviti pitanja: Što, kako i zašto... dalje u NATO? Osim ako se samo po sebi podrazumijeva da bi NATO, kao i jučer, trebao biti teledirigiran iz Pentagona u očuvanju postojećih i novih količina plina i nafte, ma gdje oni bili.

I upravo u taj i takav NATO koji nema jasnog cilja niti svojih granica mi bezglavo žurimo. Kao da nam nije bilo dosta ratova u prošlim stoljećima pa eto želimo to pod svaku cijenu nadoknaditi u stoljećima koja dolaze.

Naravno, NATO je samo sredstvo kojim bismo se trebali dokopati Europske unije gdje teku med i mlijeko. Poznata Hrvatska industrija, poljoprivreda i usluge jedva čekaju da se uhvate u koštac s njemačkom, francuskom i britanskom konkurencijom. Imamo znanja, tehnologiju i kapital! Europa drhti od našeg dolaska – ne zbog konkurencije, nego zbog priliva jeftine, slabo obrazovane radničke mase koja će nakon Poljaka, Bugara i Rumunja dodatno srušiti cijene rada domicilnog stanovništva.

Kao tobože će nakon Bugarske, Rumunjske i Hrvatske stati širenje Europske unije! No istina je upravo suprotna – EU će se širiti na sve strane, jer se ionako ne zna koje su europske istočne granice. Ukoliko Turska može ući u Europsku uniju, zašto ne bi mogla i Ruska Federacija sa 150 milijuna stanovnika? Ulaskom Turske, Europska unija bi graničila s Gruzijom, Armenijom, Iranom, Irakom, Sirijom. Naravno, ukoliko može Turska, nema nikakvog opravdanog razloga da jedna od zvjezdica na europskoj zastavi ne bude i Izrael, koji je još davno počeo s pregovorima, ali su suspendirani zbog odnosa sa susjedima. U svakom slučaju, Izrael na taj način spada u Europsku uniju premda se nalazi u Aziji. Uostalom, njihovi sportski klubovi se već odavno natječu u europskim ligama, a i misice također.

I samim tim vidi se da ni NATO ni Europska unija nemaju do kraja razrađen niti usuglašen stav o istočnim granicama Europe. Primiti Tursku kojoj je vojska i jamac i kontrolor izbornih rezultata, a i brana dolasku islamista na vlast legalnim (parlamentarnim) putem, zasigurno je stavka koju bi bilo vrlo teško ugraditi u ustav Europe. Ista bi pritom vrijedila samo za tu jednu članicu.

(Ne)sigurnost Turske istočne granice, uvjetno i Europske istočne granice, koja bi time postala sudionica i susjeda najnemirnijeg dijela svijeta – Bliskog istoka, svakako ne bi bila element kohezije. Bila bi to dezintegracija nečega što je bilo zamišljeno kao Europa, a ne kao prenapregnuti kontinent Euroazija koja bi, zahvaljujući tuđim interesima, trebala puknuti kao balon od sapunice kad problemi proključaju.

Ta potencijalna istočna granica nikako ne bi mogla biti trajno osigurana, ma koliko mi pričali o tome, ma koliko trupa na njoj bilo raspoređeno. Zato jer trusnost te i takve granice leži i u neriješenom pitanju Kurda koji se nalaze s obje strane "istočne europske granice".

Ukoliko NATO, a time i Europska unija, želi opstati – jedno od ključnih rješenja je definirati ciljeve tog vojnog saveza. Možda i prije toga trebaju odlučiti jesu li Europskoj uniji potrebne vlastite snage koje će biti podređene isključivo europskim vanjskopolitičkim i unutarnjim ciljevima ili će ona i dalje funkcionirati kao da još uvijek postoji blokovska podjela svijeta? I tek kad se utvrdi je li uopće potreban NATO, i ako jest - koji su njegovi ciljevi, treba odrediti koje su europske granice.

Potom ima li smisla širiti Europsku uniju sutra u Aziju i prekosutra u Afriku?! To su pitanja na koja arhitekti Europske unije moraju odgovoriti kako bi ona mogla preživjeti! Dok se na ta pitanja ni ne pokušava odgovoriti, čemu i k čemu Hrvatska žuri?

komentiraj (3) * ispiši * #

"Ne" - hrvatskim braniteljima

subota, 23.12.2006.

Većinom glasova Ustavni sud u srijedu je ukinuo dano pravo povlaštenog upisa u srednje škole, visoka učilišta i na fakultete djeci hrvatskih branitelja. Ta priča o izravnim upisima djece hrvatskih branitelja može se sagledati iz dva različita kuta. Kao nedovoljno dobar, loš, prije svega politički potez sa etiketom brižne međugeneracijske majke i kao hajku skupina ljudi i pojedinaca kojima je upravo taj loš politički potez i bio pokretač svesrdnog prosipanja mržnje spram onoga što im je oduvijek bilo mrsko, te koji im je i poslužio kao prilog plana rušenja toga "zakona", kao oličenja onoga što mrze.

U Hrvatskoj, na njenoj političkoj, društvenoj i svakoj drugoj sceni neprestano se događaju kontradiktorni i oprečni istupi i obrati, nerijetko skrivani iza nevidljivih ideoloških vertikala maskiranih lažnim modernim demokratskim tokovima, a sve u svrhu ostvarivanja želja i ciljeva malobrojne, a dobro raspoređene mase ljudi. Naime zahtjev za ocjenu ustavnosti dotičnog članka Zakona Ustavnom sudu su podnijeli HHO, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, jedna privatna osoba, te Sveučilište, a studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu pokrenuli su ovoga ljeta putem bloga inicijativu za rušenje te odluke.

Selektivan osjećaj za demokraciju, gdje ona predstavlja vrijednost samo onda kada su meritum oni koji se po potrebi na nju pozivaju, onih koji su sinonimi privilegija, onih koji su naviknuti na povlaštene odluke komitetskih i partijskih sekretara sada se pozivaju na jednakost. Kada oni koji kao utjelovljenje kršenja onoga na što se prvotno pozivaju uče javnost pravu i pravdi, koje i sami ne poštuju, tada je to jasna potvrda pada sustava vrijednosti i općenito morala u Hrvatskoj.

Predviđeno je da se djeca hrvatskih branitelja upisuju van propisane upisne kvote, usprkos tomu, npr. Filozofski fakultet djecu hrvatskih branitelja upisao je unutar propisane kvote, time unaprijed stvarajući sliku o neravnopravnosti, do koje je u biti došlo odlukom samog fakulteta, što je pak pokazatelj doslijednosti sudjelovanja prvih redova toga fakulteta u određenim procesima. Pravni i Ekonomski fakultet, kao najfrekventniji fakulteti zagrebačkog Sveučilišta glas su podigli najvjerojatnije zbog, nakon povlaštenih upisa, smanjenog broja preostalih mjesta za upis na fakultete preko veze, što biznis čini manje uspješnim.

Ono oko čega se vrti osporavanje prava djece hrvatskih branitelja uspješno se prikriva, izraz je posljedice dubljih ideoloških dubioza minulih komunističkih sistema, a potpomognuto je lošim političkim potezima koji svojom netaktičnošću čine plodno tlo bespoštedne i razgoropađene borbe protiv "zakona". Drugim riječima radi se osporavanju prava djece hrvatskih branitelja ne zbog borbe za ustavnost i ravnopravnost na fakultetima ili ravnopravnost uopće, već zbog onoga što predstavljaju oni kojima se prava dodjeljuju!

Pored stvarnih zamjerki, poput neustavnosti i nelogičnosti članka dotičnog zakona, koji se uistinu kosi sa Ustavom, jer tako kaže pravorijek suda, očit je niz argumenata koji više liči na bijesomučne izljeve doli na utemeljene argumente, što cijelu inicijativu rušenja "zakona" čini simptomatično tendencioznom. Ono što želim reći jest; u svakom zakonu koji će djeci hrvatskih branitelja i samim braniteljima davati određena prava - mana će morati biti pronađena, a svaki pokušaj oduživanja onima koji to uistinu i bespogovorno zaslužuju, bio on kvalitetan ili ne, ustavan ili ne biti će spočitavan!

Doneseni neustavni zakon propust je vladajuće političke svite, a boumerang efektom vraća im se kao negativan bod u dnevno političkoj borbi, u koju svrhu su ga prvotno i donijeli, te su zbog toga oni i glavni krivci pompe izazvane tim zakonom, kojim je ponajviše izigrana populacija kojoj se ustvari htjelo dodvoriti.

Komentirajući cijelu situaciju, predsjednik Mesić, u sebi svojstvenoj obmanjivačkoj retorici izjavio je da tolike zakonske privilegije nisu imale ni djeca palih boraca drugog svjetskog rata, djeca partizana - naravno, jer te privilegije nisu donošene zakonom već partijskim i centralno komitetskim odlukama.

Nelogično je, ako su partizani bili borci za Hrvatsku kako to da u njima, njihovom nasljeđu ne postoji trunka suosjećajnosti spram onih koji su se borili za isto to, kakti. Kako to da jedna borba, kako ima se danas zna tepati, u dva različita povijesna trenutka sada ne predstavlja isti kontekst, ili su ipak partizani bili borci za nešto veće od Hrvatske!

Da djeca hrvatskih branitelja uistinu zaslužuju pomoć u životu, neminovnost je i neoboriva činjenica. To su djeca kojima roditelji nisu mogli omogućiti među inim i upis na fakultet jer su mrtvi, jer su najbolje godine svoga života proveli ugrađujući svoje živote u temelje hrvatske državnosti braneći hrvatsku slobodu, omogućujući pritom drugima da zarađuju i očekujući da će im ti kojima su oni omogućili život kada je to bilo najpotrebnije velikodušno to i vratiti po zaslugama. Oni svoju zarađenu plaću ne mogu podići jer ona nema novčanu vrijednost, nadilazi stvarni novac, a na nama je da im zarađeno pokušamo vratiti na svaki mogući način, odajući pritom pijetet žrtvi koju su za sve nas hrabro podnijeli.

komentiraj (34) * ispiši * #

Branitelj osuđen za klevetu pripadnika glinskih četnika

četvrtak, 21.12.2006.

SISAK - Zbog toga što je na konferenciji za novinare u kolovozu ove godine rekao da je glinski obrtnik Srećko Ostojić navodno sponzorirao izradu majica za redare na skupu u selu Vlahoviću, a mi branitelji bili smo protiv nastupa nekadašnjeg četničkog orkestra na Banovini, predsjednik glinske udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Darko Kaurić proglašen je krivim na glinskom Općinskom sudu.

U rekordnom roku sud je izrekao je presudu - plaćanje sudskih troškova i 15 dnevnih dohodaka hrvatskom branitelju i kninskom zatvoreniku zbog navodnog klevetanja nekadašnjeg pripadnika najzloglasnije terorističke postrojbe na Banovini, skupine Šilt. O tome želimo obavijestiti hrvatsku javnost - tim je riječima jučer počeo konferenciju za novinare Željko Kardaš, dopredsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Sisačko-moslavačke županije.

Kardaš i osuđeni Kaurić istaknuli su kako je tom žurnom presudom Kauriću i braniteljima poručeno da šute o srpskim zločincima. - No, mi šutjeti nećemo jer smo pred Ustavom svi jednaki te podnosimo tužbu zbog ratnog zločina protiv Srećka Ostojića, za dokazano sudjelovanje u pljački i paležu sela Viduševac kod Gline - istaknuo je Kardaš.

Članovi braniteljskih udruga prikazali su jučer isječke videozapisa terorističke skupine Šilt, koji potječu iz srpskih izvora. Na snimkama je jasno vidljiv Srećko Ostojić u pljački slika i umjetnina. Prosvjedno pismo branitelji su uputili na adrese predsjednika Mesića i premijera Sanadera.

Jutarnji list

komentiraj (6) * ispiši * #

Podmetanje "Mesića" Mesiću

ponedjeljak, 18.12.2006.

Kažu da se Mesiću podmeće. Nakon već objavljenih kompromitirajućih snimki, svjetlo dana ugledale su nove snimke. Uoči predsjedničkih izbora 2000. godine mediji su odbili objaviti iste. Prvi puta Mesić je animirao nabrijane, a sada je na "Juru i Bobana" samo otvarao usta. Nova snimka i nije toliko kompromitirajuća kada se zna da je tada to bio dio folklora, ali uzimajući u obzir ono što danas govori onaj koji je tada ipak bio jedan od ključnih, a ne jedan od onih koji samo otvaraju usta, cijela priča poprima kompleksnije konture, pogotovo kada ono izgovoreno tada i danas po svojoj prirodi zauzima oprečne pozicije i kada se i danas radi o čovjeku iz "vrha".

Dosjetno, kakav je i sam predsjednik Mesić, on odbacuje sve ono što mu se "podmeće" i zapodijeva priču o tome tko mu smješta, kao da je to uistinu bitno. Osim njemu, bitno, širem puku nije odakle su snimke potekle, jer očito je da te snimke postoje, one su neminovnost, i njihov značaj neovisan je o tome kada su objavljene. U demokratskom okruženju, kakvim se naziva ono hrvatsko političko, u potpunosti je legalno i legitimno uzajamno iznošenje "prljavog veša" političkih oponenata, te u tome nema ničeg spornog. Svejedno kažu da se Mesiću podmeće. No što mu se podmeće? Jer, to što mu se tobože podmeće priznao je i sam Mesić, a kada se uistinu nešto podmeće, tada pojam te riječi pobliže označava insinuaciju sa svrhom diskreditiranja, no u slučaju objavljivanja Mesićevih snimki ne radi se o insinuiranju - autentičnost snimke, njena sadržaja jest potvrđena, tako da priča o podvaljivanju "Mesića" Mesiću ne drži vodu.

Kompromitirajuće snimke predsjednika ne čine nevjerodostojnim zbog toga što je kafkanski promijenio obličje, po tko zna koji put, svoj stav i mišljenje, poglavito o ustaštvu, već što se on tada, svojedobno pretvarao da je netko tko nije, ili to pak danas čini, mi to ne znamo!
Prema riječima predsjednika, "Mesića" mu podmeću oni koji su se nedavno, citiram: "okupili na balu vampira."! Takve teške i uvredljive riječi kojima se i 90-tih služio, a to su snimke navlastito dokazale, Mesić je svojom zubatom konstrukcijom htio prokazati one koji će ulaskom u sabor, na idućim izborima, zatražiti i pokrenuti postupak protiv Mesića zbog veleizdaje - riječ je o strankama koje su na skupu od 10. prosinca, simbolično na dan spomena smrti prvog hrvatskog predsjednika, utvrdile svoju državotvornu politiku suverenizma, temeljenu na političkoj misli samosvijesti dr. Tuđmana.

Kada se cijela priča sagleda iz drugoga kuta, nameće se, sama po sebi, koja i nije nemoguća, dapače, teorija od koje se ledi krv u žilama. Radi se o sljedećem; priroda čovjekova duha takva je da on sumnja do granice prihvatljive vjerojatnosti, prihvatljive čovjekovu duhu, što ne znači da se iza te granice ne može nalaziti nešto prihvatljivo, a u takvo iskušenje, do sumnje, čovjeka dovode teorije zavjere koje upravo prelaze, zbog svoje doze nevjerovatnosti, granicu čovjeku prihvatljive vjerojatnosti; ono što u biti želim reći, a vezano uz snimke Mesićeve govorancije jest:

sve upućuje na jednu stvar. Kada je Mesić kao glavni protagonist, prvi među njima, politički pokretač detuđmanizator, jedan od glavnih kotača mehanizma procesa detuđmanizacije, "nabrijanima" poručivao da su Hrvati 41. pobijedili, iako je zdravom razumu jasno da je nemoguće pobijediti na početku rata, možda je time upravo, retroaktivno doduše, dokazao svoju doslijednost u jednome, a to je detuđmanizacija. Naime osnutkom Hrvatske, u počecima njenog osnivanja, a i svo vrijeme do tada, u Hrvatskoj, Jugoslaviji vođena je politika negiranja hrvatske državnosti, njena suvereniteta, u čemu su tajne obavještajne službe tzk. državne sigurnosti vodile tajni rat protiv suprostavljene strane, koji nestankom Jugoslavije, a osnutkom Hrvatske nije mogao, niti je nestao, samo se još podmuklije preformulirao. Dio toga nevidljivog tajnog rata protiv Hrvatske zasigurno je i kompromitacija nove Hrvatske u očima svekolike međunarodne zajednice, čega je zasigurno dio i Mesićeva govorancija u dijaspori. Da je tomu tako navlastito dokazuje sadašnja detuđmanizatorska politika političkog čudovišta Stjepana Mesića, koja pokazuje svu njegovu doslijednost u besramnom procesu detuđmanizacije. Drugim riječima Mesićava afirmacija fašizma bila je početak nove borbe protiv nove samostalne Hrvatske.

Jedna od stvari koja bi cijelu priču trebala, a podmetnuta je kao buba u uho, opravdati ili umanjiti, čin je prebacivanja loptice na drugu stranu. Naime u Stankovićevoj nedjeljnoj emisiji, podosta odmaknuto od dane teme, što ostavlja dojam nečega što se treba obaviti, iz konteksta izvučen govor Franje Tuđmana, gdje on tvrdi da je Hrvatska u određenom povijesnom trenutku htjela zavladati, kulturno i na svaki dugi način ni manje ni više nego Srbijom trebao bi zatvoriti kakti usta upravo glavnim protagonistima tuđmanizma, kao glavnom klikom koja Mesiću podmeće "Mesića", no ta sporna izjava izvučena iz konteksta govora Franje Tuđmana, a sjetimo se da su sporni Mesićevi govori dužine i od po dva tri sata, ni približno nije skandalozna kao ona Mesićeva, te ona ni na koji način ne umanjuje bit i značaj Mesićeve govorancije, afirmacije i veličanja fašizma. Bio je to jeftin i proziran ćorak.

Razmišljajući o snimkama Mesićeve afirmacije fašizma, o njegovim opravdanjima istog, među inim Mesić je rekao da je svojedobno po dijaspori govorio ono što su slušatelji htjeli čuti, no prava istina je da je govorio ono što je on nalogodavački htio da "nabrijani" čuju, odašiljući poruku međunarodnoj zajednici kompromitirajući pritom Tuđmana i njegovu politiku. Da su "nabrijani" bili nabrijani, i nisu, naime na snimci se jasno čuje, bolje rečeno ne čuje ništa, tj. da ti nabrijani i nisu toliko nabrijani, osim ako tišina i muk, te pokoji zalutali, po zvuku posrnuli pljesak nepozornog slušatelja koji je počevši pljeskati ubrzo to prestao činiti, za Mesića ne predstavlja pojam općeg meteža, što potonju teoriju samo čini uvjerljivijom - oduševljenja Mesićevim govorom nije bilo, dakle.

Da je Mesić uistinu htio kompromitirati Tuđmana svojim govorom govori i to da je on kao suradnik VII. Odeljenja UDB NRH, znao da hrvatsku emigraciju ne čini samo ona ustaška, već i ljevičarska, te ljudi koji su iz Kroacije otišli upravo zbog takvih politika i ljudi kao što je Stjepan Mesić, ljudi političke neobojenosti, željni slobode življenja i izražavanja.

komentiraj (4) * ispiši * #

Hrvati su u drugom svjetskom ratu dva puta izgubili

utorak, 12.12.2006.

Čitavo minulo desetljeće protkano je sustavnim prokazivanjem Tuđmanova i HDZ-ova "totalitarizama" sa početka 90-tih godina, između ostalog vezano uz koketiranje sa ustaštvom i "držanjem" medija - koja je to HDZ-ova struja bila, danas je jasno. Ma koliko neki sada prali ruke, maniri te klike i više su no prepoznatljivi. Sročivši svoje misli pod naslovom svog predposlijednjeg članka, Sandi Blagonić zasigurno ni u primisli, ni u kojem slučaju, čak ni simbolički nije imao Stjepana Mesića, no isto tako je sigurno da ovih dana i Mesić jede svoja govna, i to profesionalno.

Ekskluzivna snimka Mesićeva govora, u kojoj on izrijekom veliča ustaštvo već je uzela svoj autokratski danak. U Hrvatskoj, u njenoj nacionalnoj TV kući, kao da se radi o jednom od preostalih totalitarnih utočišta nazadnih političkih ideologija već je došlo do titoističkih rošada, smjena odgovornih za, zamislite, emitiranje priloga o Mesićevu proustaškom govoru kao prve vijesti Dnevnika i još k tome, da stvar bude bolja, u senzacionalističkom kontekstu, kao da ta vijest to uistinu sama po sebi nije! Nažalost, taj Dnevnik nije vodio Zoran Šprajc. A da se na HTV-u u širokom luku izbjegava tema "Mesićeva govorancija" dokazuje i izostanak teme o Mesiću u emisiji Otvoreno koja obično isti dan obradi sve bitne i aktualne teme, o kojima ima puno govora u javnosti, to je izrazito čudno.

Podsjetimo, 30. svibnja 1992. godine, kao glavni govornik na proslavi Dana hrvatske državnosti Stjepan Mesić izjavio je da su u drugom svjetskom ratu Hrvati pobijedili dva puta, što je u svome govoru potvrdio i dva dana poslije, 2. lipnja 1992. godine u najvećem hrvatskom klubu Punchbowl u Sydneyu. Očevidac Mesićevih govora, Vinko Sabljo, donedavni predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa za Europu tvrdi kako su Mesićeve govorancije o Ustaškom pokretu znale trajat i po tri sata. Između ostalog u tome govoru Mesić se dotakao i nužnosti oslobađanja BiH: "Oslobodili smo dvije trećine hrvatskog teritorija, a bogami oslobodit ćemo i ostalu trećinu Hrvatske. Ne samo tu jednu nego zajedno s Muslimanima oslobodit ćemo i Bosnu i Hercegovinu jer Hrvatska ne može bez Bosne i Hercegovine niti Bosna i Hercegovina može bez Hrvatske... "

Ako ste gledali film Roberta Zemeckisa "Forrest Gump" i pri tom pomislili ovo ima samo na filmu, prevarili ste se. U stilu ovidjevskih Metamorfoza gdje je 250 priča ujedinjeno motivom pretvorbe, koju često prati horror nasilje u crnohumornoj hiperboli; muškarci postaju žene, žene muškarci; bogovi postaju životinje; muškarci i žene postaju bogovi, drveće, ptice, životinje, ribe, dvodihalice, kukci i cvijeće; politički opus predsjednika Hrvatske Stipe Mesića ne bi se pomakao dalje od toga, ili bi, ali za milimetar. Tako sam to napisao u članku pod naslovom Kiks predsjednik Republike Hrvatske, a njegova posljednja afera samo je element produbljivanja agonije antologije političkih interesnih prevrata, obrata i neumjesnosti jedne predsjedničke institucije, čiji će skorašnji upadate biti nužnost, naime sudeći prema izjavi samoga Mesića, u doglednoj budućnosti možemo očekivati slične snimke njegovih kiks istupa.

Nakon što je na internetu objavljen sporni Mesićev govor iz Sydneyja 1992. godine, gotovo 60 posto ispitanika iz Večernjakove ankete misli da to današnjem predsjedniku nije narušilo ugled u javnosti, pri čemu su vjerojatno mislili da se Mesićev ugled ne može narušiti jer je on ionako nizak i već narušen, ako je uopće i postojao.

Stjepan Mesić se zasigurno nije zadržao ispod "crvene linije" Hebrangovih 10 posto kada je riječ o, kojeg li apsurda, dozvoljenoj laži. Koliko vjerodostojnim i nelicemjernim možemo smatrati Stjepana Mesića kada on svoje proustaške govore opravdava nužnom potrebom laganja, priznanjem da je lagao, što nas dovodi do nedoumice, jer ako je priznao da je lagao u Sydneyu, sa kolikom sigurnošću itko može tvrditi da i sada Mesić ne laže kada tvrdi da laže. Uvjeravanje naroda u istinu od strane onih koji priznaju da lažu bezobrazno je ruganje tome istom narodu.

Prije tri tjedna Stjepan Mesić poklonivši se odao je počast žrtvama Jasenovca. Veličanje fašizma, makar ono bilo i retroaktivno nije ništa drugo doli pljuvanje svega onoga što predstavlja "Cvijet" Bogdana Bogdanovića, zato je obveza na onima koji su popljuvani da iznesu moralnu osudu takvog čina.

Osim Mesića, i mnogi drugi su tada koketirali sa ustaštvom u one ili ove svrhe, no ničiji istup takvog kalibra nema toliki značaj i težinu kao ovaj današnjeg predsjednika, poglavito kada se zna da je isti taj čovjek među glavnim protagonistima antifašizma, što pak može biti indikativno o kakvom se to hrvatskom antifašizmu radi - krinci koja je pod paravanom istinskog antifašizma odlučila zapodjenuto zlo spram Hrvata i Hrvatske privesti cilju ili iskonskom hrvatskom antifašzmu, zato nimalo ne čudi kada u Mesićevu obranu veličanja fašizma staju antifašističke udruge koje su se borile protiv istog tog fašizma, ne?

U obranu Mesića stali su mnogi, među njima i Ivo Sanader, a branivši Mesića, o sebi, svojoj političkoj usmjerenosti pa i samome Mesiću najbolje je rekla Vesna Pusić kada je Mesića otvoreno pozvala na besramno negiranje prozivki na njegov račun, čime je nedvosmisleno odaslala poruku hrvatskoj javnosti, što ona misli o istoj!

Hrvatska politička scena sukno je prošiveno aferama njenih glavnih aktera, koji kao "svete krave" uživaju sve blagodati nedodirljivosti, a Tuđmana nema. Osobito u zadnje vrijeme svjedoci smo niza afera vrhuške hrvatske politike, iz kojih te "svete krave" izlaze jače no što su prije bile, jer ono što ih ne ubije, što je u njihovim slučajevima nemoguće jer bi se tada radilo o samoubojstvima, ojača ih. Iz ove afere Stjepan Mesić vjerojatno će izaći kao neprikosnoven, sposoban i šarmantan političar, koji svojom dosjetnošću i promućnošću u svakom trenutku političke, pa i povijesne zbilje, očito po potrebi zna što reći i napraviti, u čemu ima svesrdnu potporu onih koji su dio njegove interesne ili nalogodavačke sfere. On je čovjek koji zna što "nabrijani" traže.

Misao koja mi se neprestano potkrada, a lajtmotiv je cijele priče; da su Hrvati u drugom svjetskom ratu dva puta pobijedili, višestruko je pogubna je za modernu hrvatsku političku misao, naime za modernu hrvatsku političku misao temeljenu na suverenosti i samosvijesti hrvatskoga naroda u drugom svjetskom ratu Hrvati su dva puta izgubili, dva puta su bili poraženi.

komentiraj (2) * ispiši * #