Kome treba NATO?

Vojni pakt u koji bezglavo žurimo nema ni jasnog cilja ni svojih granica. Kao da nismo imali dosta ratova u prošlim stoljećima pa ih u idućima želimo nadoknaditi. Piše Pavle Kalinić.


Božić, jedan u nizu, prije kojeg već tradicionalno američke i britanske trupe nisu stigle odraditi zadani posao.

Također, još jedna godina prošla je u nezaustavljivoj nezavisnosti donošenja bilo koje hrvatske odluke. Toliko smo nezavisni da i dalje sudjelujemo u "demokratizaciji" Afganistana, čak štoviše, obvezali smo se pojačati kontingent – na koliko god to od nas budu tražili. Već davno odrekli smo se telekomunikacijskog, financijskog, sudskog itd. suvereniteta, tako da je malo ostalo za ponuditi kako bi se bilo koja – sadašnja ili buduća – vlast pokazala prihvatljiva Washingtonu, Londonu ili nekom trećem.

U svakom slučaju, ova godina na odlasku i ona u dolasku bit će obilježene našim inzistiranjem da nas prime u NATO, za koji se uopće ne zna koji su mu ciljevi. Oni zbog kojih je osnovan srušili su se sami od sebe još krajem prošlog stoljeća. Nitko se nije sjetio postaviti pitanja: Što, kako i zašto... dalje u NATO? Osim ako se samo po sebi podrazumijeva da bi NATO, kao i jučer, trebao biti teledirigiran iz Pentagona u očuvanju postojećih i novih količina plina i nafte, ma gdje oni bili.

I upravo u taj i takav NATO koji nema jasnog cilja niti svojih granica mi bezglavo žurimo. Kao da nam nije bilo dosta ratova u prošlim stoljećima pa eto želimo to pod svaku cijenu nadoknaditi u stoljećima koja dolaze.

Naravno, NATO je samo sredstvo kojim bismo se trebali dokopati Europske unije gdje teku med i mlijeko. Poznata Hrvatska industrija, poljoprivreda i usluge jedva čekaju da se uhvate u koštac s njemačkom, francuskom i britanskom konkurencijom. Imamo znanja, tehnologiju i kapital! Europa drhti od našeg dolaska – ne zbog konkurencije, nego zbog priliva jeftine, slabo obrazovane radničke mase koja će nakon Poljaka, Bugara i Rumunja dodatno srušiti cijene rada domicilnog stanovništva.

Kao tobože će nakon Bugarske, Rumunjske i Hrvatske stati širenje Europske unije! No istina je upravo suprotna – EU će se širiti na sve strane, jer se ionako ne zna koje su europske istočne granice. Ukoliko Turska može ući u Europsku uniju, zašto ne bi mogla i Ruska Federacija sa 150 milijuna stanovnika? Ulaskom Turske, Europska unija bi graničila s Gruzijom, Armenijom, Iranom, Irakom, Sirijom. Naravno, ukoliko može Turska, nema nikakvog opravdanog razloga da jedna od zvjezdica na europskoj zastavi ne bude i Izrael, koji je još davno počeo s pregovorima, ali su suspendirani zbog odnosa sa susjedima. U svakom slučaju, Izrael na taj način spada u Europsku uniju premda se nalazi u Aziji. Uostalom, njihovi sportski klubovi se već odavno natječu u europskim ligama, a i misice također.

I samim tim vidi se da ni NATO ni Europska unija nemaju do kraja razrađen niti usuglašen stav o istočnim granicama Europe. Primiti Tursku kojoj je vojska i jamac i kontrolor izbornih rezultata, a i brana dolasku islamista na vlast legalnim (parlamentarnim) putem, zasigurno je stavka koju bi bilo vrlo teško ugraditi u ustav Europe. Ista bi pritom vrijedila samo za tu jednu članicu.

(Ne)sigurnost Turske istočne granice, uvjetno i Europske istočne granice, koja bi time postala sudionica i susjeda najnemirnijeg dijela svijeta – Bliskog istoka, svakako ne bi bila element kohezije. Bila bi to dezintegracija nečega što je bilo zamišljeno kao Europa, a ne kao prenapregnuti kontinent Euroazija koja bi, zahvaljujući tuđim interesima, trebala puknuti kao balon od sapunice kad problemi proključaju.

Ta potencijalna istočna granica nikako ne bi mogla biti trajno osigurana, ma koliko mi pričali o tome, ma koliko trupa na njoj bilo raspoređeno. Zato jer trusnost te i takve granice leži i u neriješenom pitanju Kurda koji se nalaze s obje strane "istočne europske granice".

Ukoliko NATO, a time i Europska unija, želi opstati – jedno od ključnih rješenja je definirati ciljeve tog vojnog saveza. Možda i prije toga trebaju odlučiti jesu li Europskoj uniji potrebne vlastite snage koje će biti podređene isključivo europskim vanjskopolitičkim i unutarnjim ciljevima ili će ona i dalje funkcionirati kao da još uvijek postoji blokovska podjela svijeta? I tek kad se utvrdi je li uopće potreban NATO, i ako jest - koji su njegovi ciljevi, treba odrediti koje su europske granice.

Potom ima li smisla širiti Europsku uniju sutra u Aziju i prekosutra u Afriku?! To su pitanja na koja arhitekti Europske unije moraju odgovoriti kako bi ona mogla preživjeti! Dok se na ta pitanja ni ne pokušava odgovoriti, čemu i k čemu Hrvatska žuri?