Pinokijevska vlast

nedjelja, 26.11.2006.

Svugdje u svijetu, u najrazličitijim regijama i sustavima, ljudi se pozivaju na demokraciju zbog onoga što demokracija predstavlja na sam spomen te riječi stvarajući vanjske efekte kojima sebe javnosti pokušavaju prikazati bližima "vrhuncu" općeg razvoja društva svijesno zaobilazeći samu bit pojma demokracija i skrivajući svoju politiku iza imena demokracija.

Sve dok se ne ostvari šira ukupna promjena političke kulture i svijesti te postupna potpuna izgradnja ustanova demokratske vlasti, u zemljama koje nemaju jaku tradiciju demokratske vladavine većine, kao u Hrvatskoj, uvođenje slobodnih izbora rijetko je dovoljno da se ostvari prijelaz s diktature u demokraciju.

Postojanje izbora za tijela odlučivanja, pa i općeg biračkog prava, samo po sebi nije dovoljan uvjet da bismo neki politički režim nazvali demokratskim u suvremenom smislu riječi. Pojam demokracija, "vladavina naroda", označava oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz poštene izbore. Kad su ti uvjeti ispunjeni, vlast se može opisati kao demokratska - to vrijedi za razne sustave upravljanja, jer se ti pojmovi mogu kombinirati i s drugim vrstama vlasti.

U Kini, Sjevernoj Koreji i još nekoliko zemalja još uvijek postoji sustav "narode demokracije" gdje izbore često zlorabe autoritativni režimi ili diktature da ostave lažan dojam demokracije. Unatoč nesvojstvenosti trenutni hadezeov profil nije daleko od te demokracije, ili je to pak njegovi iskonski izričaj uvjetovan svijetonazorskim preimenovanjem sa kraja 80-tih.

Glavaš u zadnjem pismu javnosti, koje je detaljno potvrdio i proširio HDSSB-ov saborski zastupnik Ivan Drmić navodi da je sadašnju HDZ-ovsku garnituru de facto prijevarom doveo na vlast. Naime, kako tvrdi, on je lažirao tristotinjak glasova i u onom glasovitom Sanader-Pašalićevskom sukobu doveo Sanadera i njegove na čelo HDZ-a, a poslije i na vlast. Gledano pravno, mi u Hrvatskoj imamo ustvari nelegitimnu vlast. Ona je dakle nelegitimna jer je lažiranjem u stranačkim izborima dovela sasvim krive ljude na državne liste i oni su ušli u parlament. Sva politika HDZ-a počiva na izbornoj prijevari i laži, na pretvaranju i kompromitaciji danog povjerenja građana, oni su oni na koje su nas upozoravali.

Nakon prijevarom, "borbaški" dobivenih HDZ-ovih unutarstranačkih izbora 2002. najavljena je transformacija HDZ-a, svo zlo što je HDZ kočilo do tada po njima je nakon unutarstranačkih izbora odagnano u liku Ivića Pašalića, no izgleda da je i odlaskom Ivića Pašalića iz HDZ-a to zlo u stvari ostalo u HDZ-u - tko će biti idući Herr Flick?!

Žalosno je da u Hrvatskoj po potrebi tek u prostačkoj političkoj utakmici diskvalificiranja i diskreditiranja političkih protivnika politička volja postaje snaga rješavanja gorućih, a nevidljivh problema, što bi kroz svojstvene političke i pravne instrumente neovisno o različitosti političke misli moralo biti nužnost samo po sebi. Zaključak koji se nameće jest da bi bez političkih sukoba političkih oponenata neke stvari ostale vječno zaključane u ropotarnici neznanih političkih afera.

Sve se vraća sve se plaća - kako za Glavaša tako i za Sanadera, slučaj Glavaš poprima sve veće političke konotacije i samo je pitanje dana kada će Glavaš o dojučerašnjim stranačkim istomišljenicima, a danas najljućim protivnicima, iznijeti sav "prljavi veš" koji je godinama iza njih marljivo prikupljao. Prihvat zahtjeva mandatno-imunitetnog povjerenstva o produljenju Glavaševa pritvora prokazalo je HDZ-ovu izbornu unutarstranačku prijevaru, slijedi osveta - što li će samo prokazati Glavašev zatvor!

Očigledno je dakle da smo mi i dalje "na ovim prostorima" žrtve primitivnog poimanja demokracije i teško ćemo se još zadugo na onim famoznim listama, gdje smo po tim stečevinama uvijek u društvu najnedemokratskijih društava svijeta, odatle maknuti.

Što je bomba?

ponedjeljak, 20.11.2006.

Da svaki teroristički čin zaslužuje osudu je neminovnost. Kada takav čin pretrpi politička ličnost, razumno i u duhu demokracije jest da takav čin osude i svi akteri političke scene, a poglavito oni koji mogu i moraju biti primjer onoga što i sami promiču i zagovaraju, to su u prvom redu državni dužnosnici, jer će se u suprotnom činiti licemjernima i nevjerodostojnima. Komentirati optužbe na svoj račun predsjednik je u prvi mah odbio, a potom je dao nesuvisli odgovor, da je riječ o terorističkom napadu na Predsjednika Hrvatskog bloka Ivića Pašalića svima je jasno.

Kada se dogodio dotični teroristički čin namjerno sam odlučio ne komentirati događaj znajući pritom da će se sa određenog vremenskog odmaka cijela priča činiti zanimljivijom, tako je i bilo. Pašalićeve sumnje u javnosti su dočekane sa bunilom, a kod prozvanih prihvaćene su sa smijehom, kao da Pašalić nema pravo sumnjati. On ima pravo izraziti sumnju bez obzira na koga se ona odnosila, te se ta sumnja mora se istraživati, nitko ne bi smio biti nedodirljiv, sjetimo se kako je prošao predsjednik SAD-a Clinton kada je u njega bila usmjerena "Lewinski" sumnja. Potom je zapodjenuta do sad bezbroj puta prožvakana priča o Pašalićevu financijeluku, kao da je o tome prvotno bila riječ. Cijela priča još nije poprimila krajnji epilog, Pašalić je najavio tužbe protiv mnogih, među njima i protiv predsjednika, moguće i pred međunarodnim sudom.

Pašalić: "Ne mogu ni nagađati o motivima ovoga napada jer su svi moji odnosi s ljudima, kako privatni, tako i poslovni, izvrsni'.
Jedina osoba koja me neprestano napada, i koja, kad je o meni riječ, stvara atmosferu linča je predsjednik Republike Stipe Mesić. No ne bih mogao reći da ta činjenica ima veze s ovim, doista ne mogu ni naslutiti zašto je ta naprava bačena u moje dvorište.
Ako se išta dogodi meni, mojoj obitelji, mojoj djeci, osobno ću odgovornim smatrati Stipu Mesića koji konstantno u javnosti o meni iznosi laži i širi prijetnje."


Mesić: "Ono što je eksplodiralo nije bomba, bomba je kuća, odakle mu kuća?!"

Medijski i politički linč uistinu može stvoriti takvo stanje koje bi ponukalo na teroristički čin, to i nije neka novost, naime nerijetko su se događali takvi slučajevi širom svijeta, a istina je da je Pašalić žrtva takvog linča jer što u suprotnom znače optužbe i osude onih koji Pašalića svaki puta iznova optužuju bez pokrića, i to u trenucima svoje najveće "moći", što dodatno diskvalificira te osude. Hrvatski blok i Ivića Pašalića istodobno se karakterizira kao nemoćne i beznačajne pripadnike margine hrvatske politike i kao vladare moći iz sjene, što je gospodo, realno govoreći, kontradiktorno i nelogično. Sve po potrebi, kada se zbog nedostatka vlastita znanja, moći i političke volje ili stvarne nemogućnosti, što je pak realnije, ne može uhvatiti u koštac sa desničarem Ivićem, najjednostavnije ga se stavlja u onaj kontekst koji je godinama unatrag sustavno o njemu i stvaran, najednom ta politička margina postaje koncentrat moći, a sam Ivić Pašalić netko poput Harrya Houdinija.

Ne uzimajući u obzir stvarnu i moguću situaciju proizlaska terorističkog čina iz medijskog i političkog linča, tada bi se moglo reći da je Pašalić svojim kategoričkim, isključivim i paušalnim zaključcima kojima bez konkretnih dokaza optužuje predsjednika Mesića pretjerao, dakle jedino zanemarujući stvarne i dane okolnosti.

Na prozivke i izražene sumnje u upletenost u terorističke čine predsjednik se oglušuje i odbija bilo što komentirati, a kada to odluči učiniti, čini to na taj način da prebacuje lopticu sa stvarnog problema, sa optužaba na njegov račun na drugu stranu javno učeći naciju elementarnoj matematici vezano uz u javnosti sporan Pašalićev imetak. Ono što je simptomatično u tom manevarskom prebacivanju problema na drugu stranu i svraćanju pozornosti sa prozivki Mesića na njegov račun jest da je time predsjednik jasno dao do znanja da ono o čemu Pašalić "bulazni" može držati vodu, jer skretanje pozornosti sa konkretne stvari na način stavljanja Pašalića u onaj kontekst koji je o njemu stvoren unaprijed, upravo je potvrda da to nešto o čemu se "bulazni" i postoji, jer predsjednik se u protivnom o prozivkama mogao očitovati u onim okvirima u kojima je i prozvan, a to što je on izašao iz tih okvira samo može biti indikativno, ponavljam, ne želeći razgovarati o onome o čemu je prvotno riječ upućuje na prikrivanje nečega, a prikrivanje nečega upravo je potvrda da to nešto uopće i postoji. Bio je to loš politički potez predsjednika RH.

I Mesić i Pašalić su cijelu priču iskoristili za promicanje svojih ideja, stajališta i mišljenja, a ironično je jedino što je Pašalić medijsku pozornost kao ozebli sunce dočekao na patetičan način, dok je Mesiću ova situacija predstavila jednu u nizu od mogućnosti obračunavanja sa svojim neistomišljenicima na njemu svojstven diskavalificirajući način.

Da je predsjednik mogao bolje reagirati, mogao je. Svojim prvotnim odbijanjem komentiranja izravno je doveo do dvojbe vjerodostojnost predstavljanja institucije predsjednika, jer je on dužan očitovati se, prije svih javnosti po svakom pitanju koje ga se dotakne, a pogotovo ako ga se dovodi u sumnje upletenosti u terorističke čine. Predsjednik se o optužbama morao očitovati na način koji priliči instituciji predsjednika pozivajući se na zakone, pravosuđe i instrumente pravne države, a ne na način na koji je on reagirao, bježeći o merituma, jer je on taj, između ostalih, koji svojim porukama koje odašilje kreira atmosferu i koji je odgovoran prema građanima i funkciji koju obnaša.

Zapamtite Vukovar

subota, 18.11.2006.

Ono što je Siget i pogibija Zrinskoga u skupnoj svijesti brojnih naraštaja Hrvata to jest i ostat će neprijeporno Vukovar i izginuće njegovih branitelja u Domovinskom ratu. Mit o Sigetu živio je u pamćenju naroda prenoseći se živom riječju, rjeđe i knjigom, da bi Zajčevom romantičnom operom pronašao i svoj kazališni izričaj. Pred sigetskom utvrdom zaustavljen je slavodobitni hod najjače vojne sile onoga vremena, pružen junački otpor u vojnički posve beziglednoj prilici, pomoć nije pristigla, branitelji su izginuli. Turci su zadržani i doživjeli su moralnu pljusku od šačice hrabrih protivnika.



Svjesno braneći Vukovar, njegovi branitelji branili su cijelu Hrvatsku, sav njezin narod, njezinu slobodu i samostalnost kao i njegove vrijednosti: vjeru, povijest, jezik i pismo, kulturu i pravo, koje je u svojim prostorima Vukovar stoljećima čuvao i koje su u njega bile ugrađene. Razdoblje od 24. kolovoza 1991. do 18. studenoga iste godine, koje sadrži i dane prije i dane poslije, ostat će označeno kao 90 dana grada Vukovara. Tih 90 dana Vukovara, grada Republike Hrvatske na obali Dunava, ostat će u povijesti i Hrvatske i Europe i svijeta, i opće i vojne povijesti sačuvano pod nazivom, Bitka za Vukovar. Još uvijek nepotpuni podaci o obrani Vukovara bilježe 1.700 poginulih na hrvatskoj strani (od toga 1.100 civila), više od 4.000 ranjenih i 3.000 - 5.000 zarobljenih osoba. U progonstvo je protjerano 22.000 Hrvata i ostalih nesrba. Na popisu zatočenih i nestalih iz Domovinskog rata iz Vukovarsko-srijemske županije još je oko 1000 osoba(vojnika i civila).

Bitka za Vukovar počela je 25. kolovoza 1991. Vojno znatno nadmoćnijem i brojnijem neprijatelju suprotstavilo se oko 1.800 hrvatskih branitelja koji su grad branili sve do 18. studenoga, kada je slomljen i posljednji otpor branitelja. U gotovo tromjesečnoj opsadi, u potpunoj blokadi u Vukovaru se nalazilo oko 15.000 ljudi, a na grad je padalo osam do devet tisuća granata na dan. Svaki od tih 90 dana ostat će i mora ostati sačuvan zbog ljudi koji su branili Vukovar i za njegov život sebe darovali. Ostaje spoznaja da su ga branili i oni koji su rođeni i koji su bili u Vukovaru. Ali, branili su ga i oni koji su došli iz Varaždina, Čakovca, Zagreba Našica, Đakova, Zadra i cijele Hrvatske, BiH i dijaspore. I to je poruka i spoznaja koju su ostavili da je svatko zna. Svi oni darovali su svoj život kao dar života i slobode i Vukovara i Hrvatske.

Malobrojna i slabo naoružana postrojba ostvarila je nevjerojatne borbene rezultate: uništeno je oko 400 srpskih tenkova i oklopnih vozila, oboreno 20 borbenih zrakoplova i helikoptera, broj mrtvih srpskih vojnika procjenjuje se na 5.000-8.000, a 10.000 – 15.000 ih je ranjeno. Iako je osvojila Vukovar, srpska je vojska materijalno, politički i psihološki bitno oslabljena. Bila je to Pirova pobjeda. Opsada Vukovara je trajala dok i posljednji branitelji nisu izgubili ufanje. Otpor Vukovaraca i nevjerojatni primjeri vještine i odvažnosti, zadivili su ostatak Hrvatske koji je istodobno grcao u porazima i strahovima. Zaustavljena na nekoliko mjeseci srbijanska vojska napokon je slomila otpor branitelja. Nagomilani gnjev i sram napadača iskalio se na ranjenima i razoružanima. Počinjeni su zločini kakve neprijeporno nije napravila turska vojska nad Sigetom.

Junačka obrana Vukovara kupila je predragocjeno vrijeme Hrvatskoj koja je uspjela ojačati svoje snage i pripraviti se za nastavak rata. Žrtva Vukovaraca dakle nije bila uzaludna. Slijedilo je višegodišnje poniženje najprije tijekom zaposjednuća grada-junaka, zatim u tzv. mirnoj reintegraciji. Mirnodoblje je donijelo tisuću nevolja i poteškoća, od povratka prognanika do suživota i "preuzetih" policajaca koji pod šahovnicom lašte kokarde. Kažu da su nakon Krbavske bitke zvonila zvona crkava po europskim prijestolnicama. Zvona europskih crkava nisu zvonila u studenome 1991. godine. Europa je posramljeno šutjela, jer je bila sukrivcem tragedije. Vukovar je spasio Hrvatsku, zaustavio balkanski fašizam i smatra se prvim ukopnikom Velike Srbije.

Hrvatska politička scena - figura od plastelina

četvrtak, 16.11.2006.

Nisu zavraga rekli da je politika kurva, jer trenutna uranjena predizborna zbivanja na političkoj sceni ne zaslužuju blažu kvalifikaciju od prostituiranja. Kurva svoj rad naplaćuje na pola ili cijeli sat, politika na četiri godine. Previranja na hrvatskoj političkoj sceni uvelike potvrđuju misao koja koja kruži u svekolikoj javnosti - utrka je počela, ona predizborna. Da politička previranja na hrvatskoj političkoj sceni ne jenjavaju već otvoreno i besramno buktaju svjedoci smo iz dana u dan. Političke elite zaista se trude na razne načine, različite aspekte društva preoblikovati prema vlastitom kontekstu i okrenuti ih u svoju korist.

U trenucima lova na glasove "politike" izlaze iz ideoloških okvira svojih zagovaratelja odajući se populističkom pristupu predstavljanja svojih programa temeljenih na aktualnim, gorućim široj masi zanimljivim problemima i pitanjima, ne mareći pritom na smisao politike, svrhu i bit demokracije i stranačku oponentnost temeljenu na različitosti. Ako ju je ikad imala, hrvatska politika danas definitivno gubi iskrenost i principijelnost - tko je tko na hrvatskoj političkoj sceni - ne razaznaje se, da ne postoje predznaci političkih opcija, prosječni građanin postao bi do kraja zbunjen.

Na očigled svih, hrvatske političke opcije postaju isti ili slični pokreti koji demagoški streme obuhvaćanju što većeg broja glasača, svi nastoje sebi ne svojstvenim potezima pridobiti do sad ne naklonjeno biračko tijelo, te svojim političkim potezima usiljeno pokušavaju zadovoljiti što veći broj ljudi različitih društvenih kategorija, a politička usmjerenja u svom pohodu na nezadovoljno biračko tijelo oblikuju populistički bez jasnih temelja i stvarnih programa!

"Biti na vlasti" doslovno je postalo gotov proizvod koji ni manje ni više prolazi sve ekonomske faze jednog proizvoda, on se političkim, ili stvarnije marketinškim planovima nudi kao dobro, kao predmet ponude i potražnje, a politička propaganda i promocija tog proizvoda više nalikuju na reklamnu kampanju kojoj je cilj povećeti prodaju, a znamo koliko se u tom kontekstu misli na krajnjeg potrošaća, njega se blago rečeno obmanjuje i demagoški uvjerava.

Ne libeći se zaobići svoje principe i stavove političke opcije postaju ono što u svojoj srži nisu, postaju ono za što procjene da im može donijeti glasove na izborima, pretvaraju se u fleksi političku opciju sa svrhom "hranjenja" što većeg broja pučanstva, tako da na kraju jedna cijela politička opcija u stvari postaje politička figura od plastelina, koja se po potrebi prilagođava. Današnja cjelokupna hrvatska politika temelji se na stvaranju vanjskih efekata koji nakon izbora polako blijede odajući time prvotne ideje i zamisli svojih konstruktora obmanjivača.

Svoje promptne političke transformacije političke opcije karakteriziraju kao fleksibiliziranje svojih obličja i to instant političkim instrumentima. Tobože koincidentno, različitosti postaju postaju bivstvujući približne ili iste.

Metaforički rečeno, zbog bezbojnosti hrvatske političke scene ukupna hrvatska "politika" prepoznala je trenutnu danu situaciju u Hrvatskoj, gdje je socijalna i ekonomska politika ostavljena postrance i gdje je trenutno zapodjenuta žućna rasprava o ne manje bitim, ali u krivi kontekst vremena postavljenim stvarima vezanim uz blisku prošlost, kao plodno tlo koje daje neiscrpan manevarski prostor za dokazivanje "boljih" političkih opcija, tj. stvoren je brisani prostor u kojemu se izravno sučeljavaju političke opcije po onim pitanjima po kojima bi trebali biti bespogovorno suglasni, a sve zbog nedostatka argumenta za rasprave o bitinim, prije svega socijalnim problemina svih građana Republike Hrvatske, jer rasprava o ratnom profiterstvu, pa čak i nemoguće rješavanje toga problema Hrvatskoj i njenim građanima neće donjeti nova radna mjesta ili veće plaće. Prosto rečeno, raspravlja se (za trenutni kontekst vremena) o nebitnim stvarima koje stvaraju prostor za jeftino politikanstvo i prikupljanje jeftinih političkih bodova, zaobilazeći stvarne probleme velikog značaja.

Izlazeći sa prijedlogom zakona, tj. ustavnim promjenama koje bi poništile retroaktivnost zakona o ratnom profiterstvu jedna strana u stvari želi diskreditirati drugu misleći da je taj zakon, tj. ogriješenje o nj usko vezan sa određenim strukturama te političke opcije koju se želi diskreditirati, jer da se uistinu i jedino u svrhu rješavanja toga problema prišlo rješavanju istog tada bi se to učinilo onda kada su postojali svi instrumenti moći rješavanja toga problema, a ovako cijela ta priča nalikuje prozirnom politikanstvu.

Trenutni meritum odvijanja političkih borbi jest i braniteljska i uz njih usko vezana populacija. Krucijalna borba oko glasova vodi se upravo oko te kategorije hrvatskog društva. U trenucima potrebnima politici obespravljena masa ili oni koji se tako osjećaju, postaju potencijalna meta interesa političkih opcija, koje su, kojeg li apsurda i dovele "obespravljene" do toga stanja.

Prema Jedinstvenom registru hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata u Hrvatskoj ima 489.407 branitelja, zato nimalo ne čudi da se instant politički instrumenti izvojevanja biračkih glasova hrvatske politike odnose upravo na tu masu, taj dio biračkog tijela.

Jedna strana osniva savjet za branitelje, potom druga strana. Objema stranama očito masa od približno 500.000 ljudi predstavlja značajnu interesnu sferu, što ona u biti i jest, no ono zbog čega priča o brizi za branitelje ostavlja gorak okus jest neiskrenost zauzimanja za tu masu. Te dvije strane međusobno se optužuju za jeftino politikanstvao i manipulaciju braniteljima, što samo govori o količini licemjerstva obiju strana, jer obje strane znaju stvarne razloge svoga zauzimanja za branitelje, a to je ono za što se prvotno i međusobno optužuju. Obje strane do sada su mogle svoje plemenite aspiracije spram braniteljske populacije dokazati kada su htjeli, jer su to mogli, no nije im bilo potrebno, tako da ovo sadašnje zauzimanje za branitelje nije ništa drugo doli pokretanje političkih poteza u dnevno političke svrhe.

Vezano uz braniteljske savjete; kada bi svaka politička opcija na hrvatskoj političkoj sceni iz bilo kojih razloga pokrenula svoje savjete za branitelje, pozitivno bi bilo to što bi možda tek tada branitelji došli na svoje, dakle uslijed dnevno političkih paljbi, bez obzira na pripadnost stranki različitih usmjeranja branitelji bi mogli ostvariti ono za što se zalažu, a time bi se i uravnotežio omjer glasača koji tada ne bi glasali za "monopoliste" savjeta za branitelje, što bi pak dalo realniju sliku lojalnosti građana određenoj stranci u Hrvatskoj.

Nadalje, da izbori potiču politička zbivanja govori okupljanje hrvatskih generala, kako oko vlastite buduće stranke tako i oko već postojećih stranaka, što su u većoj mjeri prirodnije političke rošade od već navedenih političkih "instant" instrumenata i poteza. S druge pak strane najavljuje se državotvorno okupljanje, koje neki javno podrugljivo karakteriziraju kao nemoguću i beznačajnu prijetnju hrvatske političke margine, skrivajući pritom bojazan od istog. Kada bi "državotvornost" osvanula na političkoj sceni bilo bi to pravo osvježenje bezbojne i okrupnjene hrvatske političke scene, jer sa kakvom takvom, minornom snagom "državotvornost" bi unijela dozu političke napetosti i rivaliteta na političkoj sceni, a konkurencija može samo značiti korak naprijed, što je i smisao same demokracije, vjerujem da bi se mnogi računi i planovi pomrsili. Gledajući sa neutralna stajališta, bilo bi uzbudljivo biti svjedokom kretanja hrvatske politike u drugom smjeru, pogotovo ako bi hrvatsku politiku u nekom novom smjeru okrenula upravo ta politička margina, koja bi tada za sebe dokazala suprotno.

Jedno je jasno, izbori, tj. predizborna kampanja pretvara se u bespoštednu borbu za vlast u čemu se političke opcije ne libe ni nesuvislih političkih poteza, besramnih, prostačkih i licemjernih optužbi i konstrukcija, te drugih svakojakih poteza u svrhu dolaska na vlast, u čemu najviše gube oni koje se obmanjuje i otvoreno laže, a to su hrvatski građani.






Gorko iskustvo u Beogradu

srijeda, 15.11.2006.

Poznanstva na internetu

U zadnje vrijeme često se govori o normalizaciji odnosa sa susjedima, poglavito sa Srbijom. Ono što najbolje predočava odnose između Hrvata i Srba jest upravo odnos malih ljudi jednih prema drugima, njihovo međusobno razumijevanje i prihvaćanje u kontekstu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Upravo o tome govori mail koji sam primio u stvari kao komentar na temu Zar i ti, Borise Dvorniče prije odprilike tjedan dana, čiji je autor želio ostati anoniman. U svrhu predočavanja stvarnih odnosa malih, običnih ljudi, Hrvata i Srba uz odobrenje autora istog postam primljeni mail. Zbog svoje zanimljivosti, zbog svog internog i osobnog karaktera, bez politikanstva on nam može reći koje je stvarno stanje stvari međusobnog apsorbiranja Hrvata i Srba. Ova mala ljudska priča govori o susretu anonimnog hrvatskog forumaša sa srpskim forumašima u Beogradu. Dotični forumaš želio je ostati anoniman zbog straha od već pretrpljenih uvreda onih sa kojima se sastao u Beogradu, te u tu svrhu i ne otkrivam njegov forum pseudonim.

"Htio bih dati svoj komentar na odnose nas i Srbijanaca.

Posjetio sam Beograd ljetos nakon 22 godine. Otišao sam tamo sam i dogovorio kavu sa 4 srpska forumaša, "internet poznanika".

Činili su mi se čisto "pristojni" i razumni i tako sam se tih 5 dana družio sa njima. Kao prvo, jako su oprezni u komunikaciji, mislim da jedan od njih misli da sam nekakav špijun i da radim za neku nevladinu organizaciju. Uglavnom, pričali su mi kako im je bilo za vrijeme Miloševića, velike inflacije, kada je Đinđić ubijen itd.. Većinom sam ja njih slušao. Svakom od njih sam ispričao kako je to bilo biti prognanik u Europi krajem 20 stoljeća, međutim, nitko od njih ne može vjerovati da su ljudi u Hrvatskoj bili prognani.. i da to nisu bili samo Hrvati koji su podržavali Tuđmana, već i Srbi koji nisu podržavali ideju o ugroženosti i sl.. U njihovim glavama postoje izbjegli Srbi iz Hrvatske i izbjeglice iz Bosne, ali ne postoje Hrvati izbjegli ili prognani iz Hrvatske. U stvari, postoje samo oni iz Vukovara. Također, nikako ne vjeruju u podjelu Srba u Hrvatskoj na one koji su bili opčinjeni Miloševićem i one koji su također bili za hrvatsku nezavisnost. Živa katastrofa, jer ti forumaši su od 35-45 godina starosti.

Svi redom ne žele doći u Hrvatsku po privatnoj osnovi ili kao turisti, iako dvojica od njih posjeduju hrvatsku putovnicu, boje nas se ko crnog vraga.

Nastavio sam se dopisivati sa njima, a u kolovozu i rujnu sam pisao o posjeti Beogradu.

Neki od njih su se strašno uvrijedili, jer nisam pisao npr. o investicijama u Bg (nisam ništ vidio da se gradi), o prekrasnim parkovima, izložbama itd.. Objasnio sam im da sam došao vidjeti ljude, kako žive, i o čemu razmišljaju. Također sam tražio da mi objasne što je to tako uvredljivo u mojim postovima o Bg, ali nisam dobio odgovor od niti jednog. Uglavnom, uvrijeđeni su. Isto tako, u kasnijim prepiskama, uglavnom traže od mene da se očitujem o NDH, a ono što se događalo ovih zadnjih 15 i više godina, koliko god glumili savjesne pojedince, te godine su i dalje tabu. Objasnio sam i to da je NDH povijest i da čak ni moj otac ne može suditi o tom vremenu, ali da smo mi suvremenici ovih nedavnih događanja i da trebamo razogovarati o tome. Međutim, nisu spremni na to, nazvan sam nacistom, hrvatskim nacionalistom te glupanom, a i to je zato što su ljudi u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu poremećeni jer su previše slušali svoje nacionalističke vođe i sad pred Srbima glumataju žrtve.

***** izvrijeđao me u 9 mjesecu - pa ti sad popij kavu i razgovaraj sa Srbijancem. Išao sam mu objasniti da nije njegovo da sudi niti o meni niti o drugima, da nije poanta u tome, već je poanta da moraju saslušati tuđa iskustva i pokušati shvatiti što se dogodilo, ali jok! Oni misle da sam ja rat gledao na televiziji! Također, rado će ti reći - "vidim ja između redaka.. šta ti misliš" ili će bez kompleksa tvrditi da sam im napisao to-i-to iako nemaju dokaza, ali tako je teško s njima, čudo jedno. Čisti balkanizam.

Svi ti momci sebe smatraju jako naprednim pojedincima, ali su 30 godina iza svijesti prosječnog hrvatskog građanina. Osim toga, pljuvali su po Mađarima, koji su po njima fašiti u Vojvodini.Muslimani na Sandžaku i Bosni su fanatici, Crnogorce ne podnose i ne treba ići u CG, Rumunji i Bugari su poremećeni, Nijemci potpomažu svoje bivše saveznike iz 2.svj rata, Amerikanci su glupi, a o Hrvatima i Albancima se nisu očitovali. U stvari, Albanci i ne postoje, ko ni Makedonci koji su ili Srbi ili Bugari. Kaos!

Najstrašnije je što sam s njima normalno razgovarao, ali čim sam se vratio ovdje, krenuli su kompleksaški komentari te su me počeli nazivati da sam frustriran (kao bivši prognanik i jesam), da ti četnici koje sam vidio 91. g. da su to u stvari neki likovi iz Bulajevićevog filma -sve u svemu - ništa se nije dogodilo u Hrvatskoj osim što su 95 istjerani Srbi.

Katastrofa! Mogao bih još puno napisati šta su mi rekli, ali mislim da je to dovoljno.

Daleko, jako, jako, jako su daleko od nekakvih civilizacijskih normi ponašanja. Srbi u Srbiji žive u vremenu koje uopće nije sadašnje vrijeme. Neće od njih tako skoro ništa biti!

Sve je to tako jadno i bijedno!

Pozdrav!"

"Borota je zaklao moga brata, a sada bi svjedočio protiv Glavaša"

subota, 11.11.2006.

ANTON JELENIĆ OGORČEN ČINJENICOM DA BI MIRKO BOROTA MOGAO SVJEDOČITI U ISTRAZI O CRVENOJ VOJARNI

Umirovljeni časnik Hrvatske vojske Anton Jelenić danas živi u osječkom prigradskom naselju Briješće. U Domovinskom ratu bio je pripadnik Vojne policije, a prije nekoliko godina otišao je u starosnu mirovinu. Danas uzgaja pčele i drži se podalje od dnevne politike. Ipak, prije nekoliko dana nije mogao mirno prijeći preko informacije, koju su prenijele neke novine, da se priprema istraga i za zločine nad ratnim i civilnim zarobljenicima u osječkoj Crvenoj vojarni. Povod njegovom ogorčenju bila je najava da će se u tom slučaju, u vezi s kojim će navodno biti otvorena još jedna istraga protiv Branimira Glavaša, kao svjedok pojaviti bivši zastavnik JNA Mirko Borota.

Jelenić je ogorčen svjedočenjem i uopće spominjanjem Borote kao svjedoka u tom slučaju jer je, kako tvrdi, upravo Borota ubio njegovog brata Željka u Baranji početkom 1992. godine. "Željko je kao pripadnik izviđačkog voda 135. brigade HV-a 11. veljače 1992. godine bio u redovitoj ophodnji u Baranji. Naišli su na četnike, došlo je do oružanog sukoba i u toj je akciji moj brat nestao. Budući da sam u to vrijeme bio pripadnik Vojne policije, mogao sam doći do nešto više spoznaja. Preko europskih promatrača pokušao sam doznati što se dogodilo s mojim bratom, no danima nije bilo nikakvih vijesti. Kada smo obitelj i ja već počeli gubiti nadu, 21. veljače u Kopačkom ritu ponovno se dogodio oružani sukob s četnicima i pritom su naši dečki zarobili četiri pripadnika paravojne postrojbe 'Beli orlovi'.Jedan od njih bio je i Mirko Borota, inače iz Bačke Palanke, preostala trojica, Đuro Tepšić, Milorad Tomašević i Zlatko Ristovski, iz Kljajićeva", prisjeća se Jelenić događaja od prije četrnaest i pol godina.

Ubrzo je saznao kako je jedan od uhićenih, Tepšić, na ispitivanju izjavio da je bio svjedokom ubojstva njegovog brata. "Kazao je kako je bio udaljen tridesetak metara od mjesta na kojemu su Borota i kapetan Vladimir Aramušzaklali moga brata", kaže Jelenić. Nakon toga Osječka policijska uprava i Vojna policija podnijeli su 25. veljače 1992. godine kaznenu prijavu protiv Borote za ratni zločin, uključujući i ubojstvo Željka Jelenića. No, govori danas s neispranom gorčinom u glasu Anton Jelenić, već pri prvoj velikoj razmjeni zarobljenika Borota je sa svoja tri suborca razmijenjen za 225 hrvatskih vojnika i civila, mahom Vukovaraca. Jelenić kaže kako se na razmjenu čekalo satima jer je srpska strana inzistirala da među razmijenjenim zarobljenicima bude i Borota.

"Tako je Borota razmijenjen, iako su se Zakon o oprostu i prevođenje kaznenog djela ratnog zločina u kazneno djelo oružane pobune trebali odnositi samo na one koji su bili građani Hrvatske, a ne i na četnike koji su u Hrvatsku došli ratovati iz Srbije, među kojima i Borota. Na njega se Zakon o oprostu nikako nije mogao primijeniti. On je ubio moga brata, iza kojeg su tada ostale dvije malodobne djevojčice, a sada Borotu koriste kao svjedoka protiv Branimira Glavaša", ljutito tumači razočarani Jelenić.


Borotu osudio sadašnji Glavašev odvjetnik

Do razmjene zarobljenika u travnju 1992. godine, u kojoj je na slobodu pušten i Mirko Borota, došlo je nakon dogovora tadašnjeg hrvatskog premijera Franje Gregurića i srbijanskog Milana Panića. Prethodno je Vojni sud u Osijeku pod predsjedanjem Marka Dumančića (danas jednog od trojice Glavaševih odvjetnika, nap.a.) osudio Borotu za kazneno djelo oružane pobune na najveću moguću zatvorsku kaznu, od 15 godina. Odvjetnik Dumančić jučer nam je to potvrdio rekavši kako je inzistirao da se pri toj razmjeni zarobljenika oslobode i pripadnici takozvane somborske skupine - osam pripadnika Samostalne uskočke satnije koji su u Somboru osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne (naknadno su oslobođeni i oni, nap.a.), što tada nije bilo prihvaćeno. Lani je Borota pred zamjenikom državnog tužitelja za ratne zločine Republike Srbije svjedočio o torturi kojoj je navodno bio izvrgnut u osječkoj Crvenoj vojarni. Prema njegovom iskazu, ondje je, uz svakodnevno batinanje, bio i silovan, nasilno su mu vađeni zubi, a bio je prisiljavan piti vodu s pijeskom. U dijelu iskaza Borota je izravno teretio i Glavaša tvrdeći da je onima koji su ga batinali naredio da nastave dok ga ne dokrajče.


Ubodna rana bila je duboka 21 centimetar

"Uhićeni Tepšić ispričao je kako je Željkovo tijelo, nakon što je zaklan, ugrađeno u nasip jednog prsobrana na srpskim položajima. Preko europskih promatrača uspjeli smo doći do njegovog tijela, koje smo preuzeli 24. veljače 1992. godine na smetištu između Sarvaša i Nemetina. U osječkoj bolnici obdukciju je obavio dr. Mladen Marcikić i utvrdio višestruke udarce i rezne rane po tijelu te ubodnu ranu dubine 21 centimetar na lijevoj strani prsnog koša, najvjerojatnije od vojničkog noža. Po načinu uboda bilo je nesumnjivo da je Željko, u trenutku kada je ubijen, bio u stajaćem položaju, što znači da se tukao s njima ili su ga pridržavali", kaže Anton Jelenić.

M.Filipović

Kiks predsjednik Republike Hrvatske

četvrtak, 09.11.2006.

Ako ste gledali film Roberta Zemeckisa "Forrest Gump" i pri tom pomislili ovo ima samo na filmu, prevarili ste se. U stilu ovidjevskih Metamorfoza gdje je 250 priča ujedinjeno motivom pretvorbe, koju često prati horror nasilje u crnohumornoj hiperboli; muškarci postaju žene, žene muškarci; bogovi postaju životinje; muškarci i žene postaju bogovi, drveće, ptice, životinje, ribe, dvodihalice, kukci i cvijeće; politički opus predsjednika Hrvatske Stipe Mesića ne bi se pomakao dalje od toga, ili bi, ali za milimetar.

Ne ulazeći u istinitost priča o privatnom životu predsjednika države, o njegovu romskom Ujdurović podrijetlu , o njegovu ocu, partizanskom krvniku iz drugog svjetskog rata koji je sam priznao kako je osobno zaklao 12 Hrvata - Slobodna Dalmacija, svojedobno neovisna novina, objavila je sve dokaze o Mesićevom ocu, a najbolje to znaju stanovnici Orahovice koji su oca Stjepana Mesića pogrdno zvali "tovariš Joso", o poslovnom carstvu njegove kćeri u Srbiji ili podrijetlu njegove supruge Milke, ono što je intrigantnije u priči o Mesiću jest njegov politički kiks opus, kao i ravnodušnost velike većine spram istog.

Od uvjerenog komuniste, člana KPJ i žućnog protivnika "Deklaracije hrvatskoga jezika" iz 60-ih godina (Vjesnik 31. ožujka 1967: Stipe Mesić rekao je na početku svog izlaganja u diskusiji da ga nije toliko iznenadilo bacanje bombi na naša (jugoslavnenska) predstavništva u Americi i Kanadi, bacanje bombi na naše konzulate u Zapadnoj Njemačkoj, jer se zna tko baca te bombe i tko stoji iza tih grupica, koliko ga je iznenadila ova deklaracija.), Mesić transformira svoj politički kurs ali samo stvarajući vanjske efekte u hrvatskog nacionalistu. Godine1971. se uključuje u pokret "Hrvatsko proljeće", iz kojega izlazi tobože kao hrvatski uznik. Odmah poslije zatvorske kazne je nagrađen dobro plaćenim poslom. Za hrvatskog nacionalistu nezamislivo u to doba, ali ne za Mesića. Nakon sloma "Hrvatskog proljeća" Mesić nastavlja sa radom za KPJ. Da je Mesić uistinu izgradnjom samo vanjskih efekata hrvatskog nacionalizma i lažnih konstrukcija o svom robijanju, tj. prikrivanjem stvarnih razloga svoga robijanja postao hrvatskim nacionalistom navlastito govori niz potonjih činjenica. Nakon uzburkanog lutanja prvotno komunističkim, pa nacionalističkim i ponovno komunističkim vodama, novim političkim previranjem sa kraja 80-ih i okretanjem činjenica protiv Mesića on se neprimjetno kafkanski preobražava i prilagođava po tko zna koji put, Mesić opet postaje hrvatski nacionalist. Ova etapa Mesićevih kopernikanskih obrata je najzanimljivija jer je u tom razdoblju Mesić bio upravo i najuvjerljiviji unatoč njegovoj "neodlučnoj" političkoj prošlosti.

Za vrijeme velikosrpske agresije Stjepan Mesić je naprosto bio nenadmašiv u radikalno-ekstremnim izjavama spram srpskog okupatora. Tako će predsjednik u jednoj emisiji u dnevniku reći "kako treba vojno napasti Srbiju, jer ne može biti da se na Terazijama pije kapućino dok Vukovar gori".Nije štedio sunarodnjake svoje žene, i više im je puta poručivao "kako će iz Hrvatske odnijeti onoliko zemlje koliko su na opancima donijeli!". Znao je Mesić što mase vole. Kao u Hrvatskoj, tako i u dijaspori gdje je organizirao nemalo susreta sa onima koje će kasnije nazvati "ekstremistima". "Ustaše su bili borci za Hrvatsku", vikao je uz pjesme "Evo zore , evo dana", na prepunim dvoranama u dijaspori. Tako i u Australiji gdje je prvo organizirao susret sa tamošnjim Hrvatima, i za vrijeme susreta otvorio vreću sa novcima. No, tada radikalan nacionalist Stjepan Mesić može još radikalnije i bolje. Godine1992. na tribini u Širokom Brijegu Stjepan Mesić okupljenoj masi uz povišeni glas poručuje "kako se mogu smatrati hrvatskim građanima i da je Široki Brijeg Hrvatska zemlja"! Bila je to epizoda kada se Stjepan Mesić osjećao Hercegovcem, Ustašom i najvećim Hrvatom, a Srbima poručivao: "Srbi iz Krajine oru zemlju u Hrvatskoj, a mole Boga da kiša pada u Srbiji", ili onu sa razornim djelovanjem: "Ne misle valjda Srbi iz Krajine da mi u ovim šleperima iz Mađarske vozimo naliv pera - malo sutra gospodo". Bila je to nanadmašna epizoda Gregora Samse.

Nakon HDZ etape, iz koje je Mesić izašao zbog, prema njegovim navodima politike spram BiH i rata sa Muslimanima u BiH, (rat sa Muslimanima je završen 1993., a Mesić iz HDZ-a izlazi sredinom 1994.) Mesić se vraća svojim iskonima. Mesić nakan osnivanja HND-a i izlaska iz njega 1997. ulazi u HNS, kada započinje eskalacija njegovih iskona. To je doba intersantno za hrvatsku povijest jer Mesić dobrovoljno odlazi u Haag da svjedoči o zbivanjima na podrućju bivše Jugoslavije. Mesić je išao kao tajni svjedok ne želeći da javnost dozna o njegovim svjedočenjima. Nakon što je Slbodna Dalmacija doznala kako je Mesić išao u Haag da svjedoči protiv Hrvatske, Mesić lažima pokušava umanjit aferu. Prvo je rekao "kako nije bio u Haagu i svjedočio protiv Hrvatske", ali nakon što ga je Slobodna Dalmacija (prije okupacije iste) razotkrila, onda je svoju izjavu promijenio u "bio sam u Haagu i svjedočio protiv vukovarskog gradonačelnika Slavka Dokamnovića!". Opet uhvaćen u laži i nakon objavljenih transkripta kako je svjedočio "da je Hrvatska vodila agresiju prema BiH, kako je Tuđman sa Miloševičem dogovarao podjelu BiH,....", konačno je priznao istinu i rekao "kako je bio u Haagu da ispuni svoju građansku dužnost!"

Pored svih poznatih političkih gafova stjepana Mesića, od cijelog njegovog političkog radikalno transformatorskog obličja, koji je sam po sebi gafovske prirode, preko otvaranja hrvatskih arhiva stranim novinarima i njemu poželjnim političkim dužnosnicima i institucijama, krivotvorenja raznih transkripata u svrhu preoblikovanja povijesnog konteksta, klevetanskog svjedočenja u Hagu, negiranja agresije Crne Gore, a afirmiranja sulude ideje agresije Hrvatske na BiH, do miješanja u politiku medija, konkretno HTV-a, o čemu je pisao Novi List, o građaninu predsjedniku i njegovoj borbi za građansku državu, neovisne medije i sl. najbolje govori isječak iz Novog Lista od 27.12.2002., točnije iz članka Nenada Puhovskog:"Samo da podsjetim da su u slučaju "Oluje nad Krajinom" bili de facto natjerani od samog predsjednika Mesića. On je tada kazao sljedeće: "Ako se film ne emitira osobno će zakupiti televizijsko vrijeme i tada ga prikazati".",

a najnoviji njegov gaf jest da je da je 15. rujna 2006., između ostalih i protiv hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, u francuskom gradu Nanterreu podnešena kaznena prijava za sudjelovanje u pokušaju ubojstva Marina Tomulića, detaljnije o tome pročitajte na stranicama Željka Peratovića.

Upravo članak Željka Peratovića potaknuo me na razmišljanje o bezbrojim gafovima predsjednika republike, kao i o njegovoj nedodirljivosti unatoč svim manama, što je upravo najnevjerovatnije, jer razumnijii su čini Mesića, ali ne i onih koji to bezglavo odobravaju i ravnodušno prihvaćaju.

Da prevrtljivce nitko u svijetu ne cijeni zorno prikazuje Mesićev posjet Izraelu. Mesić je u Izrael došao da se ispriča, misleći u stilu Branda postati nekakva povijesna ličnost. Mesića je prvo na aerodromu dočekao nekakav zamjenik bez službene ceremonije, a onda je Mesić htio održati svoj govor u Knesetu. Govor mu je zabranjen i morao je čitati na glas govor koji mu je priredio Ephraim Zuroff. Nakon toga Mesić se ispričao za zločine tzv. NDH, svojom omiljenom frazom "...koja nije bila niti Nezavisna niti Hrvatska". Izraelski zastupnici su ga odmah prekinuli i rekli kako je NDH bila Hrvatska država priznata u dosta zemalja. Mesić je pokupio prnje i bez pratnje napustio Izrael.

Uoči izbora 2000. Vjesnik je ovako pisao o Mesiću: "Dok je bio u HDZ-u, obavljao je najviše dužnosti, od predsjednika Vlade do predsjednika parlamenta. Mogao bi pomrsiti račune Draženu Budiši i Mati Graniću, ali su mali izgledi da uđe u drugi krug.". Kako svi znamo Mesić je tada po prvi put postao predsjednikom RH, a interesantno je da je samo mjesec dana prije isti taj Stjepan Mesić na parlamentnim izborima, dobio jedva 5 % glasova, da bi ta brojka narasla na 56%, previše je nerealnih obrata našeg predsjednika da bi se povjerovalo u njegovu vjerodostojnost.

Od smijehmaherovskih viceva Stjepana Mesića smiješnije su samo njegov izjave:

"Nemam ni vreću cementa,a kamoli cementaru!"
"Svi će Srbi pod jedan kišobran stati!
"Srbi će iz Hrvatske odnijeti onoliko zemlje,koliko su na opancima donijeli!
"Objavit ću sve financijere svoje kampanje!
"Nisam bio u Haagu i svjedočio protiv Hrvatske!
"Ovo(Široki Brijeg) je Hrvatska zemlja!"
"Zgazite BH Hrvate!
"Hercegovci su Škorpije!
"Čačić je gangster nad gangsterima!
"Hrvatska je agresor!
"Nisam znao da u Splitu ima toliko četnika!


Kad se ispod svega podvuče crta, onda je rezultat mesićevske "politike" potpuno zanemariv sa stajališta hrvatske državne politike, ali ne i sa stajališta politike "regiona". Kada Mesić ode sa predsjedničkog trona, proces demesićizacije biti će nužna potreba!

Fond hrvatskih branitelja, čistačica i dostavljača

utorak, 07.11.2006.


Američki san na hrvatski način razdoblje je šestogodišnjeg općeg meteža, dezorijentiranosti i bunila Domovinskog rata. Da je predizborna kampanja počela svima je jasno. Na oko različite političke opcije u istom trenu kreću sa istim inicijativama, rješavanjem problema ratnih profitera. Ratni profiter je onaj građanin Hrvatske koji je u tijeku Domovinskog rata od 30. svibnja 1990. do 30. lipnja 1996. godine postigao poduzetničku dobit, podmićivanjem, neregularnim prisvajanjem državne i privatne imovine, na osnovi neustavnih propisa i onih koji nisu sukladni zakonima, prevarom, krađom, nasiljem, ili je na bilo koji drugi neregularni način iskoristio okolnosti rata, Domovinskoga. Dakle, dok se politička vrhuška busa u prsa svojim zakašnjelim inicijativama, na drugoj strani ista ta elita pokušava legalizirati ratno profiterstvo.

heroji



Fond hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji osnovan je 1. listopada 2003. godine, čiju imovinu čine dionice, odnosno udjeli trgovačkih društava rezervirani za hrvatske branitelje i članove njihovih obitelji iz privatizacije pravnih osoba u vlasništvu Republike Hrvatske kao i donacije, te je Fond po svojoj naravi otvoreni investicijski fond i nema svojstvo pravne osobe. Za izbor društva za upravljanje Fondom hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji koji je bio raspisan krajem 2004. godine povjerenje je dobio Erste-invest d.o.o., a depozitna banka - skrbnik Fonda bit će HVB Splitska banka d.d., dok je za revizorsku kuću odabrana tvrtka Deloitte & Touche. Fond HB započeo je s radom 12. travnja 2005. godine kada je na osnovu Odluke Vlade Republike Hrvatske izvršen prijenos 7% dionica Hrvatskih telekomunikacija d.d. u Fond HB, što je bila početna imovina Fonda HB. Trenutna vrijednost Fonda hrvatskih branitelja s po sedam posto dionica Ine i HT-a procjenjuje se na dvije milijarde 163 milijuna kuna, a očekuje se da će se i dalje povećavati jer će u njega ući i udjeli u drugim tvrtkama u procesu privatizacije. Ovdje završava plemeniti dio ove priče.

Branitelji i članovi obitelji poginulih i nestalih dionice državnih poduzeća neće dobiti na ruke. Dobit će udjele u Fondu branitelja i neće ih moći prodati tri godine, tako je to donedavno stajalo, no u plaćenom oglasu koje je Ministarstvo branitelja dalo objaviti u pojedinim dnevnim novinama doslovno stoji: "Sada i po isteku roka od tri godine udjeli se ne mogu davati u zalog, niti prenositi na druge osobe (pravne ili fizičke)", a jedini mogući kupac bit će.. Fond hrvatskih branitelja. Projekt Fond HB očito je osnovan pod geslom "dajmo sirotinji da zaradimo."

Kada sam govorio o "legalizaciji" ratnog profiterstva mislio sam na sljedeće nelogičnosti u priči o Fondu hrvatskih branitelja; naime nakon izrade registra branitelja, isti naravno nije javno objavljen, a razlog neobjavljivanja je uvjerljivo pokriven Zakonom o zaštiti osobnih podataka, što je donekle i opravdano, što se pak ne može reći za opravdanje da su podaci Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova tajne naravi vezani uz ratne puteve postrojbi u Domovinskom ratu. Kao da su svi ti podaci uistinu bitni za popis branitelja, tj. bitni su ali samo za fazu izrade toga registra, što će reći da se javnom objavom registra nisu morali objaviti svi utanačeni podaci hrvatskih branitelja vezani uz "poslovne tajne", već samo imena i prezimena - zar su imena hrvatskih branitelja poslovna tajna - što se to skriva da je bitna ta netransparenstnost?!

Nije na odmet spomenuti da se temeljem toga registra braniteljima dodjeljuju i druga prava i povlastice, među inima to su i snižavanje cijena stanova na područjima od posebne skrbi i malim gradovima, povoljni HBOR krediti, razni olakšavajući oblici zapošljavanja i slično,čime se sa saborske govornice dičila potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor izvješćujući Hrvatski sabor o provedbi Zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, a ono što smeta jest nepravda, to da će ta prava i povlastice uživati i oni koji to nikako nisu zaslužili, gospodo i to je kriminaliziranje hrvatskih branitelja, jer će zbog takvih krpelja "izvisti" oni koji istinski i po časti zaslužuju samo ono što im pripada, časni hrvatski branitelji.

Reklo se da se izradi registra hrvatskih branitelja pristupilo sa velikom odgovornošću i preciznošću, u što ne postoji sumnja, prema ministru obrane Berislavu Rončeviću sve što nije imalo vojnu poštu nije bilo borbena postrojba, poprilično precizno, ma što to značilo. A ministar unutarnjih poslova Ivica Kirin izrazio je zadovoljstvo što će donošenjem registra branitelja biti ispravljena nepravda prema njima, jer su bili nazivani i povlastičarima, no stvarna istina je da je njihova agonija zvana "povlastičari" samo produbljena tim registrom, jer njime nije rješen problem stvarnih branitelja, a ono što ih iz tog registra prvo kompromitira jest nebulozna brojka hrvatskih branitelja.

O količini preciznosti izrade toga registra najbolje govori podatak da su braniteljske dionice stigle i "Martićevcima", naime Slavonijom kruži popis policajaca koji su početkom devedesetih bili ovlaštene službene osobe u MUP-u, a koje su nakon događanja u Borovu Selu i smaknuća 12-orice hrvatskih redarstvenika, prešli na "drugu stranu", te koji su na kućne adrese dobili izračun bodova i udjela u Fondu hrvatskih branitelja kao da su bili - dragovoljci. Riječ je o nekolicini njih iz Vinkovaca, Vukovara i Osijeka, koji su nakon mirne reintegracije Podunavlja ponovno dobili posao u hrvatskoj policiji (sic!!).

U Jedinstvenom registru hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata nalazi se 489.407 branitelja koji su podijeljeni u borbeni i neborbeni sektor. Iz potonjeg iščitava se niz besmislica, kao što su borbeni i neborbeni sektor te sama brojka hrvatskih branitelja. Tzk. neborbeni braniteljski sektor velika je nepravda za branitelje ratne borce i za sve one zdrava razuma, jer kakav je to neborbeni branitelj, vjerojatno onaj koji nije nužno u ruci imao pušku ili ju je imao iza ormara? Logikom "neborbenog branitelja" svaki građanin RH koji je za vrijeme rata svojim radom, preko poreza, doprinosa itd. doprinio hrvatskoj kasi, proračunu kojim se kupila 1/3 oružja za potrebe obrane RH može se svrstati u neborbeni sektor, kao i pripadnici npr. Civilne zaštite koji su dežurali diljem Hrvatske ili zdravstveni djelatnici hrvatskih zdravstvenih ustanova širom Hrvatske koji su neprestano sa glavom u torbi obilazili ratom zahvaćena područja opskrbljujući kako vojsku tako i civile neophodnim lijekovima i drugim potrebštinama, tako da je neborbeni sektor činjenje uistinu velike besmislice, nepravde i legaliziranje ratnog profiterstva jer davanje prava onima koji će se okoristiti Domovinskim ratom, a da to prvotno ne zaslužuju ne može se drugačije okarakterizirati.

Nakon izrade registra branitelja, također aljkavo se prišlo sustavu određivanja udjela u Fondu branitelja koji će pripasti svakom sudioniku rata, ovisno o duljini, razdoblju i obliku sudioništva. Također je nelogično je da je kriterije za izračunavanje udjela u Fondu predložila Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata sastavljenja samo od 14 takvih udruga, od 200-tinjak postojećih. Ono što najviše pogađa je što se razdoblje od 1992. do travnja 1995. smatra mirnodopskim razdobljem i boduje samo jednim bodom od maksimalnih osam, bez obzira što je u tom razdoblju vođeno nekoliko oslobodilačkih akcija u kojima je sudjelovalo 40 tisuća, a poginulo 250 branitelja, te što se razdoblje krucijalne vojne operacije Domovinskog rata Oluje boduje samo sa tri boda. Sustav određivanja udjela u Fondu branitelja postavljen je toliko besmisleno da će udjeli npr. sudionika velikih, bitnih vojnih operacija biti jednaki, čak i manji od udjela onih koji nikad u sličnome nisu sudjelovali, tj. što su s braniteljima koji su bili na prvim linijama izjednačeni referenti koji su rat gledali na televiziji.

Mediji bruje o hrabrosti nekih u hvatanju u koštac s rješavanjem problema ratnog profiterstva, što je prije svega licemjerstvo istih tih ljudi, a da se uistinu želi riješiti taj problem riješavao bi se prvo tamo gdje je tomu i mjesto, a to je registar hrvatskih branitelja, jer Hrvatsku nisu branile horde MUP-ovih čistačica naouružane gumenim rukavicama potaknutih dozama kofeina, već istinski, časni i ponostiti hrvatski branitelji svih vojnih rodova i hijerarhija.


Zar i ti, Borise Dvorniče?

VRIJEME APSURDA

Svakakvi su nas već ljudi prevarili, mnogi su nas upravo izdali, legije onih u koje smo vjerovali već su nas iznevjerile, ali ovako budalu od nas nije napravio nitko kao Boris Dvornik! Praviti se onako blesav, kao da ničega nije bilo, niti jednom riječju ne spomenuti da je Bata Živojinović bio i ostao vatreni Miloševićev pristaša i prikazivati ovo pomirenje kao pomirenje dvojice koje je ljetošnji cunami rastavio, to više ne može biti samo pitanje Krauthakerove graševine.

Nema dvojbe, na žalost, da je neka kasna berba i ovaj put davala intonaciju Borisu Dvorniku, ali to je jeftino za ispriku naciji. Naime, govoriti 15 godina kako se s Batom ne može pomiriti jer, kako je jednom rekao, “ako je on još predstavnik zločinačke Miloševićeve stranke, a pa kako bi se onda ja s njim mogao pomiriti”, govoriti s istim nadahnućem kasne berbe kako “prijateljstva između Bate Živojinovića i mene neće biti! Nikada! Svoju rič koju sam da prije 15 godina pogazit neću” i sada kao da je kakav kardiolog u mirovini naricati nad operacijom srca Bate Živojinovića, to je stvarno ispod svakog nivoa. Jer je Bata i dalje predstavnik zločinačke Miloševićeve stranke!

Danas govoriti o velikom prijateljstvu s Batom Živojinovićem a šutjeti da toga nije bilo svih ratnih godina iz jednostavnog razloga jer je Bata čvrsto stajao uz Miloševićev ratni stroj, to bi u najboljem slučaju značilo biti s one strane pameti. Kako se više netko u tim relacijama usuđuje govoriti o prijateljstvu? Jer, biti tako veliko ime hrvatske glume, biti uz Tuđmana i HDZ kad je doista bilo najteže, dakle znati razgovijetno što se događalo u ovom ratu i znati kakvu je težinu imala činjenica da je srpska filmska legenda onako čvrsto stala uz Slobodana Miloševića, i sada se praviti kao da su nestali razlozi za tu 15-godišnju razdvojenost i polemiku, kao da je Bata Živojinović promijenio mišljenje, to stvarno ponižava.

Usput govoreći, Bata je još “jučer”, točno na pogrebu Slobodanu Miloševiću poslao “posljednji zbogom prijatelju i predsjedniku” te je, kako su prenijeli mediji, izjavio da Milošević za njega živi vječno! Kako istovremeno možete imati Miloševića i Borisa Dvornika za prijatelje? Naravno da Bati Živojinoviću, Miloševićevu skupštinskom poslaniku i čovjeku koji jedne riječi protiv Miloševićevih zločina nije izgovorio, odgovara na bolesničkom krevetu da ga za ruku drži jedan Boris Dvornik! Naravno da on sanja trenutak da se pronađe neki Hrvat koji još ima i ime i prezime, koji će pristati na poniženje i šutjeti o Batinoj podršci jednom eklatantnom fašizmu. I nakon agresije kakva je bila (evidentno na tragu regionalnog povezivanja) Bata izjavljuje: “Naše pomirenje odnosi se na cjelokupni srpski i hrvatski narod”! No, nema nikakvog razloga da uz ovu rečenicu stane jedan Boris Dvornik. Jer, on zna da pomirenja nema bez kajanja, da oprosta nema bez katarze, istinskog mira nema bez istinskog odustajanja od ratnih ciljeva. I on jako dobro zna da članovi Miloševićeve stranke ne ispunjavaju baš niti jedan od ovih uvjeta.

S kojim pravom, s kojim moralom, otkuda mu snage za ovo poniženje kad Boris Dvornik jako dobro zna kako je bilo u ovom ratu i kako su Srbi miljama daleko od katarze. On zna da će ovo pomirenje biti važna kockica u slagalici srpske taštine i da, ako je netko tamo i razmišljao o katarzi, na takvo što neće pomisliti kad vidi da i Boris Dvornik više ništa ne zamjera aktivnom članu Miloševićeve stranke. I kad se pitate zašto stoljećima nismo imali državu, evo u ovom primjeru sjajne ilustracije. Možemo li s ovakvim mentalitetom uopće održati državu? Nisam siguran. Ali sam siguran da je stvarati državu s ovakvim kadrovima kao što je Boris Dvornik doista bilo umijeće.

Tihomir Dujmović; Večernji List

Kosovo - posljednje utočište pansrpskog pijemonta

petak, 03.11.2006.

"Ne pregovorima - samoodređenje!"

Dvodnevni referendum o novom ustavu Srbije, u kojem se Kosovo proglašava dijelom Srbije unatoč međunarodnim pregovorima o konačnom statusu pokrajine koji su još u tijeku održao se 28. i 29. listopada. Cijela priča oko donošenja novog Ustava Republike Srbije - koja lebdi u zraku još od rušenja Miloševićeva režima - ponovno je podgrijana kada je opstanak Vlade doveden u pitanje. Preliminarne procjene rezultata dvodnevnog referenduma o potvrđivanju novog Ustava Srbije pokazuju da je 51,4 posto građana, od izašlih 53,5 posto, dalo svoj glas najvišem pravnom aktu Srbije - za neke je to potvrda da je Kosovo zauvijek srpsko, a Europa poručuje: "Srbija će u Europu bez Kosova.". Novodonešeni Ustav je očigledno recept za centralizirani sustav, vjerojatno gori od onoga obilježenog Miloševićevom erom.


Na stranu sada predreferendumsku agresivnu promidžbu i niz nepravilnosti na samom referendumu, loš novi ustav kao i igranje srpskim ustavom kao instrumentom korištenim u političke svrhe aktualnih političkih elita, što se Kosova i Kosovara tiče, pa i svog demokratskog svijeta ovo definitivno nije i ne može biti status quo. Stavka ustava o Kosovu ravna je sljedećoj situaciji; da je Srbija za vrijeme okupacije dijelova Republike Hrvatske donijela ustav po komu bi ti osvojeni dijelovi bili dio Srbije to bi se protivilo svim načelima i pravu na samoopredjeljenje nekoga naroda, te političke i svake druge unutarnje volje toga naroda, tako da ovo zasigurno nije kraj priče o slobodi Kosova, ovo samo može biti prepreka u borbi za ljudska prava, jer novodonešena ustavna odluka taktički odigrana dobrim tajmingom za vrijeme međunarodnih pregovora o statusu Kosova može poslužiti i kao buba u uhu onima koji će odlučivati, a to je navlastito potvrdio ministar vanjskih poslova Vuk Drašković rekavši:

"To je važna poruka svijetu te moćnim državama našeg vremena, da moraju da pripaze prilikom odlučivanja o budućem statusuKosova.".

Da se radi o političkom maskiranju problema Kosova zbog unutarnjih političkih prilika vladajućih oponenata, među inim razlozima i zbog straha jačanja radikalističko fašističke srpske struje poradi gubitka jednog dijela teritorije Srbije, vjerujem da velika većina "srpskog življa" to ne iščitava. Novi srpski ustav zasigurno je dio mehanizma političke strategije, a ne nikako ono za što se predstavlja, jer kako to kod Srba uvijek biva, razgovor bez rukavica ne dolazi u obzir.

Kao što sam rekao, zbog kojih god prikrivenih razloga novi srpski ustav bijaše izvojevan, za Kosovo on može značiti samo prepreku ili korak unazad u borbi za vlastitu slobodu. Mislim da je svako određenje Kosova bilo kakvim državnim uređenjem unutar Srbije neprihvatljivo za Kosovare, a za nas donekle neutralne promatrače neprihvatljivo u kontekstu modernih političkih demokratskih tokova, koji i nisu u biti ništa novoga. Neutralni promatrači donekle, zbog toga što se sporni slučaj može odraziti i na nas. Lenjin je svojedobno jako dobro postavio tezu, koja se, nažalost, danas, u 21. stoljeću dovodi u pitanje usprkos elementarnoj logici i empiriji dosadašnje burne svjetske povijesno političke scene, od strane onih koji još uvijek naočigled svih gaje ideološke i utopističke misli sa sredine 19. stoljeća, koje u konačnici pogubne mogu biti samo za one koji ih afirmiraju. Crnogorski je referendum dokazao da je znatna većina građana te države izabrala neovisnost, a međunarodna zajednica priznala taj odabir i opet dokazala da načelo samoopredjeljenja naroda jest i dalje važeće načelo. To načelo važi i za Kosovo, oko kojega se vodi posljednja faza pregovora uz jedva obuzdani gnjev ključnih čimbenika javnoga života Srbije. Takvo nepriznavanje međunarodnoga prava i povijesnih tijekova u susjednoj državi može i upozoravati na opasnost od nove krize, objektivno govoreći, po četvrti put kamen spoticanja u samo 20 godina, destabilizator mira jest Srbija.

Svaki čovjek ima pravo na život, slobodu izražavanja, stvaranje egzistencije, pravo na rad, na ispunjenje zamisli, težnji, talenta. Pravo na sreću. Pravo na religiozno osjećanje i izražavanje, sve to unutarnji je izričaj i poriv jednog naroda za samoodređenje. Pravo na život, sloboda izražavanja, stvaranje egzistencije, pravo na rad, ispunjenje zamisli, težnji, talenata, pravo na sreću, religiozno osjećanje i izražavanje bez svoga okvira postaju samo formalnost, mrtvo slovo na papiru. Država kao pravni i materijalni okvir, mogu i trebaju biti legitimni zaštitnici ljudskih prava jednog naroda, i njegova identiteta, koji je definiran svojim prioritetima i načelima po kojima se želi organizirati i živjeti – u skladu, naravno, s onima koji ga okružuju, uz poštivanje načela tolerancije. Nije to ništa novo – odavno je prihvaćeno pravo samoopredjeljenja, pravo svakog naroda na svoju državu, pa i na zaštitu svog nacionalnog identiteta. Udar na nacionalni identitet, baš kao na sve druge elemente čovjekove individualnosti, njegove posebnosti i osobnosti, flagrantno je kršenje ljudskih prava. Kao što čovjek ne može živjeti bez svoje individualnosti, tako ni narod ne može bez svog identiteta. Uništenje ljudskog bića zove se umorstvo, a uništenje jednog naroda genocid.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se