I Hrvatsku čeka rasplinjavanje lijepih tranzicijskih snova

Razumijevanje tržišne ekonomije u novoj se Europi brutalno sudara s realnošću globalizacije

Nova Europa izlazi iz 'medenog mjeseca' nakon ujedinjenja sa starom Europom i proživljava prvo teško rasplinjavanje tranzicijskih snova. Mađarska je potrošila potencijale gospodarskog rasta, stvorene sredinom 90-ih valom neposrednih stranih ulaganja. Malo je vjerojatno da će duboke ekonomske probleme riješiti nastavak reformi, kao što to traži dio tamošnje javnosti, budući da je javnost već umorna od permanentne tranzicije. Inozemna ulaganja u mađarsku industriju bila su motivirana niskim troškovima radne snage u ekonomiji tek izašloj iz socijalizma sovjetskog tipa.

Nakon ulaska u punopravno članstvo u EU očekivanja radnika u toj, donedavno hvaljenoj nacionalnoj ekonomiji brže su rasla nego što je rasla produktivnost rada. Nova ekonomska struktura, stvorena u plimi neposrednih inozemnih ulaganja od strane globalnih industrijskih i financijskih korporacija, nema razumijevanja za rast radničkih zahtjeva. U slučaju da oni eskaliraju iznad podnošljivih granica, tvornice će jednostavno biti premještene u Rumunjsku, Ukrajinu ili možda Kinu. Globalni industrijski konglomerati pritom će, dakako, slijediti jedino kriterije ekonomike svog poslovanja, a rješavanje naraslih socijalnih problema prepuštaju mađarskoj Vladi. Sličan se razvoj može očekivati u Slovačkoj za nekoliko godina, gdje radnik u automobilskoj industriji zarađuje tek nešto više od tri eura na sat.

U Poljskoj su se izmjenjivale vlade s lijevog i desnog političkog spektra, koje nisu imale jasne vizije razvoja nacionalne ekonomije pa tako nisu bile niti sposobne kreirati ekonomsku politiku kojom bi se osigurale pretpostavke dugoročno održivog rasta. Sadašnja Vlada, kao široka koalicija desnice, raspala se na diskusiji o proračunu za iduću godinu, jer je konzervativna Seljačka stranka postavila zahtjev za veće proračunske intervencije u poljoprivredi. Razumijevanje tržišne ekonomije, kao svojevrsne inačice boljševičkoga društva, uza stalni rast osobne i javne potrošnje u novoj se Europi brutalno sudara s realnostima globalizacije. Tranzicijska Europa, novootvoreno veliko i blisko tržište, u prošlom je desetljeću poslužila kao poligon za restrukturiranje najvećih europskih kompanija koje su povećale profitabilnost i učinkovitost kapitala na račun jeftinog istočnoeuropskog radništva.

Te zemlje ipak imaju ograničene rezerve radne snage i to što se sada događa, doista se moglo očekivati. Veliki industrijski investitori preselit će svoje pogone, a vlade tih zemalja i domaći kapital neće moći u kratkom roku pokrenuti novi konjunkturni ciklus i stvoriti nova radna mjesta. Političke krize, poput ove pokrenute nesmotrenim izjavama mađarskog premijera, ali s mnogo dubljim ekonomskim korijenima, neće se moći izbjeći. Iako su u posljednjih desetak godina u Vladinim krugovima prevladavale ideje ubrzane liberalizacije i privatizacije, koje su prema njihovim kreatorima trebale privući inozemne ulagače i ubrzati ekonomski rast, ta se vertikalna integracija domaće industrije s globalnim kompanijama, na sreću, nije dogodila.

Barem nije u mjeri da utječe na ekonomske strukture kako se to dogodilo u drugim tranzicijskim zemljama s izuzetkom Slovenije. Zahvaljujući snažnome domaćemu financijskom sektoru, visokoj štednji hrvatskih građana i turističkim prihodima koji utječu na razinu domaće štednje, hrvatska ekonomija nastavit će rasti prema relativnom niskim stopama između 3,5 i 4,5 posto. Domaća javna i privatna potrošnja održavale su te stope rasta i vjerojatno će tako biti i sljedećih nekoliko godina, sve do ulaska u EU. S obzirom na dimenzije hrvatske ekonomije, malo je vjerojatno da će industrijski investitori otvarati pogone u Hrvatskoj, pa će se pitanje gospodarskog rasta morati rješavati između hrvatske Vlade i domaćega industrijskog i inozemnoga financijskog kapitala. Za sadašnje stope gospodarskog rasta ne treba se brinuti; one će proizlaziti same od sebe iz rasta domaće potrošnje neovisno o Vladinoj ekonomskoj politici.

Veliki dio novih radnih mjesta otvorit će se kao posljedica održavanja unutrarnje javne i privatne potrošnje, pri čemu visoka vanjska zaduženost javnoga i privatnog sektora predstavlja snažno ograničenje. Visok javni dug i deficiti - blizanci su koji iscrpljujući učinke gospodarskog rasta ugrožavaju stabilnost hrvatske ekonomije. Ovisnost o kretanju kamatnih stopa, koje su trenutačno na svjetskim financijskim tržištima u porastu, povećava ranjivost i rizičnost domaće privrede. Ekonomski rast se mora, dakle, generirati i na domaćoj potrošnji i na rastu inozemne potražnje za domaćim robama i uslugama. Velika se opasnost pritom krije u pokušaju zatvaranja i oligopolizacije tržišta. Domaće i međunarodne kompanije koje su razvile poslovanje na hrvatskom tržištu bez ambicije širenja tog poslovanja na treća tržišta, a takva je većina, nastoje grčevito zadržati svoje monopolističke pozicije.

Već smo vidjeli što znači kada poduzetnici tajkunskih sklonosti blokiraju 'posljednji kilometar' u lancu dodane vrijednosti. No sada je prijašnju provincijalnu impresioniranost najkrupnijim globalnim kapitalom ipak zamijenilo realističnije razumijevanje implikacija nestrukturirane privatizacije na domaće gospodarstvo. Dobro je, primjerice, da se javna nabava vojne opreme uvjetuje protuisporukama domaće industrije, a da Grad Zagreb naručuje tramvaje kod domaćih, a ne inozemnih proizvođača. Jednako tako, dobro je da se Hrvatska našla u strateškom fokusu njemačkih diskonterskih maloprodajnih lanaca, čiji se poslovni model ne temelji samo na ekonomiji obujma stvorenoj centralizacijom nabave.

Ti lanci u pravilu sustavno rade na razvoju dugoročnih odnosa s domaćim dobavljačima, koje nastoje osposobiti za proizvodnju svojih privatnih robnih marki, ali i nebrendiranih proizvoda - jeftinijih paralela razvikanim markama proizvoda široke potrošnje. Jedan od tih lanaca je, štoviše, nedavno objavio da je proizvodnja i prodaja prehrambenih proizvoda s kontroliranim biološkim podrijetlom njihov cilj i da se u tome ne razlikuju od različitih nevladinih organizacija za zaštitu potrošača. Najavljeni veliki broj novootvorenih maloprodajnih objekata tih maloprodajnih lanaca postat će značajan distributivni kanal za domaće manje i srednje proizvođače koji će biti kadri svoje poslovanje restrukturirati i prilagoditi standardima odnosa kvalitete i cijene.

Široj javnosti je gotovo nepoznat primjer istarskog proizvođača posebnih vrsta cementa koji izvozi gotovo cjelokupnu svoju proizvodnju i u svojoj globalnoj niši drži 10-postotni tržišni udjel. Poduzeće je u vlasništvu financijskoga kapitala s odličnim međunarodnim menadžmentom koji strateški odlično vodi tu, bez premca u izvozu, najuspješniju domaću kompaniju.
Rehabilitacija domaće prerađivačke industrije temeljna je pretpostavka povećavanja izvoza. S obzirom na to da domaća industrija ne može uspješno konkurirati globalnim kompanijama, transformacija hrvatske industrije mora se usmjeriti pronalaženju odgovarajućih niša na međunarodnom tržištu unutar kojih će igrati važnu ulogu, ali i povećavanju kvalitete strateškog upravljanja. Da bi domaća poduzeća bila uspješna na izvoznim tržištima i mogla snažnije pridonijeti gospodarskom rastu, moraju biti kapitalno i upravljački bolje opremljena nego što su to danas. Nemaštovita privatizacija, sličnija uličnoj pljački nego ekonomskoj politici, do danas je u većini slučajeva imala za posljedicu upravo suprotno: proizvodni, financijski i upravljački resursi devastirani su.

Beskonačne rasprave o prirodi kapitala i o tome je li bolji upravljač država, privatni 'gazda' ili možda radnici udruženi s menadžmentom zapravo su potpuno promašene. Tržišne bitke ne dobivaju se s obzirom na prirodu vlasništva, već kapitalom i kvalitetnim upravljanjem. Nadamo se da se hrvatsko gospodarstvo provuklo kroz tranzicijske scile i haribde te da ulazi u fazu serioznoga slobodnog poduzetništva. Za stvaranje kritične poduzetničke i upravljačke mase u hrvatskoj ekonomiji trebat će ne samo provoditi strukturne reforme kojima bi se liberaliziralo i uredilo tržište nego ponajprije snažno poticati domaći i međunarodni financijski kapital na ulaganja u industrijske projekte. Središnja i lokalne države u Hrvatskoj sklonije su nepreglednim infrastrukturnim ulaganjima. Ako ne želi doživjeti sudbinu mađarske političke elite, hrvatska bi Vlada morala bolje razumjeti temeljna načela slobodnog poduzetništva i svojim relativno visokim fiskalnim kapacitetima podupirati razvoj industrijske infrastrukture.

mr.sc. Damir Novotny, LiderPress