Sudbine državotvornih Hrvata: Zvonko Bušić

nedjelja, 17.09.2006.

TKO SU HRVATI KOJI JOS UVIJEK IZDRŽAVAJU DUGE ZATVORSKE KAZNE U AMERIČKIM ZATVORIMA

Nakon Drugog svjetskog rata, Hrvati su gotovo pola stoljeća morali svijetu dokazivati istinu o svome položaju u Jugoslaviji te moliti za slobodu i pravednost. A to nije bilo nimalo lako. Svi koji su se zauzimali za hrvatsku stvar bili su unaprijed osuđeni. Obično poznati kao “politički emigranti” završavali su u rukama zloglasne UDBE, a nerijetko i s metkom u leđima. Manji dio njih utamničen je u inozemnim zatvorima, osuđeni su kao teroristi. Od tih tamnih dana prošle su godine. U međuvremenu smo dobili i hrvatsku državu, za koju su se borili. Prošlo je već i petnaest godina njene samostalnosti i nezavisnosti, a nekoliko Hrvata još uvijek čeka slobodu u američkim zatvorima.

Često čujemo uzrečicu kako je pravda spora, ali dostižna. Američko veleposlanstvo u Zagrebu potvrdilo je u utorak (12.9.) da je hrvatski emigrant Zvonko Bušić, koji je u Sjedinjenim Državama prije 30 godina osuđen za otmicu zrakoplova, prebačen u deportacijski pritvor američkog ministarstva domovinske sigurnosti gdje će pričekati rješavanje procedure deportacije u Hrvatsku. Izgleda da je saborska rezolucija o transferu Zvonka Bušića, predana Vijeću Europe još u siječnju mjesecu 2003. godine urodila plodom. Sloboda je na pomolu, Zvonko Bušić nikada nije odustajao od svoje ljubavi i svoje ideje, samostalne i nezavisne države Hrvatske, dočekao ih je, dvije slobode. Napokon!

Velike izglede za oslobađanje Zvonka Bušića iz zatvora imao je bivši veleposlanik u Washingtonu dr. Miomir Žužul. Međutim, njegovim povlačenjem iz diplomacije ta prigoda je propuštena. I aktualne vlasti su, istini za volju pokušale nešto učiniti, ali na posljednje nastojanje hrvatske vlasti još nema službenog odgovora a odlaskom Billa Clintona iz Bijele Kuće hrvatska će javnost na konačan odgovor morati još pričekati.

Udruga američkih Hrvata (NFCA) uputila je pisma Uredu predsjednika, premijeru i medijima u kojem traži da se hrvatske vlasti ponovo zauzmu za Zvonka Bušića. Za vrijeme boravka u SAD-u predsjednik Mesić je dao intervju radiopostaji Glas Amerike u kojem je bilo riječi i o Zvonku Bušiću, najpoznatijem hrvatskom zatvoreniku u SAD. Tom je prigodom Mesić razgovarao i s Julienne Bušić i postigao neke dogovore s predstavnicima američkih vlasti ali navodno ministar Ivanišević nije stigao dovršiti započeto. Ministar Tonino Picula je 18. prosinca prošle godine uputio zahtjev za pomilovanjem no iz ministarstva su to demantirali riječima da je Piculin zahtjev išao u smjeru "podrške zahtjevima udruga američkih Hrvata" koji ne posustaju u svojim naporima.

Zvonko Bušić

Još u imotskoj gimnaziji Zvonko Bušić, osjetio je nepravdu koja je sustavno nanošena Hrvatima. Njegov ga je bunt uz blagoslov i pomoć režimski nastrojenih profesora udaljio iz imotske gimnazije te je morao maturirati u Zagrebu. Život ga potom odvodi u Beč na studije gdje se aktivno uključuje u borbu za ostvarenje hrvatskih prava.

Uvijek je bio poznat po hrvatskim uvjerenjima i opsjednut problemima tadašnje Hrvatske i Hrvata uopće. Njegov odlazak u SAD razdoblje je zrele političke borbe sve do afere sa zrakoplovom američke kompanije TWA, kada je, na žalost, smrtno stradao američki policajac.

Zvonko Bušić-Taik 30 godina je iza rešetaka jednog od najbolje čuvanih zatvora u svijetu - ranije je bio u tvrđavi Lewisburgu u Pensilvaniji, a trenutno je u zatvoru Leavenworth u Kanzasu.

Otmica zrakoplova i presuda u New Yorku

Zvonko Bušić bio je vođa skupine od pet ljudi koji su 10. rujna 1976. godine oteli zrakoplov američke TWA kompanije. On je zajedno sa suprugom i trojicom prijatelja oteo civilni zrakoplov na liniji New York - Chicago. Otmicom zrakoplova prisilili su američke medija da objave istinu o hrvatskim patnjama u Jugoslaviji, sročeni u letak, čije se autorstvo pripisuje Brunu Busiću. Otetim zrakoplovom htjeli su nadletjeti i Hrvatsku, gdje se upravo u Solinu održavala proslava XIII. stoljeća kršćanstva u Hrvata, te ondje izbaciti “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”. Bio je to apel hrvatskom narodu, kojim se htjela uliti nada da postoji mogućnost hrvatskog “oslobođenja” te poziv da se opre velikosrpskom tlačenju. Medjutim, otmica nije do kraja ispunila zamišljeno poslanje. Otmičari su se nakon višesatnih razgovora s policijom, predali u Parizu. Dakle isključivi cilj otmice bio je prisiliti vodeće američke i europske novine da tiskaju letak s pojedinačnim podatcima o presiji koju je trpio hrvatski narod pod bivšim režimom. U zrakoplov nisu unijeli oružje već je eksplozivna naprava ostavljena u New Yorku kako bi se dobio dojam da se oružje nalazi u zrakoplovu te time uvjere vlasti o potrebi tiskanja letka.

Nakon što je policija odnijela bombu iz zračne luke na poligon za deaktiviranje zbog nestručnog postupka došlo je do eksplozije u kojoj je nažalost poginuo američki policajac. Važno je napomenuti da su za bombu prethodno ostavljene i upute za njeno deaktiviranje.

Pri izricanju osude je u zapisnik izjavio sudac kako gospodin Bušić "nije terorist i kriminalac" i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.Supruga nesretno poginulog policajca je pokrenula sudski postupak protiv policijskih dužnosnika nadležnih za deaktiviranje eksplozivnih naprava navodeći kako su pokazali "veliki nemar", kako "bomba nije napravljena s ciljem da eksplodira", te kako "da nije bilo nemarnog nikad ne bi eksplodirala" ona je dodatno optužila djelatnike policije za iznošenje neistine u svezi deaktiviranja eksploziva i za njihovu spremnost da terete Bušića, što "proizilazi iz straha, realno utemeljenog, da su bili nemarni i da je taj nemar prouzrokovao smrt njezinoga supruga. Policija je s toga "neopravdano htjela svaliti krivnju na Bušića".

Pritisci jugoslavenske diplomacije

Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska vlada vršila je snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom. Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije izmijenilo pristup te je taj ured još dugo, do današnjih dana podupirao držanje Zvonka Bušića u zatvoru dok su ostali osuđenici iz skupine pušteni prije više od 16 godina. Pritisci jugoslavenske diplomacije bili su očiti i na suđenju kada je oblasni sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine. Već tada je bilo bjelodano jasno da se ne sudi hrvatskim domoljubima već Hrvatima i ideji samostalne Hrvatske. Hrvatska je u vrijeme djelovanja Odbora "Svi smo uz Taika" već bila potpisnica bilateralnog ugovora o premještanju zatvorenika, na osnovi kojega se strani državljani u američkim zatvorima mogu uputiti na izdržavanje kazne u svoje matične države kako bi bili bliže obiteljima. Zvonko Bušić je podnio zahtjev za takav premještaj ali je odbijen. Isto tako su prošli njegovi višekratni zahtjevi za puštanje na uvjetnu slobodu. I u tom slučaju presudio je jak srpski lobi u SAD-u, a nemalu ulogu odigrao je i njegov spektakularni bijeg iz zatvora kada je prosvjedovao zbog postupaka američkog sudstva prema njegovoj supruzi.

***

Nažalost potonja uzrečica kako je pravda spora, ali dostižna još uvijek će za neke usred mraka biti svijetlo na kraju tunela u kojem ne sija zvijezda petokraka, te ta uzrečica kao da je još uvijek zapletena između krutih paragrafa američkih zakona, lažnih svjedoka, hrvatskih vapaja i jugoslavenskih protestnih nota, naime u američkim zatvorima ostala su još trojica hrvatskih rodoljuba. To su Ranko Primorac i Milan Bagarić.

Ranko Primorac i Milan Bagarić nisu se izravno sukobili s američkim zakonom. Na montiranom procesu optuživani su za sudjelovanje u umorstvu Hrvata Križana Brkića, ali optužba nikad valjano nije dokazana. Suđeni su kao pripadnici “podzemlja” gdje je bilo dovoljno iznijeti optužbu i “dokazati” krivnju. A to UDBI i njezinim suradnicima uopće nije bio problem.

Danas teski bolesnik - Ranko Primorac, koji za sebe kaze kako nije imao sreće dati život za Hrvatsku, osuđen je također na 40 godina robije. Jedan od onih koje UDBA nije uspjela likvidirati te je njegovo djelovanje onemogućeno izrežiranim sudskim procesima je i Milan Bagarić. Osudjen je na 30 godina zatvora.

VELIKO ISTRAŽIVANJE JAVNOG MNIJENJA - Hrvatska javnost izabrala svoje heroje

petak, 15.09.2006.

Narod najviše cijeni Tuđmana, Papu, Kosteliće i Antu Gotovinu

Franjo Tuđman, papa Ivan Pavao II., obitelj Kostelić i Ante Gotovina
– to su, prema našem istraživanju, osobe kojima bi Hrvatska trebala biti posebno zahvalna za ono što su učinile. Istraživanje je provedeno od 25. do 27. srpnja, a za svako pitanje ponudili smo nekoliko odgovora.



Franjo Tuđman dobio je čak 54 posto glasova, na drugom je mjestu Stipe Mesić sa 16,2, a u mrtvoj su utrci Ivica Račan sa 4,3 i Ivo Sanader sa 4 posto. Bez obzira na brojne pokušaje osporavanja, Franjo Tuđman neprijeporno je središnja figura u stvaranju države. Stipe Mesić dobio je solidnu podršku jer se, razvidno je, honorirala njegova uloga u vrhu hrvatske politike u posljednjih 16 godina.

Papa Ivan Pavao II. gotovo aklamacijom izabran je za stranog državnika koji je najviše učinio za Hrvatsku, slijedi ga Hans-Dietrich Genscher, pa gotovo poravnati Bill Clinton, Helmut Kohl i Alois Mock. Ovo su očekivani rezultati jer je papa podržavao Hrvatsku kad nitko nije razmišljao o priznanju, a Genscher je bio naš najveći zagovornik u Europskoj uniji.

Kad su u pitanju hrvatski ratnici i generali, uvjerljivo vodi haaški uznik Ante Gotovina sa 33,7 i hrvatski zatvorenik Mirko Norac sa 9,7 posto glasova, dok su na trećem i četvrtom mjestu pokojni Blago Zadro (5,4) i Mile Dedaković Jastreb (5,3). Zanimljivo je kako 21 posto ispitanika smatra da su svi navedeni generali zapravo heroji Domovinskog rata. Gotovini i Norcu očito nije smetala ni haaška optužnica ni zatvor da bi ostali najpopularniji ratnici.

U sportu je obitelj Kostelić zauzela uvjerljivo prvo mjesto sa 46,2 posto glasova, iza njih je Dražen Petrović sa 22,2 posto, vatreni nogometaši sa 7,7 posto, Goran Ivanišević sa 7,7, rukometaši sa 5,5 posto te naša reprezentacija Davisova kupa sa samo 0,7 posto glasova.

Građani očito cijene uspjeh obitelji Kostelić jer su osvojili svijet počevši od nule, upornim radom i čeličnom voljom. Unatoč tome što ga mnoge mlađe genercije ne pamte, Dražen Petrović, koji je bio na vrhuncu karijere prije 15-ak godina, zauzeo je visoko srebrno mjesto. U takvoj konkurenciji izvrsni rezultati reprezentacije Davisova kupa nisu imali izgleda za bolji plasman.

Neki pale svijeće, neki slave - 11. rujan

ponedjeljak, 11.09.2006.

Danas obilježavamo petu godišnjicu terorističkih napada, u SAD-u poznatih jednostavno kao 9/11.Vrlo je moguće da će povjesničari taj napad jednog dana navoditi kao katalizator za ono što na mnogo načina predstavlja treći svjetski rat. Desetljećima u arapskom/muslimanskom svijetu rastu frustracija i gnjev. Razlozi za to uključuju stvaranje Države Izrael, tisuće trajnih palestinskih izbjeglica, desetljeća autokratskog ili diktatorskog vladanja diljem te regije, ekstremno siromaštvo među masama, invaziju zapadne kulture koju muslimani smatraju iznimno uvredljivom, ali je ne mogu zaustaviti, te istinsko poniženje i frustraciju zbog toga što se čini da se ne mogu natjecati sa zapadnom kulturom, vjerom i vojnom snagom. Uvijek iznova Zapad je nametao svoju volju, Izrael ih poražavao na bojnom polju, a SAD i drugi “nevjernici” čak otvarali baze na njihovom teritoriju.

Ključni dio reakcije na sve ovo bilo je stvaranje mreže neovisnih terorističkih organizacija, a svaka je imala različitog sponzora. To je, među ostalima, uključivalo Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), Hama, Hezbolah, al-Qa’idu. Njihove mete su primarno bili Izrael i Sjedinjene Države.

Ozbiljni teroristički napadi događali su se i mnogo prije 11. rujna 2001. godine. Američka ambasada u Bejrutu i tamošnja vojarna marinaca uništene su napadima kamionima bombama 1983., američka veleposlanstva u Tanzaniji i Keniji napadnuta su 1999. godine. Izrael je, naravno, bio glavna meta.

Jedanaesti rujna 2001. radikalno je izmijenio obje strane - islamski je ekstremizam ojačan i postao je kohezivniji i fokusiraniji, a američka je politika postala tvrđa. Otmica zrakoplova 11. rujna i kasnije uništenje Svjetskog trgovačkog centra te dijela Pentagona bili su dio tog ranijeg modela terorizma. Ali opseg tog napada, lokacija, broj žrtava i dugoročno planiranje koje je u njega uloženo transformirali su SAD općenito.

Prvi put u nekoliko desetljeća prosječan Amerikanac osjećao se ranjivim i - prestrašenim. Prosječan Amerikanac neprestano je uza se imao spakiran kovčeg u slučaju da se mora trenutačno “evakuirati”. Pod ruševinama WTC-a život je izgubilo i 32 Hrvata.

Patriotizam je dosegao nebeske granice, a zadovoljstvo birača predsjednikom Bushom povijesne razine zbog njegove najave da će se odlučno obračunati s teroristima. Istovremeno, nismo se trebali zavaravati. Za mnoge muslimane i Arape 11. rujna bio je dan ponosa na koji je Zapad pretrpio velik udarac. Tako su obje strane tog dana odnijele radikalno različite poduke. Muslimanski fundamentalistički ekstremizam je ojačan i postao je kohezivniji i fokusiraniji, dok je američka opozicija prema njemu značajno očvrsnula.

Invazija Iraka otvorila je ponore

Rušenje talibanske vlade u Afganistanu koje je uslijedilo bilo je iznimno uspješno i iznenađujuće lako. Naišlo je i na rašireno odobravanje na Zapadu zbog oštrine režima i njegove otvorene potpore al-Qa’idi, uključujući brojne kampove za obuku u zemlji. Dijelom na temelju lakšeg rješavanja afganistanskog problema, predsjednik Bush i njegov unutarnji krug potom su napravili katastrofalnu pogrešku i napali Irak. Ne samo da Irak nije imao oružje za masovno uništenje, nije imao ni veze s al-Qa’idom. Sadam je, doduše, bio brutalni tiranin, ali doista nije bio velik pobornik ni jedne terorističke organizacije koja je operirala izvan njegove zemlje. Ta čast više je pripadala Iranu i Siriji.

No, invazija Iraka dala je jasan fokus gnjevu, frustraciji i poniženju koje je arapski/muslimanski svijet osjećao desetljećima. Irak je postao glavni teren za obuku terorista i katastrofa za američku politiku. Ali ključno zlo je u tome da je time galvaniziran arapski/islamski fundamentalizam mnogih boja, uz nasilje kao sredstvo za njegovo postizanje.

Klasičan primjer je nedavni sukob u Libanonu. Hezbolah je dobivao potporu i sredstva i od šijitskog Irana i od sunitske Sirije. Al-Qa’ida, sunitska organizacija, podržala je šijitski Hezbolah. Štoviše, iz gledišta muslimanskog svijeta, oni su “pobijedili” u Libanonu samim time što su opstali i bili sposobni dulje zadavati Izraelu ozbiljne udarce.

Terorizam se sada izobličio u čudovište s puno glava, tako da pojedinci u Britaniji, Indoneziji, Španjolskoj i na Bliskom istoku, da samo neke imenujem, u osnovi djeluju gotovo neovisno u planiranju terorističkih nedjela, tražeći samo malo vodstva i potpore iz centra.

Idući koraci terorista

Generali uvijek planiraju voditi posljednji rat. Tako je i Amerika izgradila vojni stroj bez premca. No treći svjetski rat koji je sada počeo vodit će se drukčijom taktikom i oružjima, za koja je Zapad slabo pripremljen. U ovome novom ratu čak i neuspjeli pokušaji, primjerice skupine koja je nedavno uhićena u Londonu dok je pripremala dizanje u zrak putničkih zrakoplova iznad Atlantika, donose veliku cijenu našem društvu, na razini rasporeda letenja, sigurnosnih dopuna, rastrzanost svakodnevnog života.

Štoviše, može postati i još mnogo gore. Iran s nuklearnim oružjem, Irak se opire bilo kakvom pozitivnom rješenju, a od vjerojatnih ishoda ne zna se koji je gori. Režimi poput saudijskog i egipatskog nisu otporni na mogućnost da ih ekstremisti nasilno svrgnu. Mogući su i znatni rezovi u opskrbi naftom i plinom. Novi teroristički napadi, izvan okvira svega što smo dosad vidjeli, mogli bi biti neizbježni, uključujući uporabu oružja za masovno uništenje.

Praktično sve što doista "zapad" čini u ovom ratu je da jačanjem vojnih i obavještajnih kapaciteta agresivno pokušava spriječiti buduće terorističke napade. Dok je to zacijelo bitno, time se ni ne otvara rješavanje korjenitih pitanja, koja su i stvorila problem. Strategija prisiljavanja zemalja na Bliskom istoku da se demokratiziraju zapadu se osvetila izbornim uspjesima palestinskog Hamasa ili egipatskog Muslimanskog bratstva.

Čovjek koji je htio biti kralj

Više od tri četvrtine otmičara 11. rujna bili su Saudijci, iz zemlje u kojoj ne vlada rat, glad ni svjetovnjački poredak. I Bin Laden je milijarder, dok su Aiman al-Zavahri i ostali Egipćani u vrhu al-Qa’ide, kojoj su u lipnju 2001. pripojili ekstremnu frakciju skupine Džihad, pripadnici srednjeg i višeg srednjeg sloja egipatskog društva, a ne (lumpen)proleteri.

Al-Zavahrija, rođenog 1951., smatra se mentorom šest godina mlađeg Bin Ladena, čije je povjerenje polagano stjecao i u stranu potisnuo Abdullaha Azzama, palestinskog islamista, koji je na margini afganistanskog rata protiv SSSR-a osnovao skupinu koja je bila preteča al-Qa’ide. Za njegovu smrt sumnjiči se Zavahrija.

Al-Zavahri je odrastao u prestižnoj kairskoj četvrti Maadi, koju su osnovali egipatski Židovi, Europljani i imućni Arapi. Njegovi su roditelji iz dviju najuglednijih obitelji - majčin otac bio je rektor kairskog i osnivač rijadskog sveučilišta, a očev stric rektor sveučilišta Azhar, dok su većina rođaka bili liječnici, a neki suci i veleposlanici, te je i Aiman postao kirurg.

Nije al-Zavahriju to sve bilo dovoljno, te je s Bin Ladenom našao Afganistan kao mjesto za ostvarenje svojih ideala, poput likova koje su u filmu “Čovjek koji je htio biti kralj”, koji je režirao John Huston, glumili Sean Connery i Michael Caine. Ni u tome filmu to nije dobro završilo.

Podsjetite se kako je tekao napad 9. rujna!!!:::cLicK:::
Zanimljivost: gradnja WTC-a! :::cLicK:::

Srpska radikalna stranka poručuje da ideja o "velikoj Srbiji" nije mrtva

petak, 08.09.2006.

"Kroz cijelu srpsku povijest pokušavaju nas uništiti, pokušavaju nas staviti pod jednu šljivu. Ali, zahvaljujući Vojislavu Šešelju i ideologiji srpskog nacionalizma, siguran sam da će prije ili kasnije ta šljiva biti na granicama Karlovac - Karlobag - Ogulin - Virovitica", rekao je na skupu zastupnik radikala u srbijanskoj skupštini Milorad Mirčić.

Nije zgorega podsjetiti i na nedavni šovinistički ispad Zorana Krasića, koji je inače zastupnik radikala u srbijanskom parlamentu; dotični je vrijeđao obitelj ministrice Dulić-Marković, nju osobno, kao i stranku G17, rekavši da na vlast u Srbiji dovodi ustaše. Izljev srpskog šovinizma - "Uzmite vašeg potpredsjednika Ivanu Dulić-Marković, i ona pokupi ove njene ustaše i dovede da joj budu savetnici... Gdje joj je bila rodbina, a brat gdje joj je bio, u vojsci Republike Srpske ili u Zengama? To je ta gospođa koja je rekla da je ona vlast klala i krvavim kontejnerima prebacivala, itd.", rekao je Krasić.

"Oružana obrana Kosova treba biti krajnje rješenje u slučaju proglašenja neovisnosti Kosova po završetku pregovora o njegovom statusu", izjavio je zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke (SRS) Tomislav Nikolić. Nikolić na čelu Srpske radikalne stranke zamjenjuje predsjednika, haškog optuženika Vojislava Šešelja.

SRS je potvrdio da se ne odriče politike kojom bi Srbija izašla na granice Karlobag - Karlovac - Ogulin - Virovitica, ta politika, poručuju, podrazumijeva uz ostalo i konačni obračun s Vatikanom.

Radikali su najjača oporbena stranka u srbijanskom parlamentu. Kad bi ovih dana u Srbiji bili održani parlamentarni izbori, Srpska radikalna stranka dobila bi 38 posto glasova i mogla bi sa Socijalističkom partijom Srbije formirati koalicijsku vladu, pokazalo je najnovije istraživanje.


SRS

Istraživanje nevladine organizacije Centar za slobodne izbore i demokraciju (CeSID) pokazalo je da bi na parlamentarne izbore u Srbiji izašlo 42 posto birača, odnosno 2,3 milijuna ljudi, od tog broja, 38 posto ili 885 tisuća birača glas bi dalo radikalima, dakle u slučaju izbora SRS bi dobio između 35 i 40 posto glasova građana koji bi izašli na izbore, pri čemu se apstinencija procjenjuje na oko 58 posto.


Očito je da u Srbiji dolazi do rehabilitacije četništva, srpskog fašizma, šovinizma i minule ideologije sa polovice 19. stoljeća, do sada bezbroj puta iskompromitirane na najrazličitije načine, no očito nije dovoljno, očito zdrav razum kod njih ne igra nikakvu ulogu. Širom Srbije dižu se spomenici četniku Dragoljubu Mihailoviću, u Beogradu je osnovana i vlada tzk. Republike Srpske Krajine u progonstvu, koja izravno poručuje da će Hrvatsku tužiti pri Međunarodnom sudu, a navodno, ulica koja trenutno nosi ime Zorana Đinđića treba biti preimenovana u ulicu Slobodana miloševića, a da sam građanin Srbije zbog toga bih poslao prijavu u Strassbourg, no ovako, mogu samo reći da bih volio da Srbija dobije ulicu Slobodana Miloševića, mislim da bi to bila jedna vrsta kazne tima koji podržavaju tu patološku ideologiju, naime koliko tu pozitivne samopromocije ima mislim da ne vrijedi spominjati, lijepo je biti toliko iskren i sam sebi prišiti etiketu!

U Srbiji, govoreći o nacionalizmu, radi se o osvajačko-ekspanzionističko-šovinističko lošem nacionalizmu, ( koji se između ostalog ogleda i u ovoj nikad ostvarenoj ideji Velike Srbije, od koje se očito ne odustaje), koji je bitan, ako ne i glavni i najjači element srpske političke scene, naime Koštunicu na vlasti održavaju Miloševićevi socijalisti uz potporu Šešeljevih radikala, koji su najjača stranka u Srbiji, ponavljam.

Prenjeti pojam nacionalizma na hrvatsku političku scenu slično je kao tražiti iglu u plastu sijene, jer nacionalizam na HR političkoj sceni ne igra nikakvu ulogu, niti je on oblikovan kao onaj u Srbiji, na kraju krajeva on u Hrvatskoj ne postoji. A kada je postojao, nacionalizam u Hrvatskoj uvijek se oblikovao pod pritiskom straha od ugroženosti od drugih imperija, koji su strahovladali Hrvatskom kroz povijest, nastajao je gotovo uvijek zbog straha "da ćeš nestat", koji je prije svega bio usmjeren na očuvanje državnosti i kakve takve cjelovitosti, a nikad nije bio usmjeren na ekspanzionizam ili bio zagrnut šovinističkim plaštom, osim za vrijeme NDH, što se ne može uzeti kao mjerodavno jer hrvatski nacionalizam sigurno nije uokviren razdobljem od 41-45, čime se uspješno kompromitirao isti, od strane nekih političkih opcija kojima je to pasalo u određenom bijesomučnom političkom trenutku!

Najtragičnije u cijeloj priči o izljevu srpskog fašizma jest da se ta "zona sumraka" tiče i odnosi na Hrvatsku i njene građane, hrvatske, i one srpske (i druge) nacionalnosti. Godine 1991. neki su neki imali praćke, neki tenkove, no jedno je sigurno; u slučaju novih pokušaja ugrožavanja naše suverenosti, Hrvatska će biti spremnmnija no ikad. Kada sam govorio o kompromitaciji nove - stare ideje Velike Srbije prije svega sam mislio na štetu koju je ista prouzročila. Mislio sam na štetu nanesenu hrvatskom i srpskom narodu u Hrvatskoj. Zbog te ideologije 13 000 Hrvata izgubilo je život, 1200 još uvijek ih se vodi nestalima, broj invalida, prognanih i izbjeglih, te izravna i neizravna šteta zbog tog rata prestrašna je, a nekima izgleda nije dosta. Predsjednik Srpskog demokratskog foruma iz Zagreba Milorad Pupovac rekao je da "poslije iskustva iz posljednjeg rata, san radikala o šljivama u Karlobagu predstavlja najmračniju stranu srpske politike 20. stoljeća". On je podsjetio da je ta ideja bila "fatalna za veliki broj Srba u Hrvatskoj", te u toj procjeni nimalo nije pogriješio.

Na namjere tih srpskih ideologa, kažu srpski stručnjaci, treba odmahnuti rukom, naša vrhuška površno se i ovlaš dotakte te teme, ostaje izgleda na nama da sami procijenimo trebamo li se bojati novih prijetnji našoj suverenosti, opstojnosti i cjelovitosti. Jao nama pored takvih susjeda..

..isključivši generalizaciju i dalje ostaje činjenica da su radikali najjača oporbena stranka u srbijanskom parlamentu i da ih podržava 35 do 40 posto građana, odnosno oko 885 000 građana Srbije, te bi kao takvi sa Socijalističkom partijom Srbije mogli formirati koalicijsku vladu, što ih pak stavlja na čelo Srbije, srpske politike, pa načelno i uvjetno govoreći predstavljaju cijelu Srbiju.

Koliko je cijela situacija povoljna za samu Srbiju, za njen geopolitički i regionalni, pa i povijesni odraz mislim da je više no i jasno, a može se odraziti i na susjedne zemlje, neke (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, "Kosovo", Bugarska i Makedonija) su te izljeve mržnje već proživjele, sa nažalost pogubnim posljedicama!

"Trebamo li se ponovno bojati za vlastiti život?"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se