Sudbine državotvornih Hrvata: Zvonko Bušić

nedjelja, 17.09.2006.

TKO SU HRVATI KOJI JOS UVIJEK IZDRŽAVAJU DUGE ZATVORSKE KAZNE U AMERIČKIM ZATVORIMA

Nakon Drugog svjetskog rata, Hrvati su gotovo pola stoljeća morali svijetu dokazivati istinu o svome položaju u Jugoslaviji te moliti za slobodu i pravednost. A to nije bilo nimalo lako. Svi koji su se zauzimali za hrvatsku stvar bili su unaprijed osuđeni. Obično poznati kao “politički emigranti” završavali su u rukama zloglasne UDBE, a nerijetko i s metkom u leđima. Manji dio njih utamničen je u inozemnim zatvorima, osuđeni su kao teroristi. Od tih tamnih dana prošle su godine. U međuvremenu smo dobili i hrvatsku državu, za koju su se borili. Prošlo je već i petnaest godina njene samostalnosti i nezavisnosti, a nekoliko Hrvata još uvijek čeka slobodu u američkim zatvorima.

Često čujemo uzrečicu kako je pravda spora, ali dostižna. Američko veleposlanstvo u Zagrebu potvrdilo je u utorak (12.9.) da je hrvatski emigrant Zvonko Bušić, koji je u Sjedinjenim Državama prije 30 godina osuđen za otmicu zrakoplova, prebačen u deportacijski pritvor američkog ministarstva domovinske sigurnosti gdje će pričekati rješavanje procedure deportacije u Hrvatsku. Izgleda da je saborska rezolucija o transferu Zvonka Bušića, predana Vijeću Europe još u siječnju mjesecu 2003. godine urodila plodom. Sloboda je na pomolu, Zvonko Bušić nikada nije odustajao od svoje ljubavi i svoje ideje, samostalne i nezavisne države Hrvatske, dočekao ih je, dvije slobode. Napokon!

Velike izglede za oslobađanje Zvonka Bušića iz zatvora imao je bivši veleposlanik u Washingtonu dr. Miomir Žužul. Međutim, njegovim povlačenjem iz diplomacije ta prigoda je propuštena. I aktualne vlasti su, istini za volju pokušale nešto učiniti, ali na posljednje nastojanje hrvatske vlasti još nema službenog odgovora a odlaskom Billa Clintona iz Bijele Kuće hrvatska će javnost na konačan odgovor morati još pričekati.

Udruga američkih Hrvata (NFCA) uputila je pisma Uredu predsjednika, premijeru i medijima u kojem traži da se hrvatske vlasti ponovo zauzmu za Zvonka Bušića. Za vrijeme boravka u SAD-u predsjednik Mesić je dao intervju radiopostaji Glas Amerike u kojem je bilo riječi i o Zvonku Bušiću, najpoznatijem hrvatskom zatvoreniku u SAD. Tom je prigodom Mesić razgovarao i s Julienne Bušić i postigao neke dogovore s predstavnicima američkih vlasti ali navodno ministar Ivanišević nije stigao dovršiti započeto. Ministar Tonino Picula je 18. prosinca prošle godine uputio zahtjev za pomilovanjem no iz ministarstva su to demantirali riječima da je Piculin zahtjev išao u smjeru "podrške zahtjevima udruga američkih Hrvata" koji ne posustaju u svojim naporima.

Zvonko Bušić

Još u imotskoj gimnaziji Zvonko Bušić, osjetio je nepravdu koja je sustavno nanošena Hrvatima. Njegov ga je bunt uz blagoslov i pomoć režimski nastrojenih profesora udaljio iz imotske gimnazije te je morao maturirati u Zagrebu. Život ga potom odvodi u Beč na studije gdje se aktivno uključuje u borbu za ostvarenje hrvatskih prava.

Uvijek je bio poznat po hrvatskim uvjerenjima i opsjednut problemima tadašnje Hrvatske i Hrvata uopće. Njegov odlazak u SAD razdoblje je zrele političke borbe sve do afere sa zrakoplovom američke kompanije TWA, kada je, na žalost, smrtno stradao američki policajac.

Zvonko Bušić-Taik 30 godina je iza rešetaka jednog od najbolje čuvanih zatvora u svijetu - ranije je bio u tvrđavi Lewisburgu u Pensilvaniji, a trenutno je u zatvoru Leavenworth u Kanzasu.

Otmica zrakoplova i presuda u New Yorku

Zvonko Bušić bio je vođa skupine od pet ljudi koji su 10. rujna 1976. godine oteli zrakoplov američke TWA kompanije. On je zajedno sa suprugom i trojicom prijatelja oteo civilni zrakoplov na liniji New York - Chicago. Otmicom zrakoplova prisilili su američke medija da objave istinu o hrvatskim patnjama u Jugoslaviji, sročeni u letak, čije se autorstvo pripisuje Brunu Busiću. Otetim zrakoplovom htjeli su nadletjeti i Hrvatsku, gdje se upravo u Solinu održavala proslava XIII. stoljeća kršćanstva u Hrvata, te ondje izbaciti “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”. Bio je to apel hrvatskom narodu, kojim se htjela uliti nada da postoji mogućnost hrvatskog “oslobođenja” te poziv da se opre velikosrpskom tlačenju. Medjutim, otmica nije do kraja ispunila zamišljeno poslanje. Otmičari su se nakon višesatnih razgovora s policijom, predali u Parizu. Dakle isključivi cilj otmice bio je prisiliti vodeće američke i europske novine da tiskaju letak s pojedinačnim podatcima o presiji koju je trpio hrvatski narod pod bivšim režimom. U zrakoplov nisu unijeli oružje već je eksplozivna naprava ostavljena u New Yorku kako bi se dobio dojam da se oružje nalazi u zrakoplovu te time uvjere vlasti o potrebi tiskanja letka.

Nakon što je policija odnijela bombu iz zračne luke na poligon za deaktiviranje zbog nestručnog postupka došlo je do eksplozije u kojoj je nažalost poginuo američki policajac. Važno je napomenuti da su za bombu prethodno ostavljene i upute za njeno deaktiviranje.

Pri izricanju osude je u zapisnik izjavio sudac kako gospodin Bušić "nije terorist i kriminalac" i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.Supruga nesretno poginulog policajca je pokrenula sudski postupak protiv policijskih dužnosnika nadležnih za deaktiviranje eksplozivnih naprava navodeći kako su pokazali "veliki nemar", kako "bomba nije napravljena s ciljem da eksplodira", te kako "da nije bilo nemarnog nikad ne bi eksplodirala" ona je dodatno optužila djelatnike policije za iznošenje neistine u svezi deaktiviranja eksploziva i za njihovu spremnost da terete Bušića, što "proizilazi iz straha, realno utemeljenog, da su bili nemarni i da je taj nemar prouzrokovao smrt njezinoga supruga. Policija je s toga "neopravdano htjela svaliti krivnju na Bušića".

Pritisci jugoslavenske diplomacije

Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska vlada vršila je snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom. Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije izmijenilo pristup te je taj ured još dugo, do današnjih dana podupirao držanje Zvonka Bušića u zatvoru dok su ostali osuđenici iz skupine pušteni prije više od 16 godina. Pritisci jugoslavenske diplomacije bili su očiti i na suđenju kada je oblasni sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine. Već tada je bilo bjelodano jasno da se ne sudi hrvatskim domoljubima već Hrvatima i ideji samostalne Hrvatske. Hrvatska je u vrijeme djelovanja Odbora "Svi smo uz Taika" već bila potpisnica bilateralnog ugovora o premještanju zatvorenika, na osnovi kojega se strani državljani u američkim zatvorima mogu uputiti na izdržavanje kazne u svoje matične države kako bi bili bliže obiteljima. Zvonko Bušić je podnio zahtjev za takav premještaj ali je odbijen. Isto tako su prošli njegovi višekratni zahtjevi za puštanje na uvjetnu slobodu. I u tom slučaju presudio je jak srpski lobi u SAD-u, a nemalu ulogu odigrao je i njegov spektakularni bijeg iz zatvora kada je prosvjedovao zbog postupaka američkog sudstva prema njegovoj supruzi.

***

Nažalost potonja uzrečica kako je pravda spora, ali dostižna još uvijek će za neke usred mraka biti svijetlo na kraju tunela u kojem ne sija zvijezda petokraka, te ta uzrečica kao da je još uvijek zapletena između krutih paragrafa američkih zakona, lažnih svjedoka, hrvatskih vapaja i jugoslavenskih protestnih nota, naime u američkim zatvorima ostala su još trojica hrvatskih rodoljuba. To su Ranko Primorac i Milan Bagarić.

Ranko Primorac i Milan Bagarić nisu se izravno sukobili s američkim zakonom. Na montiranom procesu optuživani su za sudjelovanje u umorstvu Hrvata Križana Brkića, ali optužba nikad valjano nije dokazana. Suđeni su kao pripadnici “podzemlja” gdje je bilo dovoljno iznijeti optužbu i “dokazati” krivnju. A to UDBI i njezinim suradnicima uopće nije bio problem.

Danas teski bolesnik - Ranko Primorac, koji za sebe kaze kako nije imao sreće dati život za Hrvatsku, osuđen je također na 40 godina robije. Jedan od onih koje UDBA nije uspjela likvidirati te je njegovo djelovanje onemogućeno izrežiranim sudskim procesima je i Milan Bagarić. Osudjen je na 30 godina zatvora.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se