Neki pale svijeće, neki slave - 11. rujan

ponedjeljak, 11.09.2006.

Danas obilježavamo petu godišnjicu terorističkih napada, u SAD-u poznatih jednostavno kao 9/11.Vrlo je moguće da će povjesničari taj napad jednog dana navoditi kao katalizator za ono što na mnogo načina predstavlja treći svjetski rat. Desetljećima u arapskom/muslimanskom svijetu rastu frustracija i gnjev. Razlozi za to uključuju stvaranje Države Izrael, tisuće trajnih palestinskih izbjeglica, desetljeća autokratskog ili diktatorskog vladanja diljem te regije, ekstremno siromaštvo među masama, invaziju zapadne kulture koju muslimani smatraju iznimno uvredljivom, ali je ne mogu zaustaviti, te istinsko poniženje i frustraciju zbog toga što se čini da se ne mogu natjecati sa zapadnom kulturom, vjerom i vojnom snagom. Uvijek iznova Zapad je nametao svoju volju, Izrael ih poražavao na bojnom polju, a SAD i drugi “nevjernici” čak otvarali baze na njihovom teritoriju.

Ključni dio reakcije na sve ovo bilo je stvaranje mreže neovisnih terorističkih organizacija, a svaka je imala različitog sponzora. To je, među ostalima, uključivalo Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), Hama, Hezbolah, al-Qa’idu. Njihove mete su primarno bili Izrael i Sjedinjene Države.

Ozbiljni teroristički napadi događali su se i mnogo prije 11. rujna 2001. godine. Američka ambasada u Bejrutu i tamošnja vojarna marinaca uništene su napadima kamionima bombama 1983., američka veleposlanstva u Tanzaniji i Keniji napadnuta su 1999. godine. Izrael je, naravno, bio glavna meta.

Jedanaesti rujna 2001. radikalno je izmijenio obje strane - islamski je ekstremizam ojačan i postao je kohezivniji i fokusiraniji, a američka je politika postala tvrđa. Otmica zrakoplova 11. rujna i kasnije uništenje Svjetskog trgovačkog centra te dijela Pentagona bili su dio tog ranijeg modela terorizma. Ali opseg tog napada, lokacija, broj žrtava i dugoročno planiranje koje je u njega uloženo transformirali su SAD općenito.

Prvi put u nekoliko desetljeća prosječan Amerikanac osjećao se ranjivim i - prestrašenim. Prosječan Amerikanac neprestano je uza se imao spakiran kovčeg u slučaju da se mora trenutačno “evakuirati”. Pod ruševinama WTC-a život je izgubilo i 32 Hrvata.

Patriotizam je dosegao nebeske granice, a zadovoljstvo birača predsjednikom Bushom povijesne razine zbog njegove najave da će se odlučno obračunati s teroristima. Istovremeno, nismo se trebali zavaravati. Za mnoge muslimane i Arape 11. rujna bio je dan ponosa na koji je Zapad pretrpio velik udarac. Tako su obje strane tog dana odnijele radikalno različite poduke. Muslimanski fundamentalistički ekstremizam je ojačan i postao je kohezivniji i fokusiraniji, dok je američka opozicija prema njemu značajno očvrsnula.

Invazija Iraka otvorila je ponore

Rušenje talibanske vlade u Afganistanu koje je uslijedilo bilo je iznimno uspješno i iznenađujuće lako. Naišlo je i na rašireno odobravanje na Zapadu zbog oštrine režima i njegove otvorene potpore al-Qa’idi, uključujući brojne kampove za obuku u zemlji. Dijelom na temelju lakšeg rješavanja afganistanskog problema, predsjednik Bush i njegov unutarnji krug potom su napravili katastrofalnu pogrešku i napali Irak. Ne samo da Irak nije imao oružje za masovno uništenje, nije imao ni veze s al-Qa’idom. Sadam je, doduše, bio brutalni tiranin, ali doista nije bio velik pobornik ni jedne terorističke organizacije koja je operirala izvan njegove zemlje. Ta čast više je pripadala Iranu i Siriji.

No, invazija Iraka dala je jasan fokus gnjevu, frustraciji i poniženju koje je arapski/muslimanski svijet osjećao desetljećima. Irak je postao glavni teren za obuku terorista i katastrofa za američku politiku. Ali ključno zlo je u tome da je time galvaniziran arapski/islamski fundamentalizam mnogih boja, uz nasilje kao sredstvo za njegovo postizanje.

Klasičan primjer je nedavni sukob u Libanonu. Hezbolah je dobivao potporu i sredstva i od šijitskog Irana i od sunitske Sirije. Al-Qa’ida, sunitska organizacija, podržala je šijitski Hezbolah. Štoviše, iz gledišta muslimanskog svijeta, oni su “pobijedili” u Libanonu samim time što su opstali i bili sposobni dulje zadavati Izraelu ozbiljne udarce.

Terorizam se sada izobličio u čudovište s puno glava, tako da pojedinci u Britaniji, Indoneziji, Španjolskoj i na Bliskom istoku, da samo neke imenujem, u osnovi djeluju gotovo neovisno u planiranju terorističkih nedjela, tražeći samo malo vodstva i potpore iz centra.

Idući koraci terorista

Generali uvijek planiraju voditi posljednji rat. Tako je i Amerika izgradila vojni stroj bez premca. No treći svjetski rat koji je sada počeo vodit će se drukčijom taktikom i oružjima, za koja je Zapad slabo pripremljen. U ovome novom ratu čak i neuspjeli pokušaji, primjerice skupine koja je nedavno uhićena u Londonu dok je pripremala dizanje u zrak putničkih zrakoplova iznad Atlantika, donose veliku cijenu našem društvu, na razini rasporeda letenja, sigurnosnih dopuna, rastrzanost svakodnevnog života.

Štoviše, može postati i još mnogo gore. Iran s nuklearnim oružjem, Irak se opire bilo kakvom pozitivnom rješenju, a od vjerojatnih ishoda ne zna se koji je gori. Režimi poput saudijskog i egipatskog nisu otporni na mogućnost da ih ekstremisti nasilno svrgnu. Mogući su i znatni rezovi u opskrbi naftom i plinom. Novi teroristički napadi, izvan okvira svega što smo dosad vidjeli, mogli bi biti neizbježni, uključujući uporabu oružja za masovno uništenje.

Praktično sve što doista "zapad" čini u ovom ratu je da jačanjem vojnih i obavještajnih kapaciteta agresivno pokušava spriječiti buduće terorističke napade. Dok je to zacijelo bitno, time se ni ne otvara rješavanje korjenitih pitanja, koja su i stvorila problem. Strategija prisiljavanja zemalja na Bliskom istoku da se demokratiziraju zapadu se osvetila izbornim uspjesima palestinskog Hamasa ili egipatskog Muslimanskog bratstva.

Čovjek koji je htio biti kralj

Više od tri četvrtine otmičara 11. rujna bili su Saudijci, iz zemlje u kojoj ne vlada rat, glad ni svjetovnjački poredak. I Bin Laden je milijarder, dok su Aiman al-Zavahri i ostali Egipćani u vrhu al-Qa’ide, kojoj su u lipnju 2001. pripojili ekstremnu frakciju skupine Džihad, pripadnici srednjeg i višeg srednjeg sloja egipatskog društva, a ne (lumpen)proleteri.

Al-Zavahrija, rođenog 1951., smatra se mentorom šest godina mlađeg Bin Ladena, čije je povjerenje polagano stjecao i u stranu potisnuo Abdullaha Azzama, palestinskog islamista, koji je na margini afganistanskog rata protiv SSSR-a osnovao skupinu koja je bila preteča al-Qa’ide. Za njegovu smrt sumnjiči se Zavahrija.

Al-Zavahri je odrastao u prestižnoj kairskoj četvrti Maadi, koju su osnovali egipatski Židovi, Europljani i imućni Arapi. Njegovi su roditelji iz dviju najuglednijih obitelji - majčin otac bio je rektor kairskog i osnivač rijadskog sveučilišta, a očev stric rektor sveučilišta Azhar, dok su većina rođaka bili liječnici, a neki suci i veleposlanici, te je i Aiman postao kirurg.

Nije al-Zavahriju to sve bilo dovoljno, te je s Bin Ladenom našao Afganistan kao mjesto za ostvarenje svojih ideala, poput likova koje su u filmu “Čovjek koji je htio biti kralj”, koji je režirao John Huston, glumili Sean Connery i Michael Caine. Ni u tome filmu to nije dobro završilo.

Podsjetite se kako je tekao napad 9. rujna!!!:::cLicK:::
Zanimljivost: gradnja WTC-a! :::cLicK:::

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se