Riječ struke: Veličina, uzroci i posljedice iseljavanja/izbjega Srba iz Hrvatske

srijeda, 30.08.2006.

Prema rezultatima popisa stanovništva, u Hrvatskoj je 2001. godine živjela 201.631 osoba koje su se izjasnile da pripadaju srpskoj etničkoj skupini. [1] U odnosu na posljednji popis stanovništva prije srbijanske oružane agresije (1991.), broj Srba u Hrvatskoj je značajno smanjen [2] - apsolutno za 380.032 stanovnika i relativno za 65,3%, dok je njihov udjel u ukupnom stanovništvu Hrvatske smanjen s 12,2% na 4,5%. [3] Neprijeporno je da je riječ o vrlo velikom demografskom regresu srpske etničke skupine u Hrvatskoj, koji ima znakovite i složene uzroke. Pad broja i udjela Srba u Hrvatskoj ponajviše je posljedica njihova kontinuiranog iseljavanja iz Hrvatske u ratnom i poratnom razdoblju (1991.-1997.), pri čemu valja naglasiti da ratni kontekst, premda dominirajući, ipak nije jedinim razlogom njihova pojačanog odlaska iz zemlje.

Ratne i druge migracije Srba iz Hrvatske proteklih su godina (ne)opravdano zaokupljivale hrvatsku i međunarodnu javnost. Vrlo rijetko se toj problematici prilazilo objektivno, stručno i argumentirano. Znatno češće se pitanje odlaska Srba iz Hrvatske analiziralo i koristilo u dnevno-političke svrhe, pri čemu određeni akteri na hrvatskoj političkoj sceni, kao i dio međunarodne zajednice, personificirane u Tužiteljstvu Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, pokušavaju hrvatskoj državi, tj. tadašnjem hrvatskom državno-političkom i vojnom vodstvu, nametnuti i dokazati krivnju da je tijekom Domovinskog rata, a napose tijekom oslobađanja okupiranih područja 1995. godine ("Bljesak", "Oluja") organizirala i provela etničko čišćenje Srba iz Hrvatske.

Pod etničkim se čišćenjem podrazumijeva protjerivanje određenog stanovništva i njegovo skupno preseljavanje koje ima za cilj promijeniti etničke strukture okupiranih područja. Etničko je čišćenje oblik genocidne politike, odnosno zločina protiv čovječanstva, kojega pravno, zakonodavno i sudski valoriziraju odgovarajuće Konvencije OUN-a, zakoni pojedinih zemalja, kao i djelovanje Međunarodnoga suda za ratne zločine u Den Haagu. S obzirom da je - kao što ćemo kasnije vidjeti - daleko najveći broj iseljenih/izbjeglih Srba tijekom rata otišao s onih područja Republike Hrvatske koja su bila okupirana i - što je osobito važno - prije njihova oslobađanja, odnosno prije dolaska i konstituiranja hrvatske državne vlasti, njihov egzodus nikako ne možemo smatrati posljedicom politike etničkoga čišćenja. Dublje razmatranje uzroka odlaska Srba iz Hrvatske ukazat će i na razloge iseljavanja koje nemaju izravne veze s ratnim zbivanjima.

Pri vrednovanju uzroka i veličine srpskog iseljeničkog/izbjegličkog kontingenta iz Hrvatske valja nam pokušati odgovoriti na nekoliko bitnih pitanja - Koliko je Srba od 1991. godine pa do oslobođenja živjelo na bivšim okupiranim područjima Republike Hrvatske? - Jesu li Srbi iselili s okupiranih područja Hrvatske prije ili poslije oslobodilačkih akcija "Bljesak" i "Oluja" te o kojemu se broju iseljenih/izbjeglih osoba radi? - Što je bilo s preostalim srpskim stanovništvom? Je li ono "protjerano" iz tzv. Republike Srpske Krajine (u nastavku tzv. RSK) u kolovozu 1995., kada je Hrvatska vojska počela oslobađati dotad okupirani teritorij? - Otkud tvrdnja dijela međunarodne zajednice, posebno glavne haaške tužiteljice Del Ponte, da je državni vrh na čelu s predsjednikom Tuđmanom "etnički očistio" Srbe iz tzv. RSK? Postoje li za tu tvrdnju relevantni dokazi? Je li ona potkrijepljena demografskim podacima? - Što se uopće želi postići tako teškim optužbama na račun hrvatske državne politike iz vremena osamostaljenja i oslobađanja? Imaju li te optužbe za cilj izjednačavanje odgovornosti Zagreba i Beograda za rat? Odgovore na ta pitanja pokušat ćemo sažeto dati u ovome prilogu.

* * *

Vrlo je teško posve egzaktno odgovoriti na pitanje - koliko je Srba živjelo na okupiranim područjima Hrvatske od 1991. godine do njihova oslobađanja. Naime, precizan odgovor bi podrazumijevao postojanje barem neke evidencije (popisa) o broju stanovnika na tim područjima tijekom rata kao i točne evidencije o prisilnim i drugim ratom induciranim migracijama stanovništva s toga područja. Međutim, kako tih evidencija/popisa nema, ili su nam još uvijek nedostupni, broj stanovnika koji su živjeli na okupiranim područjima tijekom rata i okupacije nije nam poznat te ga moramo procijeniti. Procjena je tim teža što su u tih nekoliko godina bila snažna i brojna prisilna i druga migracijska gibanja stanovništva, tako da se demografska slika bivših okupiranih područja Hrvatske iz dana u dan mijenjala. Jedino je srpska okupacijska paravlast u Baranji 1992. godine organizirala "popis" stanovništva, čiji su rezultati javno objavljeni. [4]

Nakon što su srbijanske agresorske snage okupirale četvrtinu hrvatskoga teritorija uslijedilo je masovno etničko čišćenje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva, koje je privremeni ili trajni smještaj pronašlo na tada slobodnim područjima Hrvatske ili u inozemstvu. Kretanje i podrijetlo prognanika u Hrvatskoj relativno je sustavno i detaljno vodio hrvatski Ured za prognanike i izbjeglice. Koncem 1991. godine u prognaničkom statusu se nalazilo približno 550.000 osoba, uglavnom Hrvata. Njima valja pridružiti i oko 150.000 osoba koje su nakon protjerivanja privremeni smještaj našle u inozemstvu, najviše u Mađarskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Austriji, Švedskoj..., pa i u dalekoj Australiji ili Novom Zelandu. Međutim, ratna i druga migracija srpskog stanovništva ostala je izvan evidencijskoga dohvata odgovarajućih hrvatskih statističkih službi. Demografi su se tako u svojim istraživanjima morali oslanjati na evidencije UNHCR-a, koje su često puta bile necjelovite te na podatke koju su javnosti prezentirali srbijanski i crnogorski uredi za "izbjeglice". Ti su podatci - premda katkad nevjerodostojni i manjkavi - ipak mogli poslužiti u ocjeni, kako veličine srpskog iseljeničkog/izbjegličkog kontingenta iz Hrvatske, tako i u procjeni koliko je stanovnika na bivšim okupiranim područjima živjelo do oslobođenja nakon što su etničkim čišćenjem protjerani bili Hrvati i veliki dio drugog nesrpskog stanovništva.

Iznijeli smo već podatak da je 1991. godine u Hrvatskoj popisano 581.663 stanovnika srpske etničke pripadnosti. Od toga broja, 211.065 stanovnika ili 36,3% je živjelo u tada potpuno okupiranim bivšim općinama Hrvatske (npr. Knin, Benkovac, Obrovac, Donji Lapac, Vukovar, Gračac, Titova Korenica...). Daljnjih 177.724 osoba srpske etničke pripadnosti (30,6% Srba Hrvatske) je živjelo u tada djelomično okupiranim bivšim općinama u Hrvatskoj (npr. Karlovac, Zadar, Šibenik, Sisak, Vinkovci, Gospić, Osijek...). Konačno, 30.591 Srbin je živio u bivšim hrvatskim općinama koje su bile oslobođene do konca 1991. godine (Daruvar, Grubišno Polje, Slatina...). Dakle, na ratom zahvaćenim područjima Hrvatske živjelo je prije rata približno 420.000 Srba ili oko 72% njihova ukupnoga broja. Početkom 1992. godine pod okupacijom se nalazilo 1.074 naselja u Republici Hrvatskoj. U njima je, prema popisu 1991. godine, živjelo 287.830 Srba ili 49,5% svih Srba u Hrvatskoj. Od navedenih 1.074 naselja, Srbi su apsolutnu ili relativnu većinu imali u 708 naselja. [5] Može se pretpostaviti da je na bivšim okupiranim područjima Hrvatske do njihova oslobođenja, uglavnom u svibnju i kolovozu 1995. godine, živjelo približno 200.000 osoba srpske etničke pripadnosti. Pritom, dakako, valja voditi računa o barem dvije stvari. Prvo, broj Srba koji je živio na tada okupiranim područjima Hrvatske iz godine u godinu je značajno oscilirao, tj. smanjivao se. I drugo, još uvijek ne raspolažemo podatcima o vitalnim događanjima (rađanjima i umiranjima) na bivšim okupiranim područjima (osim za prognanike), tako da niti iz kuta reprodukcije stanovništva ne možemo pratiti stvarno kretanje srpskog stanovništva na tim područjima tijekom rata, tj. do njihova potpunoga oslobađanja ili mirne reintegracije (hrvatsko Podunavlje). Također, treba voditi dijelom i računa o tome da je određeni broj Srba napustio slobodna područja Hrvatske i naselio se u tzv. RSK. S obzirom na kompleksnost unutarnjih i vanjskih migracija srpskog stanovništva tijekom rata, potonju brojku ne možemo do kraja smatrati pouzdanom ili točnom, ali u smislu njezine orijentacijske reprezentativnosti ona ima svoje ilustrativno utemeljenje.

* * *

U nedostatku hrvatskih izvora o veličini i strukturi srpskog iseljeničkog/izbjegličkog kontingenta iz Hrvatske, pri analizi ratnih i drugih migracija hrvatskih Srba još uvijek se moramo oslanjati na - ne uvijek precizne i vjerodostojne izvore - poput UNHCR-a ili srbijansko-crnogorskih ureda za "izbeglice". Na temelju dostupnih - kako - tako - vjerodostojnih izvora, može se uočiti nekoliko bitnih značajki srpskoga ratnog iseljavanja ili izbjega iz Hrvatske.

U svojemu Census of Refugees and other war-affected persons in the federal Republic of Yugoslavia iz 1996. godine, UNHCR je naveo nekoliko različitih podataka o broju Srba iz Hrvatske smještenih u Srbiji i Crnoj Gori. Tako u Annexu III., u tablici 2. toga Izvješća, UNHCR iznosi brojku od 336.881 izbjeglice iz Hrvatske prema bivšim općinama prijeratnog prebivališta. Znakovito je istaknuti da su u tu brojku uključene čak 22.192 osobe (6,6%) za koje je prijeratna općina prebivališta u Hrvatskoj bila nepoznata! Da su se u toj brojci zapravo vjerojatno "krili" iseljeni/izbjegli hrvatski Srbi u Bosni i Hercegovini, na određeni način neizravno potvrđuju i srpski izvori. Naime, kontroverzni Savo Štrbac u Pogovoru knjige jugoslavenskoga časnika Stanka Nišića - Hrvatska oluja i srpske seobe (2002.) - između ostalog - piše: "Po izvještaju UNHCR (Visokog komesarijata za izbjeglice UN) iz 1996. godine, izbjeglih Srba iz Hrvatske bilo je oko 300 000 u SRJ i oko 30 000 u RS." [6]

Usporedimo li podatke navedene u toj tablici s podatcima o etničkoj strukturi stanovništva Hrvatske iz 1991. godine prema bivšim općinama uočavamo nekoliko izrazitih odstupanja i nepodudarnosti, koje zapravo ozbiljno dovode u pitanje objektivnost i točnost svih drugih iskazanih podataka. Naime, iz bivših općina Gračac, Knin, Lastovo, Titova Korenica, Vis i Vojnić, registrirano je više izbjeglih Srba (66.305 osoba) nego ih je u tim općinama živjelo prema popisu 1991. godine (62.362). S obzirom na demografske gubitke srpskog stanovništva zbog rata te - ionako - niskih stopa nataliteta nije opravdano vjerovati da bi se populacijska masa Srba koji su napustili Hrvatsku u "izbjeglištvu" povećala, pače, razumnije bi uslijed povećanog ratnog i mirnodopskog mortaliteta bilo govoriti o njihovom daljnjem smanjenju.

U poglavlju I., tablicama 3. i 5. UNHCR-ovog Izvješća nalaze se podatci o broju registriranih i neregistriranih izbjeglica iz Hrvatske u Jugoslaviji, prema području i vremenu izbjega te etničkoj strukturi. Prema tim podatcima u Jugoslaviji se sredinom 1996. godine nalazilo ukupno 297.543 izbjegle osobe - od čega 281.642 osobe (94,7%) srpske etničke pripadnosti.

Kontinuiranost iseljavanja/izbjega Srba iz Hrvatske tijekom cijelog ratnog razdoblja, uz veličinu iseljeničkog/izbjegličkog kontingenta, svakako je jedno od najvažnijih obilježja demografskog regresa hrvatskih Srba. Potonje potvrđuje i naprijed navedeni UNHCR-ov popis, ali i neki povijesni izvori, odnosno do sada objavljena literatura koja se cjelovito ili parcijalno doticala te problematike. Prema UNHCR-u, od 297.543 izbjegle osobe iz Hrvatske, 12% je hrvatsku državu napustilo 1991. godine, 8,4% 1992., 3,4% 1993., 2,3% 1994., 69,1% 1995. te 3,8% tijekom prve polovice 1996. godine. Iz područja Hrvatske koja su bila pod zaštitom UN-a, a radilo se uglavnom o područjima koja su Srbi okupirali tijekom rata (izuzetak je samo dio zapadne Slavonije koji je ušao u UNPA-zone premda je bio oslobođen do konca 1991. godine), u Jugoslaviji se nalazilo ukupno 259.431 izbjegla osoba (87,2% svih izbjeglih). Od toga broja Hrvatsku je tijekom 1991. godine napustilo 10,1%, 1992. 6,6%, 1993. 2,6%, 1994. 1,8%, 1995. 73,9% i 3,9% tijekom prve polovice 1996. godine. Drugim riječima, više od petine (21,1%) ukupnog stanovništva koje je do sredine 1996. godine napustilo bivša okupirana područja Hrvatske, iselilo je u vrijeme postojanja tzv. RSK, dakle, prije oslobodilačkih akcija "Bljesak" i "Oluja". Osim toga, gotovo 90% iseljenih/izbjeglih Srba u iseljeništvo/izbjeglištvo otišlo je iz bivših UNPA područja, koja su se - sa izuzetkom zapadne Slavonije - zapravo tijekom cijelog rata nalazila "de facto" pod upravom srpske paravlasti.

Kontinuiranost iseljavanja Srba iz Hrvatske potvrđuju i pisani iskazi neposrednih svjedoka tih događaja. Tako srpski general i član "Glavnog štaba Vojske RSK-a", Milisav Sekulić u svojoj knjizi Knin je pao u Beogradu (2000.) izrijekom tvrdi da su "u maju i junu 1992. godine (...) počela bekstva prema Srbiji, ponajviše mladića u najboljim godinama (...)." [7] Sekulić dalje navodi da je tadašnji prvi čovjek tzv. Srpske Vojske Krajine, general Mile Novaković, već 1993. godine pokušao spriječiti odlazak stanovništva iz tzv. RSK u Saveznu Republiku Jugoslaviju, a sve zbog beznađa i socijalne nesigurnosti. Navodi kako se imenovani general "borio protiv ratnog profiterstva, predlagao formiranje prijekih vojnih sudova u korpusima, insistirao na kažnjavanju profitera, suprotstavljao se Milanu Martiću, kad god je uzimao pod zaštitu pojedince koji su bili nosioci kriminala i šverca, ukazivao na beznađe i socijalnu nesigurnost u RSK, što je dovodilo do preseljenja stanovništva u SRJ." [8] O općem stanju u vojsci pisao je general Sekulić opisujući brojna dezerterstva, opijanja, samoranjavanja, samoubojstva i otklanjanje vojne obuke koji su u razdoblju između "Bljeska" i "Oluje" postali svakodnevna pojava. [9] Sekulić također navodi da je "bilo više nego očito da su događaji u Zapadnoj Slavoniji deprimirajuće uticali na narod i vlast Obrovca... Čelnici opštine tvrde da je 60% građana spakovalo kofere za bežaniju." [10]

Opće nezadovoljstvo stanovnika tzv. RSK bilo je popraćeno i izjavama čelnih ljudi kako političara tako i vjerskih vođa koje izjave su ulijevale i pojačavale strah od dolaska Hrvata, čime je još više potenciran brz i nezaustavljiv odlazak s ovih prostora. Tako je nakon "Bljeska" episkop dalmatinski Srpske pravoslavne crkve Longin izjavio da će, ukoliko "Hrvatska vojska napadne Krajinu", on sam pozvati narod i "savjetovati ljudima neka napuste Republiku Srpsku Krajinu". [11]

Iz raspoloživih podataka vidljivo je da je općoj psihozi i panici koji su prethodili samoj "Oluji", pogodovala i činjenica da su obitelji vodećih političara u tzv. RSK napustile ovo područje dosta prije početka same vojno-redarstvene akcije. Tako je, između ostalih, obitelj Milana Babića, tadašnjeg "predsjednika Vlade" tzv. RSK, Knin napustila četiri tjedna prije početka "Oluje". Da su "predsjednik" tzv. Milan Martić i rukovodstvo pobjegli shvatio je i časnik mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u Kninu Anrew Leslie. On je izjavio da nigdje nije mogao naći ni Martića ni Babića. "Nakon što su s njima pokušali stupiti u kontakt, shvatili su da su oni jednostavno otišli, a da su ostavili jednog ostarijeg pukovnika i jednog starog kapetana da ih zamole da im pomognu u evakuaciji civila". Istaknuo je da je u trenutku ulaska hrvatske vojske Knin bio napušten. [12]

Florence Hartmann, sadašnja glasnogovornica Tužiteljstva u Den Haagu, u svojoj knjizi - Milošević, dijagonala laufera, zaključuje: "Svaki izbeglica mogao je potvrditi da je stanovništvo bežalo na poziv svog rukovodstva, svaki vojnik mogao je svedočiti o namernom povlačenju srpskih vojnika, o nepristizanju noćnih smena na frontove sa kojih su dezertirali oficiri, o organizovanom povlačenju teškog naoružanja. Ukratko, o svesno planiranom napuštanju Krajine." [13]

Važno je, također, istaknuti da je približno 20.000 Srba napustilo svoje domove (uglavnom u zapadnoj Slavoniji), ali ne i Hrvatsku, jer su se za vrijeme okupacije naselili u hrvatsko Podunavlje. Osim toga, dio srpskog stanovništva napustio je Hrvatsku i u okviru ekonomskih emigracijskih struja, u kojima je - možemo procijeniti - sudjelovalo između 180 i 190.000 stanovnika Hrvatske, ponajviše, ali ne i jedino Hrvata.

Prema službenim podatcima nadležnih institucija u Srbiji i Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini, već u prosincu 1991. godine u tim dvjema državama bilo je registrirano oko 36.000 iseljenih/izbjeglih Srba iz Hrvatske. [14] Do prosinca 1994. godine - prema istom izvoru - broj iseljenih/izbjeglih Srba se povećao na približno 80.000. Kontinuiranost odlaska Srba iz Hrvatske vrlo zorno pokazuju i podatci o broju izbjeglica u Srbiji iz Hrvatske koje je - na temelju rezultata popisa stanovništva u Srbiji iz 2002. godine - nedavno objavilo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava Srbije i Crne Gore. [15] Prema navedenom izvoru, u Srbiji su se 2002. godine nalazile još 220.164 izbjegle osobe iz Hrvatske, uglavnom srpske etničke pripadnosti. Od toga broja, 16,0% izbjeglica Hrvatsku je napustilo 1991. godine, 8,2% 1992., 4,2% 1993., 2,7% 1994., 53,4% 1995. te 14,5% 1996. godine i kasnije.

Činjenica jest - bez obzira koji izvor podataka koristili - da je većina iseljenih/izbjeglih Srba Hrvatsku napustila tijekom 1995. godine, napose u kolovozu. Međutim, važno je odrediti točne vremenske okvire njihova odlaska. To nije posve jednostavan zadatak, ali nam niz izvora - dokumenata, dostupne povijesne građe i do sada objavljene literature o tim zbivanjima, bitno olakšava tu zadaću. Pritom su nam od osobite koristi svjedočanstva sa srpske strane. Jedno od njih je i - već spomenuta - knjiga srpskog generala, člana "Glavnog štaba Vojske RSK-a", Milisava Sekulića (Knin je pao u Beogradu). U toj se knjizi - između ostalog - nalaze podrobni opisi unaprijed pripremljenih planova za evakuaciju srpskog stanovništva. Osim toga, knjiga eksplicite donosi - već više puta javno isticanu - odluku "Vrhovnog savjeta odbrane Republike Srpske Krajine“ od 4. kolovoza 1995. godine, kojom se "zbog preventivnih i bezbjednosnih razloga organizuje evakuacija civilnog stanovništva Sjeverne Dalmacije i južnog dijela Like... i to prema pripremljenim planovima." Premda nije izrijekom rečeno, odluka se odnosila na cijeli prostor zapadnog dijela tzv. RSK (dakle, na sjevernu Dalmaciju, Liku, Banovinu i Kordun). Navedena odluka je donesena, dakle, 4. kolovoza i to u popodnevnim satima. U priopćenju za javnost, objavljenom istog dana u 20:00 sati, vodstvo tzv. RSK objasnilo je razloge zbog kojih je donijelo takvu odluku: a) "...kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo od eventualnih daljnjih napada hrvatske artiljerije" i, b) "...kako bi srpski borci, koji drže linije odbrane, bili rasterećeni brige za svoje porodice." [16] Provedba odluke o evakuaciji započela je odmah, što znači da se najveći dio srpskog stanovništva koje je tada živjelo u tzv. RSK iselio prije dolaska postrojbi Hrvatske vojske. Ne treba zanemariti činjenicu da je dio srpskog stanovništva tih dana napustio Hrvatsku iz straha. Strah je uobičajeni pratitelj rata. Međutim, neosporno je da je srpska paravlast na bivšim okupiranim područjima davno prije oslobađanja pravila planove o evakuaciji stanovništva te da je samu evakuaciju pokrenula već prvi dan "Oluje". Stoga ne može biti govora o etničkom čišćenju. Pritom, dakako, niti jedan objektivan znanstvenik ne može negirati činjenicu da je tijekom prošloga desetljeća srpska etnička zajednica u Hrvatskoj doživjela golem demografski regres, što će ostaviti dubokoga traga na razvoj te zajednice u narednim razdobljima. Međutim, tumačiti taj regres navodnom politikom etničkoga čišćenja ili zločinačkim pothvatom kojega su planirale i provele hrvatske političke i vojne strukture, teza je koja nema svoja demografska, pa niti politička uporišta. Nije na ovome mjestu zgorega ponoviti da je hrvatska vlast tijekom oslobađanja bivših okupiranih područja - koristeći tada moguća sredstva javnog priopćavanja - pozivala Srbe da ne napuštaju Hrvatsku. Važno je naglasiti još jednu činjenicu koja se u analizama uglavnom zaboravlja. Dio kontingenta iseljenih/izbjeglih Srba iz Hrvatske čine časnici ondašnje JNA srpske etničke pripadnosti, čiji odlazak iz Hrvatske nikako ne možemo smatrati iseljavanjem, a još manje klasičnim izbjeglištvom.

Bjelodano je, dakle, da je odlazak Srba iz Hrvatske bio dobro planiran, organiziran i gotovo temeljito proveden, ali ne od strane hrvatske države, nego od strane srpskih upravljačkih struktura, kako u tadašnjoj tzv. RSK, tako i u samoj Srbiji. Nismo daleko od istine ako ustvrdimo da je srpski iseljenički/izbjeglički kontingent iz Hrvatske trebao demografski "osvježiti" prilično narušenu srpsku populacijsku masu u samoj Srbiji, naročito na Kosovu. O problemima niskog nataliteta Srba te potrebe demografskog jačanja srpskog etničkog korpusa u Srbiji, nekoliko godina prije samog rata su već pisali istaknuti srpski demografi.

* * *

Uzroci srpskog iseljavanja iz Hrvatske nisu bili isključivo ratne prirode (strah od neposredne ratne opasnosti, bijeg od mobilizacije, psihološki rat...), iako su oni u određenoj mjeri ipak dominirali. Značajni poticajni čimbenik iseljavanja su bili i gospodarsko-socijalni razlozi, tako da je iseljavanje Srba iz Hrvatske od 1991. godine bio kontinuirani proces, djelomično u skladu s etničkim smjerom migracija u vrijeme druge Jugoslavije, pri čemu je postojala snažna tendencija migriranja naroda prema svojim matičnim državama (npr. Hrvata iz Bosne i Hercegovine i Srbije prema Hrvatskoj, Srba iz Hrvatske i BiH prema Srbiji itd.). Upravo je bivša okupirana područja Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije i prije rata karakterizirala ukupna nerazvijenosti, izrazita gospodarska pasivnost i zaostalost, koja je još više pojačana i naglašena bila ratom i općom društvenom i političkom nesigurnošću. Ti su prostori unutar hrvatske države, uz hrvatske otoke i neke dijelove središnje Hrvatske, i prije srbijanske oružane agresije bili izraziti depopulacijski krajevi, iz kojih se iseljavalo već desetljećima. I to ne samo Srbi, nego i Hrvati. Ipak, najznačajniji poticajni čimbenik kontinuiranom odlasku Srba iz Hrvatske od 1991. godine je neprihvaćanje realnosti postojanja samostalne i neovisne hrvatske države, koju (veći) dio srpskog stanovništva nije želio i protiv koje se ustrajno borio tijekom nekoliko ratnih godina. Političko-vojni slom tzv. RSK-a pokrenuo je veliki iseljenički/izbjeglički val, jer je najvećem broju sudionika u tome valu mogućnost života u neovisnoj hrvatskoj državi bila posve neprihvatljiva.

Nema nikakve sumnje da je jedan od ciljeva optužbi kako je hrvatska vlast osmislila i provela etničko čišćenje srpskog stanovništva zapravo izjednačavanje, kako odgovornosti - simplificirano rečeno Zagreba i Beograda - za raspad Jugoslavije, tako i krivnje za počinjene zločine. Pojedinci iz redova hrvatske vojske ili civili, doduše, počinili su neke neprimjerene radnje (od kojih bismo neke možda i mogli nazvati ratnim zločinom) prema pojedincima iz redova srpske etničke zajednice u Hrvatskoj. Međutim, stavljati tu činjenicu u rang hrvatske državne politike, pa onda istu izjednačiti sa srpskom državnom politikom koja je planirala, pripremila i povela oružanu agresiju na Hrvatsku, organizirala sustav koncentracijskih logora u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na okupiranim dijelovima Hrvatske, naredila i provela masakr nad vukovarskim ranjenicima te etnički očistila od Hrvata okupirana područja, svojevrstan je pravni "zločin" nad istinom, što vjerojatno ima dublju političku pozadinu. Naime, Hrvatska se nalazi na pragu tzv. europskih integracija, i uđe li ona u te integracijske procese oslabljena optužbama, a možda i presudama, da je njezin državni vrh planirao i pokrenuo sustavne ratne zločine nad srpskim stanovništvom, biti će lakše njome manipulirati, današnja će hrvatska vlast biti prisiljena na veće kompromiserstvo u pregovorima, a u dugoročnom se smislu uvijek Hrvatskoj može nametnuti uteg oko vrata da je država nastala na zločinu. Osim toga, tko može jamčiti bilo kojem hrvatskom građaninu, pripadniku Hrvatske vojske ili policije, odnosno političaru ili zastupniku u Hrvatskom saboru iz 1990-ih godina, da samo zbog svojega sudjelovanja u političkom, društvenom i javnom životu Hrvatske u tom razdoblju, neće biti optužen da je ratni zločinac.

[1] Izvor: Popis stanovništva 2001., DZSRH, Zagreb, 2002. (www.dzs.hr)
[2] Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Hrvatskoj je živjelo 581.663 osobe koje su se izjasnile Srbima. (Izvor: Popis stanovništva 1991., Narodnosni sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, Dokumentacija 881, RZSRH, Zagreb, 1992.)
[3] Zbog promijenjene metodologije popisa ne postoji mogućnost potpune komparativne analize rezultata popisa 1991. i 2001. godine. Stoga navedeni pokazatelji - premda se temelje na službenim rezultatima popisa stanovništva - umnogome imaju samo orijentacijsku reprezentativnost.
[4] Detaljnije vidjeti u: Živić, D. (2003.): Prognano stanovništvo iz hrvatskoga Podunavlja i problemi njegova povratka (1991.-2001.), u: Hrvatski geografski glasnik, Vol. 65, Br. 1, 63-81.
[5] Prema: Šterc, S. i Pokos, N. (1993.): Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, u: Društvena istraživanja, God. 2, Br. 2-3 (4-5).
[6] Nišić, S. (2002.): Hrvatska oluja i srpske seobe, Knjiga-komerc, Beograd, 273. (izvornik na ćirilici).
[7] Sekulić, M. (2000.): Knin je pao u Beogradu, Nidda Verlag, Bad Vilbel, 28.
[8] Milisav Sekulić, Knin je pao u Beogradu, Nidda Verlag, Bad Vilbel (SR Njemačka), 2000., str. 131.
[9] Milisav Sekulić, Knin je pao u Beogradu, Nidda Verlag, Bad Vilbel (SR Njemačka), 2000., str. 52., 73.-74.
[10] Milisav Sekulić, Knin je pao u Beogradu, Nidda Verlag, Bad Vilbel (SR Njemačka), 2000, str. 149.
[11] IKA, II od 29. 06. 1995. godine str. 4., Teške optužbe kninskog episkopa, Glas Koncila, XXXV od 02. 07. 1995. godine, 27, str. 3.
[12] Laura Silber, Allan Little, Yugoslavia, Death of a Nation, Penguin books, SAD, 1996, str. 358.
[13] Florence Hartmann, Milošević, dijagonala laufera, Dan Graf, Beograd (SR Jugoslavija), 2001.
[14] Prema: Izvješće o povratku prognanika i izbjeglica u Republici Hrvatskoj od 2000-2003: Povrat imovine, stambeno zbrinjavanje, obnova, Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo, Zagreb, listopad 2003.
[15] Izvor: Izbeglički korpus u Srbiji prema podacima popisa stanovništva 2002., Ministarstvo za ljudska i manjinska prava Srbije i Crne Gore, Beograd, 2004.
[16] Milisav Sekulić, Knin je pao u Beogradu, Nidda Verlag, Bad Vilbel (SR Njemačka), 2000., str. 179.



Dr. sc. Dražen Živić
znanstveni suradnik
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb

Kad bi mostovi pričali: Tko je srušio Stari most u Mostaru?



Eh, kada bi Stari most mogao pričati! Kada bi Stari most mogao izraziti svoje osjećaje. Kada bi Stari most mogao olakšati svoju dušu. Kada bi Stari most mogao pričati, od tuge riječi izustio ne bi. Kada bi mogao izraziti svoje osjećaje, Neretva od suza bujala bi. Kada bi dušu svoju olakšati mogao, dušmana bi prokazao, eh!

Povijesni dokumenti i arheološki nalazi potvrđuju da su Hrvati u srednjem vijeku u Hercegovini gradili gradove, utvrde i mostove, da su bili i zidari kamenog mosta pod rukovodstvom Hajrudina u vrijeme sultana Sulejmana veličanstvenog zločinca i da je taj most urastao u hrvatsku povijesnu i kulturnu baštinu sve do grba mostarskih biskupa. Izrečena tvrdnja potkrijepljena je činjenicama da je na mjestu eksponiranog mosta bio drveni pa lančani most za vladavine hercega Stjepana Vukčića Kosače, te je po tim mostovima i njihovim čuvarima Mostar dobio ime, naime S.V.Kosača na području Hercegovine imao je svoje posjede (1435.-1466.), koji se od god. 1448. nazivaju Hercegovina. U vjerskom pogledu on je bio krstjan (bogumil, pataren). U svojoj je službi držao dosta vremena poznatoga krstjanina gosta Radina, štitio je krstjane na svomu području, a god. 1459., kada su krstjani protjerani iz Bosne, mnoge je primio u mjesta pod svojom vlašću, bio je u dobrim odnosima i sa pravoslavnim vjernicima, koji su bili na njegovom području, a pravoslavni metropolit iz Mileševa imenom David bio je njegov "kućanin", sa katolicima je također bio u dobrim odnosima, štoviše, zamolio je napuljsko-aragonskoga kralja Alfonza (1416.-1458.) da mu pošalje nekoliko franjevaca, koji bi njegov narod poučavali vršenju vjerskih dužnosti, te su čak franjevački samostani u Ljubuškomu i Mostaru osnovani u doba Stjepana Vukčića Kosače, što nije do kraja potvrđeno, ali prema nekim spisima to stoji kao takovo.

Veza Mostara i Kosače je očita, a očituje se i u sljedećem, oko ušća rijeke Radobolje u Neretvu razvio se današnji Mostar. Tu je od najstarijih vremena prelazio put koji je povezivao sjeveroistočne predjele Humske zemlje s onima na zapadnoj strani rijeke Neretve. Tim su prijelazom trgovci iz krajeva s lijeve strane Neretve vozili svoju robu na desnu stranu te rijeke. Da bi mogli prijeći rijeku, morao je biti kakav most, koji bi omogućio da mogu prijeći na drugu stranu. Taj je most čuvao za to određeni činovnik, nazvan mostar, koji je pomagao u prijelazu a možda ubirao i carinu od onih koji su onuda prelazili i prenosili svoji robu. Za toga je činovnika u blizini prijelaza napravljena jedna kuća u kojoj je stanovao i iz koje je obavljao svoju službu. Iz te mostarove kuće razvio se poslije cimski grad ili Halebinka. Okolni ljudi, kada su htjeli označiti to mjesto, zvali su ga po mostu ili po mostaru. U tijeku vremena prevladao je naziv mostar, pa je cijelo naselje nazvano Mostarom.

Osim tvrđave Halebinke, koja se nalazi na desnoj strani rijeke Neretve, s lijeve strane postoji druga tvrđava zvana Herceguša. U prvi se tren čini nejasno zašto su tako blizu napravljene dvije tvrđave, od kojih je Halebinka, prema mišljenju arheologa, starija. To može značiti da te dvije tvrđave nije podignula ista upravna vlast: desnu je sagradila vlast s desne strane rijeke, a drugu ona vlast koja je upravljala na lijevoj strani Neretve.

Tvrđavu Hercegušu, kako samo ime kaže, sagradio je herceg. Dubrovački Ljetopisac Lukarević u svojim godišnjacima kaže da je tvrđavu na Neretvi sagradio gost Radin, kućni upravitelj Stjepana Kosače. Očito je da je tvrđava sagrađena zbog istih razloga kao i ona prva, da prati prijelaz trgovine i vojske na drugu stranu i da ubire carinu. Kada je Stjepan Vukčić Kosača držao u svojim rukama obje strane Neretve, zaključio je da treba napraviti dobar most, koji bi bolje spajao obje strane rijeke, pa je ime Mostar protegnuto je i na naselje na lijevoj obali Neretve. Godine 1468., kada su Mostar okupirale Osmanlije povijest grada kreće drugim pravcem, postaje sijelo turskog subaše Skendera iz 1474. godine. Ime Mostar prvi put se spominje u pismu Dubrovčana od 3. srpnja 1452. godine.

Mostarski Stari most sagrađen je između 1557 - 1566 godine, djelo je turskoga graditelja Hajrudina. Projekat mosta je bio dat Mimaru Hajrudinu, istanbulskom arhitekti i učeniku čuvenog Mimara Sinana. Prema legendi, Hajrudin je pobjegao iz Mostara dan prije nego što su podizane skele, iz straha Sulejmana veličanstvenog, koji je prijetio da bi Hajrudin bio osuđen na smrt ako bi se luk mosta ikada raspao. Međutim, nema ni podatka da je Hajrudin ikad vidio svoj most. Umjesto Hajrudina, izvodač gradnje mosta je bio lokalan čovjek; Mehmed Karađoz.

To je kameni most izgrađen od kamena tenelija. Luk je dug skoro 29, a visok 20, metara, savijen blizu sniženog polukruga. Karakterističan je po tankom i elegantnom obliku: profil mosta je bio toliko tanak i visoko iznad vode da je mnogima bilo teško zamisliti da se takva građevina može napraviti od ogromnih kamenih blokova. Most je svijetle sjajne boje koja se mjenja tokom dana zavisno od sunca. Most je bio izgrađen jednostavno da se spoje dvije obale Neretve, bez ikakve ukrasne namjere ili posebnog značaja. Glavni uticaj na dizajn mosta je morfologija mjesta i okoline. Cijeli kompleks nije posljedica jednog dizajna nego razvoj kroz doba, zavisan od povijesnih događaja i potrebe za zaštitu prijelaza preko rijeke. Stari most nije povezan za ijedan specifičan stil ili doba arhitekture tako da je jedinstven u svijetu. Divili su mu se svi; i putnik namjernik, i povjesničar i umjetnik. Elegantan veličanstveni kameni luk, lak kao dva pera galebova. Sigurno je u ono doba bio graditeljsko čudo, za kojeg će i naš suvremenik Lovrenović s pravom zapisati: „Samo najveća, samo najrjeđa, samo čistim duhom stvaranja taknuta djela ljudskih ruku postaju dijelom planetarne riznice. Stari most u Mostaru bio je to. Bio je jedno od tako malobrojnih mjesta univerzalne ljepote i univerzalne svetosti.

Stari most u Mostaru postao je legendaran upravo zbog svoje tajne koju čvrsto čuva, tajne koju su mnogi prokazivali kao davno pročitanu priču, kao argumentiranu činjenicu. No njegovoj tajni naziru se samo obrisi, jer tko to sa sigurnošću može reći samo ono što on zna!

Stari most u Mostaru srušen je 9. studenog 1993. godine, a obnovljen 2004.. Svečano otvaranje novog Starog mosta bilo je u petak 23. srpnja 2004.. Taj dan su se okupili u Mostaru uglavnom oni koji optužuju Republiku Hrvatsku za pokušaj podjele Bosne i Hercegovine i za ratne zločine, a zapravo, optužuju Hrvatsku i Hrvate zbog propasti Jugoslavije. Štoviše, neki su pisali knjige o tome "Kako su (smo) srušili Jugoslaviju", a zašto su kasnije promijenili naslov u "Kako je srušena Jugoslavija", morali bi oni odgovoriti. Okupili su se oni koji su optužili hrvatsku vlast jer je izdala Hrvate iz Bosanske Posavine, dok su istovremeno amnestirali tzv. međunarodnu zajednicu i podržavali Daytonski sporazum koji je legalizirao etničko čišćenje tih istih Hrvata i stvarno podijelio Bosnu i Hercegovinu između bosanskih Srba i bosansko-hercegovačkih muslimana ili "Bošnjaka". Bosansko-hercegovački Hrvati grubo su istjerani iz srpskog dijela Bosne, a prvo grubo i kasnije manje grubo ili perfidnije iz muslimanskog - taj proces još uvijek traje. Okupili su se oni koji su se zgražali nad hrvatskim zločinima i šutjeli o zločinima nad Hrvatima ili ih relativizirali. Okupili su se oni koji su lukavo umotali govor mržnje u najplemenitije riječi kako bi blatili borbu za slobodu hrvatskog naroda, njezinih protagonista i njezinih žrtava. Svi od reda generali nakon bitke, svi od reda demokrati koji su paradoksalno imali kao ideal jednu diktaturu. Za njih nije važno da li je Bosna i Hercegovina danas priznata država, nego samo da ne bude dio Hrvatske. Za njih je važno i to da Hrvatska ne bude Hrvatska nego Zapadni Balkan.

Predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader je u petak 23. srpnja 2004. po dolasku u Mostar izjavio za središnji Dnevnik Hrvatske televizije da je "zadovoljan što je Hrvatska sudjelovala u obnovi Starog mosta s pola milijuna dolara" i da je to "sigurno jedan korak ka budućnosti jer prošlost ne možemo promijeniti". Premijerova izjava je formalna, ali unatoč tome očekivano je razočarala sve one koji grade političke karijere na hrvatskoj krivnji. Razočarala je predsjednika Liberalne stranke Ivu Banca koji je izjavio za "Glas Slavonije" od 25. srpnja 2004.: "Naravno da bi se Sanader trebao ispričati" (za rušenje Starog mosta, op.a.). Razočarala je i predsjednicu Hrvatske narodne stranke Vesnu Pusić koja je za isti dnevni list izjavila: "Da sam Sanader, izrekla bih ispriku jer čak i kad niste osobno odgovorni za nešto, a zločini se čine u ime vašeg naroda, ja osjetim potrebu da iskažem žaljenje i ispriku". Volio bih vjerovati da će ovo plemenito načelo dr. Vesna Pusić primijeniti i retroaktivno. No činjenica je da su Banac i Pusić dali izjave koje su na istoj Mesićevoj liniji.

Zanimljivo je da su novinari od predsjedatelja Predsjedništva Bosne i Hercegovine Sulejmana Tihića htjeli čuti očekuje li nekakvu izjavu hrvatskog premijera Ive Sanadera kojom bi on izrazio žaljenje zbog uloge Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini. Tihić je diplomatski odgovorio kako je "pružanjem pomoći u gradnji i obnovi Starog mosta i stare gradske jezgre Hrvatska jasno iznijela svoj stav o tom pitanju". Taj je odgovor također razočarao brojne političke i novinarske djelatnike koji su trebali Tihićev potvrdan odgovor kao temelj za nove napade i dokazao da je dvojac Banac-Pusić "papskiji od Pape", za razliku od hrvatskog premjera koji je, ako ništa drugo, pragmatički pokušao izbjeći optužbu protiv vlastitog naroda i vlastite države, što ne zaslužuje posebnu pohvalu jer je njegova izjava također očekivana i odgovara njegovom opisu radnog mjesta. Ti razočarani političari i novinari koji su rušenje jednog mosta, makar i tako važnog kao kulturni spomenik, proglasili zločinom prvoga reda, oskudijevali su u kritikama tzv. međunarodne zajednice koja je suodgovorna za mnogo teže zločine i u kritikama drugih strana u sukobu zbog zločina koje su počinile nad Hrvatima.

Rušenje mosta neopravdano je pripisano Hrvatima. Hrvati su doživjeli političku i ideološku osudu i stravični medijski linč, pa se postavlja pitanje da li je to možda i bila svrha presude Hrvatima za taj kulturocid. Među onima kojima se pripisuje odgovornost za rušenje mosta spominje se gen. Slobodan Praljak, kao prvi među njima.

Evo što je gen. Slobodan Praljak rekao: Ne, to me uopće ne interesira. Što se toga tiče, ja sam to kristalno jasno rekao i ne bih se više oko toga potezao. Moje ime se u vezi s tim nigdje ne spominje. Kad se ono bude spominjalo, ja ću onda o tome dalje govoriti. Prema tome, za mene je to davno završena tema o kojoj sam ja sve kristalno jasno rekao i nemam tu što dodati. Moje ime se nigdje ne spominje, osim sto svak može brbljati sto ga je volja. Kad se moje ime bude spominjalo u službenom obliku bilo u Sarajevu, bilo u Hagu ili negdje drugdje, onda ću govoriti. A to što novinari pišu, to me ne interesira, znate.

Važno je napomenuti da za rušenje mosta službeno nitko ne odgovara, službeni pravorijek nadležnih o krivici ne postoji, no ne samo da ne postoji službeni pravorijek, već nikada nije niti pokrenut bilo kakav postupak od strane nadležnih tijela, što govori da čak ne postoje ni službeni osumnjičeni. No kako je Haški sud, kao nadležan sve više sijelo kontradiktornosti tako se ta činjenica očituje i u podatku da je u optužnici protiv šestorice Hrvata (Predmet Prlić i drugi (IT-04-74)), rušenje Staroga mosta protumačeno kao ratno djelovanje HVO-a, dakle taj podatak u optužnici stoji kao opisni element stanja koje se odnosi na točke optužnice, a nikako kao samostalna točka optužnice, te je i kao takav besmislen, jer ako postoje saznanja, a očito postoje dok se navode kao činjenična, nepojmljivo je da se ništa konkretno ne poduzima u svrhu rješenja enigme rušenja Staroga mosta. Vjerujem da se ništa konkretno ne poduzima stoga što pravih dokaza nedostaje, pa se ovako podmuklo, posredno Hrvatima pripisuje taj vandalski čin, jer se očito drugačije ne bi moglo, a da se uistinu s pravom Hrvatima može pripisati vandalizam vjerujem da bi to bila davno zaključena Haška presuda.

A da priča bude tragičnija "prvooptuženi" Praljak, za vrijeme rušenja mosta nije niti bio zapovjednik te tenkovske brigade koja je tobože rušila most, te dužnosti razrješen je dan ranije!

Iz interviewa sa gen. Praljkom:

RFE: Vi, gospodine Praljak, definitivno negirate svaku vašu vezu, bilo kakvu, sa rušenjem Starog mosta?

PRALJAK: U cijelosti. Ali, velim vam, ne bih više o toj temi, jer sam sve rekao. Ne dam da me vise navlače kao krepanu kokoš, i da se razvlači jedna stvar o kojoj svi sve znaju.

RFE:Svi sve znaju, samo se ne zna ko je izdao naredjenje.

PRALJAK: Znaju. Ko kaže da ne znaju. Samo nemaju muda da to kažu. Neka se okane ćoravog posla. Pustite novinare. Prvi napiše bedastoću, pa onda svi prenesu. Ta tema je za mene završena. Ako hoćete, mozete pisati o tome tko je drugog dana napada oklopio Stari Most kada nije bilo nikakvog dogovora o crtama razgranicenja. Meni je tamo poginulo 30 momaka za jednu noć. Prema tome, kakav dogovor i trice. Taj most je Praljak oklopio da ga ne bi srušili četnici.


Pošto cijela priča poprima gorak okus, jer u njoj se na kraju ne zna tko pije, a tko plaća, sva ta hajka na Hrvate čini se kao dobro osmišljen plan, jer i službena politika bosanske bošnjačke vrhuške jest da je Hrvatsko vijeće obrane srušilo Stari most kao dio kampanje granatiranja i teroriziranja Mostara, odnosno da je rušenje mosta bilo dio smišljene kampanje agresije Hrvatske, koja se ogledala između ostalog i u urbicidu, a kao dokazi da je ta kampanja uistinu postojala podastiru se transkripti razgovora hrvatskoga predsjednika i hrvatskih generala, koji se konkretno ne odnose na ništa, tj. iz tih razgovora izvlači se iz konteksta, te se u svrhu potkrepljivanja vlastitih suludih tvrdnji stvaraju tomu odgovarajuće konstrukcije. Potom je zanimljiva i medijska prezentacija hrvatskoga vandalizma, u ratu u BiH, u Banjaluci srušene su dvije prekrasne džamije, zasigurno su i one imale bitna značaja, no koliko je medijskog prostora ostavljeno za rušenje tih zdanja, nimalo, jer to nije moglo poslužiti kao instrument potreban u provođenju čudne politike, kao što je to bilo rušenje mosta u Mostaru.

Mnoštvo izrečenih i napisanih osuda, krivotvorina, podvala i nekontroliranih izlijeva mržnje od brojnih domaćih i stranih političara, znanstvenika, kulturnih djelatnika i novinara, argumentirano je odbačeno. Na temelju brojnih izvora, dokumenata, svjedoka i videosnimaka rušenja mosta nepobitno je dokazano da nitko od hrvatskih službenih i mjerodavnih civilnih, političkih i vojnih dužnosnika nije nikada niti planirao, niti naredio niti izvršio taj čin. Utemeljene su sumnje da se rušenje mosta organiziralo i snimalo iz političkih razloga radi ocrnjivanja i osude Hrvatskoga vijeća obrane i hrvatskog naroda za kulturocid i druga nedjela u Mostaru, poput rušenja ostalih mostova u Mostaru i pravoslavne crkve, koju su, pouzdano se zna, minirala tri muslimana u odorama HOS-a. U tim vjerojatno plaćenim nedjelima sudjelovali su i neki «Hrvati» te naručeni snimatelji.

Npr., meritum samog rušenja mosta jest način na koji je on srušen, u čemu se smatra, tj. optužuje hrvatsku stranu da su most srušili tenkovskim granatama, a kao dokaz da je Hrvatsko vijeće obrane srušilo Stari most kao dio kampanje granatiranja podastire se sljedeći stenogram, dio transkripta, razgovora hrv. predsjednika i generala Rose i Bobetka:

Tuđman:"Da bi osigurao ove granice Hrvatske, izvoli upotrijebiti sve što je moguće, jedino nećeš bojne otrove".

Roso: "Tu je taj problem što su ta punjenja miksnog tipa, miješana i jako su velika, ne možemo ih razdvojiti, 500 kg, to bi uništilo jedan cijeli grad kemijski... Ja čuvam to kao adut, ovi naši iz BiH to znaju".


Podsjećam da su Hrvati "optuženi" za rušenje mosta tenkovskim granatama, a što dio ovog razgovora govori o tome (?), apsolutno ništa (!), naime u stenogramu se ne govori o tenkovskim granatama, a kakve onda ovaj stenogram ima veze sa rušenjem mosta tenkovskim granatama, (?) apsolutno nikakve (!). Očito su se kreatori ove konstrukcije izgubili u vlastitoj laži!

Nadalje; idući dio transkripta navlastito dokazuje kako se pokušao iskoristiti, iskonstruirati u svrhe blaćenja Hrvata, radi se o transkriptu nastalom četiri dana poslije rušenja mosta, sada Tuđman pita:

Tuđman: "Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?" "Hoćemo li opet mi biti optuženi?" "Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?"

Mate Granić: "Nama".


Ovaj dio razgovora okarakteriziran je kao panična strategija prikrivanja zločina i stvarne uloge Hrvatske u ratu u Bosni. A kreatori ove konstrukcije kao da su se opet izgubili u svojoj laži izgubivši iz vida podatak da je, prema njima prije (prvi navedeni stenogram) rušenja mosta Tuđman bio upoznat sa "elementima zastrašivanja", što god to značilo, vjerojatno se želi imputirati da je to bilo rušenje mosta, da bi Tuđman (prema drugom stenogramu) nakon rušenja mosta pitao tko je srušio most, te kome u vojnom pogledu, rušenje ide više u korist, kao da on to sam kao Titov vojni stručnjak ne bi unaprijed znao, da nije tragično bilo bi smiješno. No iz ovih navedenih dijelova stenograma ("Hoćemo li opet mi biti optuženi?" i "Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?") dade se iščitati strah Tuđmana da se ne dogodi upravo ono što se i dogodilo, pripisivanje vandalizma hrvatskoj strani, jer je on kao iskusni vojnik, general i intelektualac bio svjestan da je u trenucima nekontroliranog rata, oružjem i medijskom propagandom moguć svakojaki obrat, pa čak i heliocentrični, te bi to prepoznao svaki politički laik, a time se ova konstrukcija ruši kao kula od karata!

Naime, ekspertna analiza trojice zagrebačkih stručnjaka, diplomiranog inženjera kemije, 51-godišnjeg dr. Muhameda Sućeske i diplomiranog inženjera strojarstva dr. Ace Šikanića, obojica s Brodarskog instituta u Zagrebu, te diplomiranog inženjera strojarstva, 74-godišnjeg dr. Slobodana Jankovića, umirovljenog profesora i znanstvenog savjetnika na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (Janković je i sudski vještak, kojega je Tribunal u Haagu angažirao u slučaju suđenja generalu Tihomiru Blaškiću.) na rušenje Staroga mosta u Mostaru 1993. godine baca potpuno novo svijetlo.

Prema pokusu hrvatskih stručnjaka, aktiviranjem detonirajućeg štapina pod površinom vode dokazana je hipoteza da bi se u tom slučaju podigao stup vode identičan onome sa snimci rušenja starog mosta. Janković, Sućeska i Šikanić tvrde da je Stari most u Mostaru vjerojatno srušen upotrebom slične naprave kakvu su oni konstruirali za potrebe svojeg eksperimenta.

Snimke više snimatelja objavljene na TV-u, posebno snimke austrijske televizije ORF, koje je preuzela hrvatska televizija i videozapis BBC-a potvrđuju sumnju da most nije srušen granatama već eksplozivom postavljenim u njega, na snimkama koje je emitirala ORF 2 vidi se podizanje stupa vode do visine pola mosta istodobno kad se i u istočnom osloncu mosta uočava crni dim.

Dakle, uoči samog pada mosta na snimkama se ne vidi da je ijedan projektil baš tada pogodio most, ali se vidi vodoskok koji navodi na to da je aktiviran štapin eksploziva. Ova ekspertiza o rušenju Starog mosta, osim što je prva stručna ekspertiza na tu temu, prigoda je za poziv na širi razgovor, na raspravu, na sučeljavanje argumenata o tome što se zapravo dogodilo u ratu Hrvata i Bošnjaka. To je prigoda da danas, 13 godina poslije, sve karte bacimo na stol i analiziramo što se dogodilo.

Ali, ne iznoseći pseudoargumente: "Nisu to Bošnjaci radili jer mi gradimo, a ne rušimo" jer smo tu logiku slušali u Titovo vrijeme, nego činjenice. Usporedimo sve ratove na svijetu i odgovorimo na pitanje je li ikad zemlja optužena za agresiju na drugu zbrinula toliko izbjeglica s druge strane, liječila toliko tisuća ranjenika druge strane pa i iz istih tih ratnih borbi ne samo dopuštala nego i osiguravala u Zagrebu permanentnu nazočnost najviših predstavnika napadnute države. Slala i propuštala tegljače i tegljače oružja istoj toj drugoj strani. Ako hoćete, slala i propuštala kamione i kamione hrane državi i narodu što ga je navodno napala. Vidjeli smo kako se vrši okupacija sa srpske strane!

Ako ne vjerujete u prosudbu stručnjaka, prema priloženoj slici prosudite sami, jer slika govori tisuću riječi, a ova i više:



Da nismo odrasli u sustavu koji nam je stalno lagao, da nismo bili svjedoci morbidnih pretjerivanja o 700.000 žrtava Jasenovca, da nismo doživjeli da se pola stoljeća šuti o masovnom pokolju na Bleiburgu, pa da i nismo doživjeli to da je famozni svjedok s političkog suđenja Budiši i Čičku, Žarko Puhovski, danas postao mjera za zaštitu ljudskih prava (makar su na optuženičkoj klupi toga suđenja bila baš ljudska prava dvojice spomenutih), dakle, da nismo doživjeli da se istina preko noći prokaže kao perverzna laž, tada bismo na najnovija istraživanja o tome tko je srušio Stari most mogli odmahnuti rukom, napisao je Tihomir Dujmović.

Ekspertna analiza zagrebačkih stručnjaka u bošnjačkim medijima dočekana je sa podsmjehom, vjerujem lažnim i novim lažnim konstrukcijama, od kojih prednjači da su snimke rušenja mosta snimljene u Jadran filmu u zagrebačkoj Dubravi pod redateljskom palicom gen. Praljka (sic!), što dokazuje da gluposti medijske ofanzive bošnjačkih medija nema kraja, no istina je pak da je tajming prezentiranja ekspertne analize pomno određen, i to prije odlaska šestorice Hrvata u Hag, no to ne umanjuje njegovu prvobitnost, tj. da je dokaz istine. Novi trag istine u bošnjačkim medijima dočekan je prije svega sa strahom od suočavanja sa novom mogućom istinom, što se očituje u ironiji jednog bošnjačkog web portala koji je vijest prenio na sljedeći način:

Ničim izazvana grupa stručnjaka sa Brodarskog instituta iz Zagreba, predvođena Muhamedom Sućeskom, završila je i uskoro će u glavnom gradu Hrvatske objaviti "ekspertnu analizu".

Njome će svijetu valjda dokazati da je cijelu deceniju bio u zabludi i kako mostarski Stari most nisu srušile zločinačke granate barbara HVO-a, već "podmetnuta mina aktivirana iz muslimanskog dijela grada"

To su iste one kuhinje gdjesu se pripremale analize "stručnjaka" u kojima se spektakularnim scenarijima treba dokazati kako su, zapravo, sve zločine nad Bošnjacima i uopće u ovoj zemlji tokom 90-ih počinili isključivo oni sami!


Prije svega treba reći da ekspertna analiza zag. stručnjaka nije ničim izazvana, jer kako nazvati svo drvlje i kamenje na leđima hrvatskog nacionalnog bića koje trpi svu blamažu zbog "čudnih" politika!

Na kraju krajeva kada se cijela priča sagleda iz drugačijeg kuta, postavlja se pitanje vrijedi li uopće cijela ova rasprava, da li je ona dostojna jednoga mosta, ja mislim da jest jer priča je poprimila drugačije konotacije, izašla je van okvira rušenja ipak vojnog objekta, jer ne zaboravimo radi se o objektu koji nije bio obilježen, koji se makar u smanjenom obimu upotrebljavao kao vojni objekat, prelazilo se preko njega itd., a kada je to tako, onda takvi objekti prestaju biti kulturno zaštićeni spomenici, te zbog toga nisu zločin, a i svako rušenje u svrhu spašavanja i jednog ljudskog života po meni je odluka zdrava razuma. Priča i rasprava poprimila je konotacije političkih instrumenata, kao takva je nametnuta i po tome je neizbježna, što je žalosno.





Kamo ugurati Franju Tuđmana?!

petak, 25.08.2006.


Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke danas je od Gradskog poglavarstva Grada Zagreba, a osobito od gradonačelnika Milana Bandića zatražila da se Kaptol imenuje trgom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana te da mu se ispred Katedrale postavi spomenik.

francek



Ovo je peta po redu lokacija koja se namjerava prozvati trgom prvoga nam predsjednika, Trg maršala Tita, Rooseveltov trg, livada kod Republike Austrije, Trg burze, samo su neke od ideja za Tuđmanov trg. Svako malo prvi hrvatski predsjednik u Zagrebu dobiva spomenik, trg ili ulicu. Gotovo da je trećina Zagreba već bila predviđena za neko njegovo obilježje. Ali i nakon šest godina od smrti dr. Franje Tuđmana političari, obitelj Tuđman i urbanisti nikako da se dogovore koja bi lokacija mogla postati betonska ili travnata ploha za njegov spomenik. U tih šest godina Tuđmana se, što zbog urbanističkih vizija grada i drugih "razloga struke", a što iz kojekakvih "objektivnih razloga", već prošetalo od Rudolfovih vojarni i Mimare do Sopota. A kako "stručne rasprave" još traju, vjerojatno će se šetnja nastaviti. Osim, ako se doista ne ostvari obećanje gradonačelnika Bandića kako će na vertikali od Lisinskog do "Karingtonke" negdje ugurati Franceka.

Trgovi i ulice prvoga predsjednika postoje u cijeloj Hrvatskoj, osim u glavnome gradu Zagrebu. Upravo zbog toga priča poprima gorak okus, jer naprosto je neshvatljivo da Franjo Tuđman kao metafora hrvatske državne suverenosti nema svoj trg, ulicu ili spomenik u srcu te iste suverenosti, kojoj je on salio temelje.

Sa likom i djelom dr. Franje Tuđmana ne moramo se slagati da bi dokučili domet njegove bitnosti u novijoj hrvatskoj povijesti, ne moramo biti njegovi prijatelji, pristaše i štovatelji da dosegnemo tu razinu intelektualnog osjeta koji bi nam rekao tko što može zavrijediti, naime neupitno je zavrijeđuje li Franz The Great svoj trg u srcu Hrvatske! Tuđmanu se može uputiti stotinu zamjerki, zašto je nešto napravio ovako, a ne onako, zašto ovo, a ne ono. Ali činjenica jest da je pod njegovim vodstvom stvorena Hrvatska, i da je hrvatsku državu željela velika većina njezina pučanstva.

Republika Hrvatska je činjenica koja potire većinu mogućih zamjerki njezinom prvom predsjedniku. Nekima to može izgledati kao fetišizacija države, no ta država nije stvorena ni pučem, ni revolucijom, nego demokratskom voljom većine. Dr. Franjo Tuđman bio je spiritus movens te države i njezin prvi predsjednik, što su dva dovoljna razloga za spomenik u glavnom gradu. Zato spomenik Tuđmanu ne može biti prepušten jedino volji i energiji zagrebačkog gradonačelnika.

Kome je prije dvadesetak godina bilo i u peti da bi se u Zagrebu razmišljalo o spomeniku dr. Franji Tuđmanu? U to valjda nitko nije vjerovao, osim njega samog. Jednako tako, mnogi nisu vjerovali ni u njegove predizborne govore, što otvorene, što u aluziji, o "samostalnoj Hrvatskoj". Svi koji su si tepali da su politički realisti takvu su mogućnost smatrali neodgovornom budalaštinom "Titova generala".

Mislilo se da fantazira. Dok komunisti, zatečeni rušenjem Berlinskog zida i slutnjom kraha komunizma, a zastrašeni rastom Miloševićeva kulta i ikonografijom njegovih uspaljenika buncaju o "jugoslavenskoj sintezi", tek osnovane političke stranke udružene u Koaliciju narodnog sporazuma uvjerene su da je konfederalna Jugoslavija hrvatski povijesni i politički maksimum.

Koliko su "realisti" prije prvih slobodnih izbora bili realni, vidjelo se po tome što su "ispitivanja javnog mnijenja" predviđala pobjedu eks-komunista i Ivice Račana, očekivala "dobar rezultat" Koalicije predvođene političkim legendama, Savkom i Tripalom a trijumfirala je "stranka primitivaca", predvođena Tuđmanom. Pokazalo se da je Tuđman, za razliku od svojih poznatijih i omiljenijih političkih suparnika, imao političku viziju. Onase mnogima tada činila somnambulnom, političkim mjesečarenjem "starog čudaka". Ali on je očito bio uvjeren u svoju povijesnu misiju, da je upravo on taj koji će ostvariti viziju o samostalnoj hrvatskoj državi.

Svakim novim spomenom trga Franje Tuđmana u Zagrebu otvaraju se nove rasprave, lome se nova koplja, a na kraju cijele priče ne dogodi se ništa. Očigledno je da nedostaje političke volje koja bi sročila epilog tragikomedije, te je žalosno da je 6 godina nakon smrti obnovitelj hrvatske države ostao neuvršten u krug velikana koji zavrjeđuju štovanje svojih sugrađana, a bez daljnje političke odlučnosti i volje, agonija će se produžiti na idućih 6 godina, pa ćemo tako umjesto likovanja tobožjem trgu ili spomeniku Franje Tuđmana spasti na tu mizeriju da likujemo svakoj novoj šestoj godini spomena i otvaranja teme treba li Zagrebu trg prvoga predsjednika, što je moguće da i nije daleko od istine. Kada postoji politička volja, sve klizi i ide glatko. Ima li boljeg i svježijeg primjera od spomenika Nikoli Tesli? Da nije bilo političke volje, Teslin spomenik i dalje bi ostao u dvorištu Instituta Ruđera Boškovića. Bez te volje spomenik Tuđmanu ostat će pak prazna politička priča.

Sve ima svoj početak i kraj.

nedjelja, 20.08.2006.

Sve ima svoj početak i kraj. Tako i carstva - bilo to prekjučer Austro-Ugarsko i Osmanlijsko, jučer Sovjetsko, a vrlo brzo završit će i raspad ex-jugoslavenskog. Slijedit će takav rasplet čak i oni koji su uvjereni da su se osigurali zauvijek.

Europa se malo zaigrala oko postotka potrebnog za odcjepljenje Crne Gore od Srbije. Europa upravo inzistira na tome da su svi pred zakonom isti i da imaju ista prava. Ipak, glas za samostanu Crnu Goru vrijedi 0.8 uobičajenog glasa, dok glas za ostanak u savezu sa Srbijom vrijedi 1.2. Time je Europa pokazala da ne vrijedi isto crnogorski glas, već da srpski ili prosrpski glas vrijedi više. Postotak od 55 posto nikad dosad nije postavljen nikome ni na kakvom referendumu. Ako predlagatelj smatra da su glasovi ravnopravni, tj. da je 55 posto sasvim normalan zahtjev, onda se u svakom slučaju može reći da to i nije bio udar na same Crnogorce, koliko na nacionalne manjine (Albance, Muslimane i Hrvate), za koje se smatralo da će se u pravilu odlučiti za 'zbogom Srbiji'.

Ma kako god se pokušavalo obrazložiti zašto je potrebno dobiti 55 posto glasova za odcjepljenje - ostaje gorak okus iz barem dva razloga. Prvo: da prosrpski glas vrijedi više, a procrnogorski manje; i drugo: da se Europa, kojoj su puna usta nacionalnih manjina, odrekla upravo glasova nacionalnih manjina u Crnoj Gori kako "manjine" ne bi odlučile o budućem statusu Crne Gore. U svakom slučaju, zahtjev od 55 posto ispod je razine dostignuća Francuske revolucije, koja se odigrala u toj istoj Europi prije više od dvjesto godina. Europa je zatim poslala 1.500 promatrača i sam referendum je pratilo više od osamsto novinara. Konačni rezultat u svakom slučaju je legalan i legitiman, unatoč ljutnji koji onih koji su izgubili.

Ipak, znajući kako je ta ista Crna Gora reagirala na slovenski, hrvatski i bosanskohercegovački referendum, postotak od 55 posto mala je nepravda za crnogorsko razaranje Dubrovnika, Konavala i pokolja Bošnjaka-muslimana po istočnoj Bosni i Hercegovini. Koliko god je Milo Đukanović danas Europejac, ne tako davno, petnaestak godina unatrag, žestoko je prijetio i u svemu podržao Miloševića u njegovom pohodu za konačnim stvaranjem Velike Srbije na ruševinama Jugoslavije. Što se same Crne Gore tiče, ona se nalazi pred povijesnim srazom zelenaša i bijelaša, koji će nakon verbalnih obračuna uoči referenduma utišati strasti ili će se razračunati za neraščišćene odnose s početka dvadesetih godina prošlog stoljeća. To je podjela koja će pokazati o kolikoj se političkoj zrelosti radi.

Srbija bez Crne Gore, drugog oka u glavi, nije još uvijek došla do kraja vlastitog svođenja u realne okvire. Nakon Crne Gore, bilo to danas, sutra ili prekosutra, ostaje problem koji se zove Kosovo. Ono je već pod UN-ovim protektoratom i samo se traže modaliteti da i Kosovo krene svojim putem. To otvara mnoga pitanja u jugoistočnom dijelu Europe, ali za Srbiju to je samo predzadnja etapa u smanjivanju nekad nezajažljivog apetita.

Ako Srbija želi biti država, krajnje je vrijeme da se odrede njene granice, što nije daleko od takozvanog pašaluka. Nejasno je što će biti s Vojvodinom, koja je poprilično promijenila sliku naseljavanjem izbjeglica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U svakom slučaju, po Ustavu iz 1974. godine, Vojvodina je bila u istom statusu kao i Kosovo. Autonomija je ukinuta u isto vrijeme kad i Kosovu. Političko vodstvo nije odredilo ili, bolje rečeno, fiksiralo ciljeve, ali bi se budućnost Vojvodine mogla iščitati iz prijedloga Borisa Tadića, koji je bio predložio za Kosovo "više od autonomije, manje od nezavisnosti". Kosovo ide svojim putem i to kao nezavisna država. O položaju Vojvodine odlučit će upravo Vojvođani sami, kao što su svi drugi to učinili u posljednjih petnaest godina. Hoće li to opet biti uz ratne trube i tenkove ili mirno ovisit će, kao i prije, o vodstvu Srbije. Dosad nisu ni jednom pokušali s mirnom opcijom.


Pavle Kalinić



na početak:::...

SILOM SE NE POSTIŽE NIŠTA, PA NI POMIRENJE

utorak, 15.08.2006.

Razmišljanja u kontekstu poslijeratnih diskusija u Hrvatskoj

Pomirenje i identitet

Iluzija je da se neke zadaće mogu riješiti izbjegavanjem i prepuštanjem vremenu odnosno ulasku u EU: zapravo stvaraju se samo neki novi okviri za mržnju, koji se kratkoročno izražavaju negdje drugdje dok ne dobiju svoju »pravu šansu«.

Pomirenje je jedna od najučestalijih tema u zadnjih desetak godina koja se na ovim prostorima - čak pod izvjesnim pritiskom - sugerira svim narodima. Oni kojih se to tiče izrijekom nisu protiv pomirenja, dapaće. Prethodno pak žele, prije svega žrtve, da se ispravno podastru činjenice nedavnog rata odnosno - misle uglavnom počinitelji - kako sve treba utvrditi u kontekstu nešto dalekosežnije povijesti, tj. od II. svjetskog rata. Stvaranje i očuvanje identiteta pak, kako onog države kao takve tako i onog nacionalnog odnosno kulturnog identiteta, čini se ipak je primarna zadaća pred kojom su oni sebe vidjeli i još uvijek gledaju. I upravo konsolidiranje nacionalnog identiteta, pa sve do ostvarenja državnih ciljeva pojedinih naroda imalo je za posljedicu nekoliko stravičnih ratova na ovim prostorima.

Premda su pomirenje i identitet primarno ipak osobne zadaće, one su upravo zbog ratnih događanja dobile snažnu opće društvenu dimenziju te su više ovisne o politici nego im to možda uopće može biti od koristi. čak štoviše, govor zapadnoeuropskih političara posebice o pomirenju na ovim prostorima, uz sav respekt njihova angažmana bio je više ciničan negoli naivan posao. Da pogođeni insistiraju na diskusijama i o identitetu, njima se pak činio anakronim i nazadnim. Tako možemo konstatirati da sve ima za posljedicu uzajamno etiketiranje i sumnjičavost, a jedno i drugo zapravo počiva na nesporazumima.


Dalekosežno brkanje pojmova

Nepostojanjem stručna i nepristrana prosuđivanja prošlih dogadanja, onih najnovijih ratnih, nema ni objašnjenja ili čišćenja mišljenja od činjenica, razlučivanja zla od dobra, nego se jednostavno događa, ni manje ni više nego, misli većina, sudenje prošlosti!

Prije nego zapravo prijeđemo na samu temu, neka bude upozoreno na jedno evidentno i nadasve dalekosežno brkanje pojmova. O čemu je rijec? Slijedom spomenutih ratnih događanja još i danas se u strastvenom govoru o miru, pa i u sasvim konkretnim zauzimanjima oko normaliziranja odnosa (nesvjesno?!) dogada pojmovna konfuzija a samim time i prevrtanje činjenica. U konkretnom hrvatskom slućaju ta zbrka poćinje već kod prvoga načelnog pitanja: Što se to zapravo dogodilo u Hrvatskoj početkom devedesetih godina prošloga stoljeca?

Jedni govore o ratu, drugi pričaju o gradanskom ratu, opet treći o pobuni Srba u Republici Hrvatskoj. Četvrti pak su skloniji razdoblje od 1991. do 1995. godineokarakterizirati kao agresiju Srbije na Hrvatsku, dok dobar dio međunarodne zajednice ipak radije govori o sukobu ili čak bratskom ratnom sukobu.

Već sama raznolikost pojmova koji se koriste za isto događanje pokazuje kompleksnost poteškoće suvislog govora o dogođenome. Srećom rata - ili kako se vec taj sukob još zvao? - nema. No, odsutnošcu rata pak ne znaći da je nastupio stvarni mir ili da su se dogodili opraštanje i pomirenje: njih treba graditi s puno senzibiliteta, posebice prema žrtvama - vlada opće mišljenje. A kako se to zapravo odvija? Činjenica jest: da bi se predusrele eventualne poćetne poteškoce, ne insistira se na jasnoći govora o stvarno dogodenome. Štoviše, izbjegava se govor o počinjenom nasilju, jer bi se time možda nekoga moglo uvrijediti a taj bi onda mogao napustiti »karavanu mira« odnosno izgubiti svoje mjesto »u vlaku za Europu«. Ne, to nije samo strategija (ne)komunikacije međunarodne političke zajednice nego jednako tako i hrvatske politike, koja zapravo odaje dojam inicijatora konfuznog prezentiranja prošlosti. Kao da bi jasan, precizan i činjenicama potkrijepljen govor pomrsio tzv. dobre odnose, onda se radije pribjegava komunikaciji prikrivanja primarnih činjenica: povoda, uzroka, posljedica rata, te u konačnici imena odnosno vrste rata, zatim jasnoća tko je žrtva a tko počinitelj itd., a sve tobože zbog mira i pomirenja.

Dakle, primjenjuje i prihvaća se »provjerena strategija«: šećer i šiba. Kazna se sastoji u tome da se događa »preradivanje prošlosti« prema motu: dogođeno pomesti pod tepih a zauzvrat se kao nagrada dobiva neprestana najava vlastitim gradanima o ulasku u EU - nekritično i neodgovorno, kao da će time biti riješeni svi problemi - odnosno od međunarodne zajednice dobiva se obeanje ulaska u EU i NATO.

Nadalje, konfuznost govora o nedavnoj prošlosti pothranjuje i stvara zapravo nove nesporazume. Osim indirektno spomenute sve evidentnije politićke pristranosti, koja se očituje posebice ignoriranjem žrtava, samim time gotovo se ohrabruje počinitelja u »opravdanost njegova zlodjela«. Nije nipošto riječ da se protežira neka nacionalna skupina, nego je posrijedi nedoraslost društveno-političkom trenutku, za što posljedice ne snose oni, dakle subjekti odluka, tj. odgovorni, nego podjednako žrtve kao i počinitelji.

Koliko god kratkoročno taj »lutajući« koncept, kako od strane EU tako i od strane hrvatske politike, imao svoj uspjeh u smirivanju tenzija, dugoročno je riječ zapravo o iluziji. A ona se sastoji u tome da se neke domaće zadaće ne mogu riješiti izbjegavanjem i prepuštanjem vremenu odnosno čarobnom štapicu koji se zove ulazak u EU: zapravo stvaraju se samo neki novi okviri za mržnju, koji se kratkorocno izražavaju negdje drugdje dok ne dobiju svoju »pravu šansu«.


Kamo s poviješcu?

Sukladno tomu, ne treba posjedovati posebnu analitičku sposobnost da bi se narisao scenarij daljnjih štetnosti u procesu pomirenja. Bilo kako bilo, izvjesni ključ apsolviranja sadašnjeg aktualnog problema pomirenja nalazi se bez sumnje prije svega u uspostavljanju ispravnog odnosa prema prošlosti. To pak stavlja direktno pogođene pred novu razapetost: naime, sugeriraju im se najmanje dva početna aktivna odnosa prema njihovim osobnim - bolnim iskustvima. S jedne strane sugestija »svladavanja prošlosti«, uzimajući njemačko iskustvo poslije II. svjetskog rata kao model, a s druge strane »čišćenje pamćenja«, koje je posebno naglašavao papa Ivan Pavao II. za vrijeme svojih posjeta Hrvatskoj. I jedno i drugo tiču se pokušaja uspostave ispravnoga odnosa prema prošlosti i uopće za budućnost odnosa - ne samo prema drugome nego i prema sebi.


Što činiti? Svladavati prošlost i/ili čistiti pamcenje?!


Činjenica je da se na ovim prostorima vrlo intenzivno u posljednja gotovo dva desetljeća pokušava nadoknaditi propušteno - zabranjeno! - bavljenje prošlošću, tako da umjesto »sredivanja prošlosti« dolazi do kumuliranja povijesti, odnosno do proizvodnje prošlosti. S druge pak strane postavlja se pitanje kako u procesu čišćenja pamćenja otkrivati i dobro u drugome, tj. protivniku u sukobu, upravo u društvu s totalnom dominacijom medija, kojoj - a da se moralno ne etiketira - ipak nije primarno stalo da javnost dobije dobre vijesti nego senzacije. Jer nije baš interesantna vijest da je negdje uspostavljen dobar odnos, nego je medijima zanimljiv uglavnom neki novi sukob!

U hrvatskom društvu čini se - promatrajući s distance - kako se zapravo niti dovoljno čisti pamćenje niti se pak uspijevaju »svladavati« povijesne nejasnoće. Prije nego što se dogodi jedno ili drugo odnosno možda oboje zajedno, prevladava mišljenje da se od šire međunarodne zajednice inscenira pisanje novije povijesti koje nema svoje primarne utemeljenosti u dogodenome nego je više želja - opet ne samo u kontekstu raščišćavanja s prošlošću nego izgleda upravo navodno zbog budućnosti. Stoga, ne postojanjem stručna i nepristrana prosuđivanja prošlih dogadanja, u ovom slučaju onih najnovijih ratnih, nema ni objašnjenja ili čišcenja mišljenja od ćinjenica, razlućivanja zla od dobra, nego se jednostavno dogada, ni manje ni više nego, misli većina, suđenje prošlosti. Ta se tvrdnja obrazlaže činjenicom da gotovo cijeli hrvatski državni a pogotovo vojni vrh stoji na optuženickoj klupi medunarodnog suda za ratne zlocine u eks-Jugoslaviji u Den Haagu.

glaskoncila


na početak:::...

NAPAD NA "OLUJU"

ponedjeljak, 14.08.2006.

Trenutak objave video zapisa vjerojatno je politički. Srbija želi lansirati neke svoje ciljeve koji se odnose na sprečavanje revizije Daytonskog sporazuma i zauzimanje pozicija u pregovorima o statusu Kosova. Cilj ovih snimaka je dakle skrenuti pažnju svjetske javnosti, u vremenu kada Srbija gubi
Kosovo, na zločine nad Srbima kako bi se spriječilo ukidanje Republike Srpske. Također, objava se može povezati i sa skorašnjim izborima koji očekuju Srbiju, Koštunica opstaje radi pomoći socijalista. To je ista ona Miloševićeva politika koje se Srbija nikada nije odrekla pa se nastoji homogenizirati biračko tijelo.



DOWNLOAD:
Snimka navodnih zločina nad srpskim civilima (18 Mb)



Na cesti blizu Dvora na Uni pripadnici hrvatskih Crnih mambi pretražuju kolonu izbjeglica u potrazi za naoružanim vojnicima; kamere nisu zabilježile nikakav incident. Snimka navodnih zločina nad srpskim civilima na području Rujevca i drugih mjesta u okolici Gline i Dvora na Uni 7. i 8. kolovoza 1995., koje su prema tvrdnjama srbijanskih dužnosnika i medija počinili, među ostalima, pripadnici hrvatske izvidničko-diverzantske postrojbe "Crne mambe" iz sastava 2. gardijske brigade , najobičnija je manipulacija i pokušaj obmane međunarodne javnosti. U trosatnom videozapisu, koji su snimili pripadnici 505. bužimske brigade Armije Bosne i Hercegovine iz sastava 5. Korpusa, zabilježen je ratni put brigade na području Bosne i Hercegovine te njene aktivnosti za vrijeme "Oluje". Na istoj su snimci i navodni zločini za koje srpski dužnosnici tvrde da su ih počinile združene bošnjačko-hrvatske snage. Bužimska brigada bila je na glasu kao jedna od radikalnijih islamskih brigada uz bok 7. muslimanskoj brigadi iz Zenice. U sastavu brigade bio je specijalni izvidničko-diverzantski odred "Hamze", o čijem ratnom putu i sudjelovanju u ratnim operacijama tijekom "Oluje" govori većina ovog videozapisa.

Zapovjednik brigade bio je brigadir Izet Nanić koji je poginuo 4. kolovoza 1995. prilikom čišćenja terena od srpskih postrojbi tik uz granicu na hrvatskom teritoriju. Njegov pomoćnik Abid Duraković, zadužen za moral i političku djelatnost brigade, odobrio je snimanje ovog videozapisa radi širenja pozitivnog mišljenja o brigadi u tada još podijeljenoj zapadnoj Bosni među muslimanima odanima Fikretu Abdiću s jedne i Aliji Izetbegoviću s druge strane. Česti pokliči pripadnika brigade na arapskom samo govore o radikalnim islamskim utjecajima koji su trebali biti prošireni na čitavu zapadnu Bosnu. Kad je riječ o konkretnim događajima na snimci, a vezani su uz optužbe protiv hrvatskih i bošnjačkih postrojbi, treba reći kako je srpska propaganda namjerno okrenula kronološki tijek spornih događaja, jer je prvo prikazana kolona srpskih izbjeglica u koju ulaze hrvatski vojnici, pripadnici "Crnih mambi", s bošnjačkim vojnicima koje su prethodno susreli na jednom cestovnom prijevoju, a odmah potom prikazano je ubojstvo osobe srpske nacionalnosti za koju se na snimci tvrdi da je civil i da su ga ubili hrvatski vojnici. Ništa od toga nije točno, niti je ubijena osoba bila civil, niti su ga ubili hrvatski vojnici, a niti je kronološki točno snimka prikazana u režiji srpske propagande. Nedvojbeno je na snimkama zabilježeno ubojstvo jedne osobe srpske nacionalnosti. Prema viđenom na snimci, ono se dogodilo kod jednog od napuštenih UN-ovih kontrolnih punktova na granici Hrvatske i BiH u selu Kotorani. Ubijena osoba nije bila civil nego zarobljeni vojnik 39. korpusa Vojske "Republike Srpske Krajine" čija je zadaća bila da dijelom svojih snaga štiti srpsku vojsku "Krajine" od napada vojnika 5. korpusa Armije BiH s teritorija BiH za vrijeme operacije "Oluja". Navodni civil imao je na sebi samo civilnu jaknu, ali ispod nje je bila maskirna odora "krajinske" vojske, a na snimci se može vidjeti kako je prije ubojstva pokraj sebe odložio pušku M-48, tzv. tandžaru. Srbijanski mediji nisu prikazali potpunu snimku događaja, jer bi se vidjelo da je na kontrolnom punktu UN-a bilo stacionirano više srpskih vojnika ubijenih tijekom akcije bosanskih snaga. Vojnik ubijen na snimci izišao je iz skloništa nakon poziva, psovki i vjerskih pokliča pripadnika bošnjačke vojske. S rukama na zatiljku i u klečećem položaju, srpskog je vojnika udario čizmom bošnjački vojnik a potom ga ubio rafalom iz puške.

Nema ni jednog dokaza, čak ni indicije, da su s bošnjačkim vojnicima bili i pripadnici HV-a. To je mogao zaključiti svatko nakon što pogleda snimku, a pogotovo cijeli tim srbijanskih analitičara tajnih službi, i to po govoru, naglasku i pokličima vojnika tijekom ubojstva zarobljenika na kontrolnom punktu. Poluvojne odore, borbene kacige JNA na njihovim glavama, tenisice na nogama, nezamisliv su dio opreme vojnika HV-a. Osim toga, deset minuta snimljenog materijala prije ubojstva točno pokazuje kamerom iz daljine kontrolni punkt UN-a i bunker zaštićen bijelim vrećama napunjenim pjeskom, s koje strane se i čuje pucnjava dok mu bošnjački vojnici idu u susret bez ijednog hrvatskog vojnika. Srbijanski dužnosnici morat će zahtijevati kažnjavanje odgovornih za ubojstvo srpskog zarobljenika na nekoj drugoj adresi, i to u Sarajevu, nipošto u Zagrebu. Druga ključna pojedinost zbog koje se za ratni zločin optužuju pripadnici HV-a zapravo najbolje razotkriva političku pozadinu napada službene srbijanske politike na hrvatski državni vrh, jer na spomenutim snimkama nema apsolutno ničega spornog u postupanju hrvatskih vojnika. U tih deset minuta vide se pripadnici "Crnih mambi" iz sastava 2. gardijske brigade HV-a koji su se s 505. brigadom spojili na cestovnom prijevoju blizu granice BiH te njihov dolazak u kolonu srpskih izbjeglica pomiješanih s vojnicima "Republike Srpske Krajine" kod sela Žirovac. Da su civili bili pomiješani sa srpskim vojnicima, pokazala je i snimka. Hrvatski vojnici su iz smjera Gline došli na jednom tenku i tri terenska vozila i susreli se s pripadnicima bojne "Hamze" iz sastava 505. bužimske brigade. "Hamze" su se susreli s hrvatskim vojnicima tek nakon što su u Kotoranima, 10-ak kilometara udaljenog sela od mjesta susreta s HV-om, ubile srpskog zarobljenika Nakon kraće zajedničke vožnje pripadnici obiju vojski naišli su na kolonu Srba kod sela Rujevac koja se kretala prema granici s BiH. Pripadnici HV-a izišli su iz vozila i krenuli u potragu za naoružanjem i srpskim vojnicima u koloni. Ratne operacije još su trajale, te je upravo činjenica kako se sumnjalo da su srpski civili bili pomiješani sa srpskom paravojskom opravdala dubinsko izviđanja kolone i sprječavanja bijega vojnika s oružjem preko hrvatske granice.

Desetominutna snimka jasno pokazuje da "Crne mambe" nisu pretražujući kolonu vozila počinili nikakve zločine ni povrede ratnog prava. Hrvatski vojnici na snimci nisu udarili ni jednog civila, ni puškom, ni nogom, ni rukom, a čak kad su otkrili da se pod civilnom odjećom skriva vojnik "krajinske" vojske, osim oštrih verbalnih poruka i psovki upućenih vojniku, njemu se nije dogodilo ništa. Civili su morali biti maknuti od traktora, prikolica ili osobnih vozila u stranu ili na obližnju livadu, jer bi u ratnim uvjetima bilo neozbiljno i vrlo rizično tako veliku pomiješanu kolonu civila i vojnika na uskom prostoru pregledavati bez osiguranja. Da se kojim slučajem ispod prikolice pokrivene ceradom pojavio naoružani srpski vojnik i počeo pucati po "Crnim mambama", u odgovoru HV-a na takav napad iz kolone sigurno bi stradali i civili na vozilima. Stoga je odvlačenje civila na livadu bilo posve očekivan potez s obzirom na ratne okolnosti. "Crne mambe" sudjelovale su 18. rujna 1995. u operaciji Hrvatske vojske "Una", kad su prešle preko rijeke Une na bosanskohercegovački teritorij kako bi odbacile srpske snage od hrvatske granice, jer je u to vrijeme HV trebao zauzeti i Banju Luku. Međutim, iznenada je zapovjeđeno da se svi hrvatski vojnici vrate na početne položaje i odustanu od daljnje operacije, jer je takva bila politička odluka hrvatskog državnog vojnog vrha pod pritiskom SAD-a, čiji su zrakoplovi, kako je nedavno izjavio general pukovnik Marijan Mareković, zapovjednik Kopnene vojske, bili spremni bombardirati hrvatske vojnike koji su preko Une već bili u BiH. Pri povlačenju hrvatskih snaga iz BiH djelovalo je srpsko topništvo i poginulo je više od 20 pripadnika 2. gardijske brigade, ponajviše "Crnih mambi" koje su prve prešle u BiH. A 2. gardijska brigada, poznatija kao "Gromovi", za vrijeme "Oluje" zaustavljena je na prilazima Petrinji. Zapovjednik Zbornog područja Zagreb general Basarac, prema nekim vojnim izvorima, nije razumio direktivu za napad, a po drugima je postupio samovoljno.

Umjesto da odsiječe Petrinju i onemogući pokušaj intervencije iz Gline, 2. gardijska brigada nepotrebno je poslana da zauzme Petrinju. Zapela je, izostao je očekivani dublji prodor, a zastoj "Gromova" nepovoljno se odrazio na ritam napada, više-manje cjelokupnog zbornog područja. Nastalu krizu riješio je Franjo Tuđman: prema njegovoj zapovijedi, 5. kolovoza general pukovnik Petar Stipetić imenovan je glavnim zapovjednikom na području Banovine, pod čije su zapovijedanje došle snage zbornih područja Bjelovar i Zagreb. Njegovim dolaskom snage su prestrojene, riješena je kriza kod Petrinje, nakon čega je 2. gardijska brigada krenula u dubinu Banovine prema prethodoj zamisli. Već 6. kolovoza i snage Zbornog područja Zagreb počele su postizati veće uspjehe. U jutarnjim satima oslobodile su Petrinju i veći broj sela, što je omogućavalo prodor smjerom Kostajnica - Dvor i Petrinja - Glina - Dvor. Na područje Banovine ušao je dio snaga Zbornog područja Karlovac, koje su uspješno završile operaciju na pravcu Ogulin - Slunj. Njihova zadaća bila je zaštita zaleđe i lijevi bok 1. gardijske brigade koja je, nakon što se spojila sa snagama 5. korpusa Armije BiH, sa šireg područja Rakovice usmjerena u napad prema Vojniću. Ujutro 7. kolovoza načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske zapovjedio je prekid paljbe na području Vojnić - Vrginmost - Glina - Kostajnica - Dvor, jer je to tražio general UNCRO-a Peter Peeters, navodno jer su to tražili pobunjeni Srbi iz 21. kordunskog korpusa koji se povukao na Banovinu.

Zborno područje Zagreb moralo je pripremiti postrojbu jačine brigade koja se po dolasku razmjestila na širem području mjesta, blokirala ga i dopustila prijelaz preko mosta samo nenaoružanim osobama, a oficirima i podoficirima s pištoljima. Sve ostalo oružje i vojna oprema u nazočnosti UNCRO-a trebali su se predati Hrvatskoj vojsci. Brzo se pokazalo da od dogovora nema ništa. General Stipetić cijeli je dan uzalud čekao srpsko izaslanstvo, ali ono nije stizalo. Procjenjujući da je to varka kojom Srbi pokušavaju dobiti na vremenu, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske povukao je zapovijed o prekidu vatre i zapovjedio nastavak napada radi razbijanja srpske paravojske na području Banovine i izbijanja na državnu granicu Republike Hrvatske. Napad je nastavljen i tijekom dana oslobođena su naselja između Gline, Petrinje i Dvora na Uni.

Od trenutka pojavljivanja vijesti o navodnim ratnim zločinima pripadnika Hrvatske vojske, odnosno "Crnih mambi", pojedini hrvatski mediji sramotno prenose srbijanske tvrdnje kako je spomenuta postrojba zapravo paravojna postrojba. To je daleko od istine, jer su "Crne mambe" elitna postrojba 2. gardijske brigade HV-a zadužena za izvidničko-diverzantske operacije. Pripadnici postrojbe, među ostalim, prvi su probili srpske crte obrane i u teškim uvjetima tijekom operacije "Una" 18. rujna napravile mostobran i prešle na teritorij BiH. Političkom odlukom postrojba se vratila natrag, pri čemu je desetak vojnika i poginulo.

Nacional

O l u j a nad olujama

subota, 05.08.2006.



Ima li optužnica staklene noge, i general se vraća kući?

Neki kažu da optužnica protiv generala Gotovine stoji na staklenim nogama, neki spominju kratke noge, a neki pak negiraju postojanje njenih nogu. Kažu da optužnica pada ili čak već leži na leđima. Pretpostavljam da je prvi potez obrane udarac u klimave «noge» optužnice.

Nešto se čudno ocrtava iz «podatka» da je general Gotovina optužen za događanja u trajanju 103 dana umjesto za 4 dana koliko je doista sudjelovao u «Oluji» i bio fizički prisutan (u optužnici) takozvanoj «regiji Krajina». Iako 96% vremenskog perioda koji se spominje u individualnoj optužnici protiv generala Ante Gotovine on uopće i nije bio fizički prisutan u takozvanoj «regiji Krajini», to nije smetalo tužiteljstvo da ga optuži i za period proveden na bračnom putovanju i za period proveden u drugoj državi.

Smatram da je za generala Gotovinu povoljnije da se nije dogodilo objedinjavanje optužnice za hrvatske generale u svezi sa «Olujom». To će razvući proces i stvoriti konfuziju koji se podatci odnose na tih njegovih nekoliko dana «Oluje», a koji na višak iz optužnice. Već sada je 96% perioda na koji se optužnica odnosi glede generala Gotovine bespredmetno i neodrživo.

Da nije riječ o optužnici protiv hrvatskog generala rekao bih da je takova optužnica smiješna, a njen autor blago rečeno duhovit. To je ipak manje smiješno od optužbi da se general nalazio u Hrvatskoj i Hercegovini, ili da su ga skrivali Franjevci, ili potraga za generalom u Vatikanu. Danas je sve to postalo vrlo smiješno i govori o vjerodostojnosti takovih optužbi. Srećom autor svih tih optužbi je isti.

Budući da je general Gotovina u oslobodilačkoj operaciji «Oluja» sektor jug sudjelovao od 04. 08.1995. do 08.08.1995. na teret prema zapovjednoj odgovornosti mu se može staviti samo ta 4 dana i teretiti ga za slijedeća kršenja ljudskih prava:

Knin, 05.08. 1995. Na putu za bolnicu leševi mrtvih vojnika su izvađeni iz vreća; njihova tijela su bila prethodno oskrnavljena.

Drniš – Knin, 06.08.1995. Četiri leša u civilu nađena su duž ceste Korenica, 06.08.1995.

Vojnici HV su ušli u «CZEBAT HQ» i na silu oteli dva bivša srpska vojnika u civilu koji su potražili utočište u tom kompleksu kao raseljena lica.


«Činjenica» jest da su vojnici HV, kako se tvrdi u tekstu «oteli», a ja bih to rekao drugačije, dva bivša srpska vojnika, zapravo, valjda dezertera, koji su se presvukli u civilnu odjeću, međutim takovi se zarobljenici ne mogu smatrati niti civilima, a niti vojnicima. Kada je riječ o pobunjenicima ili teroristima diskutabilno je tko je civil, a tko vojnik. Pogotovo ukoliko često mijenjaju garderobu i presvlače se.

Pitam se što je tu general Ante Gotovina morao i mogao učiniti ta četiri dana kao zapovjednik HV sektora jug? Upravo ono što morao i mogao brigadni general Alain Forrand komandant UN za sektor jug. Dakle ništa. Jesu li obojica i suodgovorni ukoliko su nešto mogli a nisu učinili? Po zapovjednoj odgovornosti. General je Gotovina imao i pametnijeg posla od brojanja mrtvaca i granata. I na njega se pucalo iz 300 «krajinskih» tenkova. Od kuda im?

Što su snage UN činile da se zaštite ljudska prava Srba ako već ništa nisu učinili glede potpunog i «cementiranog» etničkog čišćenja Hrvata nekoliko godina ranije? Postavlja li se tu pitanje zapovjedne odgovornosti? Ako se ne postavlja treba se postaviti! Neću ni spominjati zapovjednu odgovornost UN-a glede Srebrenice, Vukovara, Sarajeva...

Ipak je i istinoljubivi Savo Štrbac dao potvrdu ovome što pišem citirajući na stranicama «Veritasa» gospodina Roberta Fiska « Istorija zahtijeva od svijeta da se prisjeti kako su Srbi palili kuće svojih susjeda Hrvata kada su proglasili svoju nezavisnost od Hrvatske 1991. te istjerali Hrvate koji su živjeli u Krajini sa identičnom namjerom; da bi ih spriječili da se vrate.....»
Upravo to je izgovorio i general Alain Forrand zapovjednik UN za sektor jug: «Vlada silna mržnja među tim ljudima, jer Srbi su 1991. godine isto ovo učinili Hrvatima, a sad se Hrvati svete». Identično govore no sve to se odnosi na period nakon 8.08.1995. i nakon završetka «Oluje», dakle i nakon što je general Gotovina napustio područje takozvane «regije Krajine».

Glede neospornog etničkog čišćenja koje su 1991. počinili Srbi nad svima koji nisu u takozvanoj Krajini bili “Božanski narod” ne treba trošiti riječi. Bilo je to zločinački planirano etničko čišćenje uz svjesnu ili nesvjesnu pripomoć demokratskog svijeta. Hrvati su protjerani bez ikakve imovine i sa najlonom u rukama, a Srbi su odvozili sve što su pri evakuaciji mogli ukrcati na svoja vozila, danima. Ako je evakuacija bila ranije pripremljena, a bila je, onda nije riječ o zločinačkom pothvatu i planiranom etničkom čišćenju, nego o evakuaciji koju je naredio «predsjednik RSK», Milan Martić.

Iako je legalno izabrani predsjednik njihove domovine Hrvatske Dr. Franjo Tuđman pozivao hrvatske Srbe koji nisu okrvarili svoje ruke da ne napuštaju svoje domove oni su poslušali naputak svog «predsjednika» Milana Martića, i postupili točno u skladu sa ranije pripremljenim planom evakuacije.

Neki svjedoče da su unatoč velikoj tajnosti operacije «Oluja» Srbi u takozvanoj RSK danima samo čekali naputak «predsjednika Milana Martića», a poneki već bili spremni za evakuaciju nekoliko dana ranije. Scenarij i igrokaz. Valjda UN nešto zna o tome pa će moći posvjedočiti je li se radilo o planiranoj evakuaciji ili etničkom čišćenju. Jesu li i Srbi stigli uzeti samo najlonsku vrećicu kao protjerani Hrvati ili su stvari bile već ukrcane na prekrcana vozila prije početka zapovjeđene evakuacije.

Temeljem svoje izjave iz ožujka 1996. kao svjedok tužiteljstva biti će pozvan kao ključni svjedok optužbe kanadski general Andrew Leslie koji je granatiranje Knina 4. i 5. kolovoza 1995. okarakterizirao kao namjeran pokušaj ubojstava, ranjavanja ili etničkog čišćenja nenaoružanih civila. Takovo svjedočenje temelj je optužnice za «zločinački poduhvat». Nevjerojatna je izjava kanadskog generala da je na Knin palo 30.000 granata dok u isto vrijeme General Alain Forrand, UN zapovjednik, sektora "jug" svjedoči da u samoj ratnoj operaciji gotovo da nije bilo razaranja, osim kuća blizu linije razdvajanja pa čak ni u Kninu, na koji je palo oko 2.000 granata, bilo je minimalne štete. 2000 granata bitno je drugačije od 30.000 granata koje je «izbrojio» kanadski general Andrew Leslie. Netko tu lažno svjedoči.

Međutim, s vremenom svjedočenja dvojice Kanadskih generala postajala su sve sličnija, dakle, nekim čudom i Alain Forand i Andrew Leslie sada svjedoče isto. Neki izvori tvrde da je na Knin palo više od 1500 projektila, Alain Forand je u filmu “Oluja nad Krajinom” tvrdio da ih je bilo 2000 ali sada tvrdi da je riječ o 3000. Broj se povećava kao da još padaju projektili na Knin. Čak je jedan Kanađanin prihvatio tezu drugoga kako Hrvati i nisu sami planirali ovakvu uspješnu akciju jer su za to nesposobni. Navodno su pomogli Amerikanci ali njihova imena se ne spominju niti na sudu niti u Haaškoj optužnici za “zločinački poduhvat”.Je li gospodi Clint Williamson-u i William Fenrick-u svjedočenje Kanadskih časnika djelovalo baš potpuno uvjerljivo? Čak je izrečeno i : “They were not capable of detached analysis...”, a Williamson je nazvao granatiranje Knina minornim incidentom. Kanađani su složni.Također i Žarko Puhovski, Hrvatski helsinški odbor, potvrđuje istu tezu o planiranoj evakuaciji riječima: "Razlog zbog kojega je to bilo moguće tako brzo završiti leži u tomu što druga strana, dakle takozvana Republika Srpska Krajina nije bila pripravna za borbu, odnosno bila je pripravna za evakuaciju već nekoliko dana ranije." Žarko Puhovski nije čovjek koji bi za Hrvatsku i zbog Hrvatske lagao. Uostalom, postoji dokument.

Je li to bila evakuacija ili je bilo etničko čišćenje?

I sada bi neki izjednačavali krivnju i bavili se računanjem. Pa da se pozabavimo matematikom. Dakle, ukupno 15970 poginulih i nestalih na hrvatskoj strani. Ukupno 6222 poginulih i nestalih iz «Krajine»

Na jednog poginulog sa srpske strane dolaze dva i pol poginula na hrvatskoj strani. Glede pokazatelja činjenja zločina nad civilnim stanovništvom dovoljno govori podatak što je broj svih poginulih sa srpske "krajinske" strane (6222), dakle, ukupno srpskih civila i vojnika «Krajine» manji od broja poginulih hrvatskih civila (6605). Bez hrvatskih vojnika. Dakle više je poginulo i ubijeno hrvatskih civila nego što je ukupan broj svih stradalih u «Krajini». Na jednog poginulog «Krajinskog» civila dolaze skoro tri hrvatska civila. Vidljivo je tko je planirao i uspješno ubijao civile, ali i tko je bio dobro naoružan. Tko nije imao embargo na oružje.

Kada bi u Hrvatskoj oni kojima je posao sakupljane arhivske građe predano radili svoj posao možda Savo Štrbac i ne bi danas bio u poziciji prikladnoj za prikupljanja dokumenata i suradnju sa Carlom del Ponte. A niti Gotovina u Haagu. Možda bi se znalo da li je točno ono što je na Brijunskom sastanku doista govorio admiral Davor Domazet, i je li to lažno pripisano u transkriptima generalu Gotovini. Znalo bi se je su li transkripti, dakle, nevjerodostojni i falsificirani ili su onakvi kakvima ih je potvrdila hrvatska državna vlast. Postoji srećom i audio zapis pa ćemo ipak saznati istinu.

Ako je tužiteljstvo već zanemarilo logiku i analitičko razmišljanje sigurno nije smjelo zanemariti da će i obrana dovesti svoje svjedoke. Zanemarilo se da se tehnologija razvija i da postoje i američki sateliti, oči i uši svijeta. Sve se vidi i sve zna. Svaka «istina» ima i lice i naličje. Jedino glupost i zloća to nemaju. Glupost i zloća nemaju obraza. Sve će to, ako Bog da pravde, pasti na glavu po stepenicama. Siguran sam da glavna tužiteljica, iz iskustva, neće zanemariti gravitaciju.

Uostalom, smatram da optužnicu treba srušiti!!!


Hrvatska «Oluja» trajala je 4 dana, Karlina 103


Pobjednička vojska

Oslobodilačka akcija Hrvatske Vojske poznatija kao "Oluja" počela je 4. kolovoza 1995. u 4 sata poslije ponoći. Hrvatskoj vojsci i policiji do pobjede i oslobođenja okupiranog teritorija Republike Hrvatske trebalo je samo četiri dana.

Već oko podneva sljedećeg dana 5. kolovoza 1995, objavljena je vijest da su hrvatske jedinice ušle u Knin, a zauzeta su i okolna mjesta - Vrlika, Kijevo, Drniš, Žitnić, Benkovac, Gračac, Lovinac, Ljubovo, ali i Plaški, Primišlje i Hrvatska Dubica.

Ako se dobro sjećam, u svojoj nemoći neki drugi Srbi odgovaraju raketnim napadima na civilne ciljeve i to iz Bosne na Županju, iz istočne Slavonije na Osijek, Vinkovce, Nuštar, s Korduna na Karlovac, a iz istočne Hercegovine na dubrovačko područje. Imaju li zločinci, bez obzira na naciju, svoj genetski kod?

6. kolovoza 1995. hrvatske snage susrele su se s Hrvatskim vijećem obrane i Petim korpusom Armije BiH na granici BiH. Takozvana protuustavna tvorevina Krajina je definitivno poražena. Poražena je Velika Srbija i njen genocidni plan baziran na etničkom čišćenju svih «ne-Srba». Oslobođeni su Petrinja, Slunj, Kostajnica, Plitvička jezera, Obrovac... Snage takozvane Vojske takozvane RSK, terorističke samoproglašene paradržave na državnom teritoriju međunarodno priznate Republike Hrvatske, su u rasulu od prvog dana «Oluje».

7. kolovoza 1995. zapravo posljednjeg dana "Oluje" pali su i Turanj i Tušilović, pa Vojnić i Topusko, Gornji i Donji Lapac... U 18.00 sati hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak objavio je da je akcija "Oluja" završena s vojnog aspekta. Hrvatske snage su izašle na međunarodno priznate granice Republike Hrvatske.

Hrvatska zastava na kninskoj tvrđavi simbolično je označila kraj četverogodišnje srpske okupacije takozvane SAO Krajine i ekspanzionističkog sna o velikoj Srbiji. 'Oluja' je trajala 84 sata, a zbog učinkovitosti, brzine i primijenjene taktike ocijenili su je stručnjaci kao briljantnu vojnu akciju. Pravo je čudo sto danas neki iz Haaga tvrde da je trajala 2472 sata, ili 103 dana.

Doktor Franjo Tuđman pozvao je sve one čije ruke nisu krvave da ostanu na svojim ognjištima: "Pozivam hrvatske građane srpske nacionalnosti koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu prema hrvatskom Ustavu i ustavnom zakonu uz prisutnost međunarodnih promatrača. "
Unatoč tome i terorističke jedinice, takozvani vojnici ili civilni teroristi pod oružjem takozvane RSK, ali i nedužni civili u skladu sa odlukom o evakuaciji svog samozvanog predsjednika Milana Martića napuštaju svoje domove, oglušivši se na pozive njihovog legalnog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

O odluci Milana Martića o općoj evakuaciji postoji pisani dokument datiran 4.08.1995. dakle danom kada je i započela «Oluja». Nisu bili spremni boriti se ali su pripremili evakuaciju. Dakle, pokušaj pripisivanja etničkog čišćenja i povreda međunarodnog prava na teret hrvatskom generalu Gotovini je apsurd. Budalaština o udruženom zločinačkom poduhvatu.


Dokument koji potvrđuje da je evakuacija svih civila odluka Milana Martića.

General Alain Forrand, UN zapovjednik, sektora "jug", također to potvrđuje i kaže: "Teško je razumjeti zašto je RSK nije pružala snažniji otpor, posebno s obzirom na to da je teren išao u korist odbrani. Hrvati su uspjeli zaobići s boka srpske snage u jugoistočnom dijelu ovog sektora. Na još mnogo mjesta mogao se pružiti otpor, ali do toga nije došlo. Također, s vojnog stanovišta me iznenađuje to što nije bilo dubine odbrane, druge i treće linije odbrane. Drugi faktor brzog sloma bio je i taj što su vrlo rano, još 4. kolovoza popodne, (Srbi) odlučili evakuirati civile iz Knina i okolnih mjesta. Kad je to objavljeno, svi su počeli bježati, pa i vojnici." (dakle već 4.08.1995. počela je evakuacija, a ne etničko čišćenje. op. D.B.)



U filmu «Oluja nad Krajinom» kanadski general Forrand govori o minimalnim razaranjima da bi kasnije promijenio mišljenje i optužio Hrvatsku za pretjerano granatiranje baš kao i njegov kolega Andrew Leslie

General Alain Forrand, UN zapovjednik, sektora "jug" također svjedoči: "To se sve odvija na vrlo uznemiravajući način. U samoj ratnoj operaciji gotovo da nije bilo razaranja, osim kuća blizu linije razdvajanja. Čak i u Kninu, na koji je palo oko 2.000 granata, bilo je minimalne štete. Kuće koje vidite najvećim djelom su zapalile i opljačkale hrvatske jedinice. To se događa i danas, gotovo mjesec dana nakon okončanja borbi.

Žarko Puhovski, Hrvatski helsinški odbor potvrđuje istu tezu o planiranoj evakuaciji: "Razlog zbog kojega je to bilo moguće tako brzo završiti leži u tomu što druga strana, dakle takozvana Republika Srpska Krajina nije bila pripravna za borbu, odnosno bila je pripravna za evakuaciju već nekoliko dana ranije." (Dakle, znali su sve unatoč tajnosti operacije i pripremili se za «evakuaciju». op. D.B.)

Sam proces planirane evakuacije, kasnije zlurado i drsko nazvan etničkim čišćenjem pomogla je hrvatska vojska time što je ogladnjele i žedne srpske civile opskrbila hranom i pićem, što je vidljivo u filmu «Oluja nad Krajinom» gdje jedan časnik Hrvatske vojske kaže: "Opskrbljujemo negdje blizu tisuću ljudi, ima ih strašno velika kolona, dečki rade od jutra u 7 sati. Dosta je vruće, dijeli se dosta hrane, ne znamo ni....


"Opskrbljujemo negdje blizu tisuću ljudi, ima ih strašno velika kolona, dečki rade od jutra u 7 sati.

Nelson Garcia, komesar UN CIVPOL tvrdi: "Kad se pokolj dogodio 28. septembra, hrvatska policija počela je sa redovom istragom 29. septembra, a mi smo to saznali 2. oktobra." (Dakle, i prije nego što je UN saznao hrvatske su vlasti ažurno započele istragu, što je vrlo korektno, ali u to vrijeme general Gotovina nije bio ni blizu ovom području pa čak ni u Republici Hrvatskoj op. D.B.)

Zločini koji su počinjeni nisu bili ratni zločini već zločini počinjeni u ratu iz koristoljublja i iz osvete. Protjerani Hrvati, koje je teroristička klika RSK protjerala i opljačkala 1991. nisu zaboravili tko ih je iz RSK protjerao niti tko je oduzeo njihovu imovinu. Mislili su da imaju pravo vratiti istom mjerom. Takvi zločini nisu niti planirani niti naređeni pa je počinitelj odnosno zločinac osobno odgovoran za činjenje zločina. Osuđujem takav postupak. Na zločine terorističke RSK nije se smjelo uzvratiti istom mjerom, pljačkom i osvetom.



General Alain Forrand, UN zapovjednik, sektor "jug" kaže: U uvjetima kada više nemaju kuće, jer su im spaljene, kada više nemaju stoke, niti od čega živjeti, jer je ljetina spaljena, što im je preostalo? Vlada silna mržnja među tim ljudima, jer Srbi su 1991. godine isto ovo učinili Hrvatima, a sad se Hrvati svete. Kakav je to život koji mogu očekivati? (Već se zaboravlja planirani plan evakuacije op. D.B.)

Ivan Zvonimir Čičak, Hrvatski helsinški odbor također ukazuje na bezumnost osvete: "Sjetimo se kako je to počelo '90. i '91. Srbi su govorili – osvetiti ćemo se za zločine iz '41. pa su onda počeli masovni pokolji nevinog civilnog stanovništva i tako dalje. Onda, dakako su došli ovi naši dečki koji su rekli - e, sad ćemo se mi osvetit, ne znam, za '45. pa onda za '91. E, sad taj lanac stalno ide, pa '95. svetiti ćemo se za '91., pa sad se pitam kad će taj lanac prestati i hoćemo li stalno razmišljati na nivou kolektivne krvne osvete ili na nivou individualne odgovornosti za ono što je počinjeno."


Hrvatski civili srpske nacionalnosti 1991. iskazuju želju za suživotom

Krivnju treba individualizirati. Zločinac je samo zločinac i on nema naciju. Hrvatske vlasti ne negiraju da je bilo zločina počinjenih u ratu, ali tvrde da su ih počinile otpadničke grupe koje nisu bile organizirane niti ovlaštene za poduzimanje takvih neljudskih akcija. Zločini koji su se dogodili poslije operacije "Oluja" su se dogodili i ne možemo ih zanemariti, ali oni ne poništavaju legitimnost vojne akcije. Te zločine treba ispitati, osuditi i sankcionirati, bio je stav hrvatskih vlasti.

Samo obrambeni je rat opravdan, ali činjenje zločina ni tada nije opravdano. Stranu, koja je bila gurnuta u rat, koji nije htjela rat, koja je bila nenaoružana i koja je djelovala samo na teritoriju vlastite države i isključivo u samoobrani od terorista i strane «armije» - ne može se optužiti za genocid. Onu se drugu stranu može smatrati teroristima i/ili ratnim zločincima koji su prekršili i međunarodno pravo ali i Ustav međunarodno priznate Republike Hrvatske. Dakako, i takove treba sankcionirati i nitko ih nema pravo amnestirati i abolirati. Ratni zločin i genocid ne zastarijeva,

Nažalost u ovom je nesretnom ratu stradalo mnogo civila. Hrvatskih dakako mnogo više jer se teroristi RSK nisu baš nužno morali pridržavati međunarodnih konvencija. Naročito se toga nisu morali pridržavati civilni puškomitraljezci.


Civilni puškomitraljezac na kojeg se primjenjuje međunarodno pravo?

General Gotovina je bio profesionalac, hrvatski vojni zapovjednik operacije Oluja koji je na svom području vojnički porazio vojsku takozvane RSK i omogućio uspostavu hrvatske civilne vlasti. Već 8. kolovoza izdao je zapovijed za aktivnu obranu i povukao elitne postrojbe. Tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak 9. kolovoza objavio da je operacija okončana pobjedom i oslobađanjem okupiranih područja.

General Gotovina ne može biti odgovoran za zločine koji su se desili nakon tog datuma, jer je od 9. do 16. kolovoza bio na bračnom putovanju, koje mu je odobrio osobno predsjednik Franjo Tuđman, a nakon toga bio je zapovjednik u Bosni i Hercegovini i radio na slamanju zločinaca Karadžića i Mladića čije vojničko umijeće i čast pamtimo po Srebrenici, a da nije bilo generala Gotovine pamtili bi ih i po Bihaću.

Dakle, nije tada general Gotovina ni bio u takozvanoj Krajini, niti u optužnici spomenutoj (takozvanijoj) «regiji Krajini» kako se to čudo naziva u haaškoj optužnici.

Time navodi iz optužnice protiv generala Gotovine padaju «po stepenicama» kao i «roditelj» takove optužnice. Citiram tu i takvu umotvornu optužnicu: “Između 4. kolovoza 1995. i 15. studenog 1995, Ante Gotovina je, djelujući sam i/ili u dogovoru s drugim sudionicima udruženog zločinačkog pothvata, planirao, poticao, naređivao, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje progona srpskog stanovništva u južnom dijelu regije Krajina.»

Neću opet ulaziti u to što znači «regija Krajina» u optužnici, smatrajmo to nepoznavanjem činjenica i zemljopisa, ali ako general Gotovina nije niti bio u Hrvatskoj nakon 9. kolovoza 1995. doista je neshvatljivo da ga se može optuživati za razdoblje do 15 studenog. Suludo. Je li mogao nekakvom magijom biti na dva različita mjesta istodobno? Zapravo i nije suludo nakon što su se neke «žrtve» spominjane u prvoj optužnici protiv generala Gotovine, a navedene su kao mučki ubijeni Srbi, nakon izvjesnog vremena pojavile – žive i zdrave. Žrtve su uskrsnule. Mirakul. Znam samo za dva takova slučaja u povijesti svijeta. Jedan je Isus Krist, a drugi je spomenuto čudotvorstvo glavne haaške tužiteljice uz pomoć Svetog Save ili možda Save Štrbca.
Dakako, poznavajući činjenice, nije nimalo čudno da je gospođa del Ponte izmijenila povijest i za svoje potrebe optužbe protiv Ante Gotovine produžila trajanje «Oluje» do 15. studenog 1995. iako je «Oluja» završila 7. kolovoza ili najkasnije 8. kolovoza 1995.

Ponavljam, već 9. kolovoza je general Gotovina otišao na bračno putovanje, a nakon toga bio je u Bosni i Hercegovini. Nemam riječi. Čita li tamo tko uopće optužnice? Također je gospođa del Ponte proširila svoju nadležnost i na političke strukture i vlasti republike Hrvatske, a što nije bilo zamišljeno kao njena kompetencija po Vijeću Sigurnosti Ujedinjenih Naroda kada je osnivalo Haaški tribunal. Nakon proširenja njene nadležnosti i na hrvatske novinare doista ostajem bez riječi. Pitam se zbog čega taj sud nije osnovala Generalna skupština, a trebala je upravo ona? Samo Bog zna.

I na kraju jednostavno ne mogu ne osvrnuti se na tvrdnje gospođe glavne tužiteljice kako je general Gotovina u Hrvatskoj ili Hercegovini, kako ga skrivaju Franjevci pa čak je i Papa, čini mi se, bio pomalo sumnjiv. Carla del Ponte nije vjerovala Hrvatskoj, ni prijatelju Mesiću ni partneru Sanaderu kada su tvrdili da general Gotovina nije u Hrvatskoj. Pitam se je li kao katolkinja vjerovala Papi.
Kao katolik i kao Hrvat i ja sam se osjećao uvrijeđen da moje državne pa uvjetno rečeno i crkvene autoritete netko proglašava lašcima. Kako li je tek njima bilo? A netko drugi bi se trebao sramiti. Bojim se da se netko ružno poigrao i s nama i sa Carlom del Ponte i sa Ujedinjenim Narodima.
Netko je gadno pogriješio pa je u duhu katoličkog morala, trebao se svima već ispričati. Mrs. ili Mr. mistake?

Rekao bih, što se Hrvatska više klanja više joj se vide gače. Mudante. A kako Hrvati i Hrvatice već nose svoje “gače na prosjačkom štapu” još bolje nam se ono sve dolje, vidi. Jesmo li sada napokon postali često spominjani pouzdani prijatelji i partneri Europe?

Iskreno vjerujem u nevinost generala Ante Gotovine. Iskreno vjerujem u pravdu gospodina Boga. Nakon ovoga što sam napisao nisam se spreman očitovati da li vjerujem u tužiteljstvo međunarodnog Haaškog tribunala, ali vjerujem da će razum nadvladati pa zato i vjerujem u povlačenje optužnice i/ili konačnu oslobađajuću presudu hrvatskog heroja domovinskog oslobodilačkog rata- generala Ante Gotovine.


Istinska laž ili lažljiva istina?

Nešto se čudno ocrtava iz «podatka» da je «Oluja» trajala 103 dana umjesto 4 dana te da je general Gotovina optužen za događanja u trajanju 103 dana umjesto za 4 dana koliko je doista sudjelovao u «Oluji». Iako 96% vremenskog perioda koji se spominje u individualnoj optužnici protiv generala Ante Gotovine on uopće i nije bio fizički prisutan u takozvanoj «regiji Krajini», ali to nije smetalo tužiteljstvo da ga optuži. Pa ni termin iz optužnice «regija Krajina» nije baš po mom ukusu, a još je manje ukusno kada ubijeni ljudi čudesno ožive, ili kad se bivšeg vojnog zapovjednika smatra odgovornim za vrijeme koje je proveo na bračnom putovanje ili u nekoj potpuno drugoj državi. U laži su kratke noge rekao je drug Sloba na haaškom tribunalu na opće zaprepaštenje svih prisutnih.
Bilo je to krajnje neumjesno obzirom na okolnosti pa mi nemojte zamjeriti sličan bezobrazluk. U laži su kratke noge stara je narodna poslovica.

Neki kažu da optužnica protiv generala Gotovine stoji na staklenim nogama, neki spominju kratke noge, a neki pak negiraju postojanje njenih nogu. Kažu da optužnica već leži na leđima. Vjerujem da će i u slučaju da optužnica stoji na staklenim ili pak na kratkim nogama u oba slučaja završiti kako govore oni treći. Daj nam je Bože što prije - na leđima. Daj Bože da se (optužnica) sruši na leđa - mrtva. Bože, samo nam daj istinu.

Situaciju znatno komplicira brdo «informacija» o generalu Anti Gotovini koje su se proširile cijelim svijetom, međutim takove neprovjerene teze niti jedan nepristran sud ne uzima u obzir. Sud presuđuje temeljem dokaza pa sam siguran da će i Međunarodni sud biti objektivan, te da neće podleći pritisku svjetskih ulica. Činjenica je da «image» koji je o generalu stvorila ulica svjetskih metropola ima svoju «težinu» pritiska na sud, ali vjerujem u profesionalnost suda. Iako bi tužiteljstvo trebalo dokazati okrivljeniku krivnju uvjeren sam, sudeći po nepreciznosti optužnice, da će okrivljenik morati dokazati svoju nevinost te da će u tome i uspjeti. Pretpostavljam da je prvi potez obrane udarac u «noge» optužnice.

Ako se optužnice protiv hrvatskih generala ne objedine u jednu, što bi u kontekstu «zločinačkog pothvata» bilo moguće, a intencija već postoji, situacija za generala Gotovinu mogla bi biti jednostavnija. Objedinjena optužnica komplicira stvar. Sada je 96% perioda na koji se optužnica odnosi bespredmetno i neodrživo. Suludo. Da nije riječ o optužnici protiv hrvatskog generala rekao bih da je takova optužnica i meni kao laiku smiješna, a njen autor blago rečeno duhovit. Kažem duhovit, a ne produhovljen.
Budući da je general Gotovina u oslobodilačkoj operaciji «Oluja» sektor jug sudjelovao od 04. 08.1995. do 08.08.1995. na teret prema zapovjednoj odgovornosti mu se može staviti 4 dana (a ostatak od 99 dana je višak od kojeg glava boli) i teretiti ga za slijedeća kršenja ljudskih prava, barem prema onome što se tvrdi na web stranicama «Veritasa» i poznatog istinoljubca Save Štrbca:

Knin, 05.08. 1995. Na putu za bolnicu leševi mrtvih vojnika su izvađeni iz vreća; njihova tijela su bila prethodno oskrnavljena.

Drniš – Knin, 06.08.1995. Četiri leša u civilu nađena su duž ceste

Korenica, 06.08.1995. Vojnici HV su ušli u CZEBAT HQ i na silu oteli dva bivša srpska vojnika u civilu koji su potražili utočište u tom kompleksu kao raseljena lica


Sva ostala tamo navedena kršenja ljudskih prava i zlodjela dogodila su se u vrijeme dok general Gotovina uopće nije bio prisutan u takozvanoj Krajini, niti je obnašao dužnost zapovjednika. Zna se tko je zapovjednik kada je muškarac, pa makar on bio i general, na bračnom putovanju. Žena.
Ali neću o tome kako se određene persone ne bi dosjetile podići optužnicu u kontekstu «zločinačkog bračnog poduhvata». Zar bi to Vas začudilo? Čude li vas «zločinački novinari»?


Međutim iz navoda «Veritasa» se ne vidi tko je ubio spomenuta ali neimenovana četiri civila koji su nađeni duž ceste niti koje su nacionalnosti bili perverzni bolesnici koji su vadili mrtve neimenovane vojnike iz vreća, dok su bili na putu za bolnicu, niti tko ih je vozio u bolnicu, a niti to tko je pokojnike pohranio u vreće. Pa čak ni tko ih je ubio. Tko zna, možda su ih samo željeli identificirati? «Činjenica» jest da su vojnici HV, kako se tvrdi u tekstu «oteli», a ja bih to rekao drugačije, dva bivša srpska vojnika, zapravo, valjda dezertera, koji su se presvukli u civilnu odjeću, međutim takovi se zarobljenici ne mogu smatrati niti civilima, a niti vojnicima, jer su oni možda ili dezerteri ili prikriveni špijuni, pa ne mogu niti uživati prava koja se daju međunarodnim konvencijama. Kada je riječ o pobunjenicima ili teroristima diskutabilno je tko je civil a tko vojnik. Pogotovo ukoliko se presvlače u «civilku» kao ona dvojica «civila» koji su se sakrili u «CZEBAT HQ». A i vidjeli smo filmove sa naoružanim civilima koje su sami snimali.

Pitam se što je tu general Gotovina morao i mogao učiniti kao zapovjednik sektora jug? Pitam se što je brigadni general Alain Forrand komandant UN za sektor jug morao i mogao učiniti? Također ništa. Jesu li to obojica generala uopće mogli što spriječiti? Jesu li obojica i suodgovorni ukoliko su nešto mogli a nisu učinili? Po zapovjednoj odgovornosti.

Pitam se što je UN radio dok se u takozvanoj RSK vršilo etničko čišćenje ono malo preostalih Hrvata? Jesu li sa pobunjenicima, civilima i paravojnicima, pili «brlju» i jeli svinjetinu? Jesu li radili ono što su morali i za što su imali mandat ili su pomagali u etničkom čišćenju i transportiranju opljačkanih Hrvata iz takozvane Krajine? Ljudska prava? Jesu li pokapali ubijene civile koje su morali kao moralni ljudi zaštititi? Kao ljudski ljudi. Što su snage UN činile da se zaštite ljudska prava Srba ako već ništa nisu učinili za Hrvate? Postavlja li se tu pitanje zapovjedne odgovornosti? Ako se ne postavlja treba se postaviti! Neću spominjati zapovjednu odgovornost glede Srebrenice, da ne kažem Vukovara, ali ta gospoda iz UN nisu bili tamo da broje mrtvace niti su bili tamo na bračnom putovanju, niti da se izležavaju. Povjereni zadatak kao vojnici nisu obavili i zbog toga je netko odgovoran. Lopov je onaj koji krade kao i onaj koji mu pridržava ljestve, također je narodna uzrečica kao i Slobin «teorem kratkih nogu». Kao ljudska bića također nisu obavili što su trebali ali za to će, odgovarati pred Gospodinom i svojom savješću, ukoliko je imaju.

Ipak je i istinoljubivi Savo Štrbac dao potvrdu ovome što pišem citirajući na stranicama «Veritasa» gospodina Roberta Fiska « Istorija zahtijeva od svijeta da se prisjeti kako su Srbi palili kuće svojih susjeda Hrvata kada su proglasili svoju nezavisnost od Hrvatske 1991. te istjerali Hrvate koji su živjeli u Krajini sa identičnom namjerom; da bi ih spriječili da se vrate.....»
Opravo to je izgovorio i general Alain Forrand zapovjednik UN za sektor jug: «Vlada silna mržnja među tim ljudima, jer Srbi su 1991. godine isto ovo učinili Hrvatima, a sad se Hrvati svete». Identično govore. A osveta je zlo koje je nemoguće kontrolirati i vrlo teško zaustaviti.


Pa dobro, ako netko baš ne želi individualizirati krivnju onda zapovjedna odgovornost i za Hrvate i za RSK i za UN-a pa i NATO. Za sve jednako. Zločin nema nacionalnosti. Zločinac također nema nacije. Ako svi pred pravom i pravdom nisu jednaki, pred Bogom jesu.
Glede etničkog čišćenja koje su 1991. počinili Srbi nad svima koji nisu u takozvanoj Krajini bili “Božanski narod” ne treba trošiti riječi. Bilo je to etničko čišćenje uz svjesnu ili nesvjesnu pripomoć demokratskog svijeta. Da li su Hrvati uopće činili etničko čišćenje, koje im se pripisuje, u takozvanoj “regiji Krajina” može se učiniti upitnim. Bez obzira na pristup problemu razlika je bila vidljiva, Hrvati su protjerani bez ikakve imovine i sa najlonom u rukama,, a Srbi su odvozili sve što su pri evakuaciji mogli ukrcati na svoja vozila, danima. Navodno su oni glavni i bolje informirani spremni samo čekali «predsjednički» znak za pokret. U oba slučaja učinjeno je zlo i neću ga dijeliti na manje i veće zlo, samo konstatiram. U osnovi zlo je zlo, a iz zla se rađa zlo.
Želim skrenuti pažnju da vjerodostojan svjedok jest onaj koji je nešto vidio svojim očima, a ne onaj koji je nešto čuo ili načuo od nekoga koga niti ne poznaje. Ili od više takovih «svjedoka» iz iste interesne grupe. Koji prepričava što je čuo nije svjedok nego baba. Samo izvorni svjedok može svjedočiti istinu, dakako ukoliko govori istinu. Tajni svjedoci i zaštićeni svjedoci bez imena i prezimena u meni bude sumnju. Svjedočanstvo su i dokumenti pa čak i onda kada dokumentiraju da su navodno ubijeni oni ljudi koji su kasnije pronađeni živi. Pogrješke su moguće. Rekao bi drug Slobo, pretpostavljam poznatiji kao «individualni proizvođač salate», opet ono svoje o kratkim nogama. A nešto govori i poziv drugu Slobi da šalje salate.
Milicajac Milan Martić predsjednik fantomske države u međunarodno priznatoj državi Hrvatskoj naredio je 4.08.1995. u 16.45 sati kako slijedi, citiram:

1. Da se pristupi planskoj evakuaciji sveg za borbu nesposobnog stanovništva iz opština Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac.
2. Evakuaciju sprovoditi prema pripremljenim planovima pravcima koji izvode prema Kninu i dalje preko Otrića prema Srbu i Lapcu.
3. Za evakuaciju zatražiti pomoć od komande UNPROFOR Sektor "Jug" sa sjedištem u Kninu.


Iako je legalno izabrani predsjednik njihove domovine Hrvatske Dr. Franjo Tuđman pozivao hrvatske Srbe koji nisu okrvarili svoje ruke da ne napuštaju svoje domove oni su poslušali naputak «predsjednika» kojeg su oni priznavali, Milana Martića, i postupili točno u skladu sa ranije pripremljenim planom. Poziv predsjednika Tuđmana emitirale su sve radio postaje svakog sata ali nisu ga poslušali. Tada još nisu znali da su prevareni i iskorišteni. Neki ni danas ne žele znati.I njihov «vojvoda» Šešelj, poznat po granici Virovitica, Karlovac, Ogulin Karlobag, skrenuo im je pažnju da i ako njihova «Krajina» padne, Hrvati sigurno neće doći kod njega u Beograd. Pametnom dovoljno. Nekome nikad.

Neki svjedoče da su unatoč velikoj tajnosti operacije «Oluja» Srbi u takozvanoj RSK danima čekali naputak «predsjednika Milana Martića», a spremni za evakuaciju nekoliko dana ranije. Valjda UN nešto zna o tome pa će moći posvjedočiti je li se radilo o planiranoj evakuaciji ili etničkom čišćenju. Jesu li stigli uzeti samo najlonsku vrećicu ili su stvari bile već ukrcane u vozila prije «Oluje». Ja to ne znam ali oni (UN) su bili tamo i sigurno znaju istinu. Neću opet o drugu Slobi i kratkim nogama.

Doduše, Martićev termin za borbu «nesposobno stanovništvo» u praksi se ubrzo pokazao da se ne odnosi samo na civile već i na takozvanu vojsku srpske paradržave na okupiranom hrvatskom teritoriju iako su imali više od 30000 «vojnika», oko 300 tenkova, 425 topova i minobacača, 170 oklopnih transportera i 230 protuzračnih oruđa..... Bijeg, bacanje oružja i presvlačenje u «civilke». Malo vojnik malo civil. Neki spominju i dječje prstiće u gusjenicama srpskih tenkova. Nije li zločin pregaziti svoje civile? Koristiti njih i njihova vozila kao ljudski štit tenkovima? Pa i nije ako od straha nisi pri sebi. Ako nisi normalan. Pa i nije ako si zločinac.


Iako su vozila izbjeglica pregažena gusjenicama srpskih tenkova optužuje se hrvatska avijacija. Kao da avioni imaju gusjenice. Srbi su kukavički koristili srpske izbjeglice kao «ljudski štit» protivno međunarodnom pravu.


Vozila pregažena avionskim gusjenicama?

DOWNLOAD <-> Snimak HRT iz Oluje na kojem se vidi pregažena srpska izbjeglička kolona koju su pregazili tenkovi tzv. Vojske Krajine u paničnom bijegu prema BiH.

Vjerojatno će i za to biti krivi hrvatski generali. Za sve poginule i nestale u pod tenkovskim gusjenicama u smrvljenim automobilima.


Planiranje svih «evakuacija» činili su isti stratezi

Da li su 1991. i Hrvati imali plan za svoju evakuaciju pripremljen ranije ili je nesumnjivo riječ o etničkom čišćenju uz pripomoć demokratskih snaga svijeta? Hrvati 1991. nisu imali plan svoje evakuacije ali je već pripremljen plan «evakuacije» Hrvata i drugih «nesrba» postojao i također je vrlo uspješno izveden. Samo su Hrvati «zaboravili» u najlon vrećici ponesti iz «Krajine» svu svoju imovinu.

Dakle, ni ja ne bih čekao da se vrati netko koga sam, uvjetno rečeno, ja protjerao iz njegove kuće sa najlonom u rukama i opljačkao njegovu imovinu i srušio njegovu kuću. Znao bih da se na dobro vrača dobrim, a na zlo zlom. Ljudska bića bez obzira na nacionalnost imaju nažalost svoju tamnu stranu koju je teško nadvladati - osvetoljubiva su bića. Oko za oko, zub za zub. Nisu ni Hrvati drugačiji, bolji i savršeniji. Ne opravdavam ali razumijem. Jedino ne razumijem zašto se neki vesele kada drugima izbijaju zube, a cvile kao prebiti štenci kada se to i njima dogodi. Zašto ne vrijede isti kriteriji pa se ne čini drugima ono što se ne želi doživjeti. Zašto svaka žrtva nije žrtva i zašto svaki zločinac nije zločinac bez obzira na naciju? Ni moral nema nacionalnost.


Međunarodno pravo?

U akciji «Oluja» iz izvješća Hrvatske Vlade iz veljače 1996. vidi se da je ukupno 911 osoba, srpskih paravojnika i nedužnih civila, poginulo. Doista mnogo. Ova brojka uključuje, govori vladino izvješće, relativno visoko učešće civila jer su se neprijateljske vojne jedinice, suprotno odredbama međunarodnog prava izmiješale sa civilnom populacijom, koristeći ih kao ljudski štit .....
Da li poštivanje ratnog prava isključuje obvezu poštivanja za paravojne iterorističke formacije? Da, ali se u tom slučaju ni na paravojsku i terorističke jedinice također međunarodno pravo ne primjenjuje. Terorizam je globalni problem. Sjetimo se kako je u Londonu policija ubila nedužnog imigranta u kojeg je samo posumnjala da je terorist. Prvo su ga ubili i pucali mu u glavu sa više metaka, a onda su ga pitali tko on zapravo jest. Ubili ga na pravdi Boga. Europski standardi? Ja bas i ne bih u Europu ako će tada i u Hrvatskoj vrijediti takovi «standardi».

Oslobodilačka je akcija «Oluja» bazirana na Sporazumu sa BiH po kojem je trebalo razbiti opsadu Bihaća, u to vrijeme sigurnosnu zonu, a smišljena je da se ne ponovi Srebrenica. Zločinački poduhvat bijesnih pasa u Srebrenici i to pred očima novog svjetskog demokratskog poretka, pred očima UN, NATO-a, svih naših prijatelja i partnera. Najviše je srpsku stranu uznemirila izjava hrvatske ministrice Ljerke Mintas Hodak na sastanku sa UN Komisijom za ljudska prava u Geneve 1997. Citiram: « Hrvatske vojne akcije u Zapadnoj Slavoniji i kasnije u Krajini nazvane Bljesak i Oluja su u stvari humanitarne akcije....».

Doista zvuči neprimjereno ukoliko se smetne sa uma neviđen zločin u povijesti novog vijeka koji su počinili Srbi u Srebrenici. Kažem Srbi iako zločinci nemaju nacionalnost i sramota su svoje nacije. Da nije navodni i sličan zločin planiran za Bihać, Hrvatska vojska možda nikada ne bi uspjela izvesti «Oluju» bez da joj se vojnički suprotstavi NATO. Čak je pod prijetnjom napada zaustavljen prodor Hrvata i Bošnjaka prema Banja Luci. Bili su to interesi od «višeg značaja». Valjda pravde. Zločin u Bihaću je spriječen, a niti jedan vojnik međunarodnih snaga nije poginuo. Da zločin u Srebrenici nije počinjen uvjeren sam da bi RSK, država u državi opstala, jer je takvo stanje priznavala i podržavala međunarodna zajednica godinama. Zbog toga nemojmo nikada zaboraviti da nismo samo mi pomogli osloboditi Bošnjake nego je, uvjetno rečeno, i krv Srebrenice pomogla osloboditi Hrvatsku.

Tek nakon tog Srebreničkog zločina nad zločinima, Hrvatskoj je svijet prešutno dozvolio obraniti i osloboditi svoj državni teritorij kako bi se spriječio zločinački pothvat u Bihaću.
Nažalost, neke nacije imaju kratko pamćenje kada se radi o vlastitim zločinima pa i onim životinjskim zločinima u Srebrenici, Vukovaru...... Možda «Oluja» nije bila baš prava humanitarna akcija ali je bila nužna da se oslobodi suverena država Hrvatska i spasi tisuće života u Bihaću, kojega je «štitio» UN baš kao i Srebrenicu. Gdje je tu bila zapovjedna odgovornost? Ljudi moji, o čemu mi govorimo?


Najsigurnija nesigurnost Srebrenice

Za UN kao da je to bila obična vojna vježba, živi ljudi kao olovni vojnici iz priče, a gdje oni vježbaju tu trava ne raste. Krv do koljena. Da, tu trava ne raste iako ne znamo zašto.

U Srebrenici je doista bilo u praksi «druže Slobo šalji nam salate, bit će mesa.....», ali za snage UN, dužnosnike UN, NATO-a, nema zapovjedne odgovornosti za smrt tisuća civila koja su u zaštićenoj zoni trebali štititi. Možda NATO i UN nisu imali resurse za njihovu obranu? Kako u BIH tako ni u Hrvatskoj.

Logično, sud nije ni zamišljen da bude nadležan za političke organizacije, vlade, a još manje za slobodu Štampe i medija. Sud je osnovan radi sankcioniranja zločina i zločinaca. Nije doduše jasno je li to bio međunarodni sukob pa sud može suditi i za počinjene ratne zločine ili je to bio sukob Hrvatske sa pobunjenicima ili teroristima pa se radi o zločinima počinjenih u ratu, građanskom ratu. U kontekstu ratne štete postavlja se pitanje što je to bilo. U kontekstu 300 «Krajinskih» tenkova ispada potpuno suprotno. Imam puno pitanja na koje nemam odgovore. Bojim se da nitko nema te odgovore. Čak si postavljam pitanje legalnosti suda iako ga i sam priznajem i poštujem.

Poštujem ga jer vjerujem u profesionalnost suda, istinu i pravdu. Tužiteljstvo razumijem jer je njihova dužnost prikupiti dokaze za optužnice bez obzira na krivnju i dokazati da je optuženik kriv. Njihov posao nije utvrđivanje istine i pravde. Utvrđivanje istine i pravde je posao suca. Njegova procjena vjerodostojnosti dokaza optužbe i vjerodostojnosti obrane kriterij je presude.
Iako nisam zbog subjektivnih razloga sklon tužiteljstvu, u pravo, pravdu i haaški sud bez zadrške vjerujem.

I na kraju postavljam se u poziciju hrvatskog generala Ante Gotovine, čovjeka koji je mnogo dao svojoj domovini Hrvatskoj i pitam se kako bih ja postupio da sam bio na njegovom mjestu. Da li bih bježao od Haaga i hrvatskih vlasti? Bih. Nakon Blaškićevih 45 godina, bih. Ne bih na njegovom mjestu vjerovao sudu. Nakon Srebrenice, bih. Ne bih na njegovom mjestu vjerovao svijetu, Europi, Americi, Ujedinjenim Narodima.... Nakon prihvaćanja optužnice za «zločinački poduhvat» i transkripata, bježao bih. Ne bih na njegovom mjestu vjerovao ni Hrvatskoj vlasti. Bježao bih. Sumnjao bih na njegovom mjestu sve. Bio bih paranoičan i u svima gledao udbaše i izdajice. Bježao bih i ja dokle god bih mogao da sam na njegovom mjestu.

I sada bi neki izjednačavali krivnju i bavili se matematikom. Kriv je onaj koji te pogodi praćkom koliko i onaj tko te pogodi «Zoljom». Da, na početku su neki imali praćke, a neki tenkove. Sada ispada da je onaj s praćkom napao tenk i tako je rat počeo. Pa da se pozabavimo matematikom, koliko je tko praćki i tenkova imao pojma nemam ali znam prebrojiti mrtvace.

8147 poginulih hrvatskih branitelja
6605 poginulih hrvatskih civila
1218 nestalih hrvatskih branitelja i civila

Dakle ukupno 15970 poginulih i nestalih na hrvatskoj strani
Ukupno 6222 poginulih i nestalih iz «Krajine»



Ukratko rečeno na jednog poginulog sa srpske strane dolaze dva i pol poginula na hrvatskoj strani. Glede pokazatelja činjenja zločina nad civilnim stanovništvom dovoljno govori podatak sto je broj svih poginulih sa srpske "krajinske" strane (6222), ukupno srpskih civila i vojnika «Krajine» manji od broja poginulih hrvatskih civila (6605). Dakle više je poginulo i ubijeno hrvatskih civila nego što je ukupan broj svih stradalih, i vojnika i civila takozvane «Krajine». Zar to uopće treba komentirati? I budali je jasno tko je tko upravo po broju poginulih civila sa hrvatske strane.


Radi usporedbe navesti ću i podatke «Veritasa» pa citiram:

“Veritas je do sada (februar 2004. godine) verifikovao 6.780 poginulih i nestalih lica sa područja RH i bivše RSK, uglavnom srpske nacionalnosti (jedan manji broj su drugih nacionalnosti, a živjeli su ili ratovali sa Srbima u RSK). Među njima je:

2.344 (35%) civila,
4.142 (61%) vojnika,
182 (3%) policajaca i
92 (1%) nepoznatog statusa”.


Postoji neka razlika u statistici, ali u oči upada drugi podatak sa iste web stranice «Veritasa» koji ja ne mogu razumjeti, pa citiram:
“Najviše ih je poginulo / nestalo u toku 1991. godine (2.442) i u toku 1995. godine (2.394). Gledajući po regijama najviše ih je poginulo / nestalo u sjevernoj Dalmaciji (1.632), zatim slijedi Banija (1.216) i Lika (1.155). Od 1992. do 1995. godine za vrijeme dok je RSK bila pod zaštitom UN-a (UNPA) poginulih i nestalih je 4.277”.
Tu nešto malo «kašljuca» glede Savine matematike i statistike koje bi trebale i za «Veritas» biti egzaktne znanosti. Čini mi se da su neki poginuli i dva puta, ili još vjerojatnije da su neki poginuli naknadno oživjeli. Možda je zbrka nastala zbog toga što su neki presvlačili vojničke odore i oblačili civilna odijela pa su dvaput prebrojani. Neka mi svi oproste zbog ovoga što sam napisao i što sam na trenutak postao demagog (poput nekih) iako prezirem demagogiju i demagoge. Bez poznavanja istine i zadovoljenja pravde nikada problem nećemo objektivno riješiti. Uz demagoge i demagogiju ostati će mržnja, osveta i nepravda.
Najbolje se osjeća pravda kada se nepravda osjeti metodom «vlastite kože». Dok ne zaboli nema razumijevanja za tuđu bol. Još jednom molim da mi oproste svi oni koje sam ovim odlomkom namjerno povrijedio.

Koristim priliku da se zahvalim bivšem dužnosniku takozvane Republike Srpske Krajine, od kojeg sam mnogo naučio, a sadašnjem uvaženom suradniku Međunarodnog suda u Haagu na marljivom prikupljanju dokumenata u svrhu spoznaje istine. Tako i mi Hrvati ponešto saznamo i pročitamo između redova. Ja sam, eto, naučio da smrt nije kraj i da se može oživjeti. Sada barem u potpunosti razumijem autora i one prve optužnice protiv generala Gotovine.

Uopće nije važno čini li sve to gospodin Savo Štrbac iz rodoljubnih ili financijskih razloga ali je činjenica da to čini pedantno i marljivo. Nemam njegovu «imovinsku karticu» ali poštujem i njegovu marljivost i domoljublje. Kada bi i Hrvatska imala svog marljivog i domoljubnog, a hrvatskog Savu Štrbca ili bi barem oni kojima je posao sakupljane takove arhivske građe toliko predano radili svoj posao možda Savo Štrbac i ne bi danas bio u poziciji prikladnoj za prikupljanja dokumenata. Možda bi se znalo da li je točno ono što je na Brijunskom sastanku doista govorio admiral Davor Domazet, kako i sam tvrdi admiral Lošo, lažno pripisano u transkriptima generalu Anti Gotovini. Znalo bi se, a to je lako za ustanoviti, je su li transkripti, dakle nevjerodostojni i falsificirani ili su onakvi kakvima ih je potvrdila hrvatska državna vlast. Griješiti je ljudski, a tko radi griješi. Ljudski je i priznati pogrješku.

Možda onda ne bi na hrvatskim sudovima svjedočili pravomoćno osuđeni ili optuženi pripadnici neprijateljske vojske i paravojske RSK i nakon toga se nesmetano vračali u drugu državu, možda tada ne bi u službene posjete uz sve počasti dolazili oni koji su rušili Vukovar i možda ne bi iz Australije hrvatskim ministricama rugao «kapetan Dragan», možda ni Ante Gotovina ne bi bio u Haagu i mnogo što bi možda bilo drugačije. Možda bi gospoda Dragan i Savo bili već sankcionirani?


Kapetan Dragan i Savo

Možda bi i Hrvatska bila drugačija zemlja. Možda bi bila bolja. Možda bi i hrvatski Srbi osjećali Hrvatsku kao svoju domovinu. Možda bi je i neki Hrvati više osjećali kao majku, a manje kao maćehu. Ali znala bi se prava istina ma kakova ona bila. Prava Božja istina. Istina i ljudskost je pola puta do rješenja svih problema. Možda nekome ne odgovara da se sazna cijela istina? Ja više cijenim ružnu istinu od lijepe laži. Nažalost, nema više čak ni lijepih laži, mi živimo u svijetu ružne laži. Jedina je i sigurna istina, da danas u sve pa i u istinu sumnjamo, ali sam uvjeren da je Ante Gotovina vojnik profesionalac i vjerujem da je u skladu sa kodeksom časti i postupao.

U Haagu se osim hrvatskih generala brani i Republika Hrvatska optužena za «zločinački poduhvat». U Hagu se brani cjelovitost države Hrvatske, jer optužba za «zločinački poduhvat» dovodi u pitanje legalnost oslobodilačke akcije «Oluja» kao i legalnost oslobađanja i priključenja okupiranih područja Hrvatskoj. Ukoliko državna vlast ne želi podupirati obranu hrvatskih generala onda ne želi ni podupirati Legalnost i legitimitet hrvatske države koju je dužna braniti. Ukoliko oni koji posjeduju dokumente i filmove uskrate te dokumente i filmove obrani hrvatskih generala, a tako i obrani hrvatske države mogu biti sigurni da će poput njihove HTV pretplate i njima osobno jednom doći račun na naplatu. Kad tad.







na početak:::...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se